Rječnik

CA (akr. od engl. charted accountant; computer aided):
1. ovlašteni računovođa;
2. računalno podržano.

CAC je indeks cijena vodećih dionica kojima se trguje na Pariškoj burzi.

Call in pay je minimalni iznos plaće koji dobiva zaposleni za svoj posao, neovisno o tome je li posao izvršen ili nije. Uobičajena je praksa platiti zaposlenog četiri sata, bez obzira na to je li radio manje od četiri sata ili uopće nije bio na poslu.

Call-opcija (engl. call option, njem. Vorprämie, Kaufoption) je vrsta opcije koja vlasniku daje pravo kupnje od sastavljača opcije ugovorenih vrijednosti papira po izvršnoj cijeni u opciji na određeni dan ili u toku određenog razdoblja. Call-opcija izvršit će se ako tržišna cijena vrijednosnih papira naraste iznad izvršne cijene. Tada je sastavljač call-opcije dužan prodati ugovoreni paket vrijednosnih papira po nepovoljnijoj (nižoj) cijeni tako da će izgubiti dio primljene premije ili će čak pretrpjeti apsolutni gubitak ako je razlika između tržišne i izvršne cijene veća od premije. Pri tome nije bitno posjeduje li sastavljač opcije taj paket vrijednosnih papira ili ga mora kupiti u momentu izvršenja opcije. U slučaju da tržišna cijena ne preraste izvršnu, call-opcija se neće izvršiti pa će njezin vlasnik pretrpjeti gubitak u visini plaćene premije.

Call-tržište (engl. call market, njem. Bezugsmarkt, Kaufmarkt) je tržište na kojem se kupovni i prodajni nalozi prikupljaju tijekom vremena, a realiziraju u određenom trenutku, prema nalozima prodavača i investitora. Call-tržišta su uobičajena kada je obujam trgovanja premalen da bi opravdao kontinuirano trgovanje, a najčešće se odnose na trgovanje vrijednosnim papirima. Zbog toga su zakonitosti i djelovanje call-tržišta uređeni prema načelima aukcijskog tržišta. Nakon isklicanja predmeta trgovanja,

CAMEL (engl. capital, assets, management, earnings, liquidity) je metoda analize općeg stanja banke zasnovana na ispitivanju kapitala (capital), kvalitete aktive (assets), menedžmenta (management), profitabilnosti (earnings) i likvidnosti (liquidity).
Tom se metodom banke rangiraju u pet kategorija: rang 1 dobivaju banke s najboljim rezultatima po svim pokazateljima, a rangovi 4 ili 5 dodjeljuju se problematičnim bankama i upućuju na potrebu dodatnog ispitivanja i otklanjanja uzroka nepovoljnog stanja.

Capital Guaranteed Products su namjenski derivatni financijski proizvodi kod kojih garantira se isplata uloženog iznosa (moguće uz još neki minimalni prinos) i udio u dobiti koju ostvaruje skup vrijednosnih papira na kojem se temelji CGP.

CAPM (engl. capital asset pricing model) je teorijski model vrednovanja neke tržišne imovine, odnosno vrijednosnog papira ili samog poduzeća.
Predstavlja jednadžbu po kojoj je očekivani prihod nekog vrijednosnog papira (projekta ili poduzeća) funkcija stope prihoda na bezrizična ulaganja, sistematskog investicijskog rizika i očekivane premije rizika na tržištu kapitala, CAPM pokazuje međuzavisnost rizika i prihoda od investicija koja postoji na tržištu kapitala, gdje je rizik prikazan veličinom bete.
Koristi se u procesu vrednovanja vrijednosnih papira i procjeni vrijednosti samog poduzeća. Prema određenim istraživanjima ovaj je model našao svoju potvrdu u praksi.

Carigradska burza (engl. Istanbul Stock Exchange – ISE) je jedina turska burza vrijednosnih papira, osnovana 1986. ISE je samoregulirajuće tržište pod nadzorom Odbora za tržišta kapitala, koji nadzire sva turska tržišta kapitala. Burzom upravlja Izvršni odbor od pet članova.

Carina (engl. customs duty, duty) je porez na uvoz, a rjeđe i na izvoz robe; iznos novca koji država naplaćuje od vlasnika robe prilikom njezina prijelaza granice. Obično su ad valorem, tj. u postotku od vrijednosti robe, no mogu biti i specifične (u određenom iznosu po jedinici težine ili volumena) te kombinirane.
U administrativnom smislu carina je cjelokupna administracija koja izvršava propise iz carinskog područja. Carinom se naziva i ured u kojem se roba carini i naplaćuje carina (carinarnica).

Carine (engl. customs duties, tariffs, njem. Zoll, Zollgebühr, fr. douane) su porezi na uvoz, a rjeđe i na izvoz robe. Obično su ad valorem, tj. u postotku od vrijednosti robe, ali ponekad su i specifične, u određenom iznosu po jedinici težine ili volumena.
Prije su se nametale zbog toga da država ubere prihode, a danas im je glavna uloga zaštita domaće industrije od inozemne konkurencije. Često se opravdavaju razlozima koji nisu ekonomski, već politički, te samozaštita i slično.
Carine su bile posebno važne u doba velike krize početkom 1930-ih kad su ih zemlje uvodile da održe zaposlenost. Značenje carina smanjuje se u doba liberalizacije trgovine nakon drugog svjetskog rata, a naročito s uvođenjem Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT), Europske zajednice i Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA).

Cash Management je zajednički naziv za grupu proizvoda koji omogućuju klijentu efikasno upravljanje sredstvima na računima, kao što su: Notional Pooling, Direct Debit, Zero Balancing, Sweep Account, Regional Cash Management, Cross Border Margin Pooling i sl.

CBOE (krat. engl. Chicago Board Options Exchange, njem. Chicagoer Optionsbörse) je najveće centralizirano tržište opcija na dionice u svijetu. Prilikom trgovanja CBOE koristi infrastrukturu za trgovanje zajedno sa CBOT (Chicago Board Options Trade). Dvije funkcije specijalista su karakteristične za CBOE: tzv. board broker, koji opslužuje knjigu evidencija naloga s ograničenjem, te jedan ili više priznatih market makera, koji djeluju kao dileri.

CCP model (engl. company capability profile model) je model utvrđivanja profita poduzeća temeljenog na analizi i ocjeni četiri skupine njegovih strategijskih sposobnosti odnosno snaga ili slabosti:
1. menedžerske (upravljačke),
2. konkurentske,
3. financijske i
4. tehničke i stručne.
Svaka skupina strategijskih sposobnosti operacionalizirana je nizom varijabli odnosno dimenzija koje se procjenjuju na posebnim ljestvicama od devet stupnjeva pri čemu stupnjevi 1 – 4 upozoravaju na slabost, a
6 – 9 na snagu na analiziranoj dimenziji, dok stupanj 5 označava prosječan, normalan položaj. Na temelju toga izrađuje se profil sposobnosti koji upućuje na strategijske snage i slabosti poduzeća.

CDS (Credit Default Swap) Swap dizajniran kako bi transferirao kreditnu izloženost instrumenata fiksnog prinosa između ugovornih stranaka.

CEDEL (fr. Centrale de livraison valeurs mobiliers) je međunarodni klirinški sustav na tržištu euroobveznica, sličan sustavu Eurocelar. Služi za obračun transakcija vrijednosnih papira, posebno euroobveznica.
Osnovala ga je skupina europskih banaka, sa sjedištem u Luksemburgu, radi pružanja usluga knjiženja pri transferu euroobveznica koje se drže na računima depozitara širom svijeta.
Koristi se širokom mrežom agenata. Postupak knjiženja uvelike se automatizira, a fizički prijenos vrijednosnih papira smanjuje na minimum.

Cedent (engl. assignor cessionary, cedent, transferor, njem. Abtreter, Überträger, Zedent) je ustupitelj, osoba koja ustupa tražbinu (cesija).

CEFTA (akr. od engl. Central European Free Trade Agreement) je Srednjoeuropski sporazum o slobodnoj trgovini, sporazum o ekonomskoj suradnji zemalja središnje Europe nastao 1992. sa svrhom unapređivanja razmjene i otklanjanja carinskih i drugih trgovinskih prepreka stvaranjem trgovinske zone između zemalja članica. Sadašnje su članice: Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Slovenija i Rumunjska.

Centralna banka (engl. central bank, njem. Zentralbank, Notenbank) je temeljna financijska institucija novčanog sustava; banka koja u suvremenim tržišnim gospodarstvima ima zakonski monopol za izdavanje zakonskog sredstva plaćanja, ili primarnog novca (koji se često naziva i rezervni novac), kao i pravo da poslovne banke kod nje moraju držati određene rezerve.
Primarni novac pritom postoji u dva oblika, kao banknote koje izdaje centralna banka, te kao obveze centralne banke po tekućim računima koje kod nje drže poslovne banke te državni organi. Monopol na stvaranje primarnog novca centralnoj banci omogućava obavljanje ostalih funkcija koje se odnose na reguliranje novčanog sistema, kao što su kontrola ponude novca i kredita u bankarskom sustavu, održavanje stabilne vrijednosti novca, upravljanje tečajem domaće valute u odnosu na svjetske valute, upravljanje deviznim rezervama zemlje, održavanje stabilnosti domaćeg bankarskog sustava, obavljanje platnog prometa među bankama, držanje računa državnih organa te druge.
Povijesno su se centralne banke u većini slučajeva razvile iz privatnih banaka koje su kreditirale državu, za što im je država zauzvrat povjerila monopol na izdavanje banknota. Tako je Bank de France bila formalno privatna banka sve do 1945. godine, a Bank of England do 1946. godine. U Sjedinjenim Američkim Državama između 1836. i 1913. godine centralna banka nije postojala, a tada je stvoren tzv. Federalni sustav rezervi, u kojem su poslovne banke formalno bile osnivači dvanaest rezervnih banaka.
Razvoj centralnih banaka tekao je usporedo s potiskivanjem zlata kao rezervnog novca. Kako je iz monetarnog sustava postepeno nestajala obveza zamjene novčanica, tj. banknota za zlato, tako su banknote centralne banke i njene obveze po tekućim računima preuzimale funkciju rezervnog, odnosno primarnog novca. Iako centralne banke jedine imaju pravo na kreiranje primarnog novca, to ne znači da one jedine kreiraju novac.
Novac u suvremenim tržišnim gospodarstvima postoji i u obliku potraživanja prema bankama po osnovi tekućih i drugih depozitnih računa. Budući da su ta potraživanja u principu uvijek pretvoriva u zakonsko sredstvo plaćanja, te da se stoga i mogu prenositi u platnom prometu, to su ona poprimila sve karakteristike novca. Takvo svojstvo bankovnih obveza vezano je za relativno veliku sigurnost bankarskog sustava u suvremenim gospodarstvima, kao i za činjenicu da način plaćanja prijenosom potraživanja prema bankama znatno smanjuje troškove transakcija.
Iako je suvremeni novac znatno širi od zakonskog sredstva plaćanja koji kreira centralna banka, centralna banka ipak ima mogućnost da kontrolira količinu novca koji kreiraju poslovne banke. Ta kontrolu centralne banke obavljaju raznim instrumentima, od kojih su glavni krediti poslovnim bankama, kupovanje vrijednosnih papira te propisivanje obvezne rezerve koju poslovne banke moraju držati na računima kod centralne banke. Dok krediti poslovnim bankama kao i kupovine vrijednosnih papira povećavaju količinu primarnog novca (tj. obveze centralne banke), dotle propisivanje obvezne rezerve, najčešće u postotku u odnosu na ukupne obveze poslovnih banaka (tj. njihove depozite), određuje granice do kojih banke mogu svojim kreditom kreirati novac.
Ako je npr. propisana obvezna rezerva za poslove banke 20% od stanja ukupnih depozita, tada na 100 jedinica primarnog novca koje je emitirala centralna banka poslovne banke ne mogu svojim kreditima kreirati više od 500 jedinica svojih novčanih obveza, tj. depozita, čak i kada bi imale u svom posjedu svu količinu primarnog novca. Jedan dio primarnog novca, tj. banknote, uvijek se međutim nalazi u posjedu nebankarskih sektora, pa to još dodatno ograničava ekspanziju kredita poslovnih banaka.
Osim odobravanjem kredita poslovnim bankama, centralne banke stvaraju primarni novac i kupovanjem vrijednosnih papira, odobravanjem kredita državi, kao i povećavanjem, tj. kupovanjem deviznih rezervi. Ako država prisili centralnu banku da kreditira deficit budžeta te to dovodi do stvaranja pretjerane količine primarnog novca, ukupna ekspanzija novčanih obveza banaka često se ograničava tzv. direktnim ograničenjima, npr. u obliku pojedinačnih limita na količinu kredita koje može odobriti svaka poslovna banka.

Centralnobankarski knjižni novac su obveze koje banka stvara prema institucijama koje kod nje drže tekuće račune.
Centralna banka odobravanjem kredita ili kupovinom domaćih ili stranih financijskih potraživanja stvara svoje obveze prema institucijama koje kod nje drže tekuće račune, a to su prije svega poslovne banke i država (ostali subjekti u pravilu nemaju pravo da drže račune kod centralne banke). Te obveze predstavljaju centralnobankarski knjižni novac, koji će centralna banka na zahtjev poslovnih banaka zamijeniti za drugi oblik svojih novčanih obveza, a to su banknote centralne banke.

Centralnobankarski sustav (engl. central bank system, njem. Zentralbanksystem) je organizacija funkcija centralne banke u federativnim državama. U pojedinim federacijama umjesto jedne centralne banke često postoje centralno-bankarski sustavi, u kojima više koordiniranih institucija obavlja funkcije centralne banke.
Tako npr. u Sjedinjenim Američkim Državama postoji tzv. sustav federalnih rezervi, a u Njemačkoj funkcije centralnobankarskog sustava, pored njemačke savezne banke, obavljaju i zemaljske centralne banke.
U praksi su međutim i ovi sustavi vrlo centralizirani, a radi se i o jedinstvenom monetarnom sustavu, tako da se osnovne funkcije obavljaju gotovo u potpunosti samo u centralnoj instituciji sustava.

Centralizirani sustav kotacije (engl. centralized quotation system) je sustav kotacije u kojem broker na svoju ponudu dobiva odgovor s više tržišta, te zatim nudi efekte na onom tržištu koje je najpovoljnije za klijenta. Sustav suprotan centraliziranom aukcijskom tržištu, a bazira se na konkurenciji između tržišta.
U Sjedinjenim Američkim Državama razvijena su dva sustava centralne kotacije: Intermarket Trading System (ITS) i Central Limit-Order Book (CLOB), ITS omogućava brokeru uvid u stanje transakcije na više američkih burzi. Sistem su razvile srednje američke burze kako bi na neki način bile u stanju parirati New York Stock Exchangte (NYSE) po obujmu trgovine i broju izlistanih izdanja. Taj je sustav 1987. po broju izlistanih izdanja nadmašio NYSE, ali je udio NYSE u ukupnoj trgovini preko tog sistema iznosio 86%.
CLOB je sustav koji bi trebao omogućiti da se ograničeni nalozi izvrše na bilo kojem tržištu ako se postigne tražena cijena. Međutim, taj sistem još nije postigao zadovoljavajući obujam transakcija, budući da specijalisti NYSE odbijaju prenijeti informacije koje posjeduju u CLOB. Centralizirani sustavi kotacije daju osnovu za razvoj globalnog tržišta koje će omogućavati brokeru da obavi transakciju u korist svog komitenta na najpovoljnijem tržištu, bez obzira na fizičku udaljenost od tržišta.

Centralizirano aukcijsko tržište (engl. centralized auction market) je način organizacije tržišta koji dovodi sve ponudioce i kupce na jedno mjesto na kojem se formira cijena transakcije. Većina velikih burzi smatra da je to najdjelotvorniji način organiziranja tržišta, te uvodi pravila koja zabranjuju brokerima koji su aktivni na burzi da trguju izlistanim efektima izvan burze.
Na primjer na New York Stock Exchange taj problem regulira pravilo 390. Svrha je tog pravila da spriječi postojanje tzv. internog tržišta izlistanim efektima, budući se smatra da postojanje takvog tržišta narušava djelotvornost formiranja cijene na burzi.

CEO (akr. od engl. chief executive officer) je glavni izvršni direktor.

Certifikati su izvedeni financijski instrumenti čije kretanje cijena je ovisno o kretanju cijene jednoga ili više osnovnih instrumenata na koji su vezani, tzv. underlying. Izdaju ih poslovne banke i mogu biti vezani na dionicu, košaru dionica, indekse, cijene sirovina, valute itd. Uvrštavamo ih u dužničke vrijednosne papire, odn. izdavatelj certifikata preuzima obvezu isplate uloga. Certifikati su slobodno prenosivi te se njima, kao i dionicama ili obveznicama, trguje na burzi.

Certifikat o depozitu – CD (engl. certificate of deposit, njem. Ablagerungzeugniss) je zadužnica banke. Vrijednosni je prenosivi papir kojim banke pribavljaju kratkoročna novčana sredstva s rokom od nekoliko tjedana ili dugoročna s rokovima od više godina. Certifikate o depozitu banke “prodaju” emitirajući njihova izdanja u velikim iznosima ili ih izdaju na temelju depozita. Zbog povjerenja u dužnike – banke emitente, tražen su instrument financijskog tržišta.
Za individualne investitore emitiraju se s nominalom od stotinu ili više dolara, a za velike institucionalne investitore s nominalnom vrijednošću od preko 100.000, do onih s nominalom od više milijuna američkih dolara. Za razliku od standardnog bankovnog depozita koji se može razročiti samo uz određene restriktivne uvjete, CD se brzo i lako unovčava na sekundarnom tržištu. Ne treba ga miješati s potvrdama o depozitu koje nisu utržive.

Certifikat o depozitu – CD (engl. certificate of deposit, njem. Ablagerungzeugniss) je zadužnica banke. Vrijednosni je prenosivi papir kojim banke pribavljaju kratkoročna novčana sredstva s rokom od nekoliko tjedana ili dugoročna s rokovima od više godina. Certifikate o depozitu banke “prodaju” emitirajući njihova izdanja u velikim iznosima ili ih izdaju na temelju depozita. Zbog povjerenja u dužnike – banke emitente, tražen su instrument financijskog tržišta.
Za individualne investitore emitiraju se s nominalom od stotinu ili više dolara, a za velike institucionalne investitore s nominalnom vrijednošću od preko 100.000, do onih s nominalom od više milijuna američkih dolara. Za razliku od standardnog bankovnog depozita koji se može razročiti samo uz određene restriktivne uvjete, CD se brzo i lako unovčava na sekundarnom tržištu. Ne treba ga miješati s potvrdama o depozitu koje nisu utržive.

Certificirani ček (engl. certified check, njem. bestätigter Scheck, fr. chéque accepté, chéque contresigné) je osobni, privatni ili nebankovni ček koji banka (trasat) kod koje izdatnik (trasant) ima odgovarajuće pokriće, na njegov zahtjev prihvaća (akceptira), odnosno potvrđuje (certificira), upisujući na njemu jednu od klauzula: “certified”, “good”, “all right” ili “accepted” uz potpis ovlaštene osobe i upis datuma prihvata. Time banka potvrđuje sigurnost čeka jer je ona rezervirala čekovnu svotu radi honoriranja do izminuća roka propisanog za njegovu isplatu te se obvezala kao isključivi čekovni dužnik.
U pogledu naplate, ovakvi čekovi imaju jednaku sigurnost kao i bankovni čekovi. Iako je u obje Amerike i Kanadi ovo uobičajeni postupak osiguranja, mnoge europske zemlje ne priznaju oznaku prihvata (akcepta) kao da nije ni napisan (pro non scripto). Naplata se kod nas može ostvariti samo kod onih privatnih čekova koje su certificirale banke SAD, Kanade i Južne Amerike uz uvjet da naša banka raspolaže specimenom potpisa banke – akceptanta. U nekim europskim zemljama i u Engleskoj koriste se određeni surogati akcepta (vidiranje, markiranje).

Cesija osiguranja (engl. cession, njem. Zession, fr. cession) je dio premije osiguranja koji osiguravatelj – cedent osiguranja cedira reosiguravatelju – cesionaru.

Cesionar (cessionary, njem. Übernehmer, Zessionar) ili primatelj (preuzimatelj) tražbine je osoba koja preuzima tražbinu ( cesija). U engleskom pravu cesionar je assignee.

Cesija (engl. cession, transfer, njem. Abtretung, Zassion) je ustup, ustupanje tražbine, prijenos otuđive tražbine s dosadašnjeg vjerovnika (cedent) na novog vjerovnika ( cesionar), a dužnik (cessus) i tražbina ostaju isti. Mogući pravni temelj cesije jesu ugovor, zakon i sudska odluka. Svaka cesija je akcesorni pravni posao kojem prethodi neki glavni posao, tako da razlozi cediranja mogu biti vrlo različiti, npr. plaćanje duga, kupnja, darovanje, ustupanje na ime zaloga itd.
Kod cesije postoje tri temeljna odnosa i tri subjekta, iako je cesija dvostrani pravni posao, i to:
1. odnos cedent – dužnik, u kome stari i novi vjerovnik sklapaju ugovor o cesiji i za prijenos tražbine nije potreban pristanak dužnika, nego je cedent samo dužan obavijestiti dužnika o obavljenom ustupanju. Ova obavijest (notifikacija) osim praktičnih ima i pravne učinke, i dužnik do obavijesti može valjano platiti samo starom vjerovniku, a nakon primljene obavijesti samo novom vjerovniku. U slučaju višestrukog ustupanja (sukcesivna cesija), ako je cedent ustupio istu tražbinu raznim osobama, vrijedi načelo prioriteta obavljene notifikacije, tj. od više cesionara dužnik mora ispuniti svoju obvezu ne onome kome je cesija prije učinjena, nego tražbina pripada onom cesionaru o kome je cedent prvo obavijestio dužnika;
2. odnos cesionar – dužnik, u kome cesionar ima prema dužniku ista prava i po obujmu i po sadržaju kao i cedent do ustupanja, a uz glavnu tražbinu na njega prelaze i sva sporedna prava. Dužnik može protiv cesionara istaći ne samo prigovore koje ima prema njemu kao takvom, nego i sve prigovore koje je mogao istaći protiv cedenta do saznanja o ustupanju;
3. odnos cedent – cesionar ovisi o tome je li cesija naplatna ili nenaplatna, o čemu ovisi odgovara li cedent samo za veritet (istinitost, postojanje) tražbine, tj. odgovara da ustupljena tražbina stvarno postoji, odnosno odgovara li i za bonitet (naplativost) tražbine. Kod naplatne cesije cedent odgovara za veritet uvijek, a za bonitet kad je tu ugovoreno, a kod nenaplatne cesije ne odgovara ni za veritet ni za bonitet, a cesija navedena u toč. 1. – 3. je redovita cesija (cessio regulare) čije se opće odredbe odnose i na posebne oblike cesije: cesija umjesto ispunjenja, cesija zbog naplaćivanja i cesija zbog osiguranja;
4. cesija je institut civil lawa, a u engleskom pravu ona se naziva assignment.

Cesija (ustupanje) zbog osiguranja (njem. Abtretung an Sicherheitsstatt, Sicherungszession) postoji kad je ustupanje obavljeno zbog osiguranja neke cesionarove tražbine od cedenta. Npr. A ima neku tražbinu od B, pa želi tu tražbinu osigurati na taj način da mu B cedira svoju tražbinu od C. Cesionar je dužan brinuti se s pozornošću dobrog gospodarstvenika (odnosno pozornošću dobrog domaćina) o naplati ustupljene tražbine. Nakon ostvarene naplate, pošto zadrži koliko mu je potrebno za namirenje vlastite tražbine od cedenta, dužan je ovome predati višak. Ustupanje zbog naplaćivanja i ustupanje zbog osiguranja nazivaju se fiducijarne cesije.
U oba slučaja cesionar nije ovlašten ustupljenu tražbinu dalje otuđivati kao što može kod redovite cesije ili ustupanja umjesto ispunjenja, nego je dužan nakon postignute svrhe cediranja (naplata, osiguranje) prenijeti natrag na cedenta tu istu tražbinu. Ovdje se radi o fiducijarnom odnosu kod kojeg fiducijant prenosi neko pravo na fiducijara i pri tome ugovara da nakon postizanja određenog cilja fiducijar ponovo prenese to isto pravo natrag na fiducijanta. Kod fiducijarne cesije radi se o dva ugovora; ugovoru o cesiji i ugovoru o fiduciji, tj. ugovoru o ograničenju gospodarskog učinka ustupanja i o vraćanju ustupljene tražbine poslije postizanja konačnog cilja.

Cesija (ustupanje) umjesto ispunjenja (njem. Abtretung an Erfühllungsstatt) postoji kad dužnik mjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu (ili jedan njezin dio) koje ima prema svom dužniku. Sklapanjem ugovora o cesiji dužnikova se obveza gasi do iznosa tako ustupljene tražbine (davanje umjesto isplate).

Cesija (ustupanje) zbog naplaćivanja (njem. Abtretung an Zahlungsstatt, Inkassozession) postoji kad dužnik ustupa svom vjerovniku svoju tražbinu pod svoju tražbinu od svog dužnika samo zbog naplaćivanja i njegova obveza se gasi (odnosno smanjuje) tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu od dužnikova dužnika, a ne odmah u vrijeme sklapanja ugovora. U tom slučaju dužnikov dužnik može ispuniti svoju obvezu i prema svom starom vjerovniku (cedentu) makar je obaviješten o cesiji. I kod ustupanja mjesto ispunjenja i ustupanja radi naplate cesionar je dužan predati cedentu sve što je naplatio preko svote svoje tražbine od cedenta.

CFA franak (engl. CFA franc) je zajednička valuta zemalja Zapadnoafričke monetarne unije (UMOA) i Srednjoafričke monetarne unije (UMAC). Članice UMOA su: Benin, Burkina Faso, Mali, Niger, Obala Bjelokosti, Senegal i Togo.
Članice UMAC-a su: Čad, Ekvatorska Gvineja, Gabon, Kamerun, Kongo i Srednjoafrička Republika. Obje monetarne unije imaju svoje centralne banke, domicilirane u Dakaru (Senegal) i Yaoundeu (Kamerun), a CFA franak, kao zajednička valuta za sve te zemlje, fiksnim je paritetom vezan za francuski franak.

CFO (akr. od engl. chief financial officer) je financijski direktor; financijski menedžer.

CFD (Contracts for difference) odn. ugovori za razliku su financijski instrumenti (slični indeksu kojim se može trgovati) koji omogućuju da se trguje osnovnim financijskim instrumentom na kojem su bazirani (npr. dionica, indeks, robni ugovor), a bez da se taj osnovni instrument posjeduje. Ukoliko želite trgovati CFD-ovim, prijavite sa za korištenje FIMA xTrade trgovinske platforme.

CHIPS (engl. Clearing House Interbank Payments System) je američka privatna organizacija za međubankovni platni promet. Obavlja domaći i međunarodni platni promet u USD. Povezuje oko 140 depozitnih institucija koje imaju podružnice i urede u New Yorku i obavlja oko 90% vrijednosti međubankovnih plaćanja koje se odnose na međunarodnu trgovinu SAD.
Plaćanja između depozitnih institucija obavljaju se na neto osnovi, a sustavni rizik takve organizacije platnog prometa snose članice. Do 1990. sustavni rizik snosile su Federalne rezerve. Međubankovni platni nalozi izvršavaju se krajem dana, a ostali platni nalozi idući dan.

Cijena (engl. price, njem. Preis);
1. u trgovačkom pravu, vrijednost stvari izražena u novcu. Prema kontinentalnim pravima ona se pretežno mora sastojati u novcu, a ne u drugim stvarima, jer bi se u tom slučaju radilo o zamjeni (suvremeni barter).
a) Cijena mora biti određena ili odrediva. Određena cijena ustanovljena je u fiksnoj svoti, npr. 100 novčanih jedinica 1 kg robe. Cijena je odrediva ako nije izražena u fiksnoj svoti, ali ugovor sadrži dovoljno sastojaka pomoću kojih se ona može odrediti, npr. stranke ugovore srednju tržišnu cijenu na dan isporuke u mjestu prodavatelja.
b) U suvremenom trgovačkom pravu postoje u pogledu cijene nova stremljenja, pa se ugovor o prodaji smatra sklopljenim i kad cijena nije određena i odrediva – dovoljno je da se stranke sporazumiju o predmetu. U našem trgovačkom pravu kupac je u takvim slučajevima dužan platiti onu cijenu koju je prodavatelj redovito naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad ove nema, razumnu cijenu.
c) Propisana cijena je ona koju određuje mjerodavno tijelo. Kupac je u tom slučaju dužan platiti samo svotu propisane cijene iako je ugovorena i veća cijena. Propisi o cijenama prisilne su naravi i prodavatelj je morao znati da je viša cijena od propisane nedopustiva, pa je dužan razliku vratiti kupcu. Iako je cijena propisana, prodavatelj može robu prodavati po nižoj cijeni.
d) Strane se mogu sporazumjeti da cijenu odredi neka treća osoba. Cijena koju odredi treća osoba ima konstitutivno značenje. Ako treći neće ili ne može odrediti cijenu, smatra se da je ugovorena ? razumna cijena.
e) Ako je ugovorom određivanje cijene ostavljeno samo jednom ugovaratelju, smatra se da takva odredba nije ni ugovorena, a kupac je dužan platiti razumnu cijenu;
2. u ugostiteljstvu, tržišna vrijednost usluga smještaja, prehrane, te točenja pića i napitaka. Sve cijene moraju biti navedene u cjenicima i istaknute na vidnim mjestima u objektu. Razlikuje se nekoliko vrsta cijena: redovna cijena (rack rate) – cijena bez ikakvih popusta, u pravilu je to najviša cijena smještaja; cijena dnevnog korištenja robe (day rate); obiteljska cijena (family plan) – cijena dvokrevetne sobe u koju je uključen i smještaj djeteta do određen dobi, u sobi s roditeljima; sezonska cijena odnosi se na cijenu smještaja za određeno razdoblje u godini; cijena za svaku dodatnu osobu (each additional person – EAP) – dodatak na redovnu cijenu sobe, za korištenje dodatne postelje (pomoćne, dječje); prosječna dnevna cijena (average daily rate) – cijena koja pokazuje kolika je ukupna dnevna potrošnja realizirana u hotelu po sobi, te koliki je prihod moguće očekivati; zatvorene cijene (closed rates) – jedinstvena cijena za sve sobe smještajnog objekta, unaprijed se objavljuju, a odnose se na razdoblje trajanja velikih manifestacija kada je potražnja za hotelskim smještajem veća od ponude.

Cijena, paušalna (engl. inclusive price, njem. Pauschalpreis) je ukupna cijena, jedna cijena za koju gost – putnik plaća kao novčani ekvivalent za jedinstven skup usluga, a ne za pojedinačnu uslugu, odnosno puki zbroj pojedinačnih usluga.
U međusobno organiziranom i povezanom uzajamnom odnosu usluga i ukupne cijene i jest razlika između ugovora o organiziranju putovanja i posredničkog ugovora o putovanju kod kojeg je predmet ugovora jedna ili više usluga za koje se plaćaju pojedinačne cijene.

Cijena proziva (engl. call premium, njem. Vorprämie);
1. razlika između nominalne cijene obveznice, i više, cijene obveznice po prozivu. Cijena je određena unutar ugovornice, i smanjuje se približavanjem dospijeća;
2. cijena koju plaća izdatnik u slučaju da se odluči na raniji iskup povlaštenih dionica, po cijeni iznad nazivne ili navedene cijene povlaštene dionice.

Cijena kapitala (engl. price of capital, cost of capital, njem. Kapitalkosten) je naknada koju poduzetnik plaća vlasniku za korištenje njegova kapitala. Cijena kapitala izražava se u obliku kamate ili rente. Kamatu vlasnik zaračunava ako je poduzetniku pozajmio financijski kapital, a rentu ako je pozajmio realni kapital. Poduzetnik pozajmljuje kapital ako smatra da će, koristeći tuđa sredstva, ostvariti veći profit od cijene koju treba platiti.
Poduzetnik će pozajmljivati sredstva od vlasnika sve dok cijena kapitala ne dostigne očekivani profit po uloženoj jedinici kapitala. Stoga, teoretski, cijena kapitala formirana na tržištu ukazuje na granični proizvod kapitala, tj. na porast vrijednosti proizvodnje koji se javio dodavanjem zadnje jedinice kapitala bez povećanog ulaganja ostalih faktora proizvodnje.
U praksi cijena kapitala odstupa od teoretske veličine iz nekoliko razloga, a osnovni su: zrnatost kapitala (nemogućnost kapitala da se beskonačno dijeli), nepromjenjivost fizičkog kapitala i neprozirnost tržišta. Budući da financijski kapital najmanje od svih pati od navedenih nedostataka, njegova cijena je vrlo homogena u okviru narodnog gospodarstva, te izuzetno vjerno prati promjene u gospodarstvu, i približno ukazuje na granični proizvod kapitala.
Međutim, opredmećeni kapital mnogo se teže seli iz grane u granu, te njegova cijena koleba ovisno o prosperitetu djelatnosti u koju je uložen. Suvremeno tržište kapitala nadvladava te nedostatke tako da omogućava da svaki kapital trenutno pretvori iz opredmećenog u financijski oblik i obrnuto, a bez velikih troškova koji su prije nužno pratili takve transakcije. To postiže tako da opredmećeni kapital ne iskazuje u svom fizičkom obliku, već putem idealnih vlasničkih dijelova – dionica.
Cijena tih idealnih dijelova kontinuirano se prilagođava na osnovi očekivanih prihoda od tog kapitala
(beskonačno razdoblje držanja), i to tako da se očekivana renta izjednači s očekivanom kamatom na financijski kapital. Renta se ne smije izjednačavati s dividendom na upravljačke dionice, budući da one nose u sebi i poduzetničku dobit. Najčistiji rentovni papir je povlaštena dionica. Takvo financijsko tržište, oslanjajući se na modernu informatičku i komunikacijsku tehnologiju, omogućava da se cijena kapitala približi razini optimalnoj sa stanovišta narodnog gospodarstva.

Cijena opcije (engl. option premium) je cijena po kojoj se opcija prodaje. Kupac opcije plaća premiju nekom izdatniku opcije da bi ga time potakao na davanje opcije.
Glavni čimbenici koji određuju cijenu opcije jesu:
a) cijena predmeta opcije;
b) duljina razdoblja važenja opcije; trošak djelovanja ovog čimbenika je viši što je dulje vremensko trajanje opcije, zbog potencijalno većeg gubitka koji izdatnik može pretrpjeti unutar duljeg vremenskog razdoblja;
c) mogućnost veće promjene cijene predmeta opcije, slijedom povijesne kolebljivosti cijena predmeta opcije, tržišnog trenda, te novosti koje mogu utjecati na cijenu predmeta opcije;
d) izvršna cijena; obično je jednaka cijeni predmeta opcije na dan izdavanja opcije. U međusobnoj je interakciji s visinom cijene opcije.

Cijena depozita (engl. deposit rate, price of deposit, njem. Passivzins) je kamata koju banka plaća za korištenje depozita, uvećana za troškove držanja obvezne rezerve, te troškove službe za prikupljanje i praćenje depozita.
U uvjetima djelotvornog tržišta banka izjednačava cijenu depozita s prosječnom kamatom koju postigne na tržištu umanjenom za profitnu marginu banke i rezervu za pokriće rizika. Banke nastoje maksimalno smanjiti cijenu depozita, uz povećanje kamate na depozit. To se, budući da su ostale veličine fiksne ili ih je zadalo tržište, postiže racionalizacijom službi za prikupljanje i praćenje depozita, te smanjivanjem rizika plasmana. Ti ciljevi određuju način organizacije i funkcioniranja banaka.
Organizacija banaka izrazito je prilagođena smanjivanju administrativnih troškova i rizika plasmana. Postizanje što povoljnije strukture cijene depozita je činilac koji odlučuje o uspjehu banke.
Najviša kamata koju banka može odobriti na depozit računa se po sljedećoj formuli: r=ki+oi0–t–l/k, gdje su k – povećanje kreditnog potencijala banke zbog jediničnog porasta depozita; o – povećanje obvezne rezerve kod centralne banke uslijed jediničnog povećanja depozita; i – prosječna kamata na kredite koje banka odobrava; i0 – kamata koju centralna banka odobrava na obveznu rezervu; t – fiksni troškovi po jedinici depozita; l – očekivani postotak nenaplativih kredita.

Ciljni troškovi (engl. target costs, njem. Zielkosten) predstavljajustrukturirani pristup određivanju troškova uz koje proizvod treba biti izražen sa specificiranom kvalitetom, kako bi generirao željenu razinu profitabilnosti uz očekivane prodajne cijene. To je jedna od suvremenih koncepcija upravljanja troškovima, razvijena u Japanu za vrijeme prve naftne krize (1973.). Strogo tržišno usmjerena, osigurava troškovno usmjerenu koordinaciju svih poslovnih područja poduzeća, u zavisnosti od životnog vijeka proizvoda.
Osnovna ideja ovog načina jest: ne određuju troškovi proizvodnje razinu cijena, nego cijene određuju na tržištu ostvarive troškove. Prema načelu ciljnih troškova poduzeće se prilagođava datostima tržišta. S obzirom na tradicionalno shvaćanje postojećim troškovima poduzeća (proizvoda/usluge) pridodaje se željena dobit te se kao rezultat dobiva prodajna cijena. Budući da tržište određuje dopustive troškove, prema suvremenom načelu polazi se od tržišne cijene koja se umanjuje za željenu dobit, a razlika se odnosi na dopustive, ciljne troškove.
Nakon utvrđivanja ciljnih troškova za poduzeće (ili proizvod ili uslugu) optimiziraju se indirektni troškovi i provodi se strukturno prilagođavanje funkcija, odjela i suradnika. Posljednjih godina koncepcija ciljnih troškova razvila se u zaokruženo načelo upravljanja troškovima. Koristi se uobičajeno kod razvoja novog proizvoda. Ishodište koncepcije uvijek su zahtjevi kupaca. Stoga proces ciljnih troškova započinje ispitivanjem kupaca.
Na temelju rezultata ispitivanja tržišta suradnici u istraživanju i razvoju dobivaju nalog da definiraju i specificiraju proizvod. Stvarni početak upravljanja ciljnim troškovima jest utvrđivanje prodajne cijene za novi proizvod. U koncepciji ciljnih troškova razvijeni su različiti procesi pronalaska ciljnih troškova. Prema jednom od njih (market into company) ciljni troškovi se izvode izravno iz na tržištu ostvarive prodajne cijene i planirane dobiti. Kad se od ostvarive prodajne cijene oduzme planirana dobit (target profit), dobiva se dopustivi trošak (allowable cost), tj. tržišno priznati trošak.
Na temelju postojeće proizvodne i procesne tehnologije stručni odjeli utvrđuju stvarne troškove (drifting costs), standardne troškove bez tehnoloških inovacija. Ciljni troškovi koje treba definirati jesu razlika između dopustivih i stvarnih troškova (allowable costs i drifting costs), pri čemu se ustrajnim korištenjem inovativnih mogućnosti stvarni troškovi pokušavaju što više približiti dopustivim troškovima. Polazeći od osnovne poslovne strategije menedžment na kraju utvrđuje ciljne troškove kod određene razine troškova.
U idućem koraku postavlja se pitanje: Kako pojedinim funkcijama proizvoda idealno pridružiti resurse, i to tako da vrijednost proizvoda odgovara željama kupaca? U tu svrhu proizvod se raščlanjuje na pojedine svoje funkcije, koje se vrednuju i klasificiraju u tvrde i meke. Potom se pojedine komponente proizvoda ponovno sastavljaju i optimiraju prema odnosu svojih pondera i svoga troškovnog udjela. Ako se troškovni udjeli pojedinih komponenata proizvoda obračunavaju na temelju postojeće proizvodne tehnologije, tada će stvarni troškovi u pravilu biti znatno viši od tržišno dopustivih troškova. Time nastaje proces permanentnog snižavanja troškova u fazi razvoja proizvoda kako bi se dostigao novi standard.
Sustav ciljnih troškova nije usmjeren samo na funkciju upravljanja troškovima nego na cijeli sustav: ciljni troškovi proširuju perspektivu u smislu usmjerenja na potrebe, usmjerenja na cjelinu i izbjegavanja egoizma područja (podizanje iznad bedema) te stvaraju cjelovit pogled na ukupni životni vijek proizvoda.

Ciriška burza (njem. Effekten Börsenverein Zürich) je burza sa sjedištem u Zürichu i burzovnim mjestima u Baselu i Bernu, osnovana 1877. Posluje pod nadzorom burzovnog povjerenika kojega postavlja kanton Zürich. Da bi moglo pristupiti burzovnom poslovanju, poduzeće mora prethodno dobiti dozvolu države i postati članom Burzovne udruge.
Broj članova burze nije ograničen. Ne postoje posebni mešetari koji preuzimaju naloge od banke i izvršavaju ih na burzi, već same banke posluju vrijednosnim papirima preko svojih predstavnika. Burzovni predstavnik mora biti švicarski državljanin, mora posjedovati dozvolu za poslovanje na burzi, te deponirati određeni iznos kod Burzovne udruge kao jamstvo za ispravno poslovanje.
Na burzi se primjenjuje poseban oblik trgovanja: nadležni službenik burze izvikuje određenim redom nazive vrijednosnih papira (á la criée), potom se predstavnici sporazumijevaju o kupnji i prodaji. Postoje tri različita tržišna segmenta: službeno tržište, službeno paralelno tržište i neslužbeno tržište. Burzom upravljaju Glavna skupština, Upravni odbor i revizori (auditori).

Cirkularni ček je vrsta čeka čija posebnost se sastoji u tome što se kao trasant pojavljuje banka, a kao trasat ona sama ili njena filijala ili njezina korespondentna banka. Korisnik takvog čeka je bančin komitent koji kod banke ima pokriće.

Cirka nalog je u burzovnoj trgovini nalog mešetaru da kupi ili proda određeni iznos vrijednosnih papira po cirka cijeni, tj. ovlaštenje mešetara da zaključi posao u okviru zadanoga raspona, od najvišega do najnižega tečaja.
Cirka nalog može npr. glasiti: kupite 100 dionica “X” po DEM 64 cirka 3. Mešetar može kupiti dionice po cijeni 64, 65, 66 ili 67, ali ne smije kupiti po cijeni od 68 DEM.

City je dio Londona promjera oko jedan kilometar u kojem su koncentrirane najveće britanske banke, brokerske kuće, osiguravajuće ustanove, dvije londonske burze i niz drugih financijskih posrednika. Uz njujorški Wall Street simbol je financijskog centra i koncentracije nacionalnog i međunarodnog bankarstva i financiranja.

Cjenovni kišobran (engl. price umbrella) je politika slijeđenja cjenovne politike industrijskog vođe, što pridošlicama omogućuje profitabilnost usprkos relativno velikim inicijalnim ulaznim troškovima. Moguća je zbog posebnih tržišnih uvjeta, osobito u ranim fazama industrijske revolucije, te u situaciji posebno velikoga rasta potražnje. Politika razmjerno stabilne i visoke cijene omogućuje ostvarivanje razmjerno velikih profita, a posebice pogoduje poduzećima i najboljim konkurentskim uvjetima. Profiti pridošlica razmjerno su manji, pa imaju više poticaja k ostvarivanju tržišnog udjela na teret vođe, a stoga i bržem smanjivanju troškova od njega.
Cjenovni kišobran mora se zatvoriti prije ili kasnije zbog usporavanja rasta, agresivnih kasnih pridošlica koji osvajaju dijelove tržišnog kolača snižavanjem cijena ili akvizicijama postojećih poduzeća, opetovanog nastojanja tržišnog vođe da vrati svoj načeti tržišni udjel ili zbog asortimanskih ograničenja u distribucijskim kanalima. Zatvaranje cjenovnog kišobrana eliminira jedan broj konkurenata čije su margine relativno niske i tržišni udjel minoran, ponajprije zbog njihovih većih troškova u odnosu na poduzeća koja su realizirala smanjivanje troškova na temelju većeg iskustva.

Cjenovni rat (engl. price war, njem. Preiskrieg, Preiskampf) je situacija u industriji koju obilježava izrazito suparništvo cijenama. Uobičajena u prijelomnim fazama industrijske evolucije kad se radikalno smanjuju profitne marže ili kad postoji suvišak industrijskih kapaciteta. Često izlazi izvan nadzora i vodi nezaustavljivoj cjenovnoj spirali s negativnim učincima za sve sudionike takva načina konkuriranja.

Cjenovna elastičnost ponude (engl. price-supply elasticity, njem. Preiselastizität des Angebots) je mjera postotne promjene u količini kojom se opskrbljuje tržište, a koja rezultira iz promjene cijene proizvoda. Dio promjena u količini opskrbljenosti robom i zbog promjene vlastite cijene može ležati u pomicanju resursa u njegovu proizvodnju od poduzeća i industrija koje se uključuju u opskrbu proizvodima koji su blisko povezani (glede proizvodnje) s proizvodom.

Cjenovna elastičnost potražnje (engl. price-demand elasticity, njem. Preiselastizität der Nachfrage) je mjera postotne promjene tražene količine koja rezultira od promjene cijene. Primjerice, cjenovna elastičnost potražnje od 0,5 daje nam informaciju da se s povećanjem cijene od 1% tražena količina na tržištu smanjuje za 0,5%. Potražnja je elastična ako je postotna promjena tražene količine veća od postotnog povećanja cijene; potražnja je jedinično elastična ako je postotna promjena istovjetna i kod cijene i kod potražnje; potražnja je neelastična ako je postotna promjena tražene količine manja od postotnog povećanja cijene.

Cjenovna elastičnost (engl. cross-price elasticity, njem. Preiselastizität) je odnos relativnih promjena razina potražnje određene robe ili usluge na turističkom tržištu i relativnih promjena njihovih cijena. Ova se elastičnost temelji na tezi da je cijena jedan od najvažnijih, najutjecajnijih, ali i najosjetljivijih instrumenata ekonomske politike, kojim se može bitno djelovati na tržišna kretanja i odnose.
U turizmu je manevarski prostor između donje i gornje granice cijena u normalnim tržišnim uvjetima toliko malen da ne može odigrati gotovo nikakvu ulogu u politici prilagođavanja ponude potražnji.

Cjenovni razred (engl. fare class, njem. Preisklasse) je cijena po kojoj je zrakoplovna kompanija spremna prevesti putnika na konkretnom letu iz mjesta A u mjesto B.
Broj cjenovnih razreda i broj mjesta u svakom od njih ovisi o politici prodaje zrakoplovne kompanije i razlikuje se od kompanije do kompanije.

Clearing (njem. Abrechnung, Clearing) je engleski pojam koji označava proces prijenosa (elektronskog ili fizičkog) različitih instrumenata plaćanja od emitenta (organizacije koja ga izdaje) na organizaciju kod koje su smješteni računi drugih organizacija, a koja tereti račun dužnika.

CME (engl. Chicago Mercantile Exchange) je najveća američka terminska burza, osnovana 1919. kao robna terminska burza, 1972. uspostavlja međunarodno novčano tržište na kojem počinje terminska trgovina valutama; taj je odjel burze danas najaktivniji. Na burzi se trguje i opcijama i indeksima. Preko nje se odvija oko 30% ukupne američke terminske trgovine.

COO (akr. od engl. chief operations officer) znači (glavni) direktor operacija; direktor proizvodnje; osoba odgovorna za operacije odnosno proizvodnju i distribuciju proizvoda i usluga, tj. outputa organizacije.

Collateral je specifična vrsta osiguranja novčanih tražbina (dugova i vrijednosnih papira) nekim vrednotama, posebno onima zamjenjivim za novac. Najčešće su takve vrednote vrijednosni papiri.
Npr. collateral trust bonds – obveznice osigurane običnim dionicama i/ili drugim obveznicama.

Commitment pristojba (engl. commitment fee, njem. Bereitstellungskommission) je provizija koju kreditor zaračunava na iznos kredita što ga stavlja na raspolaganje dužniku (npr. kod revolving kredita).
Provizija može biti naplaćena skupa s kamatom prilikom iskorištenja kredita ili se kamate i provizija zaračunavaju odvojeno.

Co-manager je u slučaju sindiciranog izdavanja vrijednosnih papirai tad su brokeri i dileri članovi sindikata koji nisu lead manager.

COMEX (engl. Commodity Exchange of New York) je burza sirovina, nastala 1933. u New Yorku ujedinjavanjem nekoliko manjih burzi radi oživljavanja tržišta sirovina nakon velike krize. Isprva je bila opća burza terminskih tečajeva sirove gume, neprerađene svile, kože, krzna, srebra, bakra i kositra; od 1974. zlata, aluminija, te opcija. Spojila se 1994. s burzom NYMEX u najveću svjetsku robnu burzu NYMEX/COMEX.

Controlling je funkcija u poslovnom sustavu i instrument potpore menedžmentu u rukovođenju i upravljanju. Postoje različite koncepcije s obzirom na izravne ciljeve: računovodstvena, informacijska, upravljačka, usmjerena na neposredne poslovne ciljeve poduzeća. Najcjelovitija koncepcija je upravljačka, po kojoj je controlling koordinativna i integrativna funkcija unutar specijaliziranog i raščlanjenog sustava menedžmenta.
Postoji strateški i operativni controlling. U hotelijerstvu se najviše koristi informacijski controlling koji primjenom specifičnih metoda i instrumenata osigurava informacijsku osnovicu za upravljanje tekućim poslovanjem i budućim razvojem. U većim hotelima postoji odjel za controlling, a u manjim jedna osoba (kontroler). Može biti ustrojen kao stožerna ili linijska funkcija.

Cost-benefit analiza (engl. cost-benefit analysis, njem. Kosten-Nutzen-Analyse) je metoda ekonomske analize kojom se uspoređuju i vrednuju sve prednosti i svi nedostaci nekog privrednog pothvata ili projekta analizom troškova (cost) i koristi (benefit).
Važna je za donošenje ispravne odluke i za korekciju projekata. U turizmu se pored klasične analize kvantitativnim pokazateljima troškova i koristi ta metoda primjenjuje i na analizu kvalitativnih varijabli troškova i koristi od razvoja turizma u nekom kraju, posebno tamo gdje se turizam počinje razvijati izvana, tj. ulaganjima stranog kapitala i znanja. Pritom se vrši usporedba ekonomskih i sociokulturnih troškova te ekonomskih i sociokulturnih koristi koje nastaju u destinacijama gdje su kulturne norme i stupanj ekonomskog razvoja različiti od modela turizma koji se počinje razvijati.
Pokazalo se da je u industrijski nerazvijenim zemljama razvoj određenog tipa masovnog turizma iniciranog izvana preko stranih turoperatora i agencija polučio izuzetno puno sociokulturnih a i ekonomskih šteta za lokalnu zajednicu, te je bilanca troškova i koristi bila negativna.

Cover znači unaprijed osigurati devizni tečaj ili kamatnu stopu za fondove koji dospijevaju ili će biti potrebni u nekom terminu u budućnosti.

CROBEX je službeni indeks dionica Zagrebačke burze. Vagan je na osnovi free float tržišne kapitalizacije, pri čemu je težina pojedine dionice ograničena na 15%. Počeo se objavljivati 1. rujna 1997. godine sa baznom vrijednosti 1.000. Uvjeti za uključenje dionica u indeks su trgovanje u više od 90% ukupnog broja trgovinskih dana u promatranom razdoblju; free float tržišna kapitalizacija među prvih 20% dionica poredanih prema free float tržišnoj kapitalizaciji na zadnji dan promatranog razdoblja te promet veći od 0,5% ukupnog prometa dionica u promatranom razdoblju. Revizija indeksa obavlja se po završetku trgovine, svakog trećeg petka u mjesecu ožujku i rujnu te se primjenjuje od sljedećeg trgovinskog dana.

Trenutna vrijednost CROBEX indeksa iznosi 0,00

Od 21. rujna 2009.  CROBEX® sačinjavaju dionice 24 izdavatelja:

Simbol Izdavatelj Free float faktor Broj dionica u CROBEX-u
ADRS-P-A Adris grupa d.d. 95,00% 6.444.895
ATGR-R-A Atlantic grupa d.d. 25,00% 617.499
ATPL-R-A Atlantska plovidba d.d. 85,00% 1.186.192
BLSC-R-A Belišće d.d. 55.0% 640.372
DDJH-R-A Đuro Đaković holding d.d. 55,00% 1.780.387
DLKV-R-A Dalekovod d.d. 85,00% 1.949.740
ERNT-R-A Ericsson Nikola Tesla d.d. 45,00% 599.243
HT-R-A HT d.d. 50,00% 6.327.640
IGH-R-A Institut građevinarstva Hrvatske d.d. 90,00% 142.722
INA-R-A INA – Industrija nafte d.d. 8.0% 800.000
INGR-R-A INGRA d.d. 70,00% 5.250.000
JDPL-R-A Jadroplov d.d. 30,00% 491.002
KOEI-R-A Končar elektroindustrija d.d. 45,00% 1.157.454
KORF-R-A Dom holding d.d. 45,00% 3.360.256
LEDO-R-A Ledo d.d. 25,00% 55.043
LKPC-R-A Luka Ploče d.d. 40,00% 89.046
PBZ-R-A Privredna banka Zagreb d.d. 3,00% 572.243
PODR-R-A Podravka d.d. 45,00% 2.439.001
PTKM-R-A Petrokemija d.d. 45,00% 1.503.503
THNK-R-A Tehnika d.d. 70,00% 132.622
TNPL-R-A Tankerska plovidba d.d. 16,00% 100.222
ULPL-R-A Uljanik Plovidba d.d. 85,00% 493.000
VDKT-R-A Viadukt d.d. 85,00% 388.291
VIRO-R-A Viro tvornica šećera d.d. 35,00% 485.333
ZABA-R-A Zagrebačka banka d.d. 4,00% 2.561.936

CROBIS je službeni obveznički indeks Zagrebačke burze koji se objavljuje od 1. listopada 2002. godine. To je cjenovni indeks vagan na osnovu tržišne kapitalizacije, pri čemu težina pojedine obveznice u indeksu ne može prijeći 35%. Kao bazni datum utvrđen je 30. rujna 2002. godine, a bazna vrijednost postavljena je na 100 bodova. U indeks se uključuju državne obveznice i obveznice državnih agencija koje su uvrštene na Zagrebačku burzu uz sljedeće uvjete: da im je  nominalna vrijednost izdanja veća ili jednaka 75 milijuna €; da je dospijeće obveznica veće od 18 mjeseci; te da obveznice imaju fiksnu kamatnu stopu, uz isplatu glavnice jednom, po dospijeću. Indeks se računa na kraju svakog trgovinskog dana na način da se koristi prosječna dnevna cijena ponderirana količinom za sve obveznice koje se nalaze u indeksu, bilo da je trgovanje izvršeno putem trgovinskog sustava ili se radi o prijavljenim transakcijama Burzi. U slučaju da s nekom obveznicom koja je uključena u indeks nije bilo transakcija, za izračun indeksa se uzima prosječna dnevna cijena od prethodnog dana, odnosno od zadnjeg dana kada je obveznicom trgovano.
Revizija indeksa obavlja se svaka 3 mjeseca i to zadnji petak u mjesecu veljači, svibnju, kolovozu i studenom.

CROEMI® –Direkcija za makroekonomska i financijska istraživanja Raiffeisenbank Austria d.d. (RBA) 20. svibnja 2003. godine počela je objavljivati indeks CROEMI® – Croatian Equity Market Index, prvi sveobuhvatan indeks u Hrvatskoj koji prati kretanje cijena dionica na Zagrebačkoj i Varaždinskoj burzi. CROEMI je prvenstveno namijenjen institucionalnim investitorima kao mjerilo uspješnosti njihovih ulaganja te je postao referenca za povrate na hrvatskom tržištu dionica.
CROEMI je vagan na temelju tržišne kapitalizacije free float-a najlikvidnijih hrvatskih dionica, pri čemu je težina pojedine dionice u razdoblju od 1999. do 15.01.2006. bila ograničena na 25%. Tijekom dviju revizijskih razdoblja tj. od 15.01.2006. do 15.07. 2006., kao prijelazni period, maksimalna težina pojedine dionice bila je ograničena na 20%, a od 15.07.2005. maksimalna težina pojedinog izdavatelja u indeksu ograničena je na 15%.
Sve dionice prolaze kroz analizu likvidnosti u cilju pronalaska onih najzanimljivijih za investitore, a u izbor za konstruiranje indeksa ulaze one dionice hrvatskih poduzeća kojima se trgovalo najmanje 75% trgovinskih dana unutar promatranog razdoblja.
Broj dionica u indeksu je u početku bio varijabilan no kada je, uslijed razvoja i produbljivanja tržišta, ove kriterije počelo zadovoljavati više od 20 dionica broj dionica u indeksu ograničen je na 20. Tržišne statistike o udjelu pojedine dionice u prometu već duže potvrđuju da se tržište produbilo. Sve do 2005. godine udio 5 dionica s najvećim prometom u ukupnom dioničkom prometu bio je uglavnom iznad 60% (vrlo često 70-75%). Tijekom 2005. godine udio 5 najlikvidnijih dionica u ukupnom prometu pao je na razine ispod 50%
Bazni datum CROEMI® indeksa je 1. siječnja 2003., a bazna vrijednost 1000 bodova. Broj dionica uključenih u indeks je varijabilan i ovisi o različitim pokazateljima likvidnosti i važnosti pojedine dionice u ukupnom prometu. Redovne revizije obavljaju se kvartalno (15. siječnja, 15. travnja, 15. srpnja i 15. listopada svake godine) na temelju podataka o trgovanju tromjesečnog razdoblja koje završava 15 dana prije datuma revizije. Do izvanrednih revizija dolazi uslijed spajanja i pripajanja, promjena broja dionica, bankrota, restrukturiranja, uvrštenja novih dionica te u slučaju ostalih poslovnih događaja koji znatno utječu na reprezentativnost i free float dionice.
Vrijednost indeksa CROEMI® izračunava se svakog dana po završetku trgovanja na temelju zadnje cijene na matičnoj burzi ili na baznoj burzi za dionice koje kotiraju na više burzi. Ukoliko se nekom dionicom nije trgovalo određenog dana, uzima se prethodna zaključna cijena. Formula za izračun:
pri čemu je :
MCap (t) – tržišna kapitalizacija broja dionica koje ulaze u indeks (free float + eventualna ograničenja)
MCap(0) – tržišna kapitalizacija na bazni datum; K (t) – korektivni faktor baze na dan revizije
Crno tržište
Crno tržište (engl. black market) su ilegalne transakcije rijetkom robom, proizvodima ili devizama koje su pod državnim nadzorom; obavljaju se ilegalno i donose prihode koji se ne evidentiraju te ne podliježu plaćanju poreza i drugih dažbina.
Kad u međunarodnom turizmu kupovina i prodaja deviza na crnom tržištu postane značajna, teško je doći do pouzdanog izračuna prihoda i rashoda međunarodnog turizma, osobito ako se izračuni temelje na bankovnim izvještajima.

CROX (Croatian Traded Index) je tržišnom kapitalizacijom vagan indeks cijena deset najlikvidnijih dionica na Zagrebačkoj burzi a koji računa Wiener Boerse AG. Indeks je zamišljen kao temelj za standardizirane vrijednosne papire i strukturirane proizvode poput terminskih ugovora i opcija. Početna vrijednost CROX indeksa definirana je kao 1.000 bodova na dan 3. siječnja 2005. Parametri izračunavanja indeksa se provjeravaju kvartalno, a sastav indeksa se revidira, i prilagođava ako je to potrebno, dvaput u godini, u ožujku i rujnu.

Cross-default clause je klauzula u ugovoru prema kojoj se, u slučaju da se neka obveza ne izvrši, npr. jedan obrok otplate u roku ne plati, čitav ugovor automatski otkazuje i dospijeva na naplatu.

Credit Link Notes su namjenski financijski proizvodi u formi vrijednosnih papira koji stvaraju novčane tokove. Uvjeti njihove isplate vezani na specifične kreditne događaje (npr. promjena vlasničke strukture, bankrot jednog ili više izdavatelja iz skupa vrijednosnih papira, promjena kreditnog rejtinga, nemogućnost plaćanja, itd.).

Credit Default Swaps – kupoprodaja rizika nekog izdavatelja za određenu premiju

Crni ponedjeljak (engl. Black Monday, njem. Schwarzer Montag) je kolokvijalni naziv za zbivanja na New York Stock Exchange 19. listopada 1987. Tada je zabilježen rekordni pad vrijednosti dionica: Dow Jones industrijski prosjek pao je za 508 poena, odnosno 22,6% što je najveći pad u povijesti.
Ukupna tržišna vrijednost USA vrijednosnih papira pala je čak za 500 milijardi dolara. To je izazvalo slična kretanja i na drugim tržištima vrijednosnih papira diljem svijeta. Mnogi u tome vide početak kraja velikog špekulacijskog vala koji je zavladao svjetskim financijskim tržištem prethodnih godina.

Crni vitez (engl. black knight) je poduzeće koje daje nepoželjnu, odnosno neprijateljsku ponudu za preuzimanje nekog drugog poduzeća.

Crni novac (engl. black money, njem. Schwarzgeld) je nezakonito stečen novac dobiven ilegalnim, nezakonitim transakcijama i sredstvima vezanim uz promet dobara i usluga zakonski zabranjenih, koji je gotovo u svim zemljama zakonski predmet konfiskacije. To je, primjerice, novac stečen prodajom droge.

Crni četvrtak (engl. Black Thursday, njem. Schwarzer Donnerstag) označava 24. listopad 1929. godine kada je nastupila prava panika na njujorškoj burzi, nakon nekoliko dana bezuspješnih pokušaja da se spriječi njezin krah (neki radije govore o “crnom utorku”).
To je bio simbolički početak perioda “velike krize”, odnosno “velike ekspanzije” u svjetskoj ekonomiji 1930-ih godina.

Crni fond (engl. secret fund, slash fund) je novčani fond za tajna plaćanja i mito osobama za neku tajnu aktivnost ili nelegalne usluge.

Crna lista (engl. black list) je popis osoba koje ne treba zaposliti ili osoba ili tvrtki kojima ne treba dati zajam, odnosno kojima u poslovnim odnosima ne treba vjerovati. Obično kruži unutar grupe ljudi ili tvrtki.

Credit Spread Option – pravo na kupnju ili prodaju nekog vrijednosnog papira ukoliko se spread u odnosu na dogovoreni kriterij promijeni za više od unaprijed dogovorenog iznosa.

Crna burza (engl. black market, njem. schwarze Börse) je paralelna, ali nezakonita robna i valutna tržišta na kojima se obavlja ilegalna trgovina po cijenama koje se bitno razlikuju od onih na legalnom tržištu. U okvire aktivnosti crne burze spadaju krijumčarenje robe, valuta i vrijednosnih papira i kupoprodaja radi špekulacije zaobilaženjem zakonskih propisa te plasman proizvoda čija je slobodna prodaja trajno zabranjena (npr. droga).
Crnom tržištu, kako se još nazivaju crne burze, naročito pogoduju valutna nestabilnost i ekonomski poremećaji (nedovoljna opskrbljenost robom) koji dovode do uvođenja mjera kao što su određivanje cijena i ograničavanje prometa nekih vrsta ili robe ili čak svih. Sve to zajedno rezultira nedozvoljenom trgovinom deficitarnim proizvodima i valutama. Cijene na crnom tržištu u pravilu su uvijek više, ali mogu biti i niže kao npr. u slučaju prodaje krijumčarene robe koja nije opterećena obveznim davanjima državi (carine, razni porezi). Ili kada uz službeno devizno tržište postoji i slobodno tržište deviza na kojem je kao posljedica slobodnog kretanja ponude i potražnje cijena niža.

C/D (engl. certificate of deposit) je certifikat o depozitu, zadužnica banaka; vrijednosni papir kojim banke pribavljaju kratkoročno ili dugoročno sredstva, važan su instrument financijskog tržišta.