ASEAN (Association of Southeast Asian Nations) Organizacija zemalja u jugoistočnoj Aziji formirana s ciljem promicanja kulturnog, ekonomskog i političkog razvoja cijele regije. ASEAN je formalno oformljen 1967. godine potpisom Bankoške deklaracije.

Ask je cijena po kojoj je prodavač spreman prodati vrijednosni papir. Uz cijenu, gotovo uvijek stoji i količina vrijednosnica koju je vlasnik spreman prodati po toj cijeni.

Azijski tigrovi (Tiger economy) Pojam koji označava pojedine brzorastuće ekonomije jugoistočne Azije. Neke od zemalja na koje se fraza koristi su indonezija, Singapur, Malezija, Tajland, Južna Koreja i Kina.

Autorizirane obveznice (engl. authorized bonds) je maksimalan broj obveznica koje poduzeće može emitirati u skladu s uvjetima utvrđenim ugovorom ili zakonom.
Autorizirane obveznice iskazuju se u poslovnim knjigama te predstavljaju potencijalnu emisiju.

Avizo (engl. notification, njem. Benachrichtigung, Avis(o)) je poslovna obavijest o tekućoj promjeni; sadrži osnovne elemente onoga o čemu se daje obavijest. Koristi se osobito u međunarodnim bankovnim poslovima i vanjskoj trgovini, a najčešće kao izvještaj o izvršenim promjenama na računu.
Od primitka aviza (telefonskog, telegrafskog, teleprinterskog, pismenog tj. običnog ili usmenog) počinju teći ugovorom predviđeni rokovi. Najčešća aviza su u otvaranju akreditiva, izdavanju garancije, izdavanju naloga za plaćanje, prispijeću robe itd.

Azijska valutna jedinica (engl. asian currency unit – ACU, njem. asiatische Währungseinheit) je obračunska jedinica za depozite normirane na dolare koji se drže na odvojenim računima u bankama u Singapuru, Hong Kongu i drugim azijskim financijskim središtima. Izraz se odnosi na dolarske depozite nerezidenata u azijskim financijskim središtima.

Ažio (engl. premium, agio, njem. Agio, Aufgeld, fr. agio, prime) je oznaka u poslovanju s vrijednosnim papirima kojom se označava višak iznad nominalne vrijednosti, a izražava se često u postocima u odnosu na nominalnu vrijednost. Njime se označava i višak koji se mora platiti pri kupnji efektivnog novca ili devizu iznad pariteta.

Averzija prema riziku (engl. risk aversion, njem. Risikoaversion) je odbojnost prema riziku koju ima većina investitora, odnosno svaki prosječni investitor. Prema tome konceptu investitor koji ima averziju prema riziku penalizirat će potencijalne investicije proporcionalno prema veličini rizika predstavljenog disperzijom mogućih rezultata oko onog očekivanog.
Koncept averzije prema riziku najčešće se izvodi iz koncepta opadajuće korisnosti novca. Sama averzija prema riziku može se primjenom određenih matematičkih metoda procijeniti utvrđivanjem rastuće krivulje averzije prema riziku u odnosu na veličinu rizika.

Avizirajuća banka (engl. notifying bank, njem. avisierende Bank) posjeduje u financijskom dijelu vanjskotrgovinskog poslovanja za neku drugu banku, tako da samo obavještava (avizira) ili po potrebi prima i prosljeđuje određene dokumente bez preuzimanja obveze sigurnosti za njihovu isplatu.
Nema ovlaštenja u pogledu ispitivanja ispunjenja uvjeta, isplate ili negociranja svote na koju dokumenti glase.

AVCO (krat. od engl. average cost) je akronim za “prosječni trošak”, odnosno metodu procjene promjena u vrijednosti zaliha nekog proizvoda u određenom razdoblju.
Avalni kredit Avalni kredit je oblik kratkoročnog kredita kojim banka osigurava tražiocu davanje avala na njegove mjenične obveze do ugovorenog avalnog limita. Takvoj mjenici podiže se vrijednost, jer lakše cirkulira u prometu i lakše se eskontira. U međunarodnoj razmjeni je česta i banke je uz pokriće i proviziju daju svojim komitentima uvoznicima pri kupnji robe na kredit. U takvim slučajevima se na mjenici koju izvoznik trasira na uvoznika, a uvoznik akceptira, bankovnim avalom utvrđuje uvoznikov akcept i omogućuje izvozniku da dođe do prvoklasne mjenice.

Avans (engl. advance payment, njem. Anzahlung, Vorschuss) ili predujam, novčana svota koja pri sklapanju ugovora ili u tijeku njegova ispunjenja jedna ugovorna strana daje na račun ispunjenja obveze (solutio), još prije nego što je tražbina dospjela. Prema tome, avans nije konačno ispunjenje ugovorne obveze davaoca avansa, pa ni djelomično ni bezuvjetno plaćanje ugovorene cijene ili druge vrste naknade, jer se ona daje po ispunjenju ugovorene radnje primatelja avansa, a sve pod općim uvjetom da je ugovor uredno ispunjen.
Avans se daje u svrhu ispunjenja ugovora, jer se na taj način olakšava, a ponekad upravo i omogućuje ispunjenje, osobito ugovora o djelu i, još više, ugovora o građenju. Avans se, u pravilu, daje u novcu; on prelazi u vlasništvo svoga primatelja, s time da se nakon ispunjenja ugovora uračunava u ispunjenje obveze davaoca avansa.

Aval (njem. Aval) je naziv koji se u mjeničnom pravu rabi kao sinonim za neprikriveno mjenično jamstvo, tj. jamstvo kojim mjenični jamac (avalist) jamči za ispunjenje mjenične obveze nekoga od mjeničnih dužnika. U pogledu osobnih svojstava prospektivnog avalista, vrijede opća pravila o mjenično-pravnoj sposobnosti, a avalist podjednako može biti i neki od potpisnika mjenice i treća osoba.
Aval se može dati za čitavu mjeničnu svotu ili samo za određeni dio te svote, i to za obvezu bilo kojeg mjeničnog obveznika. Ako iz avala nije vidljivo za čiju obvezu je dat, uzet će se da je dat za obvezu trasanta. Avalist odgovara za ispunjenje obveze solidarno s osobom za čiju obvezu je aval dao, a njegova obveza je valjana i u slučaju ako bi obveza za koju je aval dan bila ništava, osim u slučaju kada je ta obveza ništava iz formalnih razloga. Samo u posljednjem slučaju ništava je i obveza avalista.
Aval se daje avalistovim potpisivanjem mjenice ili alonža na bilo kojem mjestu, ali uz naznaku “per aval”, “kao jamac”, “kao poruk” ili drugim izrazom istog značenja. Istodobno, svaki potpis na licu mjenice – osim potpisa trasanta i trasata – uzima se kao aval. Avalist koji isplati mjenicu samom isplatom stječe prava iz mjenice prema onome za koga je dao aval, kao i prema onima koji toj osobi odgovaraju (pravo na regres). Od avala, neprikrivenog mjeničnog jamstva, valja razlikovati žiro, tj. prikriveno mjenično jamstvo.

Autorsko djelo (engl. autor’s work, njem. Autorschaft, Urheberwerk) je originalna intelektualna tvorevina koju je izradila određena osoba. Sastoji se od ideje koja je konkretizirana u određenom obliku na području književnosti, znanosti, umjetnosti i drugih područja stvaralaštva. Autorskim djelom smatraju se pisana djela, govorna djela, dramska i dramsko-glazbena djela, glazbena djela, djela s područja slikarstva, kiparstva, arhitekture, fotografska djela itd.

Autorsko pravo (engl. copyright, njem. Autorenrecht, Urheberrecht) je skup pravnih normi koje uređuju odnose u vezi sa stvaranjem književnih, znanstvenih i umjetničkih djela svih vrsta. Postupanje s navedenim djelima zadire u područje osobnih interesa autora i društvene zajednice, pa autorsko pravo mora uskladiti autorove interese s interesima zajednice. Autorsko pravo obuhvaća autorova imovinska i moralna prava. Imovinska prava sastoje s u iskorištavanju autorskog djela, kao što su objavljivanje, reproduciranje, umnožavanje, prikazivanje, izvođenje i sl.
Za svako iskorištavanje u pravilu autora pripada naknada za njegova života i određeno vrijeme poslije smrti njegovim srodnicima. Moralna prava čine autorovo pravo da bude priznat i označivan tvorcem djela, s posebnim pravom da traži zabranu svake izmjene djela. Postoje u svijetu dva temeljna sustava civilnopravne zaštite: kontinentalni i anglo-američki. Na međunarodnom planu postoji više svjetskih unifikacija autorskog prava, a kao prva međunarodna konvencija za zaštitu intelektualnog stvaralaštva poznata je Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela iz 1886., s kasnijim izmjenama i dopunama.

Autorizirane dionice (engl. authorized stocks, njem. autorisiertes (Aktien)kapital) ili odobrene dionice je maksimalan broj dionica koje se mogu emitirati pod uvjetima ugovora o inkorporiranju.
Ako korporacija (dioničko poduzeće) želi izvršiti dodatnu emisiju dionica, mora se izmijeniti taj član ugovora. Broj autoriziranih dionica iskazuje se u poslovnim knjigama jer predstavlja potencijalnu emisiju oslobođenu od administrativne procedure njihova odobravanja.

Autobanka (engl. drive-in counter, njem. Autobank) je bankovni šalter (poslovnica) u kojem je omogućen pristup i posluživanje mušterija a da ne izlaze iz svojih automobila.

Automatsko plaćanje (engl. automatic transfer) je poseban aranžman banke s klijentima (poduzećima ili fizičkim osobama) koji imaju račun kod banke da za određene namjene i u rokovima dospijeća s tog računa obave plaćanja bez pojedinačnih naloga vlasnika računa. O izvršenim plaćanjima banka redovito obavještava vlasnika računa.
Australijska burza

Australijska burza (engl. Australian Stock Exchange – ASX) je nacionalna burza vrijednosnih papira sa sjedištem u Sydney, uspostavljena 1987. objedinjavanjem šest burzovnih mjesta: Adelaide, Brisbane, Hobart, Melbourne, Perth i Sydney, koja su povezana automatiziranim sustavom trgovanja (SEATS). Od 1993. koristi kompjutorizirani sustav trgovanja (FAST).

Aukcija (engl. auction, njem. Auktion, Versteigerung) je postupak formiranja cijene u toku kojega se mogući kupci nadmeću cijenom koju su spremni ponuditi za traženu stvar. Pobjeđuje onaj kupac koji ponudi najviše, te on ima pravo kupiti željenu količinu po ponuđenoj cijeni.
Aukcije se održavaju u mnogo različitih oblika: od najjednostavnijih kakvi su česti na sajmovima, na kojima kupci izvikuju cijenu za prikazani komad robe, do najsloženijih, tzv. kontinuiranih aukcija. Na takvim aukcijama se proces nadmetanja odvija neprekidno za sve vrste robe koja se nudi na prodaju, i to dvostrano. To znači da cijene istovremeno mijenjaju i kupci i nudioci. Primjer takvih aukcija su burze kapitala i robne burze.
Aukcija je najprecizniji postupak određivanja cijene, budući da se svaka ponuđena roba prodaje po najvišoj cijeni koju trenutno može postići na tržištu. Loša strana aukcije je ta što na tržištu može sudjelovati relativno malo sudionika, te vrlo visoka cijena transakcije. Stoga se aukcijsko (otvoreno) tržište primjenjuje onda kada se posluje s velikim količinama robe, uz relativno mali broj transakcija, ili kad je riječ o robi čiji vlasnici žele u svakom trenutku znati po kojoj se najvišoj cijeni mogu prodati ili kupiti (npr. dionice).
Aukcijska tržišta, za razliku od tržišta na kojem se poslovi sklapaju neposrednim dogovorom, trebaju mnogo strožu kontrolu, što uvjetuje da su takva tržišta često institucionalno i prostorno vrlo jasno određena. To stvara dopunske troškove trgovanja, pa se formiranje takvih tržišta isplati samo kada se kontinuirano trguje velikim vrijednostima, tako da se sudionicima isplati snositi troškove tržišta kako bi postigli najbolju cijenu.

Aukcijsko tržište (engl. auction market, njem. Auktionsmarkt) je mjesto gdje se obavlja kupnja, odnosno prodaja robe na taj način da se nadmetanjem postiže najviša cijena. To nadmetanje može početi od najniže ili pak od najviše cijene. Aukcijska kupnja, odnosno prodaja odvija se preko aukcijskog posrednika koji je, u pravilu, odličan poznavalac robe koju prodaje (u različitim zemljama različito se naziva: auction broker, selling broker, Auktion Makler, Verkaufs Makler itd.).
Razlikujemo aukcije na malo (prodaju se pojedinačni predmeti, uglavnom antikviteti, umjetnički predmeti, različite vrijedne zbirke, stare knjige, dragocjenosti i sl.), aukcije na veliko (npr. aukcije žitarica u velikim svjetskim lukama) te međunarodne aukcije. U užem smislu aukcijsko tržište je tržište vrijednosnih papira i deviza gdje se kupnja ili prodaja odvija preko brokera ili agenata na burzi. Na tom tržištu može postojati u pravilu jedan prodavalac i mnogo potencijalnih kupaca, ali i drugi različiti oblici i odnosi.

Auditivna oglašivačka sredstva (engl. auditive advertising media, njem. akustische Werbemittel) su sredstva oglašivanja koja koriste čujne signale: ljudski glas, izgovorene riječi, glazbu, šumove, zvučne signale, igrokaz, gramofonske ploče, magnetofonske vrpce, CD.
U turizmu se najviše koriste: oglašivački govor, pjesme, kasete i usmeno oglašavanje.

Atenska burza (engl. Athens Stock Exchange – ASE) je glavna grčka burza vrijednosnih papira, osnovana 1876, transformirana 1995. u društvo s ograničenom odgovornošću pod nadzorom ministarstva gospodarstva. Koristi automatizirani sustav trgovanja (XTS). Burzom upravlja Odbor direktora od 9 članova.

Atomiziranost tržišta (engl. atomized market, njem. die atomistische Konkurrenz), naziv za tržište razvijene strukture i u pogledu ponude i u pogledu potražnje. Pri takvom odnosu, dakle, pod pritiskom velikog broja subjekata potražnje i velikog broja subjekata ponude, oblikuje se tržišna cijena za robu na koju ne utječe pojedini potraživalac ni ponuđač. Oni su prisiljeni prilagoditi svoje ponašanje tržišnoj situaciji.

At Limit Nalog klijenta brokeru da proda ili kupi vrijednosni papir ili robu po zadanoj cijeni. Ako je riječ o kupnji onda se specificira najviša kupovna cijena, a ako je riječ o prodaji onda se navodi minimalna prodajna cijena. Uz ovaj tip naloga obvezna je specifikacija i rok u kojem vrijede zadani limiti. Rok može biti zatvoren tj. definiran po broju dana važenja ili otvoren što znači da vrijedi do opoziva.
At or better

At or better je burzovni izraz koji znači;

1. kod kupnje vrijednosnih papira – kupi po najvišoj cijeni datoj u nalogu ili po nižoj;
2. kod prodaje vrijednosnih papira – prodaj po cijeni određenoj u nalogu ili po višoj cijeni.

At Best Nalog klijenta brokeru da proda vrijednosni papir ili robu po optimalnoj cijeni. Ako kiijent kupuje onda je to po najmanjoj cijeni, a ako prodaje onda je to po najvišoj cijeni. Ovi nalozi se izvršavaju ili trenutno ili u prvoj mogućoj prilici.

Asignacija u stečaju (engl. assignment in bankruptcy, njem. Übertragung, Zession, fr. transfert, cession) je voluntaristička metoda likvidacije poduzeća.
Asignacija se provodi tako što vjerovnici preuzimaju imovinu poduzeća u krizi. Njome se namiruju potraživanja vjerovnika poduzeća u likvidaciji bez prodaje njegove imovine. Provodi se mimo legalnog postupka likvidacije tako da iziskuje manje troškove likvidacije. Može je inicirati dužnik ili njegovi vjerovnici.

Asignati je papirni novac u Francuskoj u doba revolucije kojemu su kao pokriće služila zaplijenjena feudalna i crkvena dobra; bili su glavni instrument financiranja države. Izdavani kao državne obveznice na koje se plaćalo 5% kamata, pretvorili su se 1792. u zakonsko sredstvo plaćanja i zamijenili dotadašnju valutu na osnovi plemenitih metala.
Emitiranje velike količine asignata dovelo je do naglog porasta cijena robe i do pada tečaja asignata; vrijednost im je 1796. pala na trećinu. Postali su simbol za prvu hiperinflaciju u povijesti Zapadne Europe.

ARR (akr. od engl. accounting rate of return) je metoda procjene vrijednosti dionica na temelju knjigovodstvenih podataka na takav način da se predviđeni budući dobici stavljaju u omjer sa stopom povrata koju očekuju ulagači.

Asignacija (engl. assignment, njem. Abtretung);

1. transfer prava,

2. dokumenat kojim se transferira pravo.

Pravo transfera može biti interes na osiguranom predmetu, prava i obveze iz ugovora o osiguranju i obveza za premiju osiguranja.

Arbitražna teorija procjene (engl. arbitrage pricing theory – APT) je model vrednovanja vrijednosnog papira. Za razliku od CAPM koji sistemski rizik ocjenjuje samo jednim parametrom beta koeficijentom, APT raščlanjuje rizik na više komponenti. Kako se u pripremi modela može koristiti i faktorska analiza komponente se nazivaju i faktorima.
Richard Roll je 1977. upozorio na slabu točku CAPM modela, a to je određivanje tržišnog portfelja. Promjenom ocjene tržnog portfelja, npr. sa S&P 500 na Wilshirelist koja sadrži 5000 dionica, može se znatno promijeniti očekivani prinos dionice.
APT model je razvio Stephen Ross čija su istraživanja pokazala da vrijednost dionica ovisi o sljedeće četiri varijable (regresija): inflaciji, industrijskoj proizvodnji, sklonosti investitora rizika i kamatne stope. Očekivani prihod dionice proporcionalan je osjetljivosti dionice na svaku varijablu u modelu.
CAPM je specijalni slučaj APT modela u slučaju kada APT model sadrži samo jednu varijablu osjetljivost dionice na kretanje tržišnog portfelja. Premda su neka istraživanja pokazala da APT model bolje pretkazuje prihod dionica, određivanje komponenti modela i kompleksnost matematičkih postupaka su uzrok da se i dalje najčešće koristi CAPM ili klasična Markowitzeva portfeljna analiza.

Argument kupnje (engl. buying argument, njem. Kaufentscheidungsfaktor) je činjenica, tvrdnja i stav o proizvodu ili usluzi kojeg kupac valorizira prilikom odlučivanja o kupnji. Najčešći argumenti kupnje su prednosti proizvoda (product benefits) sa stanovišta kupca (namjena proizvoda, funkcije, trajnost, servisi, postkupovne usluge i sl.). Među njima, cijena proizvoda i uvjeti plaćanja, odnosno kupovine (krediti i sl.) najčešći su argument.
Argumenti kupnje mogu biti racionalni (ekonomski, tehnički, tehnološki), emotivni (osjećaji, samopouzdanje, vlastita percepcija) i socijalni (statusni simboli, pripadnost grupi). Prikazivanje argumenata kupnje sastavni je dio tehnika i vještina prodavanja i pregovaranja, dionice prezentacije i demonstracije proizvoda. Osnovni cilj ovih tehnika je “uvući” kupca u proizvod, kupcu omogućiti da sam iskuša proizvod, da ga primi, u njega sjedne, njim rukuje. Dobar proizvod, naime, najbolji je argument kupnje.
U procesu kupovine proizvod mijenja vlasnika na dva načina: ekonomski i psihološki; proizvod ekonomski postaje vlasništvom kupca kada ga on plati, kada za njega prodavaču da financijsku protuvrijednost. Psihološki, proizvod promijeni vlasnika kada ga kupac doživi kao svog, kada ga “osjeti”. Argumenti kupnje u tom procesu igraju ključnu ulogu. Nasuprot argumentima kupnje stoje protukupovni argumenti, koje možemo označiti i kao “percepciju rizika”. Kupac u donošenju odluke o kupnji, kao dijelu svog ponašanja (consumer behavior) svjesno i nesvjesno “važe” argumente kupnje i argumente protiv kupnje.

Arbitraža predstavlja ostvarivanje dobiti, odnosno profitiranje na temelju trgovanja istim vrijednosnicama, valutama ili robom unutar dvaju ili više tržišta. Pretpostavka prosudbe je postojanje nepravilnosti (anomalija). Na temelju uočavanja razlika u cijeni dva predmeta trgovine, unutar dva ili više tržišta, arbitražer kupuje npr. valutu na jednom tržištu, i prodaje je na drugom. Uobičajeno je da robu prodaje skuplje nego što je je platio.

Arbitraža, burzovna (engl. arbitrage, njem. Börsenarbitrage, Wertpapierarbitrage, Devisenarbitrage) je ostvarivanje dobiti na razlici kamata, tečajeva ili cijena na različitim burzama (na dvije ili više). To su specifične transakcije na burzama. Naročito su, u posljednje vrijeme, raširene intervalutarne transakcije. No, u konačnici, i te transakcije, vezano uz ponudi i potražnju, utječu na stabilizaciju i ujednačavanje cijena na burzama.

Apsorpcijska moć tržišta (engl. absortive capacity of market, market potential, njem. Marktabschöpfung, Marktabsorption) je moć ili sposobnost nekog tržišta da u određenom vremenu potroši određenu količinu nekog proizvoda ili usluge. Radi se o količini robe koju tržište može konzumirati, što u najvećoj mjeri zavisi od potražnje na tržištu.
Kako je potražnja, u osnovi, sastavljena od dva bitna elementa – kupovne moći i potrebe, to se može konstatirati da ta dva elementa prioritetno određuju apsorpcijsku moć ili sposobnost tržišta. Preduvjet da se utvrdi apsorpcijska moć pojedinih tržišta je marketinška aktivnost istraživanja tržišta. Globalno, možemo promatrati apsorpcijsku moć nacionalnih tržišta pomoću nekih općih pokazatelja (društveni proizvod neke zemlje per capita dohodak). Na taj način možemo doći do približnih rezultata, ali ne i sasvim točnih i primjenjivih za marketinški nastup.
Uz apsorpcijsku moć nacionalnih tržišta postoje i regionalne različitosti, što zahtijeva suptilnija istraživanja. Od poznavanja, odnosno rezultata istraživanja apsorpcijske moći nekog tržišta zavisi i cjelokupna marketinška strategija, posebno u području distribucije, cijena i promocije. Istraživanjem ovog fenomena bave se specijalizirane institucije (kod nas npr. CE-MA Zagreb, u Italiji Nacionalni institut za produktivnost, u SAD je poznata metoda “index Thompson” agencije J. W. Thompson itd.).

Apstraktna potražnja (engl. abstract demand, njem. die abstrakte Nachfrage) je potražnja na osnovi misaonog izlučivanja, izdvajanja; iskazuje se modelom potražnje, tj. zamišljenom potražnjom na osnovi niza predodžbi što nastaju u svijesti potrošača o mogućem zadovoljenju neke potrebe – željenog proizvoda ili usluge.
Model apstraktne potražnje zasniva se na postupku u kojem se u mislima, primjenom različitih razina apstrakcije, grupiraju i kategoriziraju bitne karakteristike i očekivana svojstva nekog proizvoda ili usluge, a namjerno se odvajaju nebitni elementi za zadovoljenje određene potrebe. Na taj način je apstraktna potražnja dio spoznajnog procesa koji dovodi do latentne/potencijalne, a potom i do efektivne/stvarne potražnje.
Iako se ne može precizno mjeriti, utvrditi ili pak primijeniti (bez prevođenja u stvarnu potražnju), apstraktna potražnja ipak i poticajno djeluje na inovaciju proizvoda i usluga te joj tržitelji, primjenom brojnih tehnika istraživanja i ispitivanja želja potrošača, pridaju dužnu pažnju.

Aprecija je pojam kojim se označava porast vrijednosti novca. Obično se izražava kao intervalutarna vrijednost što znači da se aprecijacija jedne valute istovremeno odražava i kao deprecijacija druge valute.

Apel (engl. appeal, njem. Appel) je oznaka za prodajnu argumentaciju u procesu gospodarskog oglašavanja, odnosno impuls za kupovinu, a poziva se na široku lepezu želja, sklonosti, potreba i zahtjeva (korisnost, ljubav, ljepota i dr.). U tom smislu mogu se u gospodarskom oglašavanju koristiti apeli na korisnost, na strah, humor, glazbu, seks i sl.
Apel na korisnost ima za cilj da se potaknu i motiviraju ljudi na izravne ili neizravne koristi koje će imati kupovinom, odnosno korištenjem oglašivanog proizvoda i usluge. Apelom na strah ukazuje se na negativne posljedice do kojih može doći ako se ne koristi promovirani proizvod (npr. nekorištenje godišnjeg odmora ili apstinencijom od turističkog putovanja izlažemo se mogućnosti da nas okolina ne prihvati na odgovarajući način i sl.).
Apel na humor služi da bi oglašivač ostvario različite komunikacijske ciljeve: ostvarivanje pozornosti, utjecaj na stavove, povećanje recepcije poruke i naravno ono najvažnije – ostvarenje kupnje. To isto vrijedi i za apel na seks koji nesumnjivo privlači pozornost ali je upitno koliko utječe na odluku o kupnji. Napjevi, popularne melodije, aranžmani klasične i popularne glazbe mogu privući pozornost i stvarati emotivni ugođaj i raspoloženje slušatelja te ih na toj osnovi navesti da budu receptivniji na argumente iz poruke turističkog oglašavanja.

APEX (krat. za engl. advance purchase excursion fares) je posebna izletnička tarifa s vremenskim ograničenjem kupovine karte i s još nekim drugim ograničenjima koja putnik treba prihvatiti njezinom kupovinom.
Uvođenje tarife APEX u međunarodnom zračnom prometu omogućilo je bilo kojem potencijalnom putniku, bez obzira na dob ili pripadnost određenoj skupini, da kupi uslugu prijevoza po nižoj cijeni. Takve tarife zahtijevale su kupovinu povratne karte unaprijed i određivale minimalno trajanje boravka u krajnjem odredištu.
Jeftinije tarife ponuđene su kao nova alternativa putnicima turističke klase. Iako je cijena bila znatno niža od pune cijene u turističkoj klasi, putnicima se nudila ista kvaliteta usluge. One su postale rasprostranjene na tržištu SAD 1975. godine kad je American Airlines uveo svoju prvu super-server tarifu (u slobodnom prijevodu: vrlo niska tarifa koja putnicima omogućava vrlo velike uštede).
Izvorna ideja uvođenja ove tarife bila je želja da se stimulira novi segment potražnje za uslugama zračnog prometa koji će moći popuniti mjesta koja bi inače ostala prazna i na taj način zrakoplovnoj kompaniji osigurati stvaranje dodatnog prihoda. Primjenom ograničenja obvezne kupovine povratne karte unaprijed te određivanjem minimalne dužine boravka u krajnjem odredištu zrakoplovne kompanije nadale su se da će na taj način uvesti na tržište zračnog prometa novu vrstu usluge.

Anuitet je iznos kojim se otplaćuje kredit ili zajam u određenom vremenskom razdoblju. Anuitet predstavlja utvrđeni iznos koji se otplaćuje postupno prema amortizacijskom planu. U anuitet je uključen i dio duga i pripadajuće kamate, a određuje se tako da po dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen.

Anuitetna metoda (engl. annuity method, njem. Annuitätsmethode) je metoda ispitivanja financijske efikasnosti investicijskih opcija kojom se svi iznosi primitaka i izdataka svode na prosječnu godišnju razinu preko anuitetnog faktora (anuitetni faktor, koji čini recipročnu vrijednost diskontnog faktora jednakih periodičnih iznosa, izračunat je u V. financijskim tablicama za različite diskontne stope i određena razdoblja). Po anuitetnoj metodi svi se iznosi novčanih primitaka i tekućih novčanih izdataka, te inicijalnih investicijskih ulaganja najprije svode na vrijeme početka efektuiranja određene investicijske opcije.
Da bi se to postiglo, na iznose novčanih primitaka i izdataka primjenjuje se tehnika diskontiranja, a na inicijalna ulaganja primjenjuje se ukamaćivanje. Iznosi diskontiranih novčanih primitaka, novčanih izdataka i ukamaćenih inicijalnih ulaganja zbrajaju se. Dobiveni se zbroj korištenjem anuitetnog faktora svodi na prosječni godišnji iznos. Prema ovoj metodi investicijska je mogućnost efikasna ako su prosječni godišnji anuiteti primitaka veći ili jednaki prosječnim godišnjim anuitetima novčanih izdataka kojima je dodan prosječni godišnji iznos inicijalnih ulaganja. Ovo je varijanta metode čiste sadašnje vrijednosti. Nije prikladna za rangiranje investicijskih opcija koje imaju različit vijek efektuiranja, jer su iznosi anuiteta međusobno vremenski neusporedivi.

Antimonopolni zakoni (engl. antitrust laws, njem. die amerikanischen Kartellgesetze) su specijalni zakoni zaštite konkurencije koji se uvode i primjenjuju radi izbjegavanja zloupotrebe moći na tržištu. Ovi su zakoni naročito strogi u SAD-u i Europskoj uniji gdje se bilo kakva sumnja u sklapanju tajnih dogovora o monopolističkoj proizvodnji, geografskoj podjeli tržišta, određivanju cijene i sl. iznosi pred sud te se za prekršitelje primjenjuju ugovorene sankcije u obliku novčanih kazni i kazni zatvorom.
Brojne su i značajne razlike u regulaciji i primjeni antimonopolnih zakona između SAD-a i EU. U SAD-u provedba ovih zakona ima sljedeća dva osnovna cilja:
a) zaštititi američke potrošače tako da im osigura da imaju korist od proizvoda i ideja inozemne konkurencije na isti način kao i kod domaćih proizvođača;
b) omogućiti, tj. dopustiti svim američkim poduzećima koja sudjeluju u izvozu robe, usluga i/ili kapitala da se natječu prema svojim prednostima i da ne budu odbačena primjenom restrikcija nametnutih od strane više ili manje moralnih konkurenata.
Američki antimonopolni zakoni, za razliku od onih u EU, vrijede ekstrateritorijalno, tj. primjenjuju se na američka poduzeća u njihovim transakcijama na domaćem i međunarodnom tržištu. Također, od europskih se razlikuju i po tzv. “per se” konceptu; određene se aktivnosti, kao npr. fiksiranje cijena, smatraju ilegalnim “per se”, a to znači da su ilegalne čak i kad od njih nema štete ili povreda. Dugotrajna tradicija provođenja antimonopolnih zakona imala je značajan utjecaj na poslovne operacije američkih međunarodnih poduzeća, kao i na međunarodna poduzeća stranog porijekla koja posluju na američkom tržištu.
Zemlje Europske unije postaju sve aktivnije u primjeni antimonopolnih zakona (njemački su najoštriji nakon američkih). Iako svaka od zemalja članica ima neke antimonopolne zakone, Common Market Commision – Zajednička tržišna komisija, čije se funkcije ponekad protežu na razinu vladinih, provodi odredbe ovih zakona na europskoj razini. U skladu sa sporazumom zemalja članica, poduzećima nije dopuštena zloupotreba dominantnog položaja na tržištu, bilo da se radi o čitavom teritoriju EU, odnosno o njegovu znatnom dijelu.
Najviše povreda načinjeno je u području cijena i distribucije, a nekoliko je velikih europskih međunarodnih poduzeća osuđeno zbog fuzioniranja. Neki od najpoznatijih antimonopolnih zakona jesu: Sherman Act (1890), Clayton Act (1914), Federal Trade Commission (FTC) Act (1914), Robinson Patman Act (1936), Miller-Tydings Act (1937), Whecler-Lea Amendment (1938), Lonham Trademark Act (1946), Cellerr-Kefaurer Antimerger Act (1950).

Antidampinški zakoni Damping kao cjenovna strategija prodaje proizvoda na inozemnim tržištima ispod troškova proizvodnje ili ispod cijene koja vrijedi za potrošača u zemlji porijekla, nerijetko se javlja kao problem kako za razvijene, tako i za zemlje u razvoju. Zbog toga vlade mnogih zemalja često donose zakone protiv dampinga da bi zaštitile domaću industriju.
Primjena dampinga s teoretskog se stajališta ne može u potpunosti osporiti. Naime, svaka bi poslovna aktivnost trebala slobodno primijeniti bilo koju cijenu za koju smatra da bi dugoročno bila korisna. Prema tome, na različitim tržištima mogu biti primijenjene različite cijene, temeljene na potrošnji i konkurenciji. Protuargument je da su cjenovne razlike striktno usmjerene na slabljenje konkurencije i da će kao takve dugoročno pogoditi sve sudionike na tržištu određenog proizvoda. Naročito u međunarodnom poslovanju damping sprečava uredan razvoj domaće industrije. Promatrano s tog stajališta, napadi na tržišne suparnike dampingom destruktivan i beskrupulozan način osiguranja položaja na tržištu, te iz tog razloga zemlje uvode antidampinške zakone.
U razdoblju 70-ih i 80-ih godina antidampinški zakoni često doživljavaju praktično ostvarenje u SAD. npr. 1976. godine ustanovljeno je da čak 23 od 28 stranih proizvođača automobila na američkom tržištu primjenjuje dampinšku strategiju. Za dampinške su cijene na tom tržištu optuženi i japanski proizvođači televizora, te poduzeća za proizvodnju čelika. Vlade europskih zemalja također su uvele primjenu antidampinških propisa na uvoz čelika i drugih proizvoda koji se uvoze po niskim cijenama. Poslovni subjekti koji obavljaju međunarodne transakcije moraju voditi računa o činjenici da postojanje antidampinških zakona ograničava slobodu u ustanovljavanju cijena čak i u slučaju prekapacitarnosti ili zastoja industrije. Prednost koju antidampinški zakoni pružaju nekom poduzeću jest zaštita od nelojalne konkurencije.

Antiinflacijska politika (engl. anti-inflationary policy, njem. antiinflationäre/gegeninflationäre Maßnahmen) je skup mjera koje poduzima vlada jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi suzbila inflaciju; obično se rabi kao sinonim za stabilizacijsku politiku, odnosno njezin je najvažniji i najsloženiji dio. Kombinacija mjera antiinflacijske politike ovisi o uzroku/karakteru inflacije.
Za suzbijanje inflacije nastale viškom agregatne potražnje prema agregatnoj ponudi primjenjuje se ortodoksni antiinflacijski program – restriktivna monetarna politika (ograničavanje stopa rasta monetarnih agregata, kamata, deviznog tečaja) i restriktivna fiskalna politika (politika poreza, carina i ostalih davanja, politika državnih rashoda i dr.) u odgovarajućoj kombinaciji.
Troškovna inflacija i na njoj temeljena inercijska inflacija (inflacijska očekivanja) suzbija se mjerama heterodoksnog programa: uvođenje sidra (zamrznut ili utvrđen rast) za plaće, cijene, neke monetarne agregate i devizni tečaj. Ortodoksni antiinflacijski program u određenom razdoblju izaziva neizbježne recesijske posljedice. Borba protiv inflacije obično rezultira smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje. Zbog toga se sve više primjenjuje politika dohodaka – kontrola plaća i cijena, dobrovoljne smjernice, porezna politika i strategija jačanja tržišta.

Anticipativni obračun kamata je način obračuna kamata u kojem se one obračunavaju početkom termina od konačne vrijednosti glavnice. Uz jednaku glavnicu, stopu i broj dana efektivna stopa će kod anticipativnog obračuna kamata biti veća, nepovoljnija za dužnika, nego li kod dekurzivnog obračuna kamata.
Anormalni rizik

Abnormalni rizik (engl. abnormal risk, njem. anomales Risiko, fr. risque anormal) je rizik s nepovoljnijim svojstvima u odnosu na prosječan rizik.
U osiguranju osoba upotrebljava se za osobe koje zbog bolesti, invalidnosti ili tjelesne težine veće od uobičajene predstavljaju veći rizik u pogledu smrtnosti ili sklonosti nesretnom slučaju.

Anatocizam (engl. anatocism, njem. Zinsezins) je zaračunavanje i naplaćivanje kamate na kamatu. Naziv potječe iz starogrčkog prava te je preko rimskog i pandektnog prava preuzet u suvremene pravne sustave. Anatocizam je vrlo često značio lihvarstvo i dovodio do prezaduženosti dužnika, tako da je bio zabranjen još u rimskom pravu. U našem obveznom pravu također je zabranjen, s tim da je zakonom moguće ustanoviti iznimke. Zabrana anatocizma u praksi se često izigrava ugovaranjem i zaračunavanjem raznih provizija, troškova i sl.

Analiza trenda (engl. trend analysis, njem. Trendanalyse) je način predviđanja kroz ekstrapolaciju trendova iz prethodnog razdoblja u budućnost. Trend predočuje dugoročnu tendenciju razvoja kretanja nekih varijabli ili njihovih povezanosti (kovarijacija) u određenom vremenu.
Kvalitetno predviđanje pomoću analize trenda zahtijeva:
1. utvrđivanje nekog pokazatelja poslovne aktivnosti koji najbolje izražava njezino kretanje u dužem razdoblju;
2. postojanje visoke i konzistentne povezanosti između izabranog pokazatelja poslovanja i varijable koja se predviđa (primjerice, broja zaposlenih);
3. utvrđivanje dovoljno dugog razdoblja praćenja povezanosti odabranih varijabli u prošlosti kako bi se predvidio njihov trend kretanja u budućnosti (dobar izbor i određenje funkcije vremena);
4. visoka stručnost i stabilnost uvjeta i povezanost varijabli u prethodnom (prošlom) i predviđenom (budućem) razdoblju.
Primarno je sredstvo analize trenda regresijska analiza koja predviđa jednu, zavisnu, varijablu u odnosu na jednu ili više nezavisnih varijabli.

Analiza točke pokrića (engl. break-even analysis, njem. Deckungsrechnung) je instrument planiranja i kontrole uspjeha kojim se utvrđuje prag dobitka, odnosno točka pokrića poslovanja. U osnovnom modelu se linearnoj promjeni prihoda nekog proizvoda suprotstavljaju linearni troškovi, i to ovisno o količini proizvodnje. Kod malih količina proizvodnje nekog proizvoda ukupni troškovi mogu premašivati njegov ukupan promet, i to zbog pojave fiksnih troškova.
Kritična količina proizvodnje i prodaje kod koje dolazi do izjednačavanja kumuliranih prihoda i troškova naziva se točkom pokrića ili pragom dobitka. Ovakav jednostavni model analize točke pokrića za jedan proizvod te za konstantne prodajne cijene i konstantne varijabilne jedinične troškove može se proširivati u različite smjerove za više proizvoda, za nelinearne proizvodne i troškovne funkcije itd. Također postoje dinamička i stohastička analiza točke pokrića.

Analiza rizika (engl. risk analysis, njem. Risikoanalyse) je sustavna analiza stupnja rizika vezanog uz ulaganje kapitala. Njom se procjenjuje distribucija vjerojatnosti za svaki faktor koji utječe na investicijski projekt i stimuliraju moguće kombinacije vrijednosti svakog faktora kako bi se odredio raspon mogućih ishoda i vjerojatnost njihova događanja. Rizik izražava varijabilnost očekivanog budućeg povrata na investirani kapital i stoga se u njegovu utvrđivanju koriste statističke tehnike vjerojatnosti kao pomoć pri donošenju pravih odluka kojima bi se rizik predvidio i smanjio.

Analiza novčanog toka (engl. cash flow analysis, njem. Cash-flow-Analyse, Finanzflussanalyse) je postupak analiziranja promjena u financijskom položaju poduzeća. Izvješća sastavljena na temelju računovodstvene konvencije zasnivaju se na obračunskim, računovodstvenim kategorijama pa ne mogu pružiti dovoljno informacija o tokovima sredstava.
Analiza novčanog toka prikazuje tokove novčanih sredstava kroz izvještajno razdoblje. Postupak obuhvaća analizu novčanih primitaka (zadržani dobitak i nenovčani troškovi, povećanje dugoročnih dugova, vlasničke glavnice i tekućih obveza te smanjenje fiksne i nenovčane tekuće imovine) i novčanih izdataka (isplata dividendi, smanjenje dugoročnih dugova, vlasničke glavnice, tekućih obveza te povećanje fiksne i nenovčane tekuće imovine). Moderna financijska analiza usmjerena je na uočavanje novčanih tokova kao realnih i ključnih kategorija za donošenje financijskih odluka. Metodološki je usklađena s planiranjem novčanog toka, pruža vrlo vrijedne informacije o odstupanjima u primicima, izdacima i njihovoj razlici. Izuzetno je važna za analizu i upravljanje likvidnošću poslovanja i preduvjet je upravljanja novčanim tokom.

Analiza izvedivosti (engl. feasibility study, njem. Realisationsanalyse) je analiza ostvarivosti za korisnu realizaciju nekog programa ili projekta, njegove investicijske rentabilnosti i profitabilnosti.
Po svom sadržaju objedinjuje sadržaj detaljnog razvojnog poslovnog plana, projektnog zadatka i investicijskog programa, odnosno financijske analize o podobnosti turističkog projekta ili programa za realizaciju i njegovu isplativost.

Analiza kritičnih pitanja (engl. critical question analysis) je sredstvo strategijskog razvoja koje zahtijeva nalaženje odgovora na četiri ključna pitanja vezana uz budući strategijski razvoj:
a) Što su svrhe i ciljevi organizacije?
b) Kakva je sadašnja pozicija i situacije organizacije?
c) U kakvoj vrsti okoline organizacija sada djeluje?
d) Što treba napraviti da bi uspješnije ostvarivala organizacijske ciljeve u budućnosti?

Analiza fluktuacije (engl. turnover analysis, njem. Fluktuationsanalyse) pokušava utvrditi zbog čega zaposleni napuštaju poduzeće, a provodi se u okviru procjene budućih potreba za zaposlenima. Vrlo je važna jer velika fluktuacija izaziva dodatne visoke troškove i upozorava na nezadovoljstvo zaposlenih stanjem u poduzeću. Uvriježena su dva oblika analize fluktuacije: kvalitativna i kvantitativna analiza.
1. Kvalitativna analiza fluktuacije ispituje strukturalne razloge i osobne motive za promjenu radnog mjesta zaposlenih, provodi se pomoću tzv. izlaznog intervjua, a ima za cilj utvrditi mjere za smanjenje fluktuacije.
2. Kvantitativna analiza fluktuacije razlučuje broj odlazaka po određenim grupacijama kao što su cijelo poduzeće, pojedini dijelovi poduzeća, funkcijska područja, određena zanimanja, spol, ugovorni status, kao i usporedba s prošlim proračunskim razdobljem ili s drugim poduzećima.
Uz određene grupacije treba razlučivati i različite razloge fluktuacije kao što su smrt, bolest, otkazi, selidbe itd. Stopa fluktuacije je postotni odnos broja otišlih iz poduzeća i ukupnog broja prosječno zaposlenih za određeno razdoblje. Izračunavanje stope fluktuacije nije unificirano pa stoga, prilikom usporedbe dviju stopa, treba voditi računa o načinu formiranja veličine koje se uzimaju u formulu i razdoblju za koje se stopa fluktuacije izračunava.

Analiza financijskih izvještaja (engl. analysis of financial statements) je dio poslovne analize, provodi se sa svrhom upoznavanja ekonomske i financijske snage i mogućih perspektiva u položaju poduzeća. Osnovne su podloge te analize:
a) bilanca kao prikaz imovine i obveza poduzeća na određeni dan,
b) račun dobiti i gubitka kao prikaz prihoda, rashoda i njihove razlike za određeno razdoblje,
c) izvještaj o novčanom toku kao prikaz primitaka, izdataka i njihove razlike za određeno razdoblje,
d) izvještaj o promjenama vlasničke glavnice za određeno razdoblje, te
e) bilješke uz financijska izvješća.

Postupak analize sastoji se od primjene analitičkih pravila i tehnika na financijske izvještaje u namjeri da se kroz njihova mjerenja i međusobne odnose izvedu značajne i korisne informacije za donošenje financijskih odluka. Korisnici tih podataka mogu biti vlasnici, kreditori, revizori, država i dr. Analizom se utvrđuje sadašnje stanje poduzeća, iznose se realni i objektivni podaci o likvidnosti poduzeća, financijskoj stabilnosti, zaduženosti i rentabilnosti, definiraju se uzroci i simptomi financijskih problema u poduzeću. Sa stajališta korisnika razlikujemo eksternu i internu analizu financijskih izvještaja.

Analiza doprinosa pokriću fiksnih troškova (njem. Deckungsbeitragsanalyse) je raščlanjivanje ukupnih troškova na varijabilnu komponentu, ovisno o stupnju korištenja kapaciteta, i fiksnu komponentu, neovisnu o stupnju korištenja kapaciteta, jedan je od preduvjeta upravljanja troškovima i poslovanjem. Menedžment mora raspolagati informacijama o tome koliko neki proizvod pridonosi pokriću fiksnih troškova. Sve dok je prodajna cijena iznad varijabilnih troškova, tj. sve dok se pokriva barem jedan dio fiksnih troškova, govori se o doprinosu pokriću fiksnih troškova.
Razumljivo je da različiti proizvodi imaju različite varijabilne troškove, a uz istu veličinu ukupnih fiksnih troškova, oni imaju različite doprinose pokriću fiksnih troškova. Analiza doprinosa pokrića omogućuje spoznaju o tome koliki je doprinos pokriću fiksnih troškova pojedinog proizvoda, grupe proizvoda, proizvodne linije itd. Informacije o doprinosu pokriću fiksnih troškova čine podlogu za odluke o strukturi proizvodnog programa te za upravljanje uspjehom poslovanja.

Analitička evidencija (engl. subledger recording) je dio računovodstva i to knjigovodstva kao dijela računovodstva. Još se naziva analitičko knjigovodstvo ili pomoćne knjige. Analitička evidencija proizišla je iz potrebe korisnika informacija da se neki (i/ili čak svi) sintetički ili osnovni konti glavne knjige vode detaljnije. U tim analitičkim evidencijama vode se stanja i kretanja imovine, obveza i kapitala, prihoda, rashoda, rezultata i elemenata raspoređivanja rezultata za kojim korisnici informacija imaju potrebu detaljnijeg praćenja.
Osnovni sadržaj analitičke evidencije jesu analitička konta. To su raščlanjeni sintetički ili osnovni konti (trocifreni konti), tj. oni su dio sintetičkog konta. Sintetički konto (trocifreni) konto raščlanjuje se prema dekadnom sustavu za analitička konta. Ako je sintetički konto npr. “materijal u skladištu”, analitička konta mogu biti npr. materijal “A”, materijal “B” i slično.
Nastali poslovni događaj bilježi se jednako na sintetičkom i na analitičkom kontu. Suma proknjiženih iznosa na lijevim (dugovnim) i desnim (potražnim) stranama svih analitičkih konta treba odgovarati sumi lijeve (dugovne) i desne (potražne) strane određenog sintetičkog konta raščlanjenog na dotična analitička konta.

Analiza dobavljača (engl. vendor analysis, njem. Lieferantenanalyse) je procjena izvora opskrbe na temelju kriterija za izbor dobavljača. Biranje dobavljača uključuje uzimanje u obzir mnogo faktora o kojima organizacija treba voditi računa, posebno prigodom nabave osnovnih predmeta, odnosno robe, kao i usluga. Ona tako treba uzeti u obzir cijena, kvalitetu, ugled dobavljača, prošlo iskustvo s dobavljačem, točnost isporuke i uslugu, odnosno servis nakon prodaje, njegovu lokaciju i fleksibilnost.
U tom kontekstu organizacija treba voditi računa i o prihvaćenoj politici zaliha. S obzirom na povećanje broja kriterija za izbor dobavljača u suvremenim uvjetima poslovanja i primjenu suvremenih proizvodnih i poslovnih sustava, dolazi do znatnih promjena glede izbora i odnosa s dobavljačima. Tako se uglavnom njihov broj smanjuje (na nekoliko, ili čak na samo jednoga) i oni umjesto konkurenata postaju suradnici tvrtke, kojima se daje dugoročna slika o potražnji, za koju se očekuje da će biti namirivana njihovom proizvodnjom i distributivnim sustavom. Na taj se način često postižu dugoročni ugovori s pojedinim dobavljačima, uspostavljajući tako potpuno nove odnose međunarodnog povjerenja, otvorenosti i kooperacije.

Amortizacija zajma (engl. loan amortization, njem. Tilgung einer Anleihe) je postupak isplate obveza po zajmovima, tj. otplata glavnice i isplata pripadajućeg iznosa kamata. Za razliku od amortizacije obveznica, amortizacija dugoročnog zajma najčešće se obavlja višekratno (serijski).
Pri tome su mogući razni oblici amortizacijskih planova (jednaki anuiteti, anuiteti s jednakim otplatnim kvotama ili pak tzv. varijabilni anuiteti) kao i određeni period prije početka amortizacije zajma kroz koji miruje obveza amortizacije zajma.

Amsterdamska burza (engl. Amsterdam Stock Exchange – ASE) je najstarija burza na svijetu i najveća burza u Europi za opcije, osnovana 1611. godine. To je privatno udruženje koje je u opcijsku burzu preraslo 1876. godine.
Osnivači su i kotiraju na Burzi Philips, Royal Duch, Unilever i AKZO – poduzeća poznata na engleskom i sjevernoameričkom tržištu, koja su utjecala na njezin međunarodni karakter.
Amsterdamska burza tradicionalno je pod međunarodnim utjecajem, koji proizlazi iz relativnog posebno niskog prosječnog odnosa tečaja/dobiti, kao i iz vlastitih dividendnih isplata za dionice poduzeća koja kotiraju na Burzi.

Amortizacija dugova (engl. loans amortization, loans redemption, njem. Tilgung Amortisation) je postupak otplate dugova i plaćanja pripadajućih kamata.
Dugovi se amortiziraju prema amortizacijskom planu koji je ugovoren prilikom uspostavljanja kreditnog odnosa. Mogu se amortizirati jednokratno ili višekratno. Pri višekratnoj amortizaciji mogu se kombinirati različiti modeli anuiteta.

Amortizacija obveznica (engl. bonds amortization, bonds redemption) je postupak isplate tražbina iz obveznica, dakle otplata glavnice i isplata pripadajućih kamata.
Može se obavljati jednokratnom isplatom glavnice i kamata nakon isteka perioda označenog u obveznici, jednokratnom isplatom glavnice uz periodična (godišnja, a češće polugodišnja ili tromjesečna) plaćanja kamata, te serijskim (višekratnim) isplatama glavnice i pripadajućih kamata u obliku godišnjih, češće polugodišnjih (tromjesečnih) anuiteta.
Amortizacija
Amortizacija su načini obračuna (engl. depreciation, capital recovery, njem. Abschreibung, Wertminderung, fr. amortissement). Amortizacija je postupno umanjivanje vrijednosti imovine poduzeća, a obračunava se godišnje prema zakonom predviđenim postupkom. Kako se iznos amortizacije oduzima svake godine od porezne osnovice, način amortizacije utječe na odluku o načinu financiranja nabavke opreme.
Najraširenija je linearna amortizacija prema kojoj je iznos godišnje amortizacije uvijek jednak, a izračunava se tako da se razlika nabavne i otpisne vrijednosti podjeli sa brojem godina amortizacije opreme. Svake se godine dakle knjižna vrijednost umanjuje za isti postotak početne vrijednosti. Postoji i nekoliko modela ubrzane deprecijacije koji se koriste ako se želi postići veće umanjenje poreza u prvim godinama nakon nabavke opreme.
Amortizacija fiksnom stopom svake godine umanjuje knjižnu vrijednost opreme za isti postotak, ali za razliku od literarne amortizacije ne od početne vrijednosti opreme, već od knjižne vrijednosti opreme prethodne godine.
U zemljama u kojima je zakonski bila propisana ova metoda maksimalna fiksna stopa bila je 200% stope otpisa po linearnoj metodi (double declining balance, krat. DDB), a često su korištene i 150% i 175% veće stope. Tako, npr. ako je period amortizacije pet godina, tada je stopa po linearnoj metodi 20% (100×1/5) pa stopa amortizacije po fiksnoj stopi 200% iznosi 40%. U ovom načinu obračuna početna vrijednost opreme se ne umanjuje za otpisnu vrijednost, ali se koristi pri određivanju posljednjeg iznosa amortizacije. Naime ovom metodom se iznos amortizacije asimptotski približava nuli pa je godina u kojoj knjižna vrijednost postane manja od otpisne vrijednosti ujedno završna godina amortizacije.
Još brža amortizacija se postiže kombiniranjem metode fiksne stope i linearne metode pri obračunu metodom fiksne stope u određenoj godini iznos deprecijacije postaje naime veći nego li kada bi se preostala knjižna vrijednost amortizirala linearnom metodom. Upravo ova metoda je osnova za ACRS (engl. accelarated capital recovery method, fr. amortissement degressif), način amortizacije propisan u SAD 1981. godine, i MACRS (engl. modified accelarated capital recovery method), koja je propisana zakonom 1986. godine.
Ove metode pretpostavljaju da se oprema počinje koristiti u polovici prve godine pa je propisano da se amortizacija u prvoj godini umanji za 50% što umanjuje efekte ubrzane amortizacije. U ekonomskim analizama često se koristi i metoda zbroja-broja-godina (sum-of-year-digits).
Amortizacija za pojedinu godinu računa se tako da se kvocijent broja preostalih godina i zbroja broja godina pomnoži razlikom knjižne vrijednosti i otpisne vrijednosti. Zbroj-broja-godina je zbroj aritmetičkog niza 1, 2,…, n, gdje je n broj godina amortizacije (npr. za n = 8 zbroj-broja-godina je 1+2+3+4+5+6+7+8=36). Metoda zbroja-broja-godina spada u grupu ubrzanih modela amortizacije, ali ne umanjuje knjižnu vrijednost tako brzo kao MACRS ili DDB modeli.

Altmanov model (engl. Altman”s model, njem. Altman Modell) je postupak ocjene financijskog zdravlja poduzeća, te se često koristi i za ocjenu njegova boniteta. Razvijen je 1968. godine u SAD-u, a sastoji se od pet poslovnih pokazatelja, ponderiranih i zbrojenih. Zbroj ponderiranih pokazatelja naziva se još i Z-faktor i on omogućuje ukupnu ocjenu poslovanja poduzeća. Velika je prednost Altmanova modela pokušaj izvođenja cjelovite ocjene poslovanja poduzeća – njegova financijskog zdravlja, kreditne sposobnosti i uspješnosti – te u jednostavnosti promjene.
Modelu se prigovara nedovoljna teorijska utemeljenost prilikom izbora pokazatelja, tako da postoje i pojedine varijante modela i pondera. Ponderi pojedinih pokazatelja rezultat su empirijskih istraživanja provedenih u SAD-u. Smatra se da se vrijednost Z faktora može kretati u rasponu od –4 do +8. Pri tome ako je vrijednost Z-faktora manja od 1,81, smatra se da je poduzeće u izuzetno nepovoljnoj financijskoj poziciji, odnosno da je kandidat za stečaj. Nalazi li se vrijednost Z-faktora u rasponu od 1,81 do 2,99 riječ je o financijski ugroženom poduzeću (siva zona). Poduzeća kod kojih je vrijednost Z-faktora iznad 2,99 smatraju se financijski zdravim poduzećima. Primjenjuje li se Altmanov model u našim prilikama, treba uvijek imati na umu kako su ponderi i navedene usporedne veličine rezultat istraživanja poduzeća američkog gospodarstva sedamdesetih godina ovog stoljeća.

AMEX (engl. American Stock Exchange, Little Board) je druga po značaju burza vrijednosnim papirima u SAD. Specijalizirala se i u trgovanju opcijama.

Alonge (njem. Allonge, Erneuerungsshein) je, papir koji se fizički spaja s mjenicom u onom slučaju kada na njezinoj poleđini više nema mjesta za upisivanje indosamenata, a posljednji indosatar je želi dalje indosirati. Alonge neće biti potreban onda kada je posljednji indosament na poleđini mjenice bjanko indosament ili indosament na donositelja, a bit će potreban onda kad je posljednji indosament na poleđini mjenice puni indosament budući se u potonjem slučaju ovlašteni imatelj mjenice legitimira neprekinutim nizom punih indosamenata, a osoba koja se time ne može legitimirati ne uzima se ovlaštenim imateljem mjenice, pa mjenični dužnik neće biti dužan takvoj osobi isplatiti mjeničnu svotu.

Alternativna obveza (engl. alternative obligation, njem. Alternativverpflichtung) jeobveza kod koje dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim ispuni jednu od njih, oslobađa se obveze. Alternativna obveza zasniva se, u pravilu, ugovorom, ali može nastati i jednostranim aktom pa i na temelju zakona. Izbor se smatra obavljenim kad strana kojoj pripada pravo izbora izvijesti drugu stranu o onome što je izabrala i od tog trenutka izbor se više ne može mijenjati bez pristanka druge strane. Pravo izbora prestaje i kad je dužnik počeo ispunjavati bilo koju od više činidaba.
Dužnik ima pravo izbora sve dok u postupku prisilnog izvršenja jedna od dugovalnih stvari ne bude u cijelosti ili djelomično predana vjerovniku po njegovu izboru. Postane li koja od činidaba nemogućom zbog događaja za koji nijedna od strana ne odgovara, obveza se ograničava na preostale činidbe. Ako za nemogućnost jedne činidbe odgovara dužnik, obveza se ograničava na preostalu činidbu, osim ako je pravo izbora imao vjerovnik koji tada može po svom izboru tražiti preostalu činidbu ili naknadu štete. Ako jedna činidba postane nemoguća zbog događaja za koji je kriv vjerovnik, dužnikova obveza prestaje, ali u slučaju da je dužnik imao pravo izbora, može zahtijevati naknadu štete i ispuniti svoju obvezu preostalom činidbom, a ako pravo izbora ima vjerovnik, on može dati naknadu štete i zahtijevati preostalu činidbu. Od alternativne obveze valja razlikovati fakultativnu obvezu, čiji je predmet obveze samo jedna činidba, ali je dužnik ovlašten obvezu ispuniti ispunjenjem neke druge određene činidbe (facultas alternativa).

Alfa dionice su oznaka za dionice najvećih kompanija kojima se najviše trguje, a izlistane su na Londonskoj burzi. Predstavljaju britanski ekvivalent američkim blue-chip dionicama. Kako čine i najveći dio prometa na burzi (do 80%) podliježu i posebno strogom nadzoru trgovanja za raliku od beta, gama i delta dionica koje su zbog niže razine kapitalizacije i burzovnog prometa pod blažim nadzorom.

Alokacija troškova (engl. allocation of costs, njem. Kostenzuteilung, fr. repartition des frais) ili razvrstavanje troškova je računovodstveni postupak kojim se indirektni troškovi (režijski troškovi), odnosno troškovi uslužnih odjela razvrstavaju na proizvodne pogone (odjele).
Ovaj proces sastoji se iz tri faze:

1. sakupljanje troškova koji su predmet razvrstavanja;
2. utvrđivanje svih odjela koji pružaju usluge proizvodnim odjelima (pogonima) kao i potencijalne alokacijske osnove ili “ključa” za razvrstavanje troškova uslužnih odjela;
3. izbor najpogodnije metode za alokaciju troškova.

Dvije su osnovne metode alokacije:
1. direktna metoda, tj. u jednom koraku se troškovi uslužnih odjela razvrstavaju na proizvodne pogone, i
2. indirektna ili metoda koraka znači najprije (prema dokumentaciji) razvrstavanje troškova uslužnih odjela na ostale uslužne i proizvodne odjele a zatim sve te troškove samo na proizvodne pogone.
Pod terminom alokacija troškova često se misli na apsorpciju troškova koja predstavlja razvrstavanje svih (ukupnih) troškova za nosioce troškova, odnosno učinke (proizvode i/ili usluge).

Akvizicija (engl. acquisition, njem. Erwerb) je pribavljanje poslova (prikupljanje narudžbi, pretplata, oglasi i dr.) preko posebnih osoba – akvizitera. Akvizicija je dio marketinške funkcije poduzeća orijentirane na proširenje tržišta robe i usluga. Naročito se koristi u gospodarskom oglašavanju, publicističkoj i izdavačkoj djelatnosti.
Za razliku od pravnog zastupnika koji obično ima prava zaključivanja ugovora u ime i za račun poduzeća, akviziter po pravilu samo prikuplja narudžbe na tiskanim narudžbenicama koje popunjene dostavlja poduzeću. To je zapravo vrsta trgovačkih putnika s ograničenim ovlaštenjima. Akviziteri mogu biti i privatne fizičke osobe.

Akvizicija poduzeća (engl. acquisition, njem. Erwerb, Übernahme, fr. acquisition) je poseban oblik poslovne kombinacije, formalno ili neformalno spajanje dviju ili više poslovnih jedinica u jednu. U najširem smislu akvizicija poduzeća označava svako stjecanje druge tvrtke ili značajnijeg udjela u vlasničkoj glavnici druge tvrtke od strane tzv. akviziterske tvrtke bez obzira na to je li to stjecanje ostvareno kupnjom imovine ili vlasničkog udjela akvirirane tvrtke ili pak udruživanjem vlasničkih interesa. Pri tome je svejedno prestaje li akviriranoj tvrtki kontinuitet poslovanja ili ona nastavlja poslovanje pod svojom tvrtkom ali pod kontrolom akviziterske tvrtke.
U užem smislu akvizicija označava stjecanje neke tvrtke od strane druge tvrtke kupnjom njezine cjelokupne imovine ili kupnjom njezine vlasničke glavnice, odnosno većinskog udjela u njenoj vlasničkoj glavnici. Prilikom kupnje cjelokupne imovine akviriranoj tvrtki prestaje kontinuitet poslovanja odnosno ona se legalno likvidira.
U slučaju kupnje cjelokupne vlasničke glavnice akviriranoj tvrtki može također prestati kontinuitet poslovanja. U tom slučaju akvizicija rezultira fuzijom. Ako akviziterska tvrtka ne stekne cjelokupnu vlasničku glavnicu akvirirane tvrtke, akvirirana tvrtka nastavlja s kontinuitetom poslovanja pod kontrolom akviziterske tvrtke. U tom slučaju postoji opasnost od dvostrukog oporezivanja poslovnog rezultata akvirirane i akviziterske tvrtke.
Akvizicija se može izvoditi na temelju ponude za akviziciju upravi tvrtke koja se namjerava preuzeti ili pak direktom javnom ponudom vlasnicima tvrtke koja se namjerava akvirirati odnosno kupnjom redovnih dionica tvrtke koja se namjerava akvirirati na otvorenom tržištu. Kad se ponuda za akviziciju uputi upravi tvrtke koja se namjerava akvirirati, to govori o prijateljskoj akviziciji, a u drugim slučajevima riječ je o neprijateljskoj akviziciji.

Akumulirana deprecijacija (engl. accumulated currency depreciation, njem. akkumulierte (aufgelaufene) Währungsabwertung) nastaje u uvjetima fiksnih deviznih tečajeva smanjenjem intervalutarne vrijednosti novca nakon kojeg ne nastupa službena objava monetarnih vlasti o utvrđivanju niže vrijednosti domaće valute prema nekoj stabilnoj valuti (devalvacija), već se uvode dodatne vanjskotrgovinske restrikcije, a pitanje devalvacije nastoji se odgoditi.
Iako predstavlja najjednostavniji način za usklađivanje stvarne i službene vrijednosti valute; ona redovito nailazi na otpor pri kojem se ističe: da su sadašnje teškoće slučajne ili prolazne; da se privreda ne nalazi u stanju “fundamentalne neravnoteže” koju propisuje MMF za provođenje devalvacije; da česte devalvacije narušavaju ugled zemlje jer održavaju financijsku nestabilnost i izazivaju špekulacije na burzi, da neće nastupiti uravnoteženje platne bilance zbog nedovoljne ekspanzije izvoza, odnosno kontrakcije uvoza, da devalvacija povećava vrijednost dugova u inozemstvu itd.
Posljedica ovakvog rješenja je da ono omogućuje provedbu interesa od sumnjive vrijednosti za zajednicu. Stalna i velika pasiva u platnoj bilanci zemlje produbljuje se, što može dovesti do iscrpljivanja monetarnih rezervi, sloma centralne banke i opće krize u zemlji. Iako deprecijacija u pravilu nastupa kada je porast prosječne produktivnosti niži od porasta svjetske produktivnosti rada, ona može biti i rezultat inflacijske ekonomske politike države, naročito deficitarnog financiranja radi suzbijanja konjunkturnih oscilacija, odnosno radi ubrzavanja privrednog razvoja.

Akumulirana amortizacija (engl. accumulated depreciation, njem. Abschreibung für Abnutzung – AfA) je iznos smanjenja vrijednosti stalne imovine zbog njezina tehničkog ili ekonomskog trošenja. Poznat je i kao ispravak vrijednosti. Stalna se imovina ne troši jednokratnom upotrebom u poslovnom procesu, stoga je uz evidentiranje nabavne vrijednosti stalne imovine potrebno odvojeno prikazivati ispravke vrijednosti i sadašnju vrijednost stalne imovine.
Kad se od nabavne vrijednosti stalne imovine oduzme ispravak vrijednosti, dobije se knjigovodstvena, tj. sadašnja vrijednost stalne imovine. Vrijednost utroška stalne imovine prikazuje se na kontu ispravka vrijednosti (vrijednost utroška dobije se korištenjem jednog od načina obračuna amortizacije). Ispravak vrijednosti je stavka bilance stanja, a evidentira se na kontrapoziciji od pozicije stalnih sredstava. Početno stanje kao i povećanje ispravka vrijednosti (nakon svakog obračuna amortizacije) knjiže se na potražnoj strani konta.

Akumulacija (engl. accumulation, njem. Akkumulation);

1. skupljanje kapitala, novčanih sredstava ili dobara radi održanja kontinuiteta proizvodnje ili potrošnje ili pak za njihovo povećanje; stvaranje novčanih pričuva, štednja;
2. proces taloženja materijala razorenog erozijom, abrazijom ili denudacijom.

U hidrologiji akumulacija je naziv za umjetno stvorenu nakupinu vode izgradnjom brane (akumulacijsko jezero).
U turizmu se takve akumulacije ili jezera mogu iskoristiti za različite vrste ili oblike turističkih kretanja (kupanje, izleti, ribolov).

Akumulacija ili prikupljanje (engl. accumulation, njem. Akkumulation, Anhäufung);

1. u investicijskom, ulagačkom smislu;

a) profiti, dobici, koji se ne razdjeljuju dioničarima kao dividende, već se prenose na račun kapitala (engl. capital account, njem. Kapitalkonto);
b) namjerno, pažljivo kontrolirano prikupljanje paketa (blokova) vrijednosnica, koje ne mora biti popraćeno velikim porastom cijene zbog povećanja potražnje.

Drugim riječima, kupnja velikog broja vrijednosnica na kontrolirani način da bi se izbjeglo znatno povećanje cijene. U slučaju prikupljanja koje se obavlja za račun velikog, institucionalnog investitora, program može trajati tjednima pa i mjesecima;

2. novčana akumulacija.

Aktuarska stopa (fr. taux actuariel) je u Francuskoj naziv za stvarnu cijenu financijskog posla, kod kredita se koristi i naziv efektivna globalna stopa (taux effectif global, krat. TEG).
Aktuarska matematika

Aktuarska matematika (engl. actuarial mathematics, njem. Versicherungsmathematik, fr. mathèmatiques actuarielles) je najznačajniji dio osiguranja koji matematičkim metodama na temelju računa vjerojatnosti i statistike utvrđuje cjenike osiguranja, potrebne garantne rezerve i druge rezerve u osiguranju, način reosiguravateljnog pokrića, visinu samopridržaja i druge elemente poslovne politike.
Posebno je veliko značenje osiguravateljne matematike u utvrđivanju cjenika i raspodjele udjela u dobiti u svim oblicima životnih i bolesničkih osiguranja, a bitna je i na području ulaganja sredstava. Razvojem računalne tehnologije povećane su mogućnosti razvoja osiguravateljne matematike.

Aktivno tržište (engl. active market) je živo tržište, tržište kojeg su obilježje brojni poslovi kupoprodaje vrijednosnica, odnosno velike količine kupoprodaja vrijednosnica ili robe. Raspon između ponudbene i zahtijevane cijene na živom tržištu obično je manji od onih na tržištima u mirovanju.
Veliki ulagači skloni su takvom tržištu, budući da njihove trgovine velikim paketima vrijednosnica, općenito, znatno manje utječu na kretanje cijena unutar trgovanja koje je vrlo živo. Živi ili aktivni račun je račun kojim upravlja broker što obavlja česte kupnje ili prodaje.
Živa ili aktivna vrijednosnica je instrument koji se vrlo često kupuje ili prodaje, te čija je kotacija ili odredba vrijednosti u svakom trenutku na raspolaganju javnosti. Također i određeno izdanje vrijednosnica koje nailazi na stalno i vrlo široko tržište, te koje se bez većih napora kupuje i prodaje.

Aktuar (engl. actuary, njem. Aktuar, Versicherungsmathematiker) je osoba specijalizirana za izračun rizika i vjerojatnosti nastanka nekog događaja koja svoja znanja upotrebljava u financijskim i poslovnim problemima, posebno onima koji uključuju neizvjesne buduće događaje.
Primjenjuje aktuarsku matematiku, a posebno teoriju vjerojatnosti i statistike i financijsku matematiku na probleme osiguranja, investicija, financijskog menedžmenta i demografije. Svoje proračune temelji na osiguravateljnoj statistici, a u životnim osiguranjima posebno na aktuarskim tablicama. Naziv potječe od latinske riječi actuarius, a prvi put je zakonski upotrijebljena u Engleskoj 1819. U većini zemalja postoje društva aktuara, u Hrvatskoj pod nazivom Hrvatsko aktuarsko društvo.

Aktivno osiguranje (engl. insurance in force, njem. Aktivversicherung, die zur Zeit gültige Versicherung, fr. assurance en cours) je privatno osiguranje pojedinaca za zaštitu interesa na određenoj, postojećoj imovini ili pravima – potraživanja (npr. osiguranja kućanstva i drugi oblici civilnih osiguranja).
Ovo je osiguranje u pravilu ograničeno osiguranom svotom. Suprotnost je pasivno osiguranje.

Aktivni vrijednosni papiri (engl. active stocks, active securities, njem. rege gehandelte Papiere) su vrijednosni papiri za koje postoji vrlo česta ponuda i potražnja, te cijene kojih su lako dostupne investicijskoj javnosti.

Aktivni račun (engl. active account) u bankovnom smislu je račun unutar kojeg su isplate i polozi vrlo česti; u investicijskom smislu račun kojim upravlja broker, unutar kojeg su česte kupnje i prodaje.

Aktivni poslovi reosiguranja (engl. active reinsurance) je poslovanje reosiguravajućeg društva kojim preuzima u pokriće rizike od drugih društava. Primjerice primanje dijela rizika iz osiguranja što ga je zaključio osiguravatelj, odnosno primanje dijela rizika od reosiguravatelja za rizik koji je preuzeo od osiguravatelja, odnosno reosiguravatelja. Preuzimanje rizika od reosiguravatelja naziva se još i retrocesija.

Aktivna strategija upravljanja portfeljem (Active Management Strategy) Aktivna strategija upravljanja portfeljem tolerira određena odstupanja od benchmarka s namjerom postizanja iznadprosječnih rezultata. Ovakva strategija može rezultirati “outperformance-om” ili “underperformance-om” tj. ispodprosječnim ili nadprosječnim rezultatom.

Aktivni bankovni poslovi (engl. loan business, njem. Aktivgeschäfte) po kriteriju funkcionalnosti kreditni poslovi banaka, koji se sa stanovišta njene bilance javljaju kao plasmani u njenoj aktivi. U tim poslovima banka je vjerovnik, a korisnik kredita dužnik od kojeg ona naplaćuje kamate.
Multikreditna struktura banaka bazira se na sistematizaciji kreditnih oblika prema sljedećim kriterijima: ročnoj strukturi kredita; osiguranju kredita; metodi otplate kredita; namjeni kredita; izvorima kreditnih resursa; i ostalim oblicima. Ročna struktura ili dospjelost otplate obuhvaća tri tradicionalna oblika kreditiranja: kratkoročne, srednjoročne i dugoročne kredita. Iza konvencionalno određenih rokova dospijeća kredita, stoji suštinsko razlikovanje tri kvalitativno različita oblika kreditiranja privrede i ostalih subjekata, premda se formalno aktivni poslovi banke u gruboj podjeli dijele na aktivne kratkoročne i aktivne dugoročne bankovne poslove.
Kratkoročni krediti imaju rokove dospijeća do godine dana, financiraju tekuću aktivnost i likvidnost subjekata i pokriveni su kratkoročnim izvorima. U ove kredite spadaju: krediti po tekućim računima, eskontni, lombardni, akceptni, rambursni i avalni kredit. Kratkoročnim aktivnim poslovima banka svojim komitentima stavlja na raspolaganje odgovarajuća sredstva plaćanja za obavljanje njihovih tekućih transakcija, a mogu imati fiksirane rokove dospijeća ili klauzulu “na zahtjev” (on demand basis) kada se moraju otplaćivati na zahtjev banke, što predstavlja znatno oštrije uvjete financiranja.
Srednjoročni krediti se odobravaju s rokovima dospijeća od jedne do pet godina, financiraju trajna obrtna sredstva, investicije manjeg obujma, a pokrivaju se iz izvora sredstava koja imaju srednjoročnu dospjelost (osnovni resursi su štedni depoziti stanovništva). U zemljama razvijene tržišne privrede srednjoročni krediti se odnose pretežno na potrošačke kredite, dok se u zemljama u razvoju ovim kreditima uglavnom financiraju ulaganja u obrtna sredstva poduzeća.
Dugoročni krediti imaju rokove dospijeća iznad pet godina, financiraju krupne investicijske i razvojne programe i alimentiraju se isključivo iz dugoročnih financijskih potencijala. U ove kredite spadaju: hipotekarni, građevinski, industrijski i investicijski krediti. Ovi su krediti uglavnom vezani za financiranje sektora privrede i dijelom za financiranje stambene gradnje, gdje se velikom obujmu angažiranja resursa i dugih perioda aktivizacije ulaganja prilagođavaju rokovi i ostali uvjeti kreditiranja.
Aktivnim dugoročnim poslovima banka svojim komitentima osigurava vrijednost, odnosno kapital i platežna sredstva zajedno. Specijalna kategorija kredita prema ročnoj strukturi dospijevanja jesu revolving krediti, koji se formalno mogu svrstati u kratkoročne, a prema stvarnom roku dospijevanja u srednjoročne bankovne kredite, pa imaju mješovite karakteristike jednih i drugih.
Prosječni rokovi dospijevanja ovih kredita su od dvije do tri godine, pri čemu je uvjet da ukupno zaduženje ne može probiti razinu originalno ugovorenog duga. Najčešće se koriste za financiranje odgovarajućih privrednih organizacija, a zbog svojih se karakteristika nazivaju kontinuiranim zaduženjem. S obzirom na različite ekonomske implikacije navedenih vrsta bankovnih kredita, pitanje njihovih izvora predstavlja izuzetno važan aspekt stabilnosti novca.

Aktivizacijski period (njem. aktiver Zeitabschnitt) je razdoblje uvođenja nekog gospodarskog djelovanja, u kojem se obično ne postižu iznadprosječni rezultati.
U nekim djelatnostima, posebice u tržišnoj aktivnosti (marketingu), npr. promociji, to je obično razdoblje povećanih investicija, jer uvođenje novog proizvoda na tržište ili poznatog proizvoda na novo tržište uvijek zahtijeva povećana ulaganja.

Aktivna kamata (engl. interest received, interest earned, njem. Aktivzins, fr. interets crediteurs) je kamata koju banka obračunava i naplaćuje na kredite.
Visina kamate ovisi o općoj razini kamatnih stopa, valuti kredita, roku na koji je kredit odobren i procjeni rizika, te je na dulje rokove i veće rizike viša i obrnuto.

Aktiva (engl. assets, njem. Aktiva, Vermögenswerte, Aktivposten, fr. actif, avoir) su sredstva koja neki gospodarski subjekt posjeduje u određenom trenutku. Može biti financijska i realna. Financijska aktiva su sva financijska sredstva koja posjeduje poduzeće ili pojedinac. Realnu aktivu čine stvari, oprema, zgrada ili zemljište, odnosno neopipljivo pravo u posjedu poduzeća ili pojedinca koje ima vrijednost.
Prema funkcionalnosti (uporabi) aktiva se dijeli na poslovnu (za poslovne aktivnosti poduzeća) i neposlovnu. Poslovna aktiva dijeli se na dvije vrste: tekuću aktivu i fiksnu aktivu. Tekuća aktiva, koja se redovito može pretvoriti u gotovinu, uključuje gotovinu u blagajni, potraživanja od kupaca, zalihe i utržive vrijednosnice. Fiksna ili netekuća aktiva, koja se ne može redovito pretvoriti u gotovinu a da se ne ometu poslovne operacije i koja se općenito drži dulje od jedne godine, uključuje zemljište, zgrade, opremu i dugoročne investicije.
Neopipljiva aktiva je vrsta fiksne aktive koja se sastoji od određenih nematerijalnih prava i prihoda poduzeća, patenata, prava izdavanja (copyright), trgovačkog znaka i ugleda poduzeća. Neposlovna aktiva obuhvaća sva ostala sredstva koja nisu namijenjena poslovanju (sportski objekti, odmarališta i dr.). Aktiva je dio bilance stanja zajedno s pasivom i neto vrijednošću.
Aktiva u bilanci po foliju (oblik bilance) na lijevoj je strani (u Velikoj Britaniji na desnoj), a u bilanci po pagini je ispred (iznad) pasive. Suma aktive mora uvijek biti jednaka sumi pasive. Aktiva pokazuje stanje sredstava poduzeća ili pojedinca na neki određeni datum (godišnja bilanca stanja obično je s datumom 31. prosinca). Primjenom računala u poslovanju i knjigovodstvu mogu se bilježiti i promjene aktive iz sata u sat.
U bankarstvu aktivu čine uglavnom financijska sredstva prikupljena aktivnim bankovnim poslovima: davanjem kontokorentnih, eskontnih, lombardnih, akceptnih, rambursnih i hipotekarnih zajmova. Realna aktiva bilježi se samo u bilanci njezina vlasnika, a financijska aktiva bilježi se u dvjema bilancama: u bilanci dužnika i u bilanci vjerovnika.

Akreditiv s odgođenim plaćanjem (engl. deferred payment letter of credit, njem. Akkreditiv mit Aufgeschobenezahlung) je takav akreditiv pri kojem bančina obveza isplate akreditivne svote korisniku akreditiva ne dospijeva odmah poslije podnošenja urednih dokumenata i isteka roka za njihovo ispitivanje od strane banke. Pri takvom akreditivu njezina obveza dospijeva u onom roku koji je naznačen u samom akreditivu, pri čemu se taj rok može odrediti na bilo koji od uobičajenih načina određivanja rokova (točnim danom, istekom određenog broja dana, tjedana i sl.). Gospodarski, takvim akreditivom može se postići kratkoročno kreditiranje kupca od strane prodavaoca.

Akreditiv (engl. letter of credit, njem. Akkreditiv) je pojam koji se najčešće rabi da bi se njime označio odnos između dužnika plaćanja kao osobe koja banci daje nalog za otvaranje akreditiva, banke koja otvara akreditiv i dužnikova vjerovnika kao korisnika akreditiva, koji otvaranjem akreditiva stječe potraživanje akreditivne svote od banke koja je otvorila akreditiv. Posljednje spomenuti odnos je nezavisan od pravnog odnosa dužnika i vjerovnika koji je dao povod za otvaranje akreditiva. Katkad se pojmom akreditiva označuje i pisani dokument koji povodom primljenih uputa za otvaranje akreditiva banka upućuje korisniku i u kojem su sadržani svi relevantni elementi akreditivne obveze koju time banka preuzima prema korisniku akreditiva.
O akreditivu se često govori kao o trostranom odnosu iako se mogu razlučiti i odvojeno promatrati dva pravna odnosa: između nalogodavca i banke i između banke i korisnika. U švicarskom pravu govori se o trostranom odnosu podvrgnutom pravilima o asignaciji, dok se u znatnom broju drugih prava govori o dva pravna odnosa u kojima su prava i obveze stranaka međusobno odvojeni. Ono što ovaj odnos individualizira prema drugim pravnim odnosima jest obveza banke prema korisniku koja sadrži više posebnih točno određenih obilježja. Otvaranjem akreditiva banka se obvezuje korisniku isplatiti određenu novčanu svotu ili akceptirati ili negocirati mjenicu ako korisnik do isteka roka naznačenog u akreditivu ispuni uvjete koji su u njemu naznačeni.
Bančina obveza prema korisniku je apstraktna, a ne kauzalna obveza. S obzirom na sadržaj i obilježja bančine obveze prema korisniku akreditiva postoji više podjela i vrsta akreditiva: obični i dokumentarni akreditiv, opozivni i neopozivni akreditiv, isplatni, akceptni i negocijacijski akreditiv, revolving akreditiv, packing akreditiv, red clause akreditiv, akreditiv s odgođenim plaćanjem. Posebno treba spomenuti stand by akreditiv, koji je bliži bankarskoj garanciji nego akreditivu.

Akcize (engl. excise duties, njem. Verbrauchssteuern, fr. droits d’accises) su trošarine, posredni porezi (ne ubiru se izravno od pojedinaca, već preko proizvođača, prodavača i drugih posrednika) na domaća dobra i usluge.
Nameću se kao pristojbe za neke državne usluge, kao regulacijski nameti na djelatnosti kao što je kockanje ili zračni prijevoz, te što je najvažnije, kao porezi na potrošnju dobara.
Akcize se najčešće naplaćuju na alkoholna pića, duhan, te naftu i njene prerađevine. Nameću se kao specifični porezi, na jedinicu težine ili volumena, ad valorem, ili na profite od prodaje.

Akontacija (engl. advance payment, njem. Vorschuss) ili predujam je novčana svota koju pri sklapanju ugovora ili u tijeku njegova ispunjenja jedna ugovorna stranka daje na račun svoje ugovorne obveze drugoj stranci, radi olakšavanja ispunjenja obveze te druge stranke. Akontacija se daje u pravilu u novcu i prelazi u vlasništvo primatelja, s tim da se poslije ispunjenja ugovora uračunava u ispunjenje obveze davaoca.

Akcesornost (njem. Akzessorietät) je ovisnost odgovornosti neke osobe vjerovniku o postojanju obveze glavnog ili prethodnog dužnika. Akcesornost kod 1. jamstva: znači da se jamstvo može dati samo za valjanu obvezu bez obzira na sadržaj. Ako obveza glavnog dužnika nije ni nastala ili je utrnula, ne možemo je pojačati jamstvom. Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca; 2 ugovorne kazne (penala): sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu glavne obveze, na čije se osiguranje odnosi. Ugovorna se kazna ne plaća ako je do neispunjenja ili zakašnjenja došlo uzrokom za koji dužnik ne odgovara (npr. viša sila); 3. cesije: svaka cesija je akcesorni pravni posao kojim uvijek prethodi neki glavni pravni posao, tako da razlozi cediranja mogu biti vrlo različiti (npr. plaćanje duga, kupnja, davanje kredita i sl.).

Akcesorna bankarska garancija (njem. akzessorische Bankgarantie) je takva bankarska garancija gdje banka izdatnik garancije njezinim izdavanjem ne preuzima vlastitu i samostalnu obvezu prema korisniku garancije, već time preuzima jamstvo za ispunjenje obveze korisnikova glavnog dužnika (a svog nalogodavca) iz pravnog odnosa između korisnika kao vjerovnika i svog nalogodavca kao glavnog dužnika. Takva bankarska garancija još se naziva bankarska garancija s naslova jamstva (bankarska garancija).

Akceptni nalog (njem. Akzeptauftrag, Bankakzept) je naziv obrasca (formulara) koji se koristi u platnom prometu između pravnih osoba. To je nalog organizaciji ovlaštenoj za obavljanje poslova platnog prometa za prijenos određene svote novčane tražbine s računa izdatnika akceptnog naloga u korist računa druge pravne osobe. Prva posebnost ovog naloga sastoji se u tome što taj nalog izdatnik ne podnosi izravno organizaciji ovlaštenoj za obavljanje poslova platnog prometa, već ga predaje osobi (u pravilu svom vjerovniku) u korist čijeg računa će se prenijeti potraživanje na računu, a ta osoba ga podnosi spomenutoj organizaciji. Ona ga podnosi toj organizaciji radi prijenosa – što je druga posebnost – tek na dan dospijeća njezina potraživanja od izdatnika akceptnog naloga.
Izdavanje i predaja akceptnog naloga vjerovniku uzimaju se kao jedan od načina osiguranja vjerovnikove tražbine od izdatnika akceptnog naloga. Budući da je takav nalog u načelu neopoziv i da organizacija za platni promet obavlja prijenos tražbine bez suglasnosti izdatnika, akceptni nalog se može uzeti sigurnim u onoj mjeri u kojoj na dan dospijeća tražbine na računu izdatnika tog naloga ima dovoljno sredstava iz kojih se nalog može naplatiti.

Akceptni akreditiv (njem. Akzeptakkreditiv) jetakva vrsta dokumentarnog akreditiva pri kojem banka ne preuzima obvezu isplate akreditivne svote korisniku akreditiva, već obvezu akceptiranja mjenice koju je izdao korisnik akreditiva. Starije Revizije UCP za dokumentarne akreditive govorile su o bračnoj obvezi da akceptira mjenicu, dok je prema UCP, Revizija 1993., u akreditivnu obvezu banke izrijekom uvršteno i plaćanje, a ne samo akceptiranje mjenice (“da akceptira i plati”), što bi moglo dovesti do zaključka kako pod primjenom tih pravila banka koja je u ispunjenju akreditivne obveze akceptirala mjenicu u slučaju njezina neplaćanja odgovara korisniku akreditiva i prema pravilima mjeničnog prava i zbog neispunjenja akreditivne obveze.

Akceptni kredit je kredit kojim banka ne stavlja na raspolaganje komitentna sredstva, već samo poslovni ugled i kreditnu sposobnost, pa se ovi krediti ubrajaju u kredite za preuzimanje obveze.
Banka u okviru ugovorenog akceptnog kredita s komitentom, akceptira mjenice koje na nju trasira (vuče) korisnik kredita i time se obvezuje da će sama platiti mjenični iznos ako trasant izdane mjenice ne iskupi mjenicu o njenom dospijeću.

Akceptna provizija (engl. accepting commission, njem. Akzeptprovision) je naknada banci kod akceptnog kredita. Kreće se od 1 do 2 posto. Plaća je obično onaj za čiji je račun banka akceptirala mjenicu.
Tu provizija može platiti i trasant (izdavalac mjenice) u želji da dođe do mjenice s obvezom banke, jer time postaje sposobnija za eskontiranje i prodaju, odnosno daljnje refinanciranje.

Akceptant je izraz kojim se u mjeničnom pravu označava onaj trasat mjenice koji je mjenicu akceptirao i time prihvatio mjeničnu obvezu. Od trenutka akcepta mjenice trasat se naziva akceptantom i ujedno postaje glavni mjenični dužnik.

Akcept mjenice (njem. Wechselakzept) je izraz kojim se kod trasirane mjenice označava prihvat mjenične obveze od strane trasata kojega je pri izdavanju mjenice – naznačivanjem njegovih osobnih podataka i naznačivanjem svojstva trasata – trasant pozvao da akceptira mjenicu. Akceptiranjem mjenice trasat postaje akceptant i ujedno glavni mjenični dužnik.
Akceptiranje mjenice obavlja se potpisivanjem mjenice prvenstveno na njezinu licu uz naznaku prihvata, tj. preuzimanja mjenične obveze, što se očituje riječju “prihvaćam”, “akceptiram” ili sl. Akcept mora biti bezuvjetan, ali može biti djelomičan, tj. ograničen na dio mjenične svote. U slučaju odbijanja akcepta mjenični ovlaštenik može podići protest zbog neakceptiranja. Pri izdavanju mjenice trasant može odrediti rok podnošenja mjenice na akcept, a također i zabraniti podnošenje mjenice na akcept.

Akcelerator (engl. accelerator, njem. Akzelerator) izražava zavisnost investicija od relativne promjene u potražnji ukupno ili jednog dijela. Pri tome promjene induciranih investicija su veće od promjena potražnje koja je uzrokovala povećanje investicija.
Drugim riječima, ako je potrošnja veća ta povećana trošenja izazvat će porast investicija za nove tvornice, opremu ili materijal za proizvodnju robe i usluga. To će s druge strane dovesti do otvaranja novih radnih mjesta i daljeg povećanja trošenja.

AIDA je mnemotehnička kartica koja se koristi u obrazovanju prodavača koja ih podsjeća na ispravan slijed aktivnosti u odnosu prema kupcu: A – attention (pažnja), I – interest (interes), D – desire (želja) i A – action (akcija).

AKA (njem. Ausfuhrkreditanstalt – AKA) je institucija financiranja izvoza u Njemačkoj. Osnovana je 1952, a od 1966. djeluje kao privatna kompanija s ograničenom odgovornošću. Bavi se financiranjem izvoza kapitalnih (investicijskih) dobara.
Osnivač AKA-e je konzorcijum 28 vodećih njemačkih banaka. Danas okuplja sve najkrupnije njemačke banke. Nema status banke. Funkcije su joj strogo određene. Sedamdeset posto sredstava osiguravaju joj članice, a ostatak pribavlja reeskontom mjenica kod centralne banke.
Financira privatne izvozne kredite s rokom dužim od jedne godine i to kredite domaćih izvoznika, kredite domaćih izvoznika zemljama u razvoju i zemljama s državnom privredom i kredite stranom kupcu. Kreditiranje AKA-e dopunske je prirode jer se traži sudjelovanje izvoznika (10-15%) i banke izvoznika ili se traži gotovinski udjel inozemnog kupca (oko 15%).
Posebno forsira tzv. buyers kredite koje odobrava izravno inozemnim kupcima. Iz odobrenog kredita uvoznik odmah isplaćuje njemačkog izvoznika, što ovome omogućava otplatu ranije korištenih kredita kod AKA-e. Sustav je pažljivo i detaljno postavljen i omogućava ostvarenje svih izvoznih poslova i njihovih faza. Naša poduzeća susreću se s djelatnošću AKA-e kao uvoznici ili prilikom zajedničkih nastupa u inozemstvu s njemačkim poduzećima. AKA sufinancira i institucije za izvozni leasing.

AIBD (engl. Association of International Bond Dealers) je organizacija dilera obveznicama, osnovana 1969. godine sa sjedištem u Zürichu.
Okuplja brojne financijske institucije aktivne na tržištima euroobveznicama. Djeluje kao samoregulacijsko tijelo.

Agregatna ponuda/potražnja (engl. aggregate supply/demand, njem. Gesamtangebot, Gesamtnachfrage) označava ukupnost ponude ili potražnje u određenom vremenu i na određenom tržištu i odnosi se na sve sektore narodnog gospodarstva. Agregati se koriste u makroekonomiji kao analitičke veličine pri kvantifikaciji naturalnih ili vrijednosnih pokazatelja o raspoloživosti i potrošnji robe i usluga (input-output analiza).
Agregatna ponuda i potražnja ovise od veličine društvenog proizvoda i njegove raspodjele, za razliku od individualne ponude i potražnje koje se razlikuju od jednog do drugog proizvođača (ponuda), odnosno od jednog do drugog potrošača.

Agregatni indeksi (engl. aggregate indices (indexes), njem. Aggregationsindex) su skupni indeksi izračunati po metodi agregata. Korisno su sredstvo u analizama poslovanja turističkih subjekata i analizama turističkog proizvoda.

Agio (engl. agio, exchange premium, njem. Agio, Aufgeld) ili ažio znači:
1. dodatak ili doplata iznad temeljne cijene, zapravo svota za koju cijena ili tečaj nekog vrijednosnog papira ili novca premašuje nominalnu vrijednost ili utvrđeni (službeni) paritet;
2. u burzovnoj trgovini, arbitražnim poslovima, konverziji valuta i sl. označava razliku između nominalne vrijednosti i višeg tečaja (burzovne kotacije) nekog vrijednosnog papira, devize ili valute ili burzovne robe. Agio se izražava u postotku od nominalne vrijednosti, a kod specijalnih vanjskotrgovinskih poslova reeksport od temeljne cijene robe odgovarajuće valute u kojoj je cijena izražena. U trgovanju kovanicama agio je veća vrijednost jedne kovanice u odnosu na vrijednost metala iz kojeg je napravljena. U trgovini devizama iskazuje se razlika između promptnog tečaja i višeg terminskog tečaja;
3. kod izdavanja dionica ako društvo odluči da će se za dionicu platiti određeni veći iznos od nominalnog (iznad pari);
4. suprotno disagio.

Agentura (njem. Vertretung, Agentur) je dio sistema koji spada u kanale distribucije – jedinica koja obavlja poslove agenta-posrednika u nekom poslu. Ta jedinica je sastavljena od agenata koji su zastupnici neke tvrtke za određeno područje. Posluju na principu provizije, a rade u ime i za račun svog komitenta. Za obavljanje poslova posjeduju ugovor. Uobičajeno je da se ugovor sklapa na određeno vrijeme i da se produžuje ako postoji obostrani interes. Međutim, postoji i ugovor na neodređeno vremensko trajanje.
Agenture štite interese i vode poslove komitenata na određenom području. Njihova povezanost s komitentom je vrlo čvrsta i dobro sinhronizirana, a osnova međusobnog odnosa je precizan i detaljan ugovor koji regulira međusobne odnose. Agenture predstavljaju u tržišnim privredama relativno razvijen oblik kanala distribucije.

Agent (engl. agent, njem. Agent, Vertreter) je fizička ili pravna osoba, koja je samostalna i uz naplatu provizije ovlaštena izričito ili prešutno raditi za drugoga – nalogodavca (principala). U širem smislu ovaj termin obuhvaća trgovačke zastupnike, faktore, brokere, zastupnike, zemljoposjednika i sl., a u užem smislu zastupnike i posrednike. U kontinentalnom pravu agent je u pravilu zastupnik koji radi u ime i za račun zastupanog (nalogodavca), dok u anglosaksonskim sustavima instituti agency i agent imaju šire značenje, i klasificiraju se prema odnosu agenta s nalogodavcem (principalom), tako da se sa stajališta trećeg pojavljuju tri mogućnosti:
a) neotkriveni nalogodavac (undisclosed principal) – agent trećemu ne otkriva svog nalogodavca i sklapa s trećim posao u svoje ime;
b) neimenovani nalogodavac (unnamed principal) – agent otkriva trećima da ne radi za sebe nego za principala, ali ne otkriva njegovo ime, a ugovore potpisuje “po ovlasti principala”;
c) imenovani (otkriveni) nalogodavac (named – disclosed principal) agent otkriva i postojanje i ime nalogodavca i sklapa s trećima ugovore u njegovo ime i za njegov račun.

Agenti mjenjači (engl. stockbrokers, njem. Börsenmakler, fr. agent de change) su posrednici na Pariškoj burzi vrijednosnih papira, zaključuju poslove u svoje ime i za tuđi račun. Imaju isključivo pravo posredovanja u trgovini državnim obveznicama i ostalim javnim i privatnim vrijednosnim papirima na burzi i utvrđuju za njih tečajeve.
Posredništvo agenta mjenjača donosi velike zarade i zato su ta mjesta tražena; ona su međutim osobno vlasništvo pojedinaca, koje država službeno postavlja, a nova su postavljenja moguća tek kad se neko mjesto isprazni.
U slučaju smrti agenta mjenjača pravo pripada njegovim nasljednicima. Novi agent imenuje se na prazno mjesto na prijedlog starog agenta ili udruženja agenata (fr. societe de bourse) ili neke vrste sindikalne komore agenata a postavlja ga ministarstvo financija.

Agenda 21 su općeprihvaćeni principi održivog razvitka turizma o kojima su se sporazumjele vlade 182 zemlje na sastanku na vrhu o Zemlji u Rio de Janeiru 1992. godine. Agenda 21 je uputstvo za pojedince, poslodavce i vladine organizacije za usmjeravanje razvoja na način da on pomaže društvu i vodi brigu o okolišu. Agenda 21 ogromni je dokument koji sadrži 40 poglavlja podijeljenih u 4 sekcije.

Dokument obrađuje:
1) socijalnu i ekonomsku dimenziju razvoja zemlje u razvoju; siromaštvo; potrošačke partnere; stanovništvo; zdravlja; integracija okoliša i razvoja
2) očuvanje i management prirodnih i antropogenih dobara; atmosfera; zemlja; šume; pustinje; planine; poljoprivreda; biološka raznolikost; biotehnologija; oceani; pitka voda; otrovne kemikalije; opasne radioaktivne tvari, čvrsti otpad i kanalizacija
3) jačanje uloge vodećih skupina: žene; djeca i mladež; domorodačke skupine; nevladine organizacije; lokalne vlasti; radnici; poslodavci i proizvođači; poljoprivrednici; znanstvenici i tehnolozi
4) načini implementacije: financije; transfer tehnologije; znanost; obrazovanje; gradnja novih kapaciteta; međunarodne institucije; zakonske mjere; informacije.

Agencijski popust (engl. agency discount – AD, njem. Agenturnachlass) je iznos popusta na normalnu tarifu, u pravilu 50% ili 75%, koji zrakoplovne kompanije odobravaju djelatnicima akreditiranih putničkih agencija kada oni koriste letove njihove zrakoplovne kompanije.
Osnovu za odobravanje popusta čini rezolucija IATA (IATA resolution 880 – reduced fares for accredited passenger sales agent).

Agencijska prodaja (engl. commission sale, njem. Kommissionshandel, Agenturvertrieb) je prodaja preko osobe ili organizacije koja ima ovlaštenja da djeluje za nekog drugog (principala) u poslovnim pregovorima s trećim osobama i u kupovanju i prodavanju robe.
Razlikuje se broker, agent proizvođača i prodajni agent, pri čemu oni preuzimaju djelomice različite zadatke. Zajedničko je svima da predstavljaju principala i moraju uvijek stručno i profesionalno obavljati svoje dužnosti na korist principala. Također po potrebi i na zahtjev daju principalu izvještaj o financijskom poslovanju. Agenti ne preuzimaju vlasništvo nad proizvodima koje prodaju. Njihova je glavna uloga u olakšavanju procesa prodavanja.

Agencijska provizija (engl. provision, commision, njem. Vertreterprovision) je klasičan način ostvarivanja dobiti oglašivačke agencije; provizija koju agencija uzima od svojeg klijenta oglašivača. Registriranoj agenciji većina masovnih medija priznaje proviziju 13-15% na plasman oglasnog prostora, odnosno vremena. Ovaj iznos provizije dostatan je da agencija pokrije sve svoje troškove, uključujući i troškove izrade oglašivačkih sredstava (oglasa, spotova i sl.).
Kako, međutim, izrada kvalitetnih sredstava postaje relativno sve skuplja u odnosu na troškove emitiranja, sve je češće posebno ugovaranje izrade kvalitetnih sredstava (dizajn oglasa, režija i snimanje TV i radio spotova), neovisno o njihovu emitiranju, objavljivanju. Rjeđi oblici stvaranja dohotka agencije su tantijeme, odnosno royalityes, gdje agencija svoj prihod i profit veže uz uspjeh propagandne kampanje, odnosno poslovni uspjeh svojeg klijenta, njegovih proizvoda, odnosno usluga na tržištu.

Agencije za rangiranje (engl. rating agencies, njem. Rating-Agenturen) je ustanove koje procjenjuju i klasificiraju bonitet obveznica i njihovih emitenata, procjenjuju investicije u vrijednosne papire i kreditni rizik; obavljaju i rangiranje banaka, privrednih grana u nekoj zemlji, kao i rangiranje same zemlje.
Vodeće svjetske agencije za rangiranje jesu: Standard & Poor’s Corporation, Moody’s Investors Service, Value Line Investors Survey, Fuff & Phelps/MCM, Fitch Investors Service i dr.

Agencija za gospodarsko oglašavanje (engl. advertising agency, njem. Werbeagentur) je specijalizirana organizacija koja raspolaže specifičnim znanjima i vještinom i iskustvom neophodnim za ostvarivanje uspješnoga gospodarskog oglašavanja.
U razvijenim tržišnim gospodarstvima ove institucije obavljaju najveći dio promotivne aktivnosti mnogih oglašivača. Osnovni je zadatak ovih organizacija obavljanje poslova u vezi s istraživanjem, planiranjem, ostvarivanjem, nadziranjem pojedinih promotivnih akcija (najčešće akcija gospodarskog oglašavanja) na komercijalnoj osnovi.
Osnovne su funkcije ovih agencija: nuđenje promotivnih usluga, istraživanje i upoznavanje marketinških problema klijenata, planiranje promotivnih aktivnosti, kreiranje promotivnih rješenja, izbor medija (prijenosnika), proizvodnja propagandnih sredstava, distribucija – razašiljanje propagandnih poruka. U skladu sa svojom veličinom te aktivnosti variraju s obzirom na razinu usluge i specijalnosti koje pružaju. S obzirom na svoje potrebe oglašivač može angažirati agenciju koja obavlja ukupne promotivne aktivnosti (full-service agency), ograničene usluge (limited – service agency) ili specijalizirane (specialized agency).
Agencije s ograničenim sustavom usluga koncentriraju se na uže djelatnosti promidžbe (npr. pribavljanje i zakupljivanje medija). Specijalizirane agencije koncentriraju se na odabrana tržišta, stoga pružaju uslugu onim poduzećima – oglašivačima koja su zainteresirana i koja djeluju na tim tržištima. Agencije su za svoj rad plaćene na razne načine. To može biti u obliku rabata što dobivaju od medija ili dodavanjem provizije na stvarne troškove pri kreiranju, izvedbi i razašiljanju promotivnih sredstava (10-20%). Ako te naknade ne kompenziraju troškove agencije, ona može tražiti posebne naknade za poslove definiranja promotivne strategije, organiziranja aktivnosti odnosa s javnošću i sl. Ta naknada može biti izračunata kao dnevnica ili rad po satu ili može biti izračunata kalkulacijom troškova prouzročenih ovim aktivnostima. U želji da potakne agenciju na izuzetna ostvarenja, poduzeće oglašivač može primijeniti naknadu za rad agencije na temelju ostvarenih rezultata.

Agencija (engl. agency, njem Agentur) je pravni i organizacijski stručni, poslovni i tržišni subjekt, koji obavlja stručne aktivnosti u području marketinga i pojedinih njegovih funkcija. U užem smislu riječi, agencija pruža samo usluge posredovanja (npr. između oglašivačkih medija i oglašivača; između dizajnera i naručilaca dizajnerskih usluga).
U ovom smislu struka poznaje i pojedinca/osobu koja obavlja takve usluge posredovanja (agent). U širem smislu agencija predstavlja stručnu agenciju koja pruža kompletnu stručnu uslugu (full-agencija) u području marketinga ili neke od njegovih funkcija (propagandna agencija, istraživačka agencija; specijalizirane agencije). Agenciju karakterizira specifična organizacija stručnjaka, specijalista za pojedina područja (istraživanje, planiranje medija, izrada propagandnih sredstava, izrada tekstova, tisak, studio za video i fotosnimanje, obračun).
Agencije se nerijetko udružuju, ujedinjuju, formirajući mreže nacionalnih u multinacionalnih agencija. S druge strane, bilježi i porast agencija, specijaliziranih u odnosu na usluge koje pružaju, ili klijente koje servisiraju. Svoje usluge agencije naplaćuju tipično na nekoliko načina: najčešće kao postotak oglašivačkog budžeta ili kao obračun stvarno utrošenog radnog vremena i materijalnih troškova. Mnogo je rjeđi način naplate od radnih učinaka (tantijeme). Prvu propagandnu agenciju osnovao je Volney Plamer u Philadelphiji (SAD) 1841. godine. Najveće propagandne agencije danas su multinacionalne korporacije sa čistim prihodom većim od pola milijarde dolara.

Afidavit (engl. affidavit, sworn declaration, njem. Affidavit, eidesstattliche Erklärung) je pismena izjava, uobičajena u međunarodnoj trgovini vrijednosnim papirima (efektima), o posjedovanju i porijeklu vrijednosnih papira. Ove izjave obično izdaju banke.

Afgan (engl. afghani) je novčana jedinica Afganistana (AFA), dijeli se na 100 pula.

ADT je sustav financijskih pokazatelja (engl. ADT system of financial ratios), sedam uzajamno sadržajno i matematičkim putem povezanih pokazatelja prikazanih u tri hijerarhijske razine koji odražavaju ključne činjenice potrebne za upravljanje cjelinom poduzeća (akr. ADT dolazi od analysis-diagnosis-the-rapy: analiza-dijagnoza-terapija). Služi analizi i dijagnozi poslovanja, otkrivanju slabosti i snaga poduzeća te načinu razgradnje slabosti i jačanju snage – terapiji. Pokazatelji se temelje na koncepciji novčanog toka, pri čemu lijeva strana sustava pokazatelja odražava prošlost i sadašnjost poslovanja, dok desna strana odražava sadašnjost s izgledima, s izgledima za budućnost.
Polazi se od vršnog pokazatelja kao odnosa duga i ukupnog ulaganja poduzeća koji se naziva i poslovna poluga, a odražava opterećenje imovine poduzeća njegovim dugovima. U drugoj hijerarhijskoj razini nalaze se pokazatelji rentabilnosti ukupnog kapitala i faktor zaduženosti, a na trećoj su četiri pokazatelja koji pojašnjavaju pokazatelje druge hijerarhijske razine: rentabilnost prometa, koeficijent obrtanja, financijska ponuda i rentabilnost vlastitog kapitala. ADT sustav pokazatelja primjenjuje se i u internoj i u eksternoj poslovnoj analizi. Omogućuje analizu i dijagnozu potencijalne snage i slabosti poduzeća, nakon čega može uslijediti terapija, tj. jačanje snaga i razgradnja slabosti u cilju povećanja sposobnosti poduzeća za trajan uspjeh

ADR (engl. American Depositary Receipt, njem. Zertifikate, die von US-Banken für die bei ihnen hinterlegten ausländischen Dividendenwerte ausgeben werden) je prenosiva potvrda što je izdaje američka banka, potvrđuje vlasništvo određenog broja dionica inozemnoga poduzeća, na temelju jamstva položenog kod banke emitenta ili njezina korespondenta.
ADR se registrira kod SEC-a, a vlasniku daje jednake vlasničke povlastice (dividende) kao i dioničaru. Vrijednost je izražena u američkim dolarima po tržišnoj cijeni jednakoj tržišnoj cijeni odgovarajućeg broja inozemnih dionica. S njima se trguje na službenom i OTC tržištu na isti način kao i s vrijednosnim papirima izdanim u SAD.

Administrativna zabrana (njem. administratives Verbot) je zabrana stavljena na plaću dužnika na temelju njegova pristanka. Takva je zabrana po svom učinku izjednačena s rješenjem o ovrsi.

Adekvatnost kapitala (engl. capital adequacy) je sposobnost pružanja bankovnih usluga javnosti sve dok se održava zakonski zahtijevani odnos kapitala prema ukupnoj aktivi. U SAD federalne i državne bankovne agencije koriste više mjerila za određivanje prihvatljive razine kapitala koju financijska ustanova mora održavati cijelo vrijeme kako bi ispunjavala svoje obveze prema deponentima i ostalim kreditorima.
Američki bankovni supervizori ocjenjuju kapitalnu snagu osiguranih banaka i štedionica prema petostupanjskom sustavu rangiranja: dobro kapitaliziran (well capitalized), adekvatno kapitaliziran (adequately capitalized), potkapitaliziran (undercapitalized), značajno potkapitaliziran (significantly undercapitalized) te kritično potkapitaliziran (critically undercapitalized).
Hrvatski Zakon o bankama i štedionicama iz 1993. propisuje da jamstveni kapital banke – koji se sastoji od temeljnog kapitala (uplaćene dionice ili poslovni udjeli, zadržana dobit) i dijela dopunskog kapitala (određenog posebnom Odlukom HNB o načinu izračunavanja kapitala banaka i štedionica) – mora iznositi najmanje 8% od ukupnog iznosa aktive i aktivnih izvanbilančnih stavaka banke, raspoređenih i ponderiranih po stupnjevima rizika.
Adhezijski ugovor, po pristupu

Adhezijski ugovor, po pristupu (engl. adhesion contract, njem. Beitrittsvertrag) je takav ugovor u kojem ponuđač veže sklapanje ugovora uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu koji predlaže i ne pristaje ni na kakvu izmjenu. Ponuđeni može uvjete prihvatiti ili odbiti u cijelosti – take it or leave it. Ponuđeni ne sudjeluje u kreiranju ugovora, ne postoje elementi pregovaranja, pa se autonomija stranaka svodi na prihvaćanje ili odbijanje ponude u cijelosti. U nekim segmentima tržišta oni su neophodni (ugovori u prijevozu robe i putnika, cijene komunalnih usluga i sl.), ali zbog opasnosti od mogućeg stvaranja monopolne situacije na tržištu, pod posebnom su paskom države.

Add-on je novčani iznos koji se koristi samo za konstruiranje direktne tarife preko nekog prijelaznog mjesta (through fare) kada tarifa iz mjesta A u mjesto B nije objavljena.
Takve iznose često nazivamo i add-on amounts. Da bi se konstruirala nepublicirana maksimalno dozvoljena miljaža na nekoj ruti, koriste se i add-on miljaže.

Ad valorem, carina (engl. ad valorem duty, njem. Wertzoll) je uvozna taksa, tj. carina određena kao postotak od novčane vrijednosti proizvoda, a primjenjuje se za zakonom propisane proizvode. Doslovno “u skladu s vrijednosti” znači da se carine određuju i naplaćuju kao postotak od vrijednosti proizvoda, a ne prema količini fizičkih jedinica.

ABECOR (engl. Associated Banks of Europe Corporation) je udruga europskih banaka sa sjedištem u Bruxellesu. Podupire suradnju članica u različitim područjima bankarskog poslovanja.

ABC analiza (engl. ABC analysis, njem. ABC Analyse), analitička metoda širokog opsega primjene. Na području robnog i materijalnog poslovanja, metoda klasifikacije predmeta poslovanja (materijala, poluproizvoda i gotovih proizvoda) u skupine od kojih se svaka u odnosu prema cjelini odlikuje različitim, nejednakim značenjem za poslovanje, prema kojem se određuje i njihov tretman. Svrha primjene ove metode je uspostavljanje djelotvornog sustava kontrole i upravljanja predmetima iz okvira nabavnog, prodajnog i skladišnog poslovanja provođenjem različitih postupaka radi postizanja što veće ekonomičnosti i povećanja uspješnosti poslovanja.
Analiza se provodi svrstavanjem predmeta poslovanja u tri grupe, ABC, primjenom kriterija koji karakteriziraju njihovo poslovno značenje. Kao kriteriji mogu se koristiti: udio, odnosno iznos kojim predmet poslovanja sudjeluje u ukupnoj vrijednosti poslovanja (prodaje, nabave, skladišta), udio kojim pojedini predmet poslovanja sudjeluje u ukupnoj vrijednosti zaliha, zatim učestalost prodaje (nabave), odnosno broj izlaza predmeta poslovanja iz skladišta u određenom razdoblju (kontinuirani, diskontinuirani, povremeni), uvjeti prodaje (nabave) koji mogu imati obilježje najtežih, s teškoćama, bez teškoća.
Svaka od grupa karakterizira udio u ukupnoj vrijednosti prodaje (nabave) koji može biti velik, srednji, mali i udio u ukupnoj vrijednosti zaliha koji isto tako može biti velik, srednji ili mali. Tim načinom došlo se do saznanja da oko 10% vrsta proizvoda (materijala) predstavlja oko 75% vrijednosti obujma prodaje (nabave), odnosno skladišnih zaliha koji su svrstani u grupu A. Skupinu B tvori oko 25% vrsta proizvoda čija vrijednosti iznosi oko 20%, a grupu C čini oko 65% vrsta proizvoda čija ukupna vrijednosti iznosi svega 5%. Prilikom donošenja odluka o kontroli, velika pažnja se poklanja grupi A, mala grupi B, a grupa C može se gotovo i zanemariti.

Abandon (engl. abandonment, njem. Abandon);

1. svojevoljno napuštanje svih prava na vlasništvo koje pravovaljano pripada nekom vlasniku. Abandonirano vlasništvo mogu biti štedni i brokerski računi (npr. dionice i obveznice na brokerskom računu), koji nisu korišteni stanovit broj godina, a banka ili brokerska tvrtka nije u stanju pronaći upisanog vlasnika. U takvom se slučaju vlasništvo prenosi na državu na isti način kao da je vlasnik umro bez oporuke i bez nasljednika;

2. u premijskim terminskim poslovima pravo da se plaćanjem unaprijed dogovorene premije može odustati od kupnje ili isporuke ugovorene količine vrijednosnih papira.
ABA

ABA (engl. American Bankers Association) je američka bankarska udruga, nacionalna organizacija američkih bankara osnovana 1875. sa zadatkom podupiranja općeg blagostanja i korisnosti banaka i financijskih ustanova.

Čine je 35 radnih skupina, 4 divizije, 7 komisija i brojna vijeća i odbori. U okviru ABA-e osnovan je 1900. Američki bankarski institut (AIB) s ciljem stručnog obrazovanja bankovnih službenika. Članstvo u Institutu otvoreno je samo namještenicima članica ABA-e.

AAR (engl. against all risks) znači protiv svih rizika, naziv je kompleta klauzula koji se koristio pri ugovaranju osiguranja robe u pomorskom prijevozu, uz odgovarajuću policu osiguranja. Karakteristika osiguranja ugovorenog uz primjenu ovog kompleta klauzula je u tome što je roba osigurana od svih rizika, osim onih koji se izrijekom navode. Ovaj komplet zamijenjen je 1982. godine kompletom klauzula koji nosi naziv A.

AAA rang (engl. AAA rank) je oznaka najviše kvalitete vrijednosnih papira (gilt edged), izdavatelja vrijednosnih papira ili financijske ustanove. Uz neznatne razlike i brojčane korektore primjenjuju ih institucije za ocjenu boniteta – Standard & Poor’s, Fitch, Moody’s i druge.

A vista (engl. at sight, njem. bei Sicht, fr. à demande) je talijanski izraz koji je oznaka za svaku novčanu obvezu plativu po viđenju, tj. na zahtjev (on demand). Koristi se kao oznaka za:

1. depozite po viđenju, odnosno slobodno raspoloživi depozit – kao obveza banke koja je plativa na zahtjev deponenta (sredstva žiro računa, sredstva iz platnog prometa, sredstva neoročenih uloga na štednju);

2. devize po viđenju, odnosno devizna potraživanja – kao obveza banke po primitku naloga za isplatu bez obzira na način, to jest instrument raspolaganja (čekovi, mjenice, doznake i sl.);

3. mjenice po viđenju – kao obveza mjeničnog dužnika zakonitom imaocu mjenice za isplatu naznačene svote uz prezentaciju mjenice s upisanom klauzulom “po viđenju” ili sličnog sadržaja;

4. akreditive po viđenju kod kojih se akreditivna svota korisniku akreditiva isplaćuje odmah po prezentaciji uvjetovanih urednih dokumenata među kojima se u angloameričkoj praksi redovito javlja mjenica po viđenju (a vista) ili ročna, vremenska mjenica (at time).

Obveze a vista nepovoljna su obveza za dužnika jer mora u svakom momentu biti spreman za ispunjenje obveze, to jest na isplatu bez odgode.

A la criee (engl. open outcry system, njem. Ermittlung von Kontraktpreisen durch offenen Zuruf oder Handzeichen) je način poslovanja burze kad službenik burze čita nazive vrijednosnih papira redom kojim su navedeni na službenoj kotacijskoj listi.
Nakon toga članovi burze (dileri) okupljeni oko prstena (ringa) izvikuju prodajne i kupovne cijene i dogovaraju se o konačnoj cijeni transakcije čime ujedno omogućavaju burzovnom činovniku registriranje cijena transakcija. Koristi se, na primjer, na Ciriškoj i Pariškoj burzi.