Rječnik

IBAN (International Bank Account Number) je standard označavanja brojevima razvijen kako bi se identificirali  pojedini bankovni računi diljem svijeta. Originalno je razvijen od strane europskih banaka kako bi se pojednostavile međunarodne transakcije.

Inflacija
 Stopa po kojoj opća razina cijena dobara i usluga raste te za posljedicu ima smanjenje kupovne moći. Centralne banke svojim mjerama i politikama pokušavaju spriječiti značajniju inflaciju kao i značajniju deflaciju.

Investicijski savjetnik
 je zaposlenik investicijskog društva koji je ovlašten, od strane HANFE, za savjetovanje prilikom investiranja u vrijednosne papire. Prema Zakonu o tržištu kapitala, investicijski savjetnik može obavljati poslove zaprimanja i prijenosa naloga financijskih instrumenata i izvršavanje naloga za račun klijenta, upravljanja portfeljem i pružati usluge investicijskog savjetovanja. Savjetovanje se odnosi na praćenje stanja na tržištu, izradu investicijskih analiza i davanje osobnih preporuka klijentu, na njegov zahtjev ili na inicijativu investicijskog društva, u pogledu jedne ili više transakcija s financijskim instrumentima. Osoba koja nema položen ispit za investicijskog savjetnika ne može obavljati te poslove.

Investicijsko društvo je pravna osoba koja posjeduje licencu nadležnog regulatora za obavljanje poslova s vrijednosnim papirima te je svoju djelatnost upisalo u sudski registar. Društva koja nemaju takve dozvole ne smiju obavljati poslove s vrijednosnim papirima. Regulator tržišta kapitala Hrvatskoj je Hrvatska Agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA). Investicijsko društvo posreduje u trgovini vrijednosnim papirima između kupaca i prodavatelja. U tom se smislu investicijsko društvo javlja u transakciji na burzi kao posrednik. Da bi brokerska kuća cjelokupni proces trgovine vrijednosnim papirima dovela do kraja mora biti član klirinškog društva putem kojeg će se izvršiti namira odnosno prijenos novčanih sredstava i vrijednosnih papira između kupca i prodavatelja. To je u Hrvatskoj Središnje klirinško depozitarno društvo (SKDD).

Internet trgovanje dionicama je tip trgovanja gdje se nalozi za kupnju, prodaju ili promjena naloga zadaju putem interneta.

IPO (Initial Public Offering, Inicijalna javna ponudaPrva prodaja dionica privatne kompanije cjelokupnoj investitorskoj javnosti.

ISIN (Internationa Securities Identification Number) Kod koji jedinstveno identificira određeno izdanje vrijednosnice. Organizacija koja dodjeljuje ISIN u određenoj zemlji je reprezent Nacionalne Brojevne Agencije (National Numbering Agency NNA). U Hrvatskoj je za dodjeljivanje ISIN koda ovlašteno Središnje Klirinško Depozitarno Društvo.

Izravnavanje rizika (engl. balancing of portfolio, risk distribution, njem. Risikoverteilung, Risikoausgleich, fr. compensation des risques) označava prijenos, retrocesiju dijela preuzetih rizika u reosiguranje ili suosiguranje.
Daljnje izravnanje rizika je atomiziranje rizika preko retrocesije. Izravnanje rizika primjenjuje se kod “teških – velikih” rizika ili u slučajevima kada postoji opasnost od kumuliranja rizika.

Iznos na koji se izdaje dionica je potrebno razlikovati od nominalnog iznosa na koji dionica glasi. Dok je najniži nominalni iznos dionice određen propisima (u Hrvatskoj protuvrijednost 10 DEM), iznos za koji se dionice izdaju određuje se statutom dioničkog društva.
Pri potonjem izdavatelj dionica nije posve slobodan jer je izdavanje dionica ispod njihove nominalne svote (ispod (sub)pari) zabranjeno, nego izdavatelju pristoje dvije mogućnosti: izdavanje dionica za svotu koja je identična nominalnoj svoti na koju dionice glase (al pari) i za svotu koja je viša od nominalne (iznad (super)pari). Zabrana izdavanja dionica ispod pari rezultat je okolnosti što bi u takvom slučaju bio oštećen temeljni kapital društva, odnosno što bi vrijednost pribavljene imovine bila manja od svote temeljnog kapitala pri osnivanju ili svote za koju se povećava temeljni kapital pri povećanju temeljnog kapitala ulozima.
U slučaju izdavanja dionica al pari, vrijednost pribavljene imovine odgovarat će svoti temeljnog kapitala – odnosno njegova povećanja – a u slučaju izdavanja dionica iznad pari vrijednost pribavljene imovine bit će veća od te svote, a knjigovodstveno će se uvrstiti u kapitalne pričuve.

Izvan novca (engl. out of the money, njem. Option, deren Basiskaufpreis über und deren Verkaufspreis unter dem aktuellen Marktpreis liegt) je izraz za opcije ili varante koji označava da je izvršna cijena u opciji (varantu) veća od tržišne cijene vrijednosnog papira, odnosno imovine za koju je opcija izdana.
Intrinzična je vrijednost opcije negativna. Kako je u tom slučaju vrijednost opcije nula, ona se neće izvršiti, tako da vlasnik opcije trpi gubitak u visini premije koju je platio za opciju.

Izvještaj o novčanom toku (engl. cash flow statement, njem. Cashflow-Bericht), jedan od temeljnih financijskih izvještaja poduzeća (uz bilancu stanja i račun dobiti ili gubitka). Izrađuje se na osnovi promjene novca i novčanih ekvivalenata (ulaganja do tri mjeseca) u određenom razdoblju.
Sastoji se od triju dijelova:
1. novčani tok od poslovne aktivnosti;
2. novčani tok od investicijske aktivnosti;
3. novčani tok od financijske aktivnosti.
Izvještaj o novčanom toku priprema se izravnom (direktnom) i neizravnom (indirektnom) metodom.

Izvori financiranja je sintagma koja označava izvore financijskih sredstava (u širem smislu i izvore sredstava) ali i one specifične izvore koji u pravnom i računovodstvenom smislu nisu izvori sredstava (npr. novčana sredstva amortizacije, neraspodijeljena dobit u toku obračunskog razdoblja i sl.).
Sintagma izvori sredstva označava sve pravne i fizičke osobe, uključivši i vlasnike poduzeća (dioničare dioničkog poduzeća) od kojih poduzeće pribavlja sredstva bilo kojeg pojavnog oblika, bilo koje namjene i na bilo koji rok.
Sintagma izvori financijskih sredstava odnosi se samo na one izvore sredstava od kojih poduzeće pribavlja sredstva u novčanom (financijskom) obliku. Osim vlasnika poduzeća, izvori financiranja jesu banke i druge financijske organizacije, osiguravajuće kompanije, druga poduzeća itd. Kao izvor financiranja može se pojaviti i država.

Izvozna strategija (engl. export strategy, njem. Ausfuhrstrategie) je strategija prodaje u stranoj zemlji, koja se sastoji u određivanju tržišnog potencijala, izboru atraktivnih tržišta za detaljniju analizu, i provođenju te analize. Detaljnija analiza dat će odgovor na dva pitanja: 1. tko je ciljna grupa i kakve su joj osobine i 2. kojim programom marketinga treba nastupiti na tržištu, tj. kakav je naš proizvod u usporedbi s konkurentskim, po kojoj cijeni se može prodavati, kojim kanalima distribucije i uz kakvu propagandu.
U odluci o izvoznoj strategiji ocjenjuje se atraktivnost tržišta strane zemlje na taj način da se odredi veličina i rast tržišta na kojemu će se prodavati proizvodi, snaga i proizvodi konkurentskih proizvođača i udio na tržištu koji bi se mogao osvojiti, ulaganja potrebna u obliku ljudskih potencijala i kapitala, očekivani profit uzimajući u obzir količinu prodanih proizvoda, razina cijena, troškovi proizvodnje i prodaje, rizik nesigurnosti u postizanju zacrtanih ciljeva i očekivanih rezultata.
U strategiji izvoza posebno je važna odluka o kanalima distribucije koji mogu biti a) indirektni izvoz preko izvoznih poduzeća, koja preuzimaju i odgovornost i koriste vlastite prodajne snage, i b) direktni izvoz u kojemu poduzeće zadržava svu kontrolu nad strategijom izvoza i posluje direktno sa svojim vlastitim predstavnicima ili kupcima u inozemstvu.

Izvoz (engl. exportation, njem. Export, Ausfuhr) je klasična strategija nastupa na inozemnim tržištima putem prodaje proizvoda i usluga na tržištima izvan nacionalnoga. Prodaja, prijevoz, osiguranje u prijevozu i plaćanje posebno su regulirani jer je kupac u drugoj državi. Proizvodi se moraju registrirati na carini pri izlazu iz domaće zemlje (iz čega proizlazi priljev deviza) i pri ulazu u odredišnu zemlju (pri čemu se podmiruju fiskalne obveze i proizlazi obveza plaćanja u inozemstvo). Kao klasična strategija međunarodnog marketinga izvoz je početak suradnje jednog nacionalnog poduzeća s inozemstvom.
Povećanjem stupnja internacionalizacije poslovanja i prelaskom od nacionalnog do poduzeća međunarodnog značenja, poduzeće povećava udio složenih strategija a na račun smanjenja izvoza, u ukupnoj poslovnoj djelatnosti s inozemstvom. Indirektni izvoz (engl. indirect exporting) – proizvođač koji se odluči za ovaj oblik izvoza morat će se obratiti specijaliziranom izvozniku koji, obično, djeluje kao međunarodni zastupnik većeg broja međusobno nekonkurentnih domaćih proizvođača. Izvoznik vodi direktnu promociju, prodaju, dostavu i financijske transakcije. Za svoj rad dobiva proviziju kojom proizvođač honorira sve poslove obavljene u njegovo ime. Izvoznik može biti pojedinac ili društvo.
Direktni izvoz (engl. direct exporting) – postavlja složenije zahtjeve proizvođaču. Morat će naći posrednika u odredišnoj zemlji:
a) agenta, sa sjedištem u zemlji ili regiji u kojoj želi poslovati, koji obično zastupa veći broj međusobno nekonkurentskih dobavljača i prima od njih naređenja uz određenu proviziju nemajući nikakvih financijskih odgovornosti;
b) distributera ili uvoznika na veliko, a to su, u pravilu, neovisni trgovci koji rade za svoj račun. Uvoze i preprodaju. Često su specijalizirani za jedno usko područje (npr. farmaceutski proizvodi) pa je moguće davanje ekskluzivnog prava uvoza, a u zamjenu će pristati da ne radi s drugim konkurentskim markama;
c) prodavača na malo, posebno kad je riječ o potrošnoj robi koju ovi direktno uvoze;
d) trgovinska poduzeća koja se najčešće ne bave samo uvozom nego i izvozom.

Izvozni rizik (engl. export risk, njem. Ausfuhrrisiko) je nepredvidivi, neponovljivi, jedinstveni događaj čija posljedica je šteta ili gubitak, i koji pogađa više ili samo jedan gospodarski subjekt. Zato je obično neprenosiv, pa ga izvoznik mora sam snositi ili voditi takvu politiku izvoznih rizika da ga smanji na najmanju moguću mjeru, ako ga ne može osigurati kod specijalnih institucija.
Izvozni rizik sastoji se od više uzroka pa tako nastaje:
1. gospodarski (privredni) rizik, zbog nemogućnosti naplate potraživanja od kupca za izvezenu robu do potpunog gubitka;
2. političko-socijalni rizik, zbog rata, štrajka, blokade, nestanka kupca, zapljene robe i sl.;
3. valutni rizik, zbog promjene vrijednosti valute od strane države;
4. tečajni rizik, zbog promjene tečaja valute kod plivajućih tečajeva;
5. rizik konverzije, zbog nemogućnosti zamjene valuta;
6. rizik transfera, zbog nemogućnosti doznačavanja u inozemstvo od strane kupca;
7. rizik moratorija plaćanja kada strana država proglasi zabranu plaćanja u inozemstvo;
8. rizik supstitucije kada kupac zamijeni uvoznu robu koju kupuje od izvoznika vlastitom proizvodnjom;
9. rizik transporta, zbog pogrešnog izbora prijevoznog sredstva i prijevoznog puta, pa roba kasni, izgubi se ili dr. zbog čega dolazi do gubitka tržišta.
Izvoznik se zaštićuje sam vlastitim mjerama politike rizika, što znači odličnu obučenost kadrova, poznavanje svih tehnika vanjskotrgovinskog poslovanja i psihofizička sposobnost za donošenje racionalnih odluka, te sposobnost vođenja trgovačkih pregovora, a za rizike koje može prenijeti na službenu instituciju ugovara osiguranje pod određenim kondicijama, uglavnom za nekomercijalne rizike.

Izvozno financiranje (engl. export financing, njem. Ausfuhrfinanzierung) je financiranje izvoza i obuhvaća dva međusobno povezana, a često i uvjetovana sustava:
a) osiguranje izvoznih kredita i
b) pružanje financijske podrške izvozu odobravanjem kredita izvoznicima ili kupcima u inozemstvu od strane poslovnog bankarstva ili specijaliziranih institucija financiranja i izvoza.
Zajednička je karakteristika svih zemalja da uspostavljaju raznovrsne barijere na području uvoza i poduzimaju niz mjera kojima nastoje unaprijediti izvoz. Sustav financiranja izvoza u sklopu tih mjera zauzima sve važnije mjesto. Kredit i kreditni uvjeti uz cijenu i kvalitetu danas predstavljaju element konkurentske prednosti ponuđača.
Povoljne kreditne i ostale uvjete financiranja rijetko mogu ponuditi individualni sudionici međunarodne razmjene. Stoga je u većini zemalja formiran cjelovit sustav financijske podrške izvozu uz sudjelovanje državnih vlasti, privatnog bankarstva, proizvođača i izvoznih organizacija. Kod kratkoročnog financiranja izvoza, izvozniku se nadoknađuje visok postotak sredstava “zaleđenih” u izvezenoj robi. Sredstva im kroz sustav refinanciranja (selektivni krediti za izvoz npr.), diskont potraživanja, garantiranje, akcepte, lombardiranje, forfetiranje i sl. operacije osiguravaju poslove (komercijalne) banke, specijalizirane financijske institucije ili središnje banke (u manje razvijenim financijskim mehanizmima).
Osnovni problem kod srednjoročnog i dugoročnog financiranja jest osiguranje potrebnih dugoročno slobodnih sredstava štednje. Zato država preuzima ulogu glavnog organizatora i izdašnog financijera. Njezina uloga osjeća se kod institucionalnog reguliranja sustava dugoročnog financiranja izvoza, kod izgradnje sustava financiranja i kroz izravno financiranje odgovarajućih institucija. Za potrebe dugoročnog financiranja izvoza obično se osniva posebna financijska institucija koja, na osnovi velikog početnog kapitala, obavlja financiranje dugoročnih izvoznih poslova. Nekad ova institucija obavlja i osiguranje izvoznih poslova i niz pratećih djelatnosti u vezi s izvozom.
Sve razvijene zemlje imaju jednu ili više institucija koje se bave kreditiranjem, garantiranjem ili drugim oblicima izvoznog financiranja. Ove su institucije dio državnog aparata (Japan i V. Britanija), posebne državne agencije (Exim-banka – SAD), institucije privatnog kapitala pod utjecajem države (Njemačka) ili javnoprivatna udruženja (Francuska). Sredstva im osigurava država, velike banke, zainteresirana poduzeća ili se ona pribavljaju na financijskom tržištu.
Izvori sredstava su: državni proračun, sredstva središnjih banaka, državni fondovi (npr. kontrapart fondovi u Njemačkoj, centralni fond za ekonomsku suradnju u Francuskoj), sredstva osnivača nedržavnog sektora, dugoročna sredstva socijalnog osiguranja, neiskorištene premije osiguravajućih institucija i dr. Dio sredstava pribavlja se na financijskom tržištu; pozajmicama, prodajom obveznica i drugih zadužnica, diskontiranjem mjenica, pozajmicama od državnog trezora, od domaćih štednih ili kreditnih ustanova i na eurotržištu.
Refinanciranje izvoznika obično je uvjetovano njegovim sudjelovanjem u određenom postotku ili avansom inozemnog korisnika, kad se inozemstvo kreditira izravno. Inozemnog kupca (investitora) kreditiraju proizvođači, izvoznici, poslovne banke ili specijalizirane organizacije. Ako izvozni kredit odobrava proizvođač, izvoznik ili pojedina banka, refinancira ih u visokom postotku specijalizirana institucija. U razvijenim zemljama ove institucije i izravno kreditiraju inozemnog kupca, omogućavajući tako izvoz i onda kada za njega ne bi bilo interesa. Često se kreditira na osnovi međunarodnih kreditnih sporazuma ili posebnih aranžmana međudržavne pomoći. Pomoć i kredit mogu se i kombinirati, a to se prakticira kod izvoza u nerazvijene zemlje.
Osnovni oblici financiranja jesu:
1. refinanciranje nacionalnih izvoznika i proizvođača kroz sustav eskonta-diskonta, bankovnog avansa ili na osnovi ustupa potraživanja prema inozemstvu i reeskonta mjenica;
2. izravno odobravanje kredita zajmoprimcima u inozemstvu;
3. izdavanje garancija za izvozne kredite;
4. kreditiranje inozemnih vlada u svrhu izvoza iz zemlje kreditora;
5. mješoviti krediti – kombinacija pomoći i kredita;
6. pružanje usluga u vezi s izvozom i osiguranje izvoznih poslova.
Uobičajene kreditne tehnike su kredit dobavljača (supplier credit), kredit banke kupcu (buyers credit), kredit banke banci (bank-to-bank credit) kao i brojne složene konstrukcije financiranja. Uvjeti kreditiranja povoljniji su od onih na financijskom tržištu. Kamatne stope su niže nego na druga vrste kredita sličnih karakteristika. Država refinancira odobrene kredite po nižim, preferencijalnim kamatnim stopama, a ponekad pokriva i razliku između ove niže i više komercijalne kamatne stope koju bi inače naplatile poslovne banke. Uz ove kredite plaća se obično i niža bankovna provizija, niži su troškovi i premije osiguranja, pojednostavljena je procedura odobravanja a nude se i druge pogodnosti.
Zbog žestoke konkurencije najrazvijenijih zemalja izvoznica sklopljeni su međunarodni sporazumi kojima one ograničavaju međusobnu konkurenciju i pokušavaju smanjiti sve veće izdatke za ove svrhe. Predmet dogovaranja su visina kamatne stope (određivanje minimalnih kamatnih stopa), dužina rokova otplate kredita, visina gotovinskog udjela kupca, reguliranje lokalnih troškova, tretman državne pomoći, financiranje specifičnih namjena (brodovi, avioni, nuklearne elektrane, svemirske stanice i dr.).
U našem sustavu kratkoročnog kreditiranja izvoza bili su zastupljeni kredit za izvoz robe i usluga, kredit za proizvodnju i pripremu robe za izvoz, kredit za izvoz robe na komercijalni kredit, kredit za izvoz robe na konsignacijska skladišta u inozemstvu, a povremeno i druge vrste kratkoročnih, kunskih kredita koji su se bankama refinancirali iz primarne emisije. Ovi se krediti uobičajeno nazivaju reeskontnim, iako to u pravilu nisu jer su se odobravali i refinancirali na osnovi propisanih dokumenata, a u skladu s odlukama o selektivnom kreditiranju posebnih namjena.
Danas u Republici Hrvatskoj ne postoji organizirani sustav financiranja izvoza jer je za to predviđena HKB likvidirana, a nova izvozna institucija još nije osnovana. Ukidanjem selektivnih kredita Narodne banke Hrvatske kratkoročno financiranje izvoza u potpunosti je prešlo na poslovne banke.

Izvršna cijena (engl. exercise price, striking price, njem. Basispreis) je cijena fiksirana u opcijskim vrijednosnim papirima (opcije i varanti) po kojoj vlasnik tih papira može kupiti, odnosno prodati vrijednosne papire (ili neku drugu imovinu) koji su premdetom opcije.
Kad je riječ o call opciji, ta se cijena fiksira nešto iznad tekuće cijene vrijednosnih papira koji su predmetom opcije tako da će se opcija izvršiti za kupnju vrijednosnih papira u slučaju da tržišna cijena poraste iznad izvršne (kupac call opcije špekulira na porast cijena vrijednosnih papira).
Kad je posrijedi put opcija, ta se cijena fiksira nešto ispod tekuće tržišne cijene vrijednosnih papira tako da će se opcija njihove prodaje iskoristiti ako dođe do pada tekuće tržišne cijene vrijednosnih papira ispod izvršne (kupac put opcije špekulira na pad cijena vrijednosnih papira).
Cijena po kojoj vlasnik varanta može kupiti obične dionice poduzeća koje ga je izdalo. Najčešće se u momentu izdavanja varanta ona fiksira nešto iznad tržišne vrijednosti običnih dionica. Zbog toga se varanti neće nikada iskoristiti ako tržišna cijena ne naraste iznad one fiksirane u varantu. Cijena koja omogućava varantu promet na tržištu kapitala jer mu osigurava intrinzičnu vrijednost koja se ogleda kroz razliku između više tržišne cijene običnih dionica i niže izvršne cijene fiksirane u varantu.

Investiranje po formuli (engl. formula investing, njem. Anlage nach festen Kriterien) je naziv za niz tehnika investiranja po kojima se prema unaprijed odabranim indikatorima određuje omjer između dionica i obveznica u portfelju.
U trenutku kada odabrani pokazatelj rasta tržišta dosegne određenu vrijednost, struktura investicija se mijenja, smanjuje se broj dionica, a povećava broj obveznica, jer se nakon perioda rasta vrijednosti dionica očekuje pad njihovih vrijednosti. Kada tržište pada i dosegne donju granicu postupa se obrnuto.
Primjeri takvih tehnika su:
1. stalna dolarska vrijednost dionica;
2. stalni omjer dionica i obveznica;
3. varijabilni omjer dionica i obveznica u portfelju.
Ove tehnike se ne implementiraju kako bi se “nadmudrilo” tržište (beat the market) već da bi se osigurao promišljen i oprezan način investiranja.

Investitor (engl. investor, njem. Investor) je pravna ili fizička osoba koja svoja ili posuđena sredstva ulaže u posao u sadašnjosti očekujući profit u budućnosti.
Po načelu djelotvornosti, visina (cijena) uloženih vlastitih ili posuđenih sredstava treba biti manja od visine očekivanog profita. Investitor snosi sve pozitivne ili negativne učinke investiranja.

Investment trust (engl. investment trust, njem. Investitions Treuhandgeselschaft, Finanzierungsgesellschaft) je vrsta investicijskog fonda “zajedničkog ulaganja” u koji se udružuju brojni individualni – pojedinačni investitori. Individualni investitori udružuju se u fond jer je on u stanju smanjiti tržišne rizike okrupnjujući sredstva i diverzificirajući portfelj (aktivu), što pojedinac s malim raspoloživim sredstvima ne može.
Udruživanjem u fond smanjuju se i prometni troškovi transakcija na financijskom tržištu, troškovi upravljanja imovinom, osigurava se likvidnost, moguće je kupovati vrijednosnice koje malom investitoru nisu dostupne, ponegdje se koriste porezne olakšice i stječu druge pogodnosti. Fond prikuplja male uloge pojedinačnih investitora i ulaže ih u državne obveznice, obveznice gradova ili korporacija dobrog boniteta, u vrijednosnice tržišta novca, u preferencijalne dionice i slična, sigurna ulaganja s manjim prinosom.
Radi zaštite investitora država nadzire ili čak uvjetuje vrste i postotke ulaganja u pojedine vrste vrijednosnica. Investment Trust pripada tipu zatvorenih fondova (closed-end fond), tj. ima fiksni broj udjela u prometu. Kada jednom proda javnosti udjele, fond je definitivno formiran i zatvoren. Isto tako jednom kupljenim vrijednosnicama ne dodaje nove, a strukturu portfelja mijenja izuzetno rijetko. Zbog toga su prinosi po kupljenim udjelima vrlo predvidivi, a ponekad i fiksni. Investicijske fondove najčešće osnivaju brokerske kuće za investitore s malim sredstvima koji žele manji ali stabilan prihod iz takvih ulaganja.
Vrijednost udjela u fondu izračunava se dnevno kao tzv. NAV cijena (net asset value – neto vrijednost aktive), a predstavlja tržišnu vrijednost svih vrijednosnica koje investment trust posjeduje i ostale aktive, podijeljene brojem udjela u trustu. Postoji, međutim, i tržišna cijena udjela u fondu koja se formira pod utjecajem dnevne ponude i potražnje za udjelima fonda (ne vrijednosnica u njegovu portfelju), a u vezi je s NAV vrijednošću udjela. Udjeli u investment trustu imaju slabo razvijeno sekundarno tržište pa ih investitori prodaju sponzoru, tj. brokerskoj kući koja je fond i organizirala. Udjeli ne mogu biti prodani samom trustu. Sponzor ih obično kupuje po NAV cijeni umanjenoj za kupovnu proviziju. Investment trust u V. Britaniji i SAD pravno se vodi kao kompanija (Investment Trust Company – ITC).

Inženjering (engl. engineering);
1. svaka djelatnost koja se temelji na znanju i vještini stručnjaka pojedinih struka (inženjera). Inženjeringom se smatraju savjetodavne usluge tih inženjera;
2. djelatnost društava koja pružaju savjetodavne usluge, ali istodobno izvode i radove na određenim objektima.

ISIN (engl. International Securities Identification Number) je sustav kodiranja koji je razvio ISO, u svrhu identifikacije vrijednosnica. Ovi brojevi služe za komponiranje skupine znamenki, te time jedinstvenog broja za sve vrijednosnice širom svijeta.

ISO (engl. International Organisation for Standardization) je međunarodno udruženje tijela i odbora koji se bave standardizacijom različitih industrija, te koje nastoji uspostaviti jedinstvene međunarodne standarde na različitim poljima života.

ISE (engl. International Stock Exchange) je međunarodna burza dionica. Kao nasljednik London Stock Exchange, ovo je centralizirano tržište, burza, promijenilo ime, što je odraz povećane uloge i vodećeg tržišta inozemnih dionica nebritanskih kompanija, poduzeća, te Londona kao središta europskih financija. Na ISE se trguje domaćim i inozemnim dionicama, državnim i domaćim obveznicama, te neuvrštenim dionicama i opcijama.
Članovi tržišta su B/D tvrtke, market-makeri dionica i državnih obveznica, međudilerski brokeri, članovi koji osiguravaju razračun za ostale članove, te novčani brokeri (engl. money-broker), koji se bave uzajmljivanjem novca i posebice dionica, market-makerima, uzajmljivanje koje je osigurano zalogom. Njihova glavna uloga je osiguranje likvidnosti tržišta.
Za razliku od Frankfurtske burze, na kojoj tečajni brokeri obavljaju tzv. fixing cijena, londonski market-makeri ističu tzv. dvosmjerne cijene, odnosno i ponudbenu i zahtijevanu cijenu, i dužni su svojim ponudama za kupnju i prodaju osiguravati stalno, kontinuirano tržište.

Islamsko bankarstvo (engl. islamic banking) je specifičan tip bankarstva koji pokušava izbjeći zabranu plaćanja i primanja kamate što je propisuje islam. Islamske banke posluju na bazi podjele profita ili pomoću drugih dopuštenih oblika; otvaraju transakcijske i investicijske depozite.
Transakcijski depoziti imaju fiksnu nominalnu vrijednost, ne ukamaćuju se, a banke mogu zaračunavati naknadu za obavljanje transfera.
Investicijski depoziti nemaju fiksnu nominalnu vrijednost i slični su udjelu u poduzeću. Pri otvaranju investicijskog depozita s bankom se ugovara udjel u profitu banke, koji se ne može promijeniti (osim uz dogovor) prije roka dospijeća depozita. Na strani aktive u bilanci banke su krediti koji banci donose udjel u profitu poduzeća i drugi dopušteni financijski instrumenti. Postoje krediti koji banci daju pravo upravljanja poduzećem i krediti bez takvog prava.
Od drugih financijskih instrumenata najvažniji su odgođena plaćanja, marža na prodajne cijene poduzeća, leasing i krediti s nultom kamatnom stopom ali uz naknadu. U Iranu sve banke posluju prema propisima islamskog bankarstva, a u Pakistanu sve banke osim stranih. Islamske banke postoje i u drugim islamskim zemljama (Egipat, Sudan, Jordan i dr.) i neislamskima (Velika Britanija, Švicarska i dr.).

Isplata akreditiva (engl. paying off a letter of credit, njem. Akkreditivauszahlung) se obavlja u svoti priložene fakture isključivo na osnovi pravovremeno podnesene i formalno ispravne dokumentacije prema uvjetima iz samog akreditiva i to odobrenjem računa izvoznika ili akceptiranjem mjenice, te njezinim eventualnim eskontiranjem ili iskupom u roku dospijeća.
Banka je ovlaštena ne honorirati predočene robne dokumente izvoznika ako je sa sigurnošću utvrdila formalne nedostatke, krivotvorenje ili prekoračenje roka za isplatu koji je određen samim trajanjem akreditiva i može se produžiti samo na osnovi izričite dispozicije kupca robe uvoznika, odnosno nalogodavca.
Iznimku čini automatsko produženje roka u slučajevima kada rok važenja istječe u nedjelju, na državni ili mjesni praznik i kada su banke zatvorene prema ujednačenim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive. Ako takvog produženja nema, izvoznik gubi pravo na korištenje akreditiva, a akreditivna i posrednička banka se oslobađaju preuzetih obveza prema korisniku.

Ispod nominalne vrijednosti (engl. below par, njem. unter dem Nennwert, unter pari, lat. sub pari) je takva emisija (izdavanje) vrijednosnih papira, u kojoj korisnik, obično dioničar, plaća manji iznos od označenog u dionici.
Već na samom početku poslovanja stvara se nesklad između nominalnog iznosa osnovne glavnice i stvarne vrijednosti svih uplata, što je znakom nezdravog stanja kad se odmah tako počinje. To je razlog da zakonodavstva izričito zabranjuju takve emisije.
Nakon upisa dioničkog društva u sudski registar dionice se mogu prodavati i ispod i iznad nominalne vrijednosti, ovisno o stanju ponude i potražnje.

Isporuka (engl. delivery, njem. Übergabe) općenito znači prijenos imovine ili vlasništva jedne osobe drugoj, a na području financija prijenos vlasništva financijskih instrumenata utrženih na tržištu, i to u tvarnom obliku, obliku potvrdnice, ili u netvarnom obliku, ubilježba vrijednosnica.
Uobičajeno je da se isporuka obavlja kupčevu brokeru, i to u roku predviđenom zakonodavstvima pojedinih tržišta na kojima je posao obavljen.
U svakom poslu prisutan je rizik da prodavatelj ne ispuni obvezu isporuke predmeta posla. Taj posebni rizik naziva se rizik isporuke (engl. delivery risk). Klauzula isporuke sastavni je dio svih ugovora na financijskih tržištima.

Isprava o dionici (njem. Aktienurkunde) je korporacijski vrijednosni papir koji može glasiti na ime ili na donositelja, a sastoji se od tri dijela: plašta, kuponskog arka i talona. Plašt mora sadržavati sve bitne sastojke dionice (oznaku dionica, nominalnu svotu, oznake vrste i roda, tvrtku i sjedište izdatnika, naznaku “na donositelja” ili ime, odnosno tvrtku osobe na koju glasi, datum izdavanja, broj i faksimil potpisa ovlaštenih osoba izdatnika), svaki kupon mora sadržavati one podatke koji su potrebni za povezivanje kupona s plaštom (redni broj, broj dionice na koju se odnosi, tvrtku izdatnika dionice i faksimil potpisa ovlaštenih osoba izdatnika), a talon samo broj dionice na koju se odnosi.
Plašt je osnovna isprava, kuponi služe za naplatu godišnje dividende, a talon za podizanje novog kuponskog arka kad budu iskorišteni svi kuponi jednog kuponskog arka. Isprava o dionici može se izdati i prije potpune uplate dionice, osim ako se radi o dionici na donositelja kad je za izdavanje isprave potrebna potpuna uplata. Prema Zakonu o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima dionica može biti izdana i u obliku elektroničkog zapisa.

Istočnokaripski dolar (XCD) je zajednička valuta zemalja Istočnokaripske monetarne unije: Antigva i Barbuda, Dominika, Grenada, Sveta Lucija, Sveti Kristofor i Nevis, te Sveti Vincent i Grenadini.

Ispravak vrijednosti (engl. accumulated depreciation, njem. aufgelaufene (planmäßige) Abschreibungen) je iznos smanjenja vrijednosti stalne imovine (sredstava) utvrđen obračunom amortizacije zbog tehničkog i/ili ekonomskog trošenja stalne imovine (sredstava).
Razlika između nabavne vrijednosti stalnog sredstva i njegova ispravka vrijednosti predstavlja knjigovodstvenu ili sadašnju ili neamortiziranu vrijednost stalnog sredstva. Ispravci vrijednosti stalnih sredstava predstavljaju pozicije bilance stanja i to korektivne ili kontra pozicije od pozicija stalnih sredstava.
Početno stanje na kontima ispravaka vrijednosti uvijek je na potražnoj strani (kod konta sredstava saldo je na dugovalnoj strani). Povećanje ispravka vrijednosti knjiži se na potražnoj strani konta nakon obračuna amortizacije. Na dugovnoj strani konta ispravka vrijednosti knjiži se jedino prilikom otuđivanja stalnih sredstava (prodaja, rashodovanje i davanje bez naknade drugima).

Izbalansirani portfelj (engl. balanced portfolio, njem. balanciertes Portefeuille) je portfelj kod kojeg su obuhvaćeni rizici homogeni i po elementima i okolnostima rizika, i po vrijednosti osiguranih predmeta.
Osiguravateljno društvo koje ima veći broj zaključenih osiguranja homogenih rizika može podjelu i izjednačenje rizika obaviti unutar svog portfelja. U suprotnom, izravnavanje rizika postiže se prijenosom dijela preuzetih rizika u suosiguranje ili reosiguranje.

Izgubljeni dobitak (engl. lost profit, njem. entgangener Gewinn, lat. lucrum cessans) ili izmakla korist je dobitak kojem se netko nada po redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima i bio bi ga ostvario da nije bilo štetne radnje.
Naziva se još i negativnom štetom. Negativne štete su isključivo imovinske štete. U vezi s negativnom štetom važno je istaknuti da se po našem pravu izgubljena zarada do koje je došlo zbog tjelesne povrede i smanjenja radne sposobnosti – ne smatra negativnom, već pozitivnom štetom. Negativna šteta nije nužno vezana za postojanje pozitivne štete, već može postojati i samostalno.

Izbjegavanje poreza (engl. tax evasion, tax avoidance, tax fraud, njem. Steuerhinterziehung, Steuerumgehung) je oblik otpora plaćanju poreza, javljaju se u oblicima porezne evazije i neželjenog prevaljivanja poreza.
1. Porezna evazija rezultat je činidaba i propuštanja koje porezni obveznik poduzima radi izbjegavanja plaćanja poreza. Može biti zakonita ili dopuštena koja nije u sukobu sa zakonom ili drugim propisima, te nezakonita ili nedopuštena, koja za sobom povlači sankcije. Nezakonita porezna evazija javlja se kao: utaja ili defraudacija, kada porezni obveznik ne prijavljuje uopće ili prijavljuje samo djelomično činjenice relevantne za utvrđivanje porezne obveze, te kao krijumčarenje (kontrabanda ili šverc). Odnosi se na izbjegavanje plaćanja potrošnih poreza (porez na promet i carine);
2. neželjeno prevaljivanje poreza znači izbjegavanje poreza kod kojeg nositelj poreznog opterećenja (ne samo porezni obveznik) prevaljuje porezni teret na osobu različitu od one koja je po intenciji zakonodavca stvarno trebala platiti porez. Porezna evazija znači izostanak poreznih prihoda za iznos neplaćenog poreza, a kod neželjenog prevaljivanja u državnu blagajnu pritječe planirani iznos od poreza, ali dolazi do neželjenih nefiskalnih posljedica (ekonomskih, socijalnih).

Izlazna pristojba (engl. exit fee), u SAD naknada koju plaća federalno osigurana banka ili štedna ustanova kada mijenja svoj oblik osiguranja depozita i napušta jedan od federalnih fondova osiguranja depozita – bankovni osiguravajući fond ili osiguravajući fond udruge štedionica. Pristojba se plaća osiguravajućem fondu.

Izlazne barijere (engl. exit barriers, njem. Marktaustrittsschranken) su ekonomski, strateški i emocionalni faktori koji zadržavaju poduzeća u industriji i onda kad ih razine profita ne zadovoljavaju u dužem roku. Izlazne barijere čine ozbiljnu konkurentnu prijetnju kada potražnja za asortimanom industrije opada.
Uobičajene izlazne barijere jesu:
1. ulaganja u postrojenja i opremu koja nemaju alternativnu uporabu i koja se ne mogu rasprodati;
2. visoki fiksni troškovi izlaza (npr. otpremnine radnicima koji postaju višak ili proizvodne garancije);
3. emocionalne veze s industrijom, kad poduzeće ne želi napustiti industriju iz sentimentalnih razloga;
4. strateški odnosi među povezanim poslovnim jedinicama u višeindustrijskoj korporaciji, npr. kad poduzeće s niskim profitima osigurava vitalne inpute za poduzeće koje ima velike profite u drugoj industriji;
5. ekonomska ovisnost o industriji kad poduzeće nije diverzificirano i kad je jako oslonjeno na industriju glede svog dohotka;
6. društveni pritisci (npr. država, interesne zajednice i dr.) koji ne dopuštaju izlazak.

Iznad nominalne vrijednosti (engl. above par, njem. über dem Nennwert, über pari, lat. super pari) je emisija vrijednosnih papira u kojoj korisnik (obično dioničar) plaća veći iznos od označenog u vrijednosnom papiru (dionici), što znači da će kupac (dioničar) platiti više novca da bi dobio nominalno manji dio. Društvo na taj način već u samom početku rada raspolaže većom svotom od predviđene nominalne vrijednosti osnovne glavnice, pa taj višak može korisno upotrijebiti.
Takve emisije su dopustive, jer obično obećavaju dobar početak poslovanja društva. U takvom slučaju mora se taj višak (agio) uplatiti prije upisa društva u sudski registar. Agio služi za troškove početka rada društva kako bi mu ostala netaknuta osnovna glavnica.
Švicarsko pravo izričito naređuje, stvaranje rezervnog fonda, njegovu visinu (1/5 uplaćene osnovne glavnice) i svrhe korištenja tog fonda. Osim ovog zakonskog agia, osnivači mogu dobrovoljno odrediti i veći rezervni fond.

Investicijsko tržište (engl. investment market, njem. Investitionsmarkt, Kapitalanlagenmarkt) dio je proizvodno-uslužnog tržišta na kojem se susreću ponuda i potražnja robe namijenjene za investicijsku potrošnju. Ponudu čine uglavnom proizvodi neophodni za izgradnju novih objekata privrednog ili neprivrednog karaktera, za njihovu rekonstrukciju ili proširenje. Tu spadaju sve vrste strojeva, uređaja, instalacija, transportnih sredstava, građevinskog materijala, namještaja i svih drugih proizvoda bez kojih se ne može realizirati jedna investicija, a dopunjuje se i raznim vrstama usluga, npr. intelektualnim, zanatskim i sl. Kanali distribucije su kratki, a kod promocijskih aktivnosti težište je na osobnoj prodaji i prodajnoj promociji. Cijene, kvaliteta i rokovi isporuke su najznačajniji elementi konkurencije.

Investicijski savjetnik (engl. investment adviser, investment consultant, njem. Anlageberater) je osoba ili tvrtka specijalizirana za investicijsko (financijsko) savjetovanje i/ili izvršavanje prihvaćenih savjeta).
Savjetovanje se zasniva na praćenju stanja na tržištu i posebnim tehnikama investicijskih analiza. Najčešće su specijalizirani za određene vrste poslova, tržišta ili instrumenata, npr. za dionice, osiguranje, investment ili unit trust, državne vrijednosne papire i sl. Za svoje savjete naplaćuju naknadu.
Američki financijski savjetnici obvezatno se registriraju kod SEC (Securities and Exchange Commission), podvrgnuti su Zakonu o investicijskim savjetnicima, koji klijentelu štiti od nekompetentnih savjetnika i dužni su položiti seriju strogih ispita. Mali individualni investitori oslanjaju se na informacije iz tiska, na vlastite analize i procjene, a savjete traže od svog brokera ili banke.

Investicijski proračun (engl. investment budget, njem. Investitionsrechnung) je proračun dugoročnog ulaganja kapitala. U teoriji i praksi razvili su se brojni postupci investicijskog proračuna, moguće ih je razvrstati u sljedeće skupine: a) statički postupci, b) dinamički postupci, te c) simultani modeli.
U grupi statičkih metoda najpoznatije su:
1. usporedba troškova,
2. usporedba dobitka,
3. povrat ulaganja (rentabilnost) te
4. amortizacijski proračun (razdoblje povrata).
U grupi dinamičkih postupaka obuhvaćene su:
1. metoda vrijednosti kapitala,
2. anuitetska metoda,
3. metoda interne kamatne stope.
U trećoj grupi su simultani modeli budžetiranja kapitala, kojima se uklanja nedostatak primjene prethodnih metoda, budući da se njima ocjenjuje prednost pojedinih investicijskih objekata odvojeno od ostalih područja u poduzeću. Simultanim modelima nastoje se istodobno uzeti u obzir sve mogućnosti prometa, proizvodnje, investiranja i financiranja kako bi se postigao poslovni optimum.

Investicijski projekt (engl. investment project, capital project, njem. Investierungsprojekt) je međusobno zavisna kombinacija interdisciplinarnih aktivnosti, kojih je cilj da se izradi informacijsko-dokumentacijska osnovica za donošenje investicijske odluke.
Više međusobno tehnološko-tehnički ili ekonomsko-financijski povezanih investicijskih projekata čine investicijski program.

Investicijski program (engl. investment program, njem. Investierungsprogramm) je međusobno zavisna kombinacija investicijskih projekata, koji se planiraju voditi u dužem vremenskom razdoblju radi ostvarenja dugoročnih razvojnih ciljeva.
Pri tome je važno da se u pravilu nastoji ostvariti optimum investicijskog programa, što znači da se neki od projekata u programu mogu po kriteriju profitabilnosti pokazati i kao negativni, a da ipak budu realizirani, radi postizanja optimuma programa u cjelini. U praksi se investicijski program često naziva i razvojni program.

Investicijski portfelj 
(engl. investment portfolio, njem. Investierungsportefeuille) je kombinacija različitih vrijednosnih papira ili sredstava, koje vlasnik drži ili stvara u svrhu investiranja, tj. radi ostvarenja dobiti (profita).
Što je više različitih vrijednosnih papira ili sredstava u portfelju, ili drugim riječima što je više različitih investicijskih projekata u portfelju, to je tržišni rizik očekivanog profita manji. Taj se rizik naziva rizik portfelja (portfolio risk).

Investicijski krediti (engl. investment credits, njem. Investitionskredit, Investitionsdarlehen, fr. crédit à longue terme) se odobravaju za financiranje dugoročno vezane investicijske imovine korisnika takvog kredita.
U principu se ne vraćaju u toku jednog privrednog razdoblja (kao kod kratkoročnog kreditiranja) jer imaju dugoročniji karakter, već se otplaćuju u dužem razdoblju. Redovno su pokriveni i otplaćuju se prema amortizacijskom planu.

Investicijski klub (engl. investment club) je grupa ljudi koji udružuju svoje znanje i sredstva radi zajedničkog donošenja investicijskih odluka. Svaki član kluba ulaže određeni početni kapital, te svaki mjesec ili tromjesečno dodatna sredstva.
Odluke o kupnji vrijednosnih papira donose se glasanjem. Takvi klubovi omogućuju investitorima s manjim sredstvima sudjelovanje u velikim investicijskim pothvatima, te udio u diversificiranom portfelju uz plaćanje niže provizije nego da je plaćaju svaki za sebe.

Investicijski fond (engl. investment fund, investment company, njem. Investitionsfonds) su institucionalni investitori registrirani kao kompanije, koji prikupljaju novčana sredstva široke javnosti, obično individualnih investitora, i plasiraju ih u dugoročne, ponekad i kratkoročne investicije. Pojedinačnom investitoru pružaju mogućnost širenja portfelja i izbjegavanja rizika, smanjuju prometne troškove transakcijama na veliko, osiguravaju likvidnost i profesionalno upravljanje. Za svoje usluge organizator fonda uzima naknadu za upravljanje.
Fondova je više vrsta, a razlikuju se po organizaciji, naknadama organizatora, metodama kupnje ili prodaje udjela itd. Neki fondovi ulažu u opće dionice, neki u portfelju kombiniraju dionice i obveznice, neki nose fiksni prihod, mnogi su specijalizirani (za industriju, po teritorijalnom principu, po veličini kompanija u koje vrijednosno ulažu i sl.).
Osnovna podjela razlikuje otvorene i zatvorene fondove. Otvoreni (open-end funds) imaju promjenjiv broj udjela. Ulaganjem u fond povećava se broj udjela i veličina fonda. Fond je na zahtjev investitora dužan reotkupiti prodane udjele, pa svaka takva kupovina znači smanjenje broja udjela i veličine fonda. Kod ovog tipa fonda ne postoji ograničenje u broju udjela, a fondovi se šire ili smanjuju ovisno o potražnji. Kod zatvorenog fonda (closed-end fund) stvra se pool (skup) vrijednosnica, emitiraju se i prodaju udjeli u kratkom roku, po ponudbenoj cijeni. Broj udjela je fiksan i fond ih ne reotkupljuje, već se preprodaju na otvorenom tržištu ili se prodaju organizatoru fonda. Investicijski fondovi oblik su okrupnjivanja pojedinačnih, obično malih uloga u jedan veliki iznos, kojim se na financijskom tržištu mogu postizati navedene prednosti. Iako se pravno vode kao kompanije, treba ih shvaćati kao skup udjela u velikom broju vrijednosnica organizacijski i upravljački objedinjenih u fondu. U pravilu fondovi ne ulažu u realne plasmane, već im se aktiva sastoji od vrijednosnica.
U SAD su popularni uzajamni fondovi (mutual funds), s podvrstom MMMF (uzajamni fondovi tržišta novca – money market mutual funds), investment trust, REIT (real estate investment trust). U V. Britaniji su popularni unit trust i investment trust. Investicijski fondovi u Hrvatskoj uređeni su Zakonom o investicijskim fondovima. Investicijske fondove osnivaju društva za upravljanje tim fondovima koja mogu biti u obliku dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću i čiji predmet poslovanja je isključivo osnivanje investicijskih fondova i upravljanje tim fondovima.
Početak poslovanja društva za upravljanje fondovima odobrava Komisija za vrijednosne papire nakon što utvrdi da društvo ispunjava propisane posebne uvjete. Također na temelju odobrenja te Komisije osnivaju se investicijski fondovi, pri čemu se odobravaju statut i prospekt fondova. Investicijski fond može biti otvoren ili zatvoren. U prvom slučaju to je zasebna imovina, bez pravne osobnosti, koja se nalazi u okviru društva za upravljanje fondovima, a u drugom slučaju to je dioničko društvo koje osniva i kojim upravlja društvo za upravljanje fondovima. U svakome slučaju imovina fonda mora biti odvojena od imovine društva za upravljanje fondovima.

Investicijski bankar (engl. investment banker, njem. Investitionsbankier) je fizička ili pravna osoba koja prvenstveno kupuje vrijednosne papire, i to u velikim količinama, s namjerom da ih proda investitorima. Investicijski bankar se ne bavi klasičnim bankarskim poslovima. Njegov izvor prihoda je razlika u cijeni kupljenih i prodanih vrijednosnih papira.

Investicijski anđeo (engl. investment angel) je slikoviti izraz za bogate osobe koje, na neformalnom tržištu kapitala nude kapital za pothvate koji su obično tek u početnoj (start-up) fazi te su visokorizični.
Riječ je o osobama koje tragaju za ulaganjima u visokorizične, ali i potencijalno visokoprofitabilne pothvate, koji na službenom tržištu kapitala teško dolaze do fondova, te njihovim poduzetnicima nude kapital, zauzimajući pritom suvlasničku poziciju. U mnogim zemljama pokazuje se da su upravo investicijski anđeli najznačajniji izvor financiranja za pothvate koji se nalaze u ranim stadijima.

Investicijske povlastice (engl. investment allowances, njem. Sonderabschreibung von Wirtschaftsgütern des Anlagevermögens, fr. déductions spéciales d’amortissement) su oblik amortizacije kapitala kojim se potiče ulaganje u nove industrijske zgrade, postrojenja i opremu.
Investicijska povlastica omogućuje da se u toku vijeka trajanja opreme od oporezive dobiti odbije iznos veći od inicijalnog troška nabavke te iste opreme. Otpis se obavlja u samoj godini nabave ili u godini koja slijedi. Zamišljene su da potaknu poduzeća da ulažu u proširenje proizvodnje i povećanje proizvodnosti.
Predstavljaju oblik subvencioniranja investicijskih izdataka i zbog toga ih često kritiziraju. Prigovara im se diskriminatornost u učincima, naročito u razdobljima visoke zaposlenosti kad se uštedama zajednice ionako postavljaju previsoki zahtjevi.
U Velikoj Britaniji se investicijske povlastice izmjenjuju s dotacijama za investicije ovisno o tome jesu li na vlasti laburisti ili konzervativci. U skandinavskim zemljama koriste se za poticanje korištenja investicijskih rezervi.

Investicijske kompanije (engl. investment companies, njem. Kapitalanlagegeselschaft) je u SAD-u izraz za poduzeća čija je jedina djelatnost da investiraju u (kupnju) vrijednosne papire drugih poduzeća, radi ostvarivanja profita za svoje dioničare.
Investicijska poduzeća u SAD normalno se dijele na mutual fund (ili open-end fund) i closed-end fund, ovisno o tome da li sama emitiraju promjenjivi broj dionica (open-end) ili fiksirani broj (closed-end). Britanski ekvivalent za open-end company je unit trust, a closed-end je investment trust.

Investicijska studija (engl. feasibility study, njem. Durchführbarkeitsstudie, Machbarkeitsstudie) je dokument za donošenje investicijske odluke, a sadrži informacijsku osnovicu u pogledu analize tržišta, tehnološko-tehničke, lokacijske, organizacijske i ekonomsko-financijske analize s ocjenom uspješnosti i prihvatljivosti investicijskog projekta za izvedbu.
Koristi se kao osnovica za izradu studije izvedbe, kojom se optimiraju vrijeme i potrebna sredstva s ciljem što kraće i jeftinije izgradnje, te osposobljavanja projekta za redovno poslovanje.

Investicijska potrošnja –Svrha je investicijske potrošnje (engl. capital consumption) stvoriti pretpostavke za nesmetano odvijanje proizvodnog procesa na tehnološki suvremenim načelima/osnovama radi maksimaliziranja dobiti investitora te zadovoljenja potreba korisnika i potrošača na još kvalitetnijoj razini; dakle, zadovoljenje potreba na dugi rok. S obzirom na svrhu investicije, odnosno ulaganja, razlikuje se investicijska potrošnja kao dogradnja, proširenje i investicijska potrošnja kao investicija. Bez obzira na svrhu ona je vrlo važan oblik potrošnje svakog društva. Stoga joj je nužno posvetiti posebnu pažnju.
Pri izradi investicijskih programa mora se voditi računa prije svega o izvorima investicija. Usklađenost investicijske potrošnje sa stvarnim mogućnostima pretpostavka je zdrave ekonomije. U suprotnom, pretjerana investicijska potrošnja, zasnovana na primarnoj emisiji generator je inflacije. Potrošnja je investicijskih dobara specifična. Potrošači su uglavnom razni pravni subjekti, a ponašanje im je bitno drukčije od ponašanja potrošača proizvoda osobne potrošnje. Motivi kupnje su racionalni.

Investicijska politika (engl. investment policy, njem. Investitionspolitik) je dio ekonomske i razvojne politike usmjerene na definiranje i izbor ciljeva i strategije realizacije izabranih ciljeva, te mjera ekonomske politike u domeni uvjeta kreditiranja i načina investiranja.

Investicijska kompanija (engl. investment company, njem. Kapitalanlagegesellschaft) je u SAD izraz za poduzeće čija je djelatnost investiranje u vrijednosne papire drugih poduzeća radi ostvarivanja profita za svoje dioničare.
Obično se dijele na mutual fund (ili opem-end fund) i closed-end fund, ovisno o tomu emitiraju li promjenjivi broj dionica (open-end) ili fiksirani broj (closed-end). Britanski ekvivalent za open-end company je unit trust, a za closed-end company – investment trust.

Investicijsku banku (engl. investment bank, njem. Geldgeberbank, Investitionsbank) predstavljaju financijski specijalisti – posrednici između poduzeća i drugih emitenata vrijednosnih papira i investitora pri izdavanju novih vrijednosnih papira.
Nude sljedeće usluge: otkup emisije upisom preuzimajući dio rizika izdanja, rasprodaju emisije preko dilera ili na malo, savjetovanje emitenata i kupaca, a obavljaju i usluge klijenteli na sekundarnom tržištu (održavanje emisijskog tečaja i tržišta).
Neke od ovih kuća bave se i akvizicijama – stjecanjem kontrole nad drugim poduzećima, fuzijama i drugim operacijama imovinsko-financijskog restrukturiranja poduzeća kao i operacijama za vlastiti račun. Iako nose naziv investicijska banka, nisu banka niti su depozitna ustanova, a još manje investicijska – razvojna banka, već se ovim pojmom označava svaka financijska ustanova kojoj je dominantno obilježje posredovanje pri emisiji i distribuciji novoizdanih vrijednosnih papira (Merrill Lynch, Salomon Brothers, Morgan Stanley i sl.).

Investicije u vrijednosnice (engl. investments in securities, njem. Wertpapieranlagen) je investitorsko ulaganje u prenosive vrijednosne papire – vrijednosnice (efekte). Iako po formi investicije u razne vrste vrijednosnica izgledaju slično – kupuje se vrijednosni papir koji nosi određena prava i ima svoju tržišnu cijenu – bit raznih vrsta vrijednosnica znatno se razlikuje, pa samim tim i priroda investicije.
Vrijednosnice mogu biti vlasničke, s fiksnim prinosom i nosioci prava. Vlasničke vrijednosnice su dionice, te investicija u njih ima karakter kupovine realnog kapitala koji je podloga vrijednosti dionice. Kupovina redovne dionice u biti je poduzetnička investicija, budući da vlasnik sudjeluje u upravljanju dioničkim društvom, dok je kupovina povlaštene dionice rentijerska investicija koja polazi od pretpostavke da dionički ulog donosi veću dobit nego alternativno ulaganje.
Vrijednosnice s fiksnim prihodom su obveznice, blagajnički zapisi, potvrde o depozitu i komercijalni zapis. Sve takve vrijednosnice imaju zajedničku osobinu da su zapravo prenosivi ugovor o kreditu ili depozitu između izdavača koji je korisnik i kupca koji je kreditor. Prema tome investicije u ove vrijednosnice znače posudbu novca na određeni rok i pod ugovorenim uvjetima.
Vrijednosnice koje su nosioci prava, kao što su opcije i budući ugovori, prvenstveno su namijenjene špekulaciji. Kupovinom tih vrijednosnica kupac postaje imalac prava da kupi, proda ili uđe u posjed nekog dobra u određenom trenutku. Prema tome, kupovina vrijednosnica je u biti špekulacija budućim kretanjima cijena. Pod istu skupinu možemo staviti i lutrijske srećke koje su zapravo špekulacija na ishod budućeg slučajnog događaja. Investicija u pojedine vrste vrijednosnica zavisi od spremnosti investitora da uđe u rizik, te od njegove sklonosti da investira kao poduzetnik, da špekulira ili posuđuje novac uz fiksne uvjete, te od sklonosti riziku.
Najviši rizik nose vrijednosnice nosioci prava, kod kojih marginalna promjena cijene dovodi do potpunog gubitka uloženih sredstava, ili do vrlo visoke dobiti na uložena sredstva. Ulaganje u dionice nosi manji rizik, ali moguće zarade su daleko manje. Najniži rizik u sebi nose obveznice i druge vrijednosnice s fiksnim prihodom, ali kod njih je i mogućnost zarade vrlo ograničena.

Investicije (engl. investments, njem. Investitionen) su ulaganje materijalnih vrijednosti, novca i znanja u sadašnjosti radi ostvarivanja pozitivnog učinka ili učinaka u budućnosti. Investirati se može u jednom ili više razdoblja.
Investicije kao ulaganja u realna kapitalna dobra mogu se podijeliti na neto i bruto investicije. Neto investicija je iznos kojim se povećavaju zalihe ukupnog fiksnog kapitala, a bruto investicije su ukupan trošak, ulaganje u fizički kapital uključujući i deprecijaciju kapitala.

Investicija (engl. investment, njem. Kapitalanlage) je u širem smislu materijalno, nematerijalno i novčano ulaganje za tekuće poslovanje, razvoj i ekspanziju ekonomskih jedinica.
U užem smislu to je novčano ulaganje u osnovna sredstva. Investicije se dijele na bruto-investicije koje obuhvaćaju ukupna ulaganja u osnovne (privredne i neprivredne) objekte i obrtna sredstva; nove investicije koje su bruto-investicije umanjene za utrošenu amortizaciju; i neto-investicije koje su bruto-investicije umanjene za naplaćenu (što ne znači i utrošenu) amortizaciju.

Inventura (engl. stock-taking, njem. Bestandsaufnahme, Inventur) je popis svih sredstava (imovine) i obveza radi usklađivanja stvarnog stanja s knjigovodstvenim stanjem. Inventura se obično provodi u četiri faze:
1. unošenje stvarnog količinskog stanja u popisne liste (brojenje, mjerenje, vaganje i popisivanje obveza); 2. upis cijena za sredstva i utvrđivanje vrijednosti u popisnim listama;
3. upisivanje u popisne liste knjigovodstvenog stanja; i
4. utvrđivanje inventurnih viškova i manjkova.
Inventura može biti
1. redovna i
2. izvanredna.
Redovna se obično provodi prije sastavljanja završne bilance stanja ili (ako je tako odlučeno) može se provoditi kontinuirano u toku cijele godine.
Izvanredna inventura provodi se u slučajevima stečaja ili likvidacije, statusnih promjena (spajanja i/ili razdvajanja i sl.) i u slučaju primopredaje dužnosti odgovornih osoba (najčešće je to djelomična inventura).
Kao rezultat provedene inventure javljaju se inventurni viškovi i inventurni manjkovi. Inventurni viškovi javljaju se u onim slučajevima kada je stvarno stanje sredstava utvrđeno popisom veće od knjigovodstvenog stanja.
Inventurna komisija zadužena za opis u svom izvještaju o izvršenom popisu daje mišljenje o uzrocima viškova i mjerama za njihovo uklanjanje. Knjiže se u korist izvanrednih prihoda. U slučaju inventurnih manjkova stvarno stanje sredstava utvrđeno popisom manje je od knjigovodstvenog stanja.
Komisija za popis u izvještaju o izvršenom popisu daje mišljenje o uzrocima manjkova te o mjerama za njihovo suzbijanje i uklanjanje. Ukazuje se na objektivne okolnosti pod kojima su nastali manjkovi te propuste odgovornih osoba. Manjkovi se knjiže na teret izvanrednih rashoda ako su nastali iz objektivnih okolnosti. Ako su manjkovi rezultat propusta odgovornih osoba tada se knjiže na teret odgovornih osoba.

Intrinzična vrijednost imovine (engl. intrinsic value, njem. eigentlicher Unternehmungswert, intrinsischer Unternehmungswert) je realna, tj. stvarna (unutrašnja) vrijednost poduzeća, kapitala, neke imovine. Utvrđuje se fer, poštenom procjenom, tj. pokušava se utvrditi vrijednost (poduzeća, kapitala, vrijednosnih papira, imovine) koja bi se ostvarila na fer i otvorenom tržištu. Treba je razlikovati od tržišne, knjigovodstvene i likvidacijske vrijednosti.

Intrinzična vrijednost (engl. intrinsic value, njem. innerlicher Wert) ili stvarna, unutrašnja vrijednost je realna vrijednost poduzeća, odnosno dijelova njegova kapitala ili imovine. Vrijednost koju poduzeće, kapital ili imovina imaju sami po sebi.
Utvrđuje se određenim metodama procjene, i predstavlja pošteno procijenjenu vrijednost poduzeća, kapitala ili imovine, dakle cijenu koju bi poduzeće ili imovina ostvarili na fer i otvorenom tržištu. Suprotstavljena je raznim drugim konceptima vrijednosti kao što su tržišta, knjigovodstvena ili likvidacijska vrijednost poduzeća.

Interventni uvoz (engl. interventional importation, njem. Interventionseinfuhr) je mjera državne ekonomske politike koja se primjenjuje u slučajevima privremenog nedostatka nekog proizvoda na domaćem tržištu da bi se spriječio rast cijena zbog smanjene ponude. Ova se mjera provodi i pri pojavi monopolističkog ponašanja ponuđača. Ali interventni uvoz može ostvariti i proizvođač kao mjeru kompenzacije za nedovoljnu ponudu zbog nemogućnosti da sam podmiri potražnju. U tom slučaju prezentira proizvod kao kooperativnu ponudi i time zadržava tržišne prednosti i ostvaruje dobit.

Intervencijska točka (engl. intervention point) je unaprijed određena veličina nekog pokazatelja koja automatizmom izaziva reakciju nadležnog tijela. Najčešće se intervencijske točke primjenjuju pri određivanju tečaja prema stranim valutama, ili pri reguliranju inflacije.
Kada tečaj dostigne određenu razinu, koja za unaprijed predviđeni postupak premašuje ili je ispod željene vrijednosti, na tržištu intervenira centralna banka pokušavajući otkupom ili prodajom strane valute dovesti parametre na željenu vrijednost. Isto tako, intervencijska točka može biti postavljena i na mikroekonomskoj razini.
Vrlo je čest slučaj da se, pri određivanju portfelja vrijednosnih papira, određuje cijena koja, ako nastupi, automatski traži da se papiri iz portfelja prodaju, odnosno da se novi kupe. Intervencijske točke uvijek se postavljaju tako da se ne utječe na pojavu dok se ona kreće u očekivanim okvirima, a nastoji se utjecati kada kretanje odstupi od očekivanih (normalnih) veličina. Intervencija se provodi u svrhu svođenja stvarne vrijednosti u očekivane okvire.

Interna stopa profitabilnosti (engl. internal rate of return, njem. innerer Zinsfuß, Effektivverzinsung eines Investitionsprojekts) je diskontna stopa koja svodi čiste novčane tokove u cijelom vijeku efektuiranja neke investicije na vrijednost inicijalnog investicijskog izdatka.
Naziva se još i interna stopa rentabilnosti. Interna stopa profitabilnosti bazična je metoda ocjene financijske efikasnosti investicijskih mogućnosti (kapitalnog budžetiranja). To je ona diskontna stopa uz koju je čista sadašnja vrijednost neke investicije jednaka nuli. Interna stopa profitabilnosti izračunava se postupkom sukcesivnih iteracija pri čemu se postepeno približava traženoj diskontnoj stopi uz koju je čista sadašnja vrijednost jednaka nuli.
Pri njenom izračunavanju često se koristi i postupak linearne interpolacije. U smislu metode interne stope profitabilnosti investicijska je mogućnost efikasna ako je interna stopa profitabilnosti veća ili najmanje jednaka zadanoj diskontnoj stopi, odnosno oportunitetnom trošku investitora (tržišnoj stopi kapitalizacije).

Interna revizija (engl. internal auditing, njem. innerbetriebliche Rechnungsprüfung, interne Revision) je značajan dio cjelokupnog procesa revizije. Provode je organi onog poduzeća koje je objekt revizije i oni sami organiziraju i provode program interne revizije kao cjelovit test svih aspekata interne kontrole.
Najznačajniji poslovi interne revizije su ispitivanje organiziranosti te razvoj i poboljšanje djelotvornosti pojedinih poslovnih funkcija, ispitivanje načina donošenja poslovnih odluka te funkcioniranja informacijskog sustava i drugi poslovi kojima se ispituje i ocjenjuje poslovanje poduzeća. Zbog toga se interna revizija često naziva produženom rukom poslovodstva.
Ove poslove mogu obavljati i revizijske tvrtke, ali njihovo obavljanje treba razmatrati odvojeno od stručne i nezavisne eksterne revizije financijskih izvještaja.

Interkalarne kamate;
1. način naplate kamata u periodu korištenja kredita. Primjenjuje se kod većine kredita dužih rokova, kod kojih se iznos kredita iskorištava u više navrata. Na svaki iskorišteni dio kredita obračunava se kamata od trenutka korištenja do početka otplate kredita. Kod kredita koji se koriste odjednom, interkalarna kamata obračunava se od dana iskorištenja do početka redovite otplate kredita;
2. kamata na kamatu u slučajevima kad se kamata obračunava više puta između dvije otplate. Ako se npr. kamata obračunava tromjesečno, a otplata dospijeva godišnje, interkalarna kamata je zbroj kamata na obračunate kamate od trenutka njihova obračuna do trenutka plaćanja.
Visina interkalarne kamate obično je jednaka redovnoj kamati. Iznosi obračunate interkalarne kamate mogu se platiti jednokratno, a mogu se uključiti i u redovitu anuitetsku otplatu kredita.

Interna emisija (engl. internal issue, njem. interne Emission) je emisija vrijednosnih papira u kojoj se oni dijele zainteresiranim osobama unutar samog poduzeća. To su postojeći vlasnici, menedžeri i zaposleni radnici. Interna emisija ne povećava veličinu sredstava, odnosno imovinske bilance poduzeća. Ona predstavlja metodu rekapitalizacije u kojoj dolazi do promjene strukture vlasničke glavnice poduzeća u cilju povećanja tržišnosti običnih dionica kao i povećanja stupnja izvjesnosti vlasničke glavnice.
Internom emisijom mogu se prevladavati i konflikti u raspodjeli poslovnog rezultata. Interna emisija označava postupak tzv. bonusnih emisija –emisije dividendnih dionica, emisije tzv. bonusnih dionica te, u širem smislu, i postupak dijeljenja (cijepanja) dionica. Internom emisijom može se omogućiti i postupak prenošenja državnog ili društvenog vlasništva na zaposlene radnike poduzeća. U tom se slučaju ona ne mora prijavljivati nadležnom organu za kontrolu poslovanja s vrijednosnim papirima.

Interkalarna kamata je dio ukupne redovne kamate koju korisnik kredita plaća banci, a specifična je kod otplate u mjesečnim anuitetima. To je kamata koja se plaća na iznos kredita za razdoblje od dana isplate kredita do dana kada se kredit stavlja u otplatu, a u RBA je to zadnji dan u mjesecu u kojem je kredit bio isplaćen. Na primjer ako se kredit isplaćuje 10-og u mjesecu, interkalarna kamata se plaća za 20 dana, a ako se kredit isplaćuje 25-og., interkalarna kamata se plaća samo za 5 dana. U daljnjoj otplati, kamata po kreditu je sastavni dio mjesečnih anuiteta.

Interest Rate Swap je zamjena novčanih tokova iz fiksnih (varijabilnih) potraživanja za novčane tokove iz varijabilnih (fiksnih) obveza.

Interest Rate Caps ili Interest Rate Floors je opcija ukoliko kamatne stope porastu (padnu) iznad (ispod) određene vrijednosti da će izdavatelj opcije plaćati imatelju razliku.

Intercedent (engl. intercessor, njem. Interzedent) je netko treći koji pristupa ugovoru obvezujući se vjerovniku da će ispuniti tražbinu koju ovaj ima prema dužniku (pristupanje dugu).

Integralni marketing (engl. integral marketing, njem. integrales Marketing) je shvaćanje po kome marketinški sektor obuhvaća svu operativu, odnosno marketing je jedina operativna funkcija poduzeća, a sve ostalo je savjetodavnog karaktera.
Koncepcija integralnog marketinga definira mjesto, veličinu i strukturu marketinškog sektora u poduzeću, polazeći od mjesta i uloge poduzeća u gospodarstvu kao i od stava koji o tome imaju rukovodioci u poduzeću. Prema Kotleru, koji je taj koncept formulirao u gospodarstvu SAD, prevladavaju tri shvaćanja o ovome pitanju. Najprije se prihvatilo da marketing obuhvaća prodaju, gospodarsko oglašavanje i istraživanje tržišta. Nešto je naprednije rješenje da marketing objedinjava i druge planove koji utječu na kupca, kao istraživanje i razvoj, kreditiranje, servis, garanciju i dr.
Naravno idealno je rješenje da marketing obuhvaća cjelokupnu operativu, odnosno da se primijeni integralni marketing. Koncept integralnog marketinga još nije našao širu primjenu u praksi. Praktična je korisnost koncepcije ta što ukazuje na neophodnost da marketinški sektor koordinirano s drugim sektorima treba povezati ukupnu aktivnost poduzeća sa zahtjevima kupaca. Sve funkcije i aktivnosti moraju se uskladiti na takav način da se poduzeće kao cjelina i njegovi pojedini dijelovi direktno usmjeravaju ka cilju omogućavajući pravovremeno prilagođavanje promjenama u gospodarstvu i društvu.
Koordinacija je potrebna na tri razine:
1. sve aktivnosti u marketingu trebaju biti koordinirane međusobno;
2. marketinški sektor mora se koordinirati s ostalim sektorima u poduzeću;
3. marketinški sektor treba omogućiti koordinaciju poduzeća kao cjeline s drugim poduzećima. Time bi marketinški sektor osigurao da se sve aktivnosti u poduzeću povežu oko jedinstvenog cilja – zadovoljenje potreba potrošača uz ostvarenje profita.
U turizmu koncept integralnog marketinga odnosi se na integraciju marketinških aktivnosti na makro razini (zemlje kao destinacije), mezo razini (regija ili turističko mjesto) i na mikro razini (turističko poduzeće).

Instrumenti plaćanja (engl. paying instruments, njem. Zahlungsinstrumente) su zakonom propisani obrasci za podmirenje dugova i potraživanja. Razlikuju se po funkciji, obliku i sadržaju i razvrstavaju na opće i posebne.
Dijele se na gotovinske instrumente kod kojih bar jedan od sudionika plaćanja mora imati otvoren račun sredstava (uplatnice, uputnice, nalozi za gotovinsku isplatu i sl.) i bezgotovinske instrumente koji pretpostavljaju da račun sredstava imaju i dužnik i vjerovnik (nalog za prijenos, nalog za naplatu, nalog za obračun, obračunski ček, akceptni nalog itd.).
Bezgotovinski instrumenti plaćanja razlikuju se po tome je li inicijator plaćanja, odnosno naplate dužnik ili vjerovnik. Osim navedenih vrsta, postoje i drugi instrumenti plaćanja predviđeni propisima kojima se uređuje poslovanje vrijednosnih papira.

Instrumenti za transfer rizika (engl. instruments of risk transfer, njem. Instrumente für Risikotransfer, derivative Finanzinstrumente) su aranžmani kojima se može izvršiti određena ugovorna realokacija rizika.
Osiguranje od mogućih nepovoljnih kretanja kamatnih stopa i deviznih tečajeva na financijskom tržištu provodi se posredstvom financijskih inovacija kojima se realociraju rizici koji proizlaze iz promjenjivih kamatnih stopa i deviznih tečajeva, devizni swap, opcijski ugovor, unaprijedni ugovori, ročnice.

Instrumenti osiguranja kredita su sredstva naplate potraživanja koja banci stoje na raspolaganju u slučaju kada klijent prestane otplaćivati kredit ili ga otplaćuje neredovito. Najčešći instrumenti osiguranja su: suglasnost o zapljeni plaće, zadužnica odnosno suglasnost o zapljeni sredstava na računima, hipoteka, mjenica, jamci te police osiguranja života i imovine. Što je iznos kredita manji, to je u pravilu potrebno i manje instrumenata osiguranja.

Instrumenti financiranja su sredstva kojima se potvrđuje utemeljeni financijski odnos povodom financiranja. Instrumenti kojima poduzeće (ili druga pravna i fizička osoba) pribavlja potrebna, prvenstveno novčana, sredstva za svoje poslovanje i ekspanziju. Instrumenti financiranja mogu biti pojedinačni ili opći (generalni) ugovori, odluke uprave odnosno skupštine poduzeća ili zakonski propisi.
Pojedinačnim ugovorima obavlja se neposredno financiranje kreditima velikih financijera i zajedničko ulaganje. Generalnim ugovorima obavlja se financiranje vrijednosnim papirima, tako da su i vrijednosni papiri posebni instrumenti financiranja. Odlukama se vrši fnanciranje raspodjelom poslovnog rezultata poduzeća, a one utječu i na veličinu internog i spontanog financiranja.
Zakonskim propisima mogu se uvjetovati formiranja raznih rezervi i sl. Financiranje može biti i spontano, a proizlazi iz same prirode poslovanja (npr. financiranje na temelju obračunom amortizacije oslobođenih novčanih sredstva ili pak na temelju razlike realizacije do momenta njenog obračuna).

Institucionalni investitori (engl. institutional investors, njem. institutionalle Geldgeber) su organizacije koje kupuju najveći dio vrijednosnih papira na financijskom tržištu. Za razliku od pojedinca – individualnih investitora, u stanju su disperzirati rizik formirajući raznoliku strukturu ulaganja. Svojom veličinom i značenjem mogu utjecati na cijene i ostale uvjete na tržištu.
Pojavljuju se u različitim oblicima: banke, mirovinski fondovi, ustanove osiguranja života i imovine, zaklade, sindikalni fondovi i sl. Posebno značenje imaju zajednički investitori – trust institucije (investment trust i unit trust, u SAD mutual fund) koji prikupljaju udjele ili uštedu velikog broja individualnih investitora da bi ih kao institucionalni (zajednički) investitori plasirali na tržištu.

Institucionalno tržište (engl. institutional market) je tržište kratkoročnih vrijednosnica, obično do 1 godine dospijeća ili čak i manje.
Ovo tržište koriste korporacije i financijske ustanove što kratkoročno trebaju ili imaju velike količine gotovine koju namjeravaju uložiti.

Insolventnost (engl. insolvency, njem. Zahlungsunfähigkeit, Insolvenz, fr. insolvabilitè) je nesposobnost za plaćanje, situacija u kojoj poduzeće ili druga pravna, odnosno fizička osoba nije u mogućnosti podmiriti dospjele obveze plaćanja u rokovima njihova dospijeća – tzv. tehnička insolventnost.
Može se pojaviti kao privremena insolventnost u kojoj poduzeće ima određene zastoje u plaćanjima dospjelih obveza ili pak kao trajna insolventnost u kojoj je poduzeće potpuno obustavilo plaćanja i nalazi se pred stečajem.
Izraz insolventnost označava i situaciju u kojoj dugovi poduzeća premašuju vrijednost njegove imovine, tj. kada neto-imovina poduzeća postane negativna – tzv. pravna ili bilančna insolventnost. U oba slučaja insolventnost izaziva teške posljedice po kontinuitet poslovanja poduzeća jer vjerovnici poduzimaju akcije za zaštitu svojih interesa kod insolventnog dužnika. Insolventnost se smatra osnovnim financijskim povodom stečaja poduzeća.

Inozemne vrijednosnice (engl. foreign securities) su vrijednosnice izdane u zemlji u kojoj njihov trenutni vlasnik nije rezident. Mogu biti vrijednosnice izdane sa specifičnom namjenom da budu distribuirane u inozemstvu (eurodolarske emisije, bulldog market), ili vrijednosnice koje su legalnim procesom trgovanja došle u posjed nerezidenata.
Globalno financijsko tržište omogućava da je danas udio inozemnih vrijednosnica u ukupnom obujmu trgovine vrlo visok, tako da većina značajnih svjetskih burzi ima na listi ponude i inozemne vrijednosnice. Otuda je moguća globalna cirkulacija kapitala između razvijenih svjetskih tržišta, čime se omogućava da se kapital uvijek usmjerava prema zemlji koja trenutno pokazuje najbolje investicijske mogućnosti. Na taj način investitori imaju udjela u njezinu prosperitetu iako nisu njezini rezidenti.

Inkorporacija prava u papiru je pojam kojim se u pravu vrijednosnih papira označuje odnos između papira (isprave) i prava koje iz te isprave (papira) proizlazi. Pravo je inkorporirano u papir prije svega stoga što je vrijednosni papir uvijek pisana isprava bez čijeg nastanka kao isprave uopće ne može nastati pravo koje iz tog papira (isprave) proizlazi.
Pravo koje proizlazi iz papira vezano je uz papir (ispravu) i u daljnja dva segmenta. To pravo se u pravilu ne može prenijeti bez prijenosa, tj. predaje isprave, niti se može zahtijevati ispunjenje tražbine bez držanja isprave.
Pojam “pravo iz papira” treba razlikovati od pojma “pravo na papir” jer su to dva različita prava. Npr. u mjenici je inkorporirano pravo na naplatu svote novca koja je u njoj naznačena i to je pravo iz papira. Drugo je pitanje tko ima pravo na mjenicu, tj. tko je njezin ovlaštenik.

Inkaso (engl. collection, njem. Inkasso) je naziv kojim se označuje postupak naplate dužne svote od dužnika preko banke, i to uz prezentaciju odgovarajućih dokumenata koje su vjerovnik i dužnik ugovorili, odnosno koji su uobičajeni.
U ovom postupku sudjeluju vjerovnik (prodavalac) kao bančin nalogodavac (njem. Auftraggeber, engl. principal), banka koja je primila nalog nalogodavca i koja će mu doznačiti primljenu svotu (njem. Einreicherbank, engl. remmiting bank), banka koja naplaćuje dokumente (njem. Inkassobank, engl. collecting bank), banka koja prezentira dokumente (njem. vorlegende Bank, engl. presenting bank) i dužnik (kupac) koji je prodavaocu dužan platiti cijenu ugovorene robe.
Treba naglasiti kako nije nužno sudjelovanje tri banke, jer banka koja naplaćuje dokumente može ih istovremeno i prezentirati, odnosno vice versa. Odnos između nalogodavca i banke mogao bi se kvalificirati kao nalog ili komisija, dok se u njemačkom pravu kvalificira kao ugovor o djelu. Na temelju bančina prihvata naloga, banka poziva kupca da preuzme dokumente koje je primila od prodavaoca (svog nalogodavca) uz istovremeno a) plaćanje ili b) akceptiranje prodavaočeve mjenice.
Prvi način naplate naziva se documents against payment (D/P), a drugi documents against acceptance (D/A). U slučaju kupčeva odbijanja banka vraća dokumente prodavaocu uz obavijest o kupčevu odbijanju. Banka pri tome ne odgovara prodavaocu za naplatu, već samo za podnošenje dokumenata kupcu uz poziv za plaćanje i za postupanje u čitavom poslu s razumnom pozornošću.
S obzirom na način upućivanja dokumenata kupcu, razlikuju se “čisti inkaso” (clean collection) i “dokumentirani inkaso” (documentary collection). Prvim izrazom obilježava se slučaj kad prodavalac upućuje trgovačke dokumente izravno kupcu, a financijske preko banke, a drugim slučaj kad prodavalac i jedne i druge dokumente upućuje kupcu preko banke. Za dokumentarni inkaso postoje pravila koja je uobličila Međunarodna trgovačka komora i objavila u publikaciji br. 322 pod naslovom “Jedinstvena pravila za dokumentarni inkaso” (Uniform Rules for Collections).

Inicijalne povlastice (engl. initial allowances, fr. déductions d’amortissement avant l’amortissement normal) su oblik ubrzane amortizacije kapitala, kod kojeg se u prvoj godini dopušta povećani otpis. Pružaju poduzeću mogućnost da lakše postavi novu opremu ili sagradi nove zgrade.
Od oporezive dobiti otpisuje se veći postotak amortizacije kapitala nego što bi to inače u prvoj godini bilo moguće. Otuda i naziv. Iako se ne povećava ukupni iznos amortizacije kapitala u toku vijeka trajanja opreme u narednim godinama odobravaju se niže stope – povlastica je za poduzeće značajna jer se odobrava u godini kad su izdaci najteži. Inicijalne povlastice obično se odobravaju u obliku dodatnih povlastica uz redovne godišnje.

Inicijalna kupnja (engl. initial buying, njem. Anfangskauf) je prije svega kupnja koja se odnosi na novi proizvod. Životni ciklus proizvoda ima oblik parabole. Na koordinatnom sustavu i polazeći od nulte točke, koja označava moment lansiranja proizvoda na tržište, količina prodaje u vremenu najprije raste, doseže najvišu točku i zatim pada. Ovaj proces oslikava ponašanje potrošača, pa dok je proizvod u prvoj fazi svog životnog ciklusa, u fazi “uvođenja na tržište”, govorimo o inicijalnoj (ili početnoj) kupnji, ali isto tako o inicijalnoj potražnji, koja uvjetuje inicijalnu prodaju.
Da bi inicijalna potražnja (a time i prodaja, odnosno kupnja) bila za proizvod što povoljnija, brine marketinški miks, a posebnu zadaću u tom ima promocija. Naime, njen je zadatak da informira tržište potrošača, i to naročito u ciljno tržište proizvoda, o svojstvima novog proizvoda i prednostima koje proizvod pruža u zadovoljavanju potreba. Na taj način, potreba koja dotad nije bila zadovoljena ili nije bila adekvatno zadovoljena, pa nije utjecala na oblikovanje potražnje, biva probuđena i ponukana da se na tržištu iskaže i da dođe do prve (početne ili inicijalne) kupnje. Inicijalna kupnja je izuzetno važan činitelj u razvoju strategije marketinga (ako je inicijalna kupnja razočarala potrošača, ne ostvarujući njegovo zadovoljstvo u pokrivanju potrebe, krivulje životnog ciklusa će ubrzo krenuti prema padu i proizvod će nestati s tržišta).

Informatizacija (engl. informatization) je proces kojim se olakšava protok, spremanje i pristup informacijama. Informatizacija bitno utječe na uspješnost upravljanja, omogućujući donosiocima odluka dobar pregled podataka potrebnih za donošenje odluka. Informatizacija se provodi na nekoliko načina, od kojih je najčešće spominjan proces kompjutorizacije, odnosno opremanja uređajima koji mogu brzo i uspješno zamijeniti radnu snagu pri baratanju informacijama. Uz taj proces, izuzetno važni oblici informatizacije su organizacija i edukacija.
Organizacija omogućava da raspoloživa sredstva budu primijenjena svrhovito, dok edukacija osposobljava donosioce odluka da u potpunosti koriste dostupne informacije, a izvršnim radnicima omogućava da što veći dio svog posla prepuste strojevima.
Vrlo važan oblik informatizacije je i unapređenje komunikacije koje omogućava da obavijesti trenutno budu dostupne svim zainteresiranim stranama bez obzira na fizičku udaljenost. Informatizacija se bazira na formiranju, širenju i integraciji informacijskih sustava, sposobnih za međusobnu razmjenu informacija. Svaki od sustava i podsustava funkcionira po pravilima kibernetike, tj. uspostavljaju se povratne veze između pojedinih dijelova informacijskih sustava.
Informatizacija je bila osnovna poluga brzih promjena u načinu poslovanja financijskih institucija i tržišta u ovom stoljeću, a njezin daljnji razvoj pokazuje vrlo velike mogućnosti. Informatizacija omogućava da se radna snaga prebaci s repetitivnih poslova na kreativne, a poslove razvrstavanja, pretraživanja i obrade podataka preuzima stroj.

Inflatorni pritisak je umjereno i postupno povećanje količine novca u optjecaju koje izaziva lagani porast cijena i potiče veću investicijsku aktivnost gospodarskih subjekata. Dovodi do porasta proizvodnje, što konačno neutralizira djelovanje prvobitnoga povećanja količine novca na cijene.
Teškoće nastaju u određivanju i održavanju prave mjere inflatornog pritiska jer svaki neuspjeh izaziva neželjene poremećaje u gospodarstvu. Pretjerani i neumjereni inflatorni pritisak najčešće dovodi do inflacije.

Inflacijski porez (engl. inflation tax) je državni prihod kojem je izvor inflacija. Država se financira inflacijskim porezom kada financira svoj deficit “tiskajući” novac. Inflacija je jedina vrsta poreza o kojem se ne glasa u parlamentu.
Međutim, kako se inflacija ubrzava, nakon neke točke će se, zbog pada realne potražnje za novcem, prihodi od inflacijskog poreza počinjati smanjivati. Pokuša li država tiskati još više novca, vjerojatnost ulaza u hiperinflaciju postaje vrlo visoka.

Inflacijska ograda (engl. inflation hedging, njem. Absicherung gegen Inflation) su postupci i mjere koje investitor poduzima da bi svoju imovinu zaštitio od inflacije. Inflacijska se ograda najčešće provodi tako da se uloži u imovinu koja ne gubi vrijednost u inflaciji, a koja je dovoljno likvidna da se u svakom trenutku može transformirati u željeni oblik.
Također, inflacijska se ograda može vršiti i sklapanjem ugovora koji osigurava da će investitoru biti nadoknađena šteta koju je pretrpio od inflacije. U zemljama s visokom inflacijom najčešće se inflacijska ograda postiže kupovanjem i držanjem strane valute koja ima niže stope inflacije, ili vrijednosnih papira nominiranih u takvoj valuti.
Općenito, investitori se štite od inflacije tako što nastoje što veći dio svoje imovine držati u imovini koja donosi zaradu najmanje jednaku stopi inflacije, a samo minimum likvidnih sredstava potreban za dnevna plaćanja drži se u gotovini.

Inflacija (engl. inflation, njem. Inflation) je prekomjerno povećanje novčane mase u optjecaju, što vodi smanjenju vrijednosti novca i općem rastu cijena; neravnoteža u robno-novčanim odnosima izazvana povećanjem novčane mase u optjecaju i mase odobrenih kredita u usporedbi s veličinom raspoloživog robnog fonda izraženog ukupnim cijenama.
Teorija uzroke porastu cijena vidi u povećanoj potražnji koja se najčešće financira kreditima i zajmovima, zatim u promjeni strukture agregatne potražnje, u pritisku troškova koje stvaraju radnički sindikati na tržištu rada, te u povećanju nadnica kao posljedice ostvarenih interesa radnika.

Industrijsko životno osiguranje (engl. industrial life assurance, njem. Kleinlebensversicherung, fr. assurance vie populaire) je vrsta životnog osiguranja u Velikoj Britaniji za koje se premije osiguranja obično plaćaju tjedno, skupljačima koji idu od kuće do kuće. Naziv je dobilo po tome što se razvilo među radnicima na industrijskom sjeveru.
Provodi se preko malog broja osiguravajućih kompanija. Postepeno gubi značenje zbog proboja normalnog životnog osiguranja, jer plaće radnika rastu i oni se privikavaju na mjesečno plaćanje uplatnicom ili čekom.

Industrijska špijunaža;
1. prikupljanje zaštićenih podataka (najčešće poslovnih tajni) iz poslovanja neke tvrtke od strane neovlaštene osobe ili tvrtke. Industrijsku špijunažu treba razlikovati od dopuštenih obavještajnih aktivnosti koje se poduzimaju u poslovanju.
Objekt radnje kod procesa industrijske špijunaže je zaštićena informacija, tj. informacija iz poslovanja neke tvrtke koja je poduzela razumne mjere da ta informacija ostane tajnom. Inkriminiran je svaki neovlašteni poseg učinjen u cilju prikupljanja takve informacije u korist druge osobe ili tvrtke. Premda je ponekad teško razgraničiti tzv. javne informacije, tj. one informacije iz poslovanja tvrtke koje su pod jednakim uvjetima dostupne svim tržišnim subjektima, od informacija i podataka koji su poslovna tajna, na industrijsku špijunažu može uputiti i način odnosno metoda prikupljanja takve informacije.
Jedna od metoda prikupljanja informacija koje su poslovna tajna jest uporaba tzv. insidera, tj. osoba koje raspolažu informacijama iz poslovanja tvrtke koje su poslovna tajna. To mogu biti izvršni menedžeri, ali i niže rangirani zaposlenici koji zbog slabijih primanja pristaju na “prodaju” zaštićenih podataka konkurentskim tvrtkama ili pojedincima. Razvojem informatičke tehnologije stvorene su pretpostavke za djelotvornije zloporabe zaštićenih informacija, a razvijene su i brojne tehnike prikrivanja takvih djela i stečene dobiti.
Sudionici u operacijama industrijske špijunaže nisu samo pojedinci ili tvrtke (domaće ili strane) nego i strane države. One se mogu baviti industrijskom špijunažom radi prikupljanja informacija koje im pomažu u tehnološkom razvoju vlastite industrijske osnove, radi eventualne daljnje trgovine takvih informacijama i njihove daljnje prodaje trećim državama radi stjecanja dobiti ili pak ustupanja tih informacija trećim državama radi stvaranja strateškog političkog ili vojnog partnerstva. Na taj način industrijska špijunaža, pogotovo kad je riječ o zaštićenim informacijama u vojnoj industriji, prerasta u pitanje nacionalne, regionalne ili čak globalne sigurnosti. Premda se obavještajne zajednice većine država u svijetu između ostalog bave i industrijskom špijunažom, neke od njih donose i posebne zakone za zaštitu vlastitih gospodarskih subjekata i sustava nacionalne sigurnosti (npr. u SAD je 1996. donesen Zakon o gospodarskoj špijunaži kojim se inkriminira industrijska špijunaža s elementom inozemnosti i propisuju vrlo stroge kazne do deset milijuna USD ili kaznu zatvora do petnaest godina);
2. u hrvatskom k. p. industrijska špijunaža inkriminirana je propisivanjem k. d. izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne iz čl. 295. KZ. Pojam poslovne tajne definiran je u čl. 89. st. 15. KZ: Poslovna tajna je podatak koji je kao poslovna tajna određen zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavlja proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te drugi podatak zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.

Industrijska banka (engl. industrial bank, njem. Teilzahlungsbank) je specijalizirana organizacija s bankovnim funkcijama u SAD, organizirana za davanje kredita industrijskim i trgovinskim poduzećima i zaposlenicima.
Ima ovlasti za pribavljanje depozita, izdavanje investicijskih certifikata i sklapanje obročnih zajmova. Članica je Federalnog sustava rezervi i FDIC-a.

Industrija (engl. manufacturing industry, njem. Industrie) je gospodarska djelatnost koja proizvode primarnih djelatnosti prerađuje u poluproizvode ili gotove proizvode.
Dijeli se na ekstraktivnu i prerađivačku, a s obzirom na namjenu industrijskih dobara na laku i tešku. Razlikujemo još crnu metalurgiju, obojenu metalurgiju, metaloprerađivačku i kemijsku industriju te industriju nemetala i niz drugih lakih industrija.

Indosatar (engl. endorsee, njem. Indossatar) je stjecatelj vrijednosnog papira temeljem indosamenta; osoba kojoj je prethodni ovlaštenik (indosant) indosamentom i predajom papira prenio prava koja proizlaze iz tog papira.
Indosatar vrijednosnog papira koji drži taj papir do dospijeća obveze iz tog papira podnijet će ga dužniku tog papira radi ispunjenja obveze.

Indosament na donositelja je vrsta indosamenta gdje indosant ne naznačuje ime indosatara niti ostavlja prazan prostor umjesto da naznači ime indosatara, već gdje izrijekom naznačuje kako vrijednosni papir prenosi donositelju. Takav indosament postoji onda kada prije, odnosno iznad indosantova potpisa stoji riječ “donositelju” ili slična istog značenja.
Kad je vrijednosni papir indosiran na donositelja, dužnik tog papira bit će dužan ispuniti obvezu iz tog papira svakoj osobi koja o dospijeću drži papir i podnese ga radi ispunjenja jer se svaka takva osoba uzima zakonitim imateljem vrijednosnog papira. Osim indosamenta na donositelja, s obzirom na način određivanja indosatara, postoje još puni indosament i bjanko-indosament.

Indosant (engl. endorser, njem. Indossant) je osoba imatelj vrijednosnog papira koji ga potpisom na samom vrijednosnom papiru prenosi na novog imatelja indosatora. Držatelj vrijednosnog papira neće moći biti indosant ako vrijednosni papir sadrži rekta klauzulu jer tada neće biti moguć prijenos papira indosamentom.
Također, osoba kojoj je vrijednosni papir prenesen punomoćničkim indosamentom može papir dalje indosirati samo kao prijenos punomoći. U trenutku indosiranja obligacijskog vrijednosnog papira i predaje tog papira, indosant postaje solidarni dužnik obveze iz tog vrijednosnog papira. Prvi indosant obligacijskog papira uvijek je remitent.

Indosament (engl. endorsement, indorsement, njem. Giro, Indossament):
1. posebna izjava kojom indosant (prenositelj) prenosi vrijednosni papir na indosatara (stjecatelja, novog vjerovnika) i tu izjavu potpiše. Indosament je najčešći način prenošenja vrijednosnih papira po naredbi. Propisima koji uređuju pojedine vrste vrijednosnih papira često je određeno da se i papiri koji glase na ime prenose indosamentom, a onda kad to nije određeno takvi vrijednosni papiri prenosit će se cesijom. Tako npr. dosadašnji imatelj mjenice, indosiranjem od mjeničnog vjerovnika postaje mjenični dužnik. Indosament se obično obavlja na samom vrijednosnom papiru, i to na poleđini (indosso – na leđima), ali vrijedi ako je napisan i potpisan i na prednjoj strani. Ako na mjenici nema mjesta, za nju se veže poseban list (alonž). Indosament ne mora označavati novog korisnika, a može se sastojati i iz samog potpisa indosanta – bjanko indosament, ali u tom slučaju mora biti potpisan na poleđini vrijednosnog papira. Indosamentom se prenose sva prava koja proistječu iz vrijednosnog papira. Indosament mora biti bezuvjetan, a ako je stavljen uvjete, smatra se kao da nije ni napisan;
2. indosant odgovara da će vrijednosni papir o dospjelosti biti isplaćen (i/ili akceptiran), osim ako nije u samom indosamentu isključio tu svoju odgovornost (riječima “ne odgovara za isplatu” i/ili “bez odgovornosti za akcept”). Novi vjerovnik (indosatar) može ponovo dalje prenositi (indosirati) vrijednosni papir svojim indosamentom u korist sljedećeg vjerovnika, čime on postaje indosant u odnosu na novog vjerovnika. Bitna je osobina indosamenta što njime novi vjerovnik stječe tražbinu iz vrijednosnog papira onakvo kakvo je upisano u vrijednosnom papiru, što znači slobodno od prigovora koji bi se temeljili na osobnom odnosu prijašnjeg vjerovnika i njegova dužnika, te da dužnik u odnosu na novog vjerovnika ima prvo isticati jedino one prigovore koji proizlaze iz samog vrijednosnog papira i njihova osobnog odnosa;
3. nepotpuni (bjanko ili bijeli) indosament sadrži samo potpis indosanta na poleđini vrijednosnog papira. Potpunim indosamentom zakoniti imatelj ispisuje puni naziv novog stjecatelja (indosatara) i potpisuje se ispod klauzule prijenosa.

Indirektno oglašavanje (engl. indirect advertising, njem. indirekte Werbung) je aktivnost usmjerena potrošačima masovnim slanjem promidžbenih poruka (TV, radio, plakati, časopisi i sl.).
Temeljni je zadatak ovakvog oglašavanja privlačenje pozornosti, oživljavanje interesa i pobuđivanje zanimanja potencijalnih potrošača. Bitno je obilježje otežana mogućnost mjerenja uspješnosti djelovanja.

Indirektno financiranje (engl. indirect financing, njem. Indirekte Finanzierung) je termin koji označava posredovano financiranje. Posrednici između investitora i zajmotražioca su financijske ustanove – intermedijari.
Novčana sredstva prikupljaju u obliku depozita, prodajom osiguranja, uplatom uloga – udjela, polozima na transakcijske račune i sl. Ovako prikupljena sredstva plasiraju u svoje ime i za vlastiti račun. Pri tome se jedna vrsta potraživanja aktivnošću posrednika pretvara u drugu vrstu potraživanja i sasvim drugačijih karakteristika (ročnost, stupanj likvidnosti, iznos denominacija i stupanj rizika, fizički oblik potraživanja i sl.).
Najpoznatiji intermedijar i ustanova indirektnog financiranja je banka. Što je financijsko tržište nerazvijenije to je veća uloga banaka i klasičnih bankovnih operacija, ali i u najrazvijenijim financijskim mehanizmima banka je njihova najznačajnija financijska institucija.

Indirektni porez (engl. indirect tax, njem. indirekte Steuer) je posredan, neizravan porez na dobra i usluge što se ubire indirektno preko posrednika – uvoznika, proizvođača ili prodavača. Cilj indirektnih poreza može biti ubiranje prihoda (porez na promet, porez na dodanu vrijednost, akcize, carine), ili zaštite (neke vrste carina).
Konačni učinak direktnih poreza ovisi o mjeri u kojoj porezni obveznici mogu prevaliti teret poreza povećanjem cijene proizvoda na konačnog potrošača ili sniženjem cijena što ih plaćaju za proizvodne usluge. Ukoliko nije riječ o dobrima čija se potrošnja povećava s porastom dohotka, indirektni porezi su obično regresivni, tj. uglavnom padaju na teret ljudi s nižim dohocima.
Selektivno nametnuti indirektni porezi i povremene promjene pojedinačnih stopa utječu i na način potrošnje i proizvodnje. Stoga se često zagovara opći, neselektivni porez na promet ili porez na dodanu vrijednost s jedinstvenom stopom.
Prednošću indirektnih u odnosu na direktne poreze smatra se činjenica da su psihološki prihvatljivi jer su “nevidljivi”, da su elastičniji jer su vezani na promet, te da su lakši za ubiranje jer traže manje administracije. Istovremeno, drži se da su neravnomjerniji, pa i nepravedniji, te da su osjetljiviji na konjunkturna kretanja pa mogu dovesti do smanjenja državnih prihoda.

Indirektna emisija (engl. indirect issue) je postupak emisije vrijednosnih papira u kojem se za distribuciju emitiranih vrijednosnih papira koriste usluge specijaliziranih posrednika (usluge tzv. investicijskog bankarstva).
Najčešće obuhvaća i savjetodavne usluge posrednika u samoj pripremi emisije kao i usluge oko preuzimanja rizika same emisije – usluge “potpisivanja vrijednosnih papira” (underwriting). Po pravilu je to postupak javne, otvorene, emisije vrijednosnih papira iako se indirektno može vršiti i ograničena emisija vrijednosnih papira.

Indeksno osiguranje 
(engl. notional reinstatement value cover, njem. Indexversicherung) je automatsko usklađenje osiguranih svota, ugovorenih svota i premija osiguranja sa smanjenom kupovnom moći. Indeksiranje se provodi u određenim vremenskim razdobljima.
Temeljni princip osiguranja izrađen je na nominalnim, tj. stabilnim cijenama. Smanjenjem kupovne moći u pasivnim osiguranjima smanjena je i odšteta korisniku osiguranja. U aktivnim osiguranjima smanjena je mogućnost zamjene oštećenog ili uništenog osiguranog predmeta i dolazi do podosiguranja.
Usklađenje nominalne vrijednosti s porastom troškova temelji se na službenim podacima i primjenjuje se npr. indeks troškova gradnje, klauzula zaštitne vrijednosti ili valutna klauzula, primjerice valutno osiguranje u međunarodnom transportu i kod drugih osiguranja gdje je predmet osiguranja strana roba.

Indeksne klauzule (engl. index clauses, njem. Indexklausel) je takva vrsta zaštitnih klauzula kojima se visina novčane obveze određuje u zavisnosti od porasta ili pada cijena materijala i rada na tržištu u razdoblju između sklapanja i ispunjenja ugovora.
Ove klauzule ugovaraju se najviše kad su posrijedi ugovori o građenju i drugi ugovori koji podrazumijevaju duži rok potreban za ispunjenje ugovorne obveze one ugovorne strane koja daje naturalnu a ne novčanu činidbu. Budući da u tom roku može doći do znatnijih promjena cijena materijala i rada na tržištu, ugovorne strane žele promjenama na tržištu prilagoditi svotu novca koju će dugovati druga strana. Istovremeno javnosti su dostupni statistički podaci o kretanjima cijena materijala i radne snage na tržištu, što omogućuje utvrđivanje tih promjena na objektivan način.
U takvim slučajevima cijena se iskazuje najčešće matematičkom formulom u koju su uključeni i ukupna ugovorena cijena na dan sklapanja ugovora i cijene pojedinih elemenata (materijala, rada) iz kojih je proizašla ta cijena, a također i udjel cijene pojedinih elemenata u ukupnoj ugovorenoj cijeni. Uz takvu matematičku formulu, čiji rezultat je konačna ukupna cijena, uvijek stoji i naznaka o tome kako će se u slučaju promjene cijene materijala i rada u razdoblju između sklapanja i ispunjenja ugovora platiti cijena koja se obračunava po toj formuli. Prema ZOO indeksne klauzule su dopuštene.

Indeksna klauzula (engl. index clause, njem. Indexklausel) je ugovorna klauzula koja se ugovara radi očuvanja realne vrijednosti obveze izražene u novcu.
Prema pravnim propisima mnogih zemalja indeksna klauzula valjana je jedino ako odabrani indeksi imaju za cilj očuvanje životnog standarda ugovorne stranke i nemaju špekulativno značenje. Ugovara se najčešće kod dugoročnih poslova ili višegodišnjih sukcesivnih isporuka ili plaćanja. U osiguranju je to npr. valutna klauzula.

Indeksirani dug (engl. indexed debt, njem. indexgebundene Schuld) su dugovi kod kojih se plaćanje kamata i/ili glavnice mijenja prema nekom indeksu koji nije sam po sebi kamatna stopa. Na taj se način razlikuju od dugova kod kojih se kamatna stopa kreće prema kretanju kamatnih stopa na tržištu.
Indeksirani dugovi rezultat su inflatornih kretanja gdje se indeksacijom nastoji očuvati interes vjerovnika. Pri tome se indeksacija obavlja prema kretanju indeksa životnih troškova ili indeksa kretanja cijena specifičnih vrsta robe. Ako se dugovi formiraju emisijom obveznica govori se o indeksiranim obveznicama (engl. indexed bonds). Ako se indeksira samo iznos glavnice na dugove, govori se o dugovima povezanim s indeksom (engl. index-linked loans).
Karakteristika je takvih dugova niža nominalna kamatna stopa od dugova kod kojih nije predviđena indeksacija glavnice. Kako se u uvjetima inflacije glavnica kontinuirano uvećava prema kretanju konkretnog indeksa dolazi do dodatnog smanjenja prinosa od kamata na takve dugove.

Indeksi cijena (engl. price indexes, price indices, njem. Indexpreis) pokazuju relativne promjene razine cijena u vremenskoj dimenziji. Hrvatska službena statistika sustavno prati cijene industrijskih proizvoda pri proizvođaču, cijene poljoprivrednih proizvoda, cijene na malo, cijene ugostiteljskih usluga, cijene noćenja, indeksi životnih troškova itd.
Cijene industrijskih proizvoda pri proizvođačima prate se u oko 320 poslovnih subjekata, iz 30 grana industrije, za više od 400 industrijska proizvoda. Ovi indeksi cijena računaju se od 1962. godine. Cijene na malo prate se u Hrvatskoj u 12 gradova za 362 proizvoda i 78 vrsta usluga. Indeks cijena na malo vodi se u Hrvatskoj od 1952. godine.
Cijene ugostiteljskih usluga hrane, pića i noćenja prate se u 21 gradu, odnosno u 68 ugostiteljskih objekata za 68 vrsta usluga. Indeksi ovih cijena računaju se od 1962. godine. Na indeksnoj listi životnih troškova nalaze se 423 reprezentanta, 345 proizvoda i 78 vrsta usluga.
Statistički podaci o cijenama odabranih skupina proizvoda i indeksi životnih troškova izuzetno su korisno sredstvo ekonomske analize. Ako cijene tijekom godina nisu stabilne, prosudba o razvoju na bazi nominalnih vrijednosti uvelike je otežana. Postupkom deflacioniranja eliminira se utjecaj cijena na razvoj promatrane pojave.

Indeksi dionica (engl. share index, njem. Aktienindex, fr. indice des actions) su vrsta indeksa kojom se pokušava jednim brojem ocijeniti kretanje pojedinog tržišta. Indeksi se računaju kao prosjeci posebno odabranih grupa dionica za koje se procjenjuje da su reprezentativne za cijelo tržište ili pojedine segmente tržišta.
Pouzdanost indeksa proizlazi iz iskustvene činjenice da cijene vrijednosnih papira imaju tendenciju istovremenog rasta ili pada. Poznatiji indeksi su Dow-Jonesov indeks (Dow-Jonesov industrijski prosjek), Value Line Composite Index, Standard&Poor dionični indeksi i NIKKEI indeks. Pojedine strategije institucijskih investitora se zasnivaju na kretanjima indeksa tržišta (indeksni fondovi).

Indeksi (engl. indices, indexes, njem. Index) su odnosi koji pokazuju relativne varijacije jedne ili više pojava u vremenskoj dimenziji. Uobičajeno se dijele na individualne i skupne indekse. Individualnim indeksima prati se dinamika razvoja jedne pojave, skupnim indeksima dinamika razvoja više pojave koje čine organsku cjelinu (industrijska proizvodnja, poljoprivredna proizvodnja, cijene ugostiteljskih usluga itd.).
Individualni indeksi mogu biti verižni (indeksi s promjenljivom bazom) i bazni (indeksi sa stalnom bazom). Skupni indeksi dijele se na skupne indekse cijena, skupne indekse količina i skupne indekse vrijednosti. Skupni indeksi imaju osobitu ulogu u dinamičkoj analizi ekonomskih pojava. Izračunavaju se pomoću metoda agregata (agregatni oblik indeksa) ili pomoću metoda prosječnih odnosa koji se temelje na individualnim indeksima i pripadajućim ponderima.
Prilikom računanja skupnih indeksa cijena mogu se koristiti stalne količine baznog razdoblja (Laspeyresov index količina) ili stalne količine tekućeg razdoblja (Paascheov indeks količina). Analogno, prigodom računanja skupnih indeksa količina mogu se koristiti stalne cijene baznog razdoblja (Laspeyresov indeks količina) ili stalne cijene tekućeg razdoblja (Paascheov indeks količina). Fisherov idealni indeks je geometrijska sredina dvaju skupnih indeksa: jednog s ponderima iz baznog i drugog s ponderima iz tekućeg razdoblja.

Indeks životnih troškova (engl. cost of living index, njem. Lebenshaltungskostenindex) je pokazatelj relativne promjene razine cijena na malo odabranih vrsta robe i usluga koje ulaze u redoviti obiteljski budžet (tzv. košarica proizvoda). To je pojavni oblik Laspeyresova skupnog indeksa cijena.
Od indeksa cijena na malo razlikuje se po tome što uz trgovačke cijene na malo sadrži i cijene usluga (energije, komunalnih usluga, stanarine i sl.) i što je struktura elemenata indeksa prilagođena potrošnji domaćinstva, a ne strukturi odvijanja robnog prometa u trgovini na malo. Njime se prikazuje kretanja životnih troškova prosječne (obično četveročlane) obitelji u promatranom razdoblju pomoću indeksnih brojeva.
Na temelju tekućih cijena svakog mjeseca utvrđuju se troškovi nabave predviđenih količina u tipičnom obiteljskom budžetu i njihov zbroj predstavlja ukupne životne troškove. Indeks životnih troškova dobije se stavljanjem u odnos ukupnog zbroja tih troškova i njihove visine u baznom razdoblju istraživanja. Njime se prosuđuju i promjene realnih plaća, tako da se plaće tekućeg razdoblja dijele izračunanim indeksom životnih troškova. Tako se može pratiti kretanje stvarne kupovne moći stanovništva.

Indeksacija (engl. indexing, njem. Knüpfung an eine Indexklausel) je povezivanje iznosa ugovorene veličine, npr. iznosa otplate kredita, isplate osigurane svote i premije kod životnog osiguranja uz neki od indeksa cijena. Indeksne klauzule mogu se ugovoriti s obzirom na kretanje visine indeksa cijena na malo, indeksa životnih troškova, indeksa industrijskih proizvoda i sl.
Na taj način, realna vrijednost ostaje nepromijenjena, dok se nominalna vrijednost mijenja s promjenom ugovorenog indeksa (cijena ili troškova) kao pokazatelja stupnja obezvrijeđenosti novca. Praksa indeksacije, tj. indeksne klauzule uobičajena je u situaciji visoke inflacije i nestabilnosti domaće valute, kao zamjena praksi primjene valutne klauzule.

Indeks profitabilnosti (engl. profitability index, PI, njem. Rentabilitätsindex) u ocjeni financijske efikasnosti investicijskih mogućnosti (kapitalnom budžetiranju) je kriterij rangiranja projekata koji predstavlja odnos između sadašnje vrijednosti čistih novčanih troškova u cjelokupnom vijeku efektuiranja investicijske mogućnosti i inicijalnih investicijskih ulaganja
To je svojevrsna varijanta metode čiste sadašnje vrijednosti. Preferira one investicijske mogućnosti koje imaju manja inicijalna investicijska ulaganja. Investicijska je mogućnost efikasna ako je indeks profitabilnosti veći od jedan.

Indeks troškova gradnje (engl. construction cost index, njem. Baukostenindex) je usklađenje troškova gradnje s baznom godinom (100).
Indeks se temelji na podacima statičkog zavoda i koristi se za usklađenje likvidacije šteta imovinskih osiguranja s troškovima gradnje. Prema indeksu troškova usklađuje se i premija osiguranja.

Indeks konjunkture (engl. business activity index, njem. Konjunkturindex) predstavljaju informacije koje se zasnivaju na praćenju kretanja privredne i tržišne konjunkture nacionalne, šire regionalne ili svjetske ekonomske situacije pomoću statističkih metoda dinamičke analize. Zadatak je indeksa konjunkture da informiraju u relativnim pokazateljima o kretanjima u sferi ponude i potražnje, a prate, po pravilu, ova kretanja: proizvodnju, promet, cijene, zaposlenost, zalihe, razne oblike potrošnje (investicijsku, opću, finalnu), raspoloživost kapitala, kamatne stope itd. Praćenjem ovih kretanja bave se posebno instituti (konjunkturni instituti). Brzina, ažurnost i raznovrsnost informacije osnovne su karakteristike konjunkturne informatike.
U praksi su ustaljeni mjesečni i tromjesečni konjunkturni pokazatelji i koriste se prvenstveno kao indikatori stanja. Longitudinalnim analizama konjunkturnih pokazatelja moguće je procjenjivati uzlete i padove pojedinih gospodarskih sektora.

IBRD (engl. International Bank for Reconstruction and Development, krat., njem. International Bank für Wiederaufbau und wirschaftliche Entwicklung) je Svjetska banka za obnovu i razvoj, mnogo poznatija pod nazivom Svjetska banka (World Bank). Grupa Svjetske banke, sa sjedištem u Washingtonu, sastoji se od same banke, Međunarodne financijske korporacije (IFC) te Međunarodnog udruženja za razvoj (IDA). Pridruženi član grupe Svjetske banke je Multilateralna agencija za garancije investicije (MIGA).
Sama Svjetska banka daje tzv. tvrde zajmove, pretežno prema tržišnim uvjetima i pretežno državama u razvoju ili s privremenim strukturnim problemima. Na osnovi stroge provjere plasmana, obveznice Svjetske banke nose oznaku najsigurnijih za investitore: AAA. Profiti ostvareni u Svjetskoj banci se koriste pretežno za financiranje plasmana IDA koja plasira tzv. meke kredite, pretežno sa grace razdobljima, ispod ustaljenih uvjeta na tržištima kapitala. IFC je investicijska banka unutar grupe i djeluje isključivo na području privatnog poduzetništva u zemljama u razvoju.

Imovina (engl. assets, njem. Vermögen) su pokretna i nepokretna dobra i/ili prava vlasništva pravne ili fizičke osobe, koja se mogu izraziti u novcu; sredstva koja se koriste u poslovanju poduzeća. Bitna je karakteristika imovine postojanje određenog stupnja izvjesnosti da će se njezinom uporabom ostvariti buduća ekonomska korist. Ako određeni imovinski dio zadovoljava ovaj kriterij, zadovoljava definiciju imovine i može se u računovodstvu prikazati kao dio ukupne vrijednosti imovine poduzeća. Imovina može biti materijalna (zgrada, zemljište) ili nematerijalna (goodwill, tj. dobro ime poduzeća, licencija, patent).
Prema vijeku trajanja imovina se dijeli na kratkoročnu (vijek trajanja do godine dana) i dugoročnu (vijek trajanja duži od jedne godine). S obzirom na likvidnost imovina može biti likvidna ili lako promjenjiva u likvidnu (novac, bankovni depozit, računi dospjeli na naplatu, zalihe gotovih proizvoda), te nelikvidna, tj. fiksna (zgrade, zemljište, dugoročne investicije i sl.).
Prema pojavnom obliku imovina se može razvrstati u sljedeće osnovne skupine: gotovina, materijalne stvari, potraživanja i ostala prava, te plaćeni troškovi razdoblja i nedospjela naplata prihoda (aktivna vremenska razgraničenja). Imovina se može trajno koristiti u proizvodnji dobara i/ili usluga koje će poduzeće plasirati na tržištu, razmijeniti za druge oblike imovine ili se može iskoristiti za podmirenje obveza prema bilo kome, po bilo kojoj osnovi.
Imovina se u računovodstvu uglavnom vrednuje prema iznosu gotovine koja je bila uložena u njezino nabavljanje (troškovi koje je poduzeće imalo kako bi ostvarilo vlasništvo, vlasničko pravo ili kontrolu prinosa tog dijela imovine). Računovodstvenim evidentiranjem puteva i načina pribavljanja imovine stvara se logična povezanost između skupine i pojedinih vrsta imovine s jedne strane, te dugova i vlasničkog kapitala s druge

IBOR je kratica od Interbank Offered Rate. S dodatkom prvog slova imena financijskog centra dobije se njegova oznaka (npr. London – LIBOR). Termin označava kamatnu stopu koju banke obračunavaju svojim dužnicima iz redova banaka prvoklasnog kredibiliteta. To je najniža, referentna kamatna stopa koja služi kao standard. Krediti manje kredibilnim subjektima odobravaju se dodavanjem kamatne marže, koja je to viša što je kreditni rang zajmotražioca niži.
U SAD se primjenjuje Prime Rate kao najniža kamatna stopa koju komercijalne banke odobravaju prvoklasnim dužnicima. Primjenjivost IBOR-a i Prime Rate omogućava zaštitu od proizvoljnih izmjena kamatnih stopa jer se formiraju pod utjecajem tržišnih faktora.

IBAN – međunarodni broj bankovnog računa (International Bank Account Number)
IBAN je uveden 1. srpnja 2003. godine u zemljama Europske unije.
Sastavljen je od maksimalno 34 alfanumerička znaka koji precizno identificiraju državu, banku te klijentov račun u banci. Takvo određenje računa omogućuje automatsko procesuiranje i obradu naloga do računa korisnika.
Banke u zemljama EU naplaćuju naknadu od 5 do 20 eura ukoliko platni nalog ne sadrži IBAN korisnika i SWIFT adresu banke korisnika.
Da biste izbjegli dodatne troškove ino-banaka, zatražite Vašeg inozemnog partnera IBAN i SWIFT adresu te ove podatke obavezno navedite na nalogu za plaćanje u inozemstvo (obrazac 14).