Veliki prasak (Big Bang) označava deregulaciju tržišta vrijednosnica u Londonu, Engleska 27. kolovoza 1986. kada je Londonska burza (London Stock Exchange – LSE) postala privatna kompanija s ograničenom odgovornošću. Događaj je revitalizirao LSE jer je vanjskim investitorima omogućen ulazak u vlasničku strukturu kao i posebna vrsta kotacije automated price quotation.

Vezani zastupnik je osoba koja u ime investicijskog društva obavlja slijedeće poslove:

1. promotivne aktivnosti vezane uz usluge investicijskog društva;
2. ponuda usluga investicijskog društva;
3. primanje i prijenos naloga od klijenata ili potencijalnih klijenata;
4. plasman financijskih instrumenata;
5. savjetovanje u vezi s financijskim instrumentima i uslugama koje investicijsko društvo nudi.

Vezani zastupnik može ove poslove obavljati u ime samo jednog investicijskog društva. HANFA izdaje odobrenje za rad vezanom zastupniku ako isti ima dobar ugled i potrebne stručne kvalifikacije, te vodi i ažurira registar vezanih zastupnika.

Volatilnost je statistička mjera disperzije povrata za pojedinu vrijednosnicu ili tržišni indeks. Volatilnost se može mjeriti koristeći standardnu devijaciju ili varijancu. Uobičajeni odnos je da što je volatilnost veća rizičnija je i sama vrijednosnica.

Vrijednosni papir je instrument koji predstavlja vlasništvo (dionice), dug (obveznice) ili pravo na vlasništvo (derivativi).

Valutacija (engl. valuation, njem. Valutation) je određivanje vrijednosti osiguranog interesa. Razlikuju se dvije vrste valutacije: valutacija prilikom sklapanja ugovora o osiguranju i valutacija kod likvidacije šteta.
Valutaciju prilikom sklapanja ugovora o osiguranju može odrediti osiguranik, i u tom slučaju u pravilu ne obvezuje osiguravatelja prilikom likvidacije štete (može primijeniti pravilo proporcije).
Valutacija se može utvrditi sporazumno između osiguranika i osiguravatelja. Na tako utvrđenu valutaciju osiguravatelj može staviti prigovor jedino u slučajevima predviđenim zakonom.

Vlastita mjenica (engl. promissory note, njem. Eigenwechsel) je solo mjenica, mjenica kojom se trasant sam obvezuje isplatiti mjeničnu svotu zakonitom imaocu mjenice o njezinu dospijeću, pri čemu samo izdvajanje mjenice stavlja trasanta (izdatnika) u položaj akceptanta trasirane mjenice.
Na vlastitu mjenicu primjenjuju se odredbe mjeničnih propisa koje vrijede i za trasiranu mjenicu, u onoj mjeri u kojoj te odredbe nisu protivne prirodi vlastite mjenice. Izrijekom se na nju primjenjuju odredbe o indosamentu, dospijeću, plaćanju, regresu zbog neplaćanja, intervenciji, prijepisima, preinačenju, protestu, zastari, neopravdanom obogaćenju, zalogu, pridružaju, amortizaciji i sukobu zakona.
Uporaba izraza promissory note u svrhu prijevoda ne znači kako su vlastita mjenica i promissory note potpuno identični – već približni – pravni instituti.

Vinkulacija dionica (njem. vinkulierte Namensaktien) je statutom predviđena odredba o potrebi suglasnosti dioničkog društva za prijenos dionice na ime. Vinkulacija je zapravo ograničenje temeljnog načela o slobodnoj prenosivosti dionica na ime. Vinkulacija ne utječe na način prijenosa dionice na ime (indosament, cesija i sl.).
Vinkulacija služi u praksi za zaštitu porodičnih dioničkih društava od otuđenja dionica na ime, ali ona može poslužiti i za zaštitu protiv stjecanja većine dionica od nekog trećeg i time spriječiti uvlačenja koncerna u društvo ili nekog tko inače nije poželjan. Nadalje, dionice se vinkuliraju kako bi se zadržali odnos sudjelovanja u društvu, osobito da neki od dioničara ne postane većinski, zatim da zadrži dioničare do kojih je društvu posebno stalo, posebno npr. one koji imaju dodatne obveze i sl. Ovi razlozi ne moraju se navesti u statutu.
U svakom slučaju, kad je društvu stalo da dionice ostanu u krugu određenih osoba, statutom se može predvidjeti da je za prijenos dionice na ime potrebna suglasnost društva. No vinkulacija se može propisati i zakonom tamo gdje država ne želi da dionice slobodno cirkuliraju. Tako je npr. u Njemačkoj u određenim granama djelatnosti predviđena suglasnost društva za promet dionicama (u poduzećima za izgradnju stanova, društvima poreznih savjetnika, revizora i sl.).
Statutom se može utvrditi da suglasnost daju ili skupština ili nadzorni odbor. Ako takve odredbe nema, suglasnost daje uprava. Statutom se mogu odrediti razlozi zbog kojih se može odbiti vinkulacija dionice na ime. Kao razlozi za odbijanje suglasnosti u statutu se mogu navesti utemeljena sumnja da će prijenosom dionica društvo doći u poslovne teškoće, da će se prijenosom nanijeti šteta poslovnom ugledu društva na tržištu, ako je narušeno načelo ravnopravnosti dioničara i sl., kao i u svim slučajevima kad je prinos protivan odredbama statuta.
Odbijanje suglasnosti kada je njezino davanje predviđeno, ne smije biti neargumentirano sa zlom nakanom. Vinkulacija se mora ograničiti važnim razlozima unaprijed utvrđenim statutom, jer bi u protivnom praktični prijenos dionice na ime mogao biti onemogućen. Neopravdano odbijanje davanja suglasnosti ne čini sam prijenos, niti temeljni obveznopravni ugovor, nevaljanim. Odbijanje suglasnosti je razlogom koji dioničara kao prodavatelja oslobađa odgovornosti za štetu prema kupcu. Odbijanje davanja suglasnosti ne bi se moglo zaobići na taj način da se kupcu dionice umjesto dionice ustupi pravo glasa, ili dade neopoziva punomoć na pravo glasa u organima društva.

Vinkulacija (engl. right restriction, endorsement restriction, njem. Rechtbegrenzung, Girobeschränkung) je ograničenje određenih prava raspolaganja (right restrictions), ili ako su posrijedi vrijednosni papiri, sprečavanje korištenja određenih prava koja iz njih proizlaze, u prvom redu zabranu njihova prenošenja (endorsement restrictions).
Objekt vinkulacije može biti različit, pa posrijedi može biti:
1. vinkulacija računa, kod kojeg njegov vlasnik ne može raspolagati svojim potraživanjem do visine do koje je račun vinkuliran i do označenog roka vinkulacije;
2. vinkulacija dionice, kao registracija dionice na ime kupca (registered share) u registru emitenta bez čijeg dopuštenja ona nije prenosiva, a rezultat je određenih odredbi dioničkog društva po kojima se prenošenje ograničava ili zabranjuje;
3. vinkulacija akreditiva, kod kojeg se da bi bio realiziran on vezuje za drugi akreditiv po istom poslu ali u obrnutom smjeru (back to back akreditiv) kod posla kompenzacije;
4. vinkulacija zaloga, kod odobravanja vinkulacijskog bankovnog kredita, odnosno bankovnog predujma za robu koja je na putu željezničkim transportom, a na osnovi tovarnog lista čije se izručenje kupcu veže podmirenjem predujmljenog iznosa i dr.

VIN je indeks bivše Varaždinske burze. Indeks je bio konstruiran tako da odražava trgovanje isključivo na Varaždinskoj burzi, a revidirao se svakih šest mjeseci. Sastav indeksa određivao se na temelju podataka o trgovanju na Burzi iz šestomjesečnog razdoblja koje je završavalo 15 dana prije datuma revizije.

Vezana kupnja ili vezani poslovi (engl. tying arrangements) su oblici zabranjenih ograničenja konkurencije. Ostvaruju se sporazumima u kojima se uvjetuje sklapanje ugovora kupnjom robe i usluga ili preuzimanjem drugih obveza koje po svojoj prirodi ili prema običajima u trgovini nemaju neposredne veze s ugovorom. Poduzetnik u vladajućem položaju također provodi praksu vezivanja kada sklapanje ugovora uvjetuje prihvaćanjem obveza koje nisu u vezi s predmetom ugovora.
Dodane obveze su u pravilu obveze kupnje druge robe ili čitavog izbora robe ili usluga (servisiranja, savjetovanja i dr.). Ekonomske su pretpostavke takvih poslova vezivanja da proizvođač ili prodavalac raspolažu jednim ekonomski jakim proizvodom i s obzirom na taj svoj položaj uvjetuju njegovu kupnju kupnjom drugih proizvoda i usluga. Na taj način ostvaruje se povećana – a propisi o konkurenciji smatraju neopravdana – dobit.
Ona se ostvaruje prodajom dopunskih (vezanih) proizvoda ili sniženjem cijene glavnog (vezujućeg) proizvoda, koje (sniženje) se nadoknađuje iz ostvarenog prometa vezanih proizvoda. Učinak ograničenja na konkurenciju pokazuje se ograničenim izborom kupca koji je lišen najpovoljnije ponude za kupnju vezanog proizvoda. Vezani proizvod mora kupovati od jednog ponuđača koji raspolaže vezujućim proizvodom.

Velika slika (engl. big picture) je sposobnost sagledavanja cjeline problema, sa svim relevantnim utjecajnim faktorima, kako bi se donijela što kvalitetnija odluka; pogled koji treba imati menedžment poduzeća, a posebno vrhovni menedžment. Umjesto usmjeravanja na izolirane radne aktivnosti ili pojedine dijelove kompanije, na određen detalje, osobe koje vide “veliku sliku” imaju sposobnost šireg i opsežnijeg sagledavanja kompanije i njezina poslovanja. Osobe s tom sposobnošću moraju imati mogućnost i anticipiranja određenih događaja odnosno okolnosti.

Veličina poduzeća (engl. size of firm, njem. Große der Unternehmung) je organizacijski faktor koji ima veliku ulogu u oblikovanju organizacijske strukture poduzeća. Primarni je kriterij veličine poduzeća broj zaposlenih jer o tome ovisi dubina podjele rada, broj organizacijskih razina, broj i struktura organizacijskih jedinica, veći ili manji stupanj specijalizacije, broj radnih mjesta te tip i način organizacije radnih mjesta.
Velika poduzeća karakterizira ekonomija razmjera, globalna orijentacija, mehanistička struktura, neelastična organizacija te visoka, odnosno duboka organizacija i složena organizacija. Mala poduzeća karakterizira proizvodnja u malim količinama, regionalna orijentacija, organska struktura, fleksibilna organizacija te niska organizacija i jednostavna struktura. Veliko je poduzeće, za razliku od malog, više formalizirano i decentralizirano te horizontalno i vertikalno kompleksno.

Većinski udio (engl. majority interest, njem. Mehrheitsbeteiligung, Aktienmehrheit) je natpolovični udio u masi glavnih dionica koju posjeduje jedan dioničar ili grupa dioničara. Suprotno tome ispodpolovični udio u masi glavnih dionica koji posjeduje jedan dioničar ili grupa naziva se manjinski udio (minority interest).

Većinski dioničar (engl. majority stockholder, njem. Mehrkeitsaktionär) je dioničar koji posjeduje natpolovični broj glavnih (običnih) dionica, tj. dionica s pravom glasa (50% plus jednu dionicu). Istovjetno tome, većinska grupa (majority group) je grupa dioničara koji zajedno posjeduju natpolovični broj glavnih dionica. Suprotno tome dioničar, tj. grupa koja raspolaže ispodpolovičnim brojem glavnih dionica zove se manjinski dioničar (minority stockholder), tj. manjinska grupa (minority group).

Vaučer
1. u širem smislu označava neki dokument kojim se dokazuje da je određeni iznos novca plaćen (npr. izmirena neka obveza prema društvu), ali i dokument koji se izdaje umjesto novca s tim da se njime može od dužnika tražiti ispunjenje neke obveze. Npr. društvo može svojim zaposlenima izdati luncheon voucher, kojim mogu u određenim ugostiteljskim objektima ili dućanima plaćati hranu i druge određene proizvode;
2. u užem smislu u nekim zemljama u kojima se obavlja pretvorba državnih (društvenih) poduzeća u trgovačka društva s poznatim vlasnikom, zaposlenima i drugima zakonom određenim građanima izdaju se vaučeri kojima oni mogu kupiti dionice ili udjele u pretvorenim poduzećima;
3. u turizmu se vaučer (turistička uputnica, uslužnica, bon) pojavljuje kao isprava koju izdaje putnička agencija (trasant) kojim se ona obvezuje davaocu usluga (trasatu) da će platiti njegove usluge pružene donositelju – klijentu agencije (remitentu). Svaki vaučer temelji se na nekom temeljnom pravnom poslu
(ugovor o prijevozu, agencijskom ugovoru o hotelskim uslugama itd.), kojim je između putničke agencije s drugim agencijama ili izravno s davaocima usluge dogovoreno da će im agencija korisnike usluga slati s vaučerom.
Vaučer se izdaje nakon uplate novčanog iznosa agenciji od strane korisnika budućih usluga: original vaučera dobiva korisnik usluga, a prva i druga kopija šalju se davaocu usluga, koje služe kao dokument za rezervaciju, odnosno potvrdu da je dan predujam, ili kao dokazno sredstvo o opsegu i vrsti usluge. Vaučer nije vrijednosni papir jer ako se on izgubi, ošteti, zaboravi i sl. korisnik (remitent) nije izgubio samo pravo iz papira, tj. pravo na uslugu, koje se može dokazati pozivom na glavni ugovor, uvidom u neku od kopija vaučera i sl. Vaučer je legitimacijski papir i prvenstveno služi kao dokaz da je osoba koja ga prezentira klijent putničke agencije.

Vatu (VUV) je novčana jedinica Vanuatua.

VAT (engl. value added tax, njem. Mehrwertsteuer) je posredni porez na potrošnju koji se određuje u svakom dijelu proizvodnje novostvorene vrijednosti od faze sirovine, preko finalizacije, do krajnje potrošnje. Svaki prerađivač ili trgovac plaća porez sukladno iznosu uvećane novostvorene vrijednosti na proizvodu ili usluzi prije daljnje prodaje. Ovaj porezni sustav primjenjuje se u zemljama EZ i EFTA.

Vanjska analiza (engl. external analysis, njem. Analyse außerbetrieblicher Faktoren) je analiza vanjske okoline poduzeća koja se odnosi na proces ispitivanja faktora izvan njega da bi se utvrdile prilike i opasnosti za poduzeće. Nezaobilazna faza procesa strateškog upravljanja, a provodi se zbog tri osnovna razloga: a) da se procijene promjene koje mogu utjecati na strategiju, b) da se utvrdi koji su faktori opasnosti za strategiju poduzeća i c) da se otkriju faktori koji pružaju veću mogućnost za efikasnije ostvarivanje ciljeva poduzeća, kako bi se njima prilagodili strateški planovi.
Faktori okruženja koji imaju utjecaja na poduzeće mogu se svrstati u deset područja, a to su: tehnologija, pravo, politika, ekonomija, socijalni faktori, međunarodni faktori, dobavljači, potrošači, konkurenti i sindikati. Svako od ovih područja može se raščlaniti na uže segmente, a isto se tako pojedina od njih mogu promatrati i kao jedno područje, zbog čega se kod različitih autora nailazi na različit broj faktora koji se procjenjuju i analiziraju u okolini poduzeća.

Vanjska (eksterna) likvidnost (engl. external liquidity, njem. Außenliquidität) je sposobnost privrede jedne zemlje da podmiri sve svoje financijske obveze prema inozemstvu.
Pri ocjeni stanja vanjske likvidnosti neke zemlje često se kao indikator koristi koeficijent otplate duga tj. odnos anuiteta prema vanjskom dugu i ukupnog deviznog priljeva.

Valutni rizik (engl. foreign currency risk, exchange risk, njem. Währungsrisiko) je rizik da će neka valuta imati manju (ili veću) vrijednost na tržištu u budućnosti. Najčešće je vezan uz promjenu vrijednosti neke valute (devalvacija ili revalvacija). Pojavljuje se u međunarodnim transakcijama izraženim u nestabilnoj valuti (izbjegava se u praksi primjenom tzv. valutne klauzule).
Pod valutnim rizikom se podrazumijeva rizik ralike unutarnje domaće vrijednosti i vanjske vrijednosti valute. Postoji nekoliko podvrsta valutnih rizika – tečajni rizici, rizici konverzije te rizici transfera. Pod tečajnim rizicima podrazumijavaju se oscilacije u tečaju “valute ugovora” i “valute plaćanja”. Pod rizicima konverzije podrazumijevaju se poteškoće ili nemogućnost zamjene jedne valute u drugu. Rizici transfera se u pravilu odnose na nemogućnost plaćanja u inozemstvo ili što je češće namjerno zavlaćenje plaćanja izvan ugovornih rokova.
Valutnim rizicima se može upravljati kombinacijom instrumenata kao što su balansiranje priljeva i odljeva u istoj valuti, ubrzanje plaćanja, kod velikih kompanija mogući su multilateralni obračuni s valutnom klauzom, korištenje terminskih deviznih transkacija, hedging, valutni swap, notional pooling i drugi.

Valutni kod (engl. currency code) je kod valute, kod od tri slova za pojedine valute, koji propisuje Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO), pa se i naziva ISO-kod valute.
Tako npr. USD je valutni kod za američki dolar, HRK za hrvatsku kunu, DEM za njemačku marku, ITL za talijansku liru, GBP za britansku funtu, JPY za japanski jen, FRF za francuski franak, CHF za švicarski franak, ATS za austrijski šiling, CZK za češku krunu, SKK za slovačku krunu, HUF za madžarsku forintu, NLG za nizozemski gulden, RUR za ruski rubalj, SIT za slovenski tolar, itd.

Vrijednost proizvoda (engl. product value, njem. Produktwert) je percepcija potrošača glede odnosa korisnosti proizvoda prema njegovoj cijeni. Pritom svojstvo i sposobnost proizvoda (proizvedeno dobro, odnosno roba ili/i usluga) da zadovoljava neku potrebu nazivamo korisnošću iza koje se krije zapravo njegova kvaliteta. Ovako definirana vrijednost proizvoda stvar je subjektivne ocjene potrošača, posebno kada je riječ o njegovoj korisnosti. Vrijednost je prema tome ono što potrošač očekuje i traži, a to je zadovoljenje njegovih potreba, želja pa i prohtjeva uz najnižu moguću cijenu. Tako vrijednost proizvoda za potrošača može biti povećana porastom njegove korisnosti uz istu cijenu, smanjenjem njegove cijene na isti stupanj korisnosti, odnosno svakom promjenom korisnosti i cijene proizvoda što dovodi do povećanja njihova omjera. K. Lockyer i dr. razmatrajući vrijednost proizvoda ističu kako se ona pod utjecajem subjektivne ocjene pretvara u numerički izraz koji je kupac voljan platiti u procesu razmjene nazivajući ga razmjenskom (prometnom) vrijednošću (exchange value). Tu vrijednost, praktički cijenu, oni vide kao zbroj sastavljen od upotrebne vrijednosti (use value) i vrijednosti dopadljivosti (esteem value).
Upotrebnu vrijednost čini onaj dio cijene koju je kupac voljan platiti da bi stekao potrebnu funkciju konkretnog proizvoda, a vrijednost dopadljivosti čini onaj dio cijene koju je kupac voljan platiti jer mu je taj proizvod ujedno i privlačan pa ga on cijeni i po tome. Vrijedan doprinos na području analize i objektivizacije vrijednosti proizvoda, s ciljem njezina povećavanja, daje A. Đurašević. On je vrijednost proizvoda nakon sistematskog razmatranja sveo na funkcionalni odnos prema kome vrijednost proizvoda zavisi od funkcionalnosti, tehnologičnosti, eksploatabilnosti te uvjeta tržišta. Gornji funkcionalni odnos pokazuje da se vrijednost proizvoda može izraziti analitički pomoću tri osnovna činioca koji polaze od namjene proizvoda i principa racionalnosti u proizvodnji i potrošnji i četvrtog koji polazi od kupca, a koji sa svog stajališta ocjenjuje njegovu vrijednost.

Valutna klauzula (engl. currency clause, njem. Währungsklausel) je klauzula koja se unosi u prodajne ugovore kako bi se vjerovnik novčane obveze zaštitio od promjena vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka njezina dospijeća. Njome se eliminira valutni rizik.

Valuta (engl. currency, njem. Währung) je papirni i kovani novac što ga izdaje država ili banka, u optjecaju služi kao sredstvo razmjene i zakonsko sredstvo plaćanja.
Svaka država obično ima svoju valutu. Plaćanja između zemalja obavljaju se u valutama po određenom tečaju razmjene. Tečajevi razmjene valuta ovise o potražnji i ponudi odnosnih valuta.

Value for money je indeks odnosa cijene proizvoda ili usluge i njegove/njezine korisnosti za korisnika.

Vrijednost poduzeća (engl. company value, njem. Unternehmungswert, Unternehmenswert) je veličina koja se različito definira, ovisno o pristupu procjeni vrijednosti. Temeljne su koncepcije vrijednosti poduzeća: a) knjigovodstvena vrijednost, b) likvidacijska vrijednost, c) tržišna vrijednost, d) ekonomska vrijednost. Knjigovodstvena vrijednost poduzeća (book value) temelji se na bilanci poduzeća i, pojednostavljeno, vrijednost je neto imovine poduzeća kao razlike knjigovodstveno procijenjene vrijednosti aktive i knjigovodstveno procijenjenih svih obveza.
Reprodukcijska vrijednost poduzeća je varijanta knjigovodstvene vrijednosti; prema reprodukcijskoj vrijednosti prosuđuje se vrijednost poduzeća na temelju novčanih iznosa koji bi bili potrebni da se zamijeni postojeća dugotrajna imovina potpuno istom imovinom. Likvidacijska vrijednost označava vrijednost koju mogu ostvariti financijeri poduzeća iz likvidacijske mase formirane prodajom poduzeća, nakon podmirenja administrativnih troškova likvidacije i tražbina vjerovnika i fiskusa. Tržišna vrijednost je vrijednost poduzeća ostvarena u trenutku njegove kupoprodaje, rezultat je pregovora i postizanja dogovora među zainteresiranim stranama. Ekonomska vrijednost poduzeća temelji se na njegovoj sposobnosti osiguranja čistih novčanih tokova u budućnosti, a definira se kao sadašnja vrijednost budućih iznosa novčanih tokova koje će ono generirati.

Vrijednosni papiri (engl. securities, njem. Wertpapiere) su pisane isprave iz kojih proizlaze neka prava koja, u pravilu, bez sačinjenja pisane isprave ne mogu nastati, bez prijenosa tog papira ne mogu biti prenijeta, a bez predaje papira dužniku ostvarena. Ovako čvrsta povezanost između papira i prava koje iz njegaproizlazi naziva se načelo inkorporacije prava u papir. Vrijednosni papiri prema vrsti prava koja iz njih proizlaze dijele se na korporacijske, stvarnopravne (s podvrstom tradicionalnih) i obligacijske.
Skupinu korporacijskih vrijednosnih papira čine oni vrijednosni papiri koji daju kakva prava u trgovačkom društvu, a primjer su dionice, neke vrste obveznica i užitnice. U tradicione (traditio, predaja) vrijednosne papire učvršćuju se oni vrijednosni papiri u kojima je zapisano pravo tražbine na predaju stvari. Tu spadaju skladišnica, teretnica i prenosivi tovarni list.
Obligacijski vrijednosni papiri dosad su u Hrvatskoj bili najpoznatiji. Iz njih proizlazi obveza plaćanja određene novčane svote i tu se učvršćuju mjenica i ček. Prema načinu naznačivanja ovlaštenika vrijednosne papire ZOO dijeli na papire na ime, papire po naredbi i papire na donositelja, dok posebni propisi za pojedine vrste vrijednosnih papira naznačuju bilo sva tri spomenuta načina, bilo samo neke od njih.
Prava iz vrijednosnih papira u pravilu su prenosiva indosamentom nezavisno od toga glasi li papir na ime ili po naredbi, odnosno predajom onda kada papir glasi na donositelja. Kod vrijednosnih papira potrebno je razlikovati pojam prava na papir od pojma prava iz papira: pravo na papir je stvarno pravo koje se stječe prema pravilima stvarnog prava, dok je pravo iz papira osobno pravo ili tražbina njegova imaoca od dužnika.
U vezi s vrijednosnim papirima važan je i pojam legitimacije, odnosno legitimacijskog svojstva papira. Ovo svojstvo vrijednosnih papira očituje se u činjenici da dužnik obveze koja je zapisana u papiru u načelu nije dužan ispuniti obvezu osobi koja se držanjem papira ne može legitimirati kao njegov imalac.

Vremenska vrijednost novca (engl. time value of money, njem. Zeitwert des Geldes) je koncept prema kojem novac u sadašnjosti više vrijedi, više se preferira negoli nominalno isti iznos novca u budućnosti. Bazira se na mogućnosti da se novac u sadašnjosti uloži, kako bi se u budućnosti uvećao. Bazira se također na činjenici da je sklonost potrošnje u sadašnjosti veća u odnosu na isti opseg potrošnje u budućnosti. Zbog toga se potrošnja odgađa jedino ako postoji mogućnost da se u budućnosti obujam potrošnje poveća, tj. da se potpunije zadovolje potrebe.
Postoji više razloga preferiranja raspolaganja novcem u sadašnjosti:
1. rizik pritjecanja novca i njegove transformacije (budućnost je neizvjesna u pogledu pritjecanja novca i mogućnosti njegove transformacije u nenovčane oblike sredstava);
2. inflacija (dodatni razlog vremenskoj preferenciji novca jest porast cijena zbog kojeg isti novčani iznos u budućnosti vrijedi realno manje);
3. mogućnost upotrebe novca (posjedovanje novca omogućava njegovu potrošnju, tj. zadovoljavanje određenih potreba, osim toga ulaganjem novca u sadašnjosti taj iznos u budućnosti se može povećati).

Von je novčana jedinica Demokratske Narodne Republike Koreje (KPW) i Republike Koreje (KRW); dijeli se na 100 čona.

Vlastite dionice (njem. eigene Aktien);
1. dionice društva koje drži samo društvo. Stjecanje vlastitih dionica ili njihovo primanje u zalog u načelu je zabranjeno. Svrha zabrane je očita: temeljna obveza dioničara je uplata njihovih uloga i te obveze ih društvo ne može osloboditi. Isto tako se dioničarima ne smiju vratiti već uplaćeni ulozi, jer bi se na taj način smanjio temeljni kapital. Ako bi se pak društvu dozvolila kupnja vlastitih dionica, radilo bi se o prikrivenom vraćanju uloga dioničarima i tako smanjio temeljni kapital. Smanjenje temeljnog kapitala svakako nije u interesu vjerovnika društva, ali ni onih dioničara čije dionice nisu kupljene. Osim toga, kupovanjem vlastitih dionica u društvu jača uloga uprave, jer ponovnom prodajom tako stečenih dionica osobama njihova povjerenja (i interesa) uprava može utjecati na odlučivanje u društvu. Osim toga, prava iz dionica, npr. pravo glasa, da nema izričite odredbe u ZTD o tome da iz vlastitih dionica društvu ne pripadaju nikakva prava, ostvarivala bi uprava, pa bi se naručio odnos između uprave i glavne skupštine. Pa i kad društvu ne pripadaju nikakva prava iz vlastitih dionica, njihovom kupnjom mijenja se odnos snage između imatelja i ostalih dioničara, što samo po sebi može određenog dioničara ili skupinu staviti u povoljniji položaj. Navedeno govori u prilog apsolutne zabrane stjecanja vlastitih dionica. Ipak opća zabrana mogla bi dioničkom društvu nanijeti više štete nego koristi, jer je stjecanje vlastitih dionica mnogim društvima bio jedini izlazak iz krize, odnosno mogućnost podmirivanja vjerovničkih potraživanja. Osim toga, već je i u starijim zakonodavstvima pod propisanim uvjetima stjecanje vlastitih dionica bilo poznato kao jedan od načina dozvoljenog smanjenja temeljnog kapitala. Stoga novija zakonodavstva uz poštivanje temeljnog načela o zabrani stjecanja vlastitih dionica dopuštaju iznimke, ali samo u taksativno navedenim slučajevima i u ograničenom vremenskom i vrijednosnom opsegu. Osim toga, zabrana se odnosi samo na stjecanje vlastitih dionica, a ne na sve moguće oblike izdanih vrijednosnih papira, u prvom redu na obveznice. Zabrana se dakle ne odnosi na stjecanje vlastitih obveznica. O tome jesu li postojali razlozi navedeni u zakonu i jesu li poštovani rokovi ponovne prodaje, realne svote plaćene za dionice, kao ostalim uvjetima, u krajnjem slučaju odlučuje sud, ako bi došlo do spora o naknadi štete protiv organa društva koji su je društvu ili dioničarima prouzročili uslijed odluke o stjecanju vlastitih dionica. “Stjecanje” ne znači samo pribavljanje prava vlasništva nego i uzimanje vlastitih dionica u zalog. “Vlastite” dionice su one dionice koje je izdalo društvo koje ih otkupljuje. Odredbe o zabrani stjecanja vlastitih dionica odnose se i na privremenice. za prosuđivanje o zabrani nije uvijek odlučno jesu li vlastite dionice i privremenice u cijelosti uplaćene ili ne.
2. Stjecanje vlastitih dionica iznimno je dopušteno u ovim slučajevima:
(1) ako je stjecanje potrebno da bi se od društva otklonila teška šteta koja neposredno predstoji,
(2) ako dionice treba ponuditi da ih steknu zaposleni u društvu ili u nekom od društava koje je s njim povezano,
(3) ako se dionice stječu stoga da bi se dioničarima dala otpremnina,
(4) ako je stjecanje nenaplatno ili ako stjecanjem financijska institucija kupuje dionice komisijski,
(5) na temelju univerzalnog pravnog sljedništva,
(6) na temelju odluke glavne skupštine o povlačenju dionica po propisima o smanjenju temeljnog kapitala društva.

Vlasništvo (engl. property, njem. Eigentum);
1. u objektivnom smislu sve što nekome pripada, sve njegove stvari i prava, a u subjektivnom smislu ovlast raditi po svojoj volji sa sućanstvom (predmetom vlasništva) i koristima koje ono donosi, uz isključenje svakog drugog od toga. Temeljne značajke vlasništva su pripadanje i sloboda autonomne ovlasti vlasnika da postupa sa svojim stvarima. Ta se sloboda ne smije shvaćati u apsolutnom smislu, nego je ograničena postojanjem i drugih subjekata u ljudskoj zajednici. Ostvarivanje prava vlasništva ima samo onda smisla ako se time ne vrijeđaju prava trećih, npr. susjedska prava, niti se prekoračuju ograničenja koja su propisana u korist općeg dobra, npr. zabrana na određenom području vaditi kamenje, rušiti stabla, graditi objekte i sl. Klasične ovlasti u sadržaju prava vlasništva su posjed, uporaba, korištenje i raspolaganje. Značajke prava vlasništva su jedinstvenost, isključivost, jednovrsnost, elastičnost i dispozitivnost;
2. posebni oblici vlasništva su suvlasništvo, zajedničko (skupno), etažno, zadružno i državno vlasništvo. Vlasništvo se može steći na dva načina:
a) originarno, kad još nije stvar bila u vlasništvu, i
b) derivativno kad se stječe od prethodnika;
3. zaštita vlasništva je posebno uređena i vlasniku stoje na raspolaganju tužbe kojima može zaštititi i ostvariti svoje pravo, a to su:
a) vlasnička tužba (revindikacija) podiže se ako netko uskraćuje vlasniku samu stvar, tako da vlasnik neposjednik traži od posjednika povrat individualno određene stvari. Npr. netko oduzme vlasniku stvar i ne želi mu je vratiti. U vlasničkoj tužbi teret dokaza leži na tužitelju, tj. vlasnik mora dokazati da je stvar njegova i da se ona nalazi kod tuženika. Pravo na tužbu ne zastarijeva;
b) negatorna tužba podiže se kad netko ne uskraćuje vlasniku njegovo pravo vlasništva, niti mu je oduzeo stvar, nego samo svojata neko pravo na vlasnikovoj stvari, npr. pravo služnosti prolaza. Teret dokaza leži na vlasniku (tužitelju) koji mora dokazati da je vlasnik ili kvalificirani posjednik i čin uznemiravanja;
c) publicijanskom tužbom kvalificirani posjednik zahtijeva povrat stvari od posjednika kod kojeg se stvari nalaze bez pravne osnove ili na slabijoj pravnoj osnovi.
U parnici pobjeđuje onaj koji dokaže jače pravo na posjed. Npr. jaču pravnu osnovu ima onaj koji je stvar stekao naplatno, u odnosu na onog koji ju je stekao besplatno. Najjače pravo za posjed ima vlasnik.

Vlasnički indosament je indosament upravljen na takav prijenos prava iz vrijednosnog papira pri kojem indosatar stječe sva prava iz vrijednosnog papira u svoje ime i za svoj račun i postaje zakoniti imalac vrijednosnog papira ovlašten vršiti sva prava iz tog papira, i napose kojem je dužnik tog papira dužan ispuniti obvezu iz tog papira o njezinu dospijeću.
Kao i pri izdavanju vrijednosnog papira, tako i pri njegovu prijenosu vlasničkim indosamentom pravni odnos koji je dao povod prijenosu tražbine iz papira u pravilu ne utječe na pravne odnose koji postoje u vezi s vrijednosnim papirom. Od vlasničkog indosamenta valja razlikovati punomoćnički indosament i založni indosament.

Vjerovnik stečajne mase (njem. Massagläubiger) je vjerovnik koji ima tražbinu po osnovi troškova stečajnog postupka ili koji ima koju drugu tražbinu prema stečajnoj masi. Troškovi stečajnog postupka namiruju se prije ostalih obveza stečajne mase, i to razmjerno njihovoj veličini. Ostale obveze stečajne mase namiruju se razmjerno njihovoj veličini.
U troškove stečajnog postupka spadaju:
1. sudski troškovi stečajnog postupka;
2. nagrade i izdaci privremenog stečajnog upravitelja, stečajnog upravitelja i članova odbora vjerovnika;
3. drugi troškovi za koje je ovim zakonom određeno da će se namirivati kao troškovi stečajnog postupka.
U ostale obveze stečajne mase spadaju:
1. obveze zasnovane radnjama stečajnog upravitelja ili na drugi način upravljanjem, unovčenjem i podjelom stečajne mase, a koje ne spadaju u troškove stečajnog postupka;
2. obveze prema odvjetnicima za pružene usluge tijekom posljednjih šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka u vezi sa zaštitom i ostvarenjem prava dužnika koja ulaze u stečajnu masu;
3. obveze iz dvostrano obveznih ugovora ako se njihovo ispunjenje traži za stečajnu masu ili mora uslijediti nakon otvaranja stečajnog postupka;
4. obveze na temelju neosnovanog obogaćenja mase;
5. obveze na temelju ugovora o radu zaposlenika stečajnog dužnika za vrijeme nakon otvaranja stečajnog postupka.
Obveze koje je preuzeo privremeni stečajni upravitelj ovlašten da raspolaže imovinom dužnika do otvaranja stečajnog postupka smatraju se obvezama stečajne mase. Isto vrijedi i za obveze iz nekog trajnog obveznog odnosa ako je privremeni stečajni upravitelj primio protučinidbu za imovinu kojom je upravljao.

Vjerovnik (engl. creditor, obligee, njem. Gläubiger, Kreditor) je u obvezno-pravnom odnosu strana koja je ovlaštena od druge strane (dužnika) zahtijevati da joj preda neke stvari ili nešto učini ili da ne učini nešto što bi inače imala pravo ili da nešto propusti. Riječ je o dvostranoobveznom odnosu, a to znači da obje strane (svaka u odnosu na drugu) imaju i tražbinu i dugovanje.

Vitalnost poduzeća (engl. enterprise vitality) je način promatranja poduzeća za koji je karakterističan otklon od jednodimenzionalnog načina gledanja pomoću bilančnih pokazatelja, računa dobiti i gubitka te likvidnosti. Vitalnost poduzeća se proteže kroz vrijeme, pri čemu se može razlikovati više životnih faza: uvođenje, rast, zrelost, starenje. Nedovoljna vitalnost poduzeća na kraju se uvijek izražava putem stagnirajućih ili smanjujućih dobitaka, izgubljenih tržišnih udjela te smanjenja konkurentske sposobnosti. Glavni je dakle zadatak da se poduzeće, odnosno njegove strukture kontinuirano prilagođavaju danim zahtjevima.
Vitalnost se povećava utjecanjem na unutarnje faktore uspjeha, npr. troškovnu situaciju, proizvodni potencijal, istraživanje i razvoj, efikasnost upravljanja, potencijal nabave/prodaje, financijski potencijal, logistiku, lokaciju, suradnike, proizvodni/prodajni program, te na vanjske faktore uspjeha, npr. tržišta prodaje, nabave, konkurenciju itd. Vitalnost je sposobnost uspješnog djelovanja u promjenjivim utjecajima okoline i znači neprekidno pronalaženje i korištenje faktora uspjeha za dobrobit i razvoj poduzeća. Vitalno poduzeće nije poduzeće bez krize, već poduzeće u kojem postoji način i brzina njezina rješavanja. Ranije suprotstavljanje problemima vodi lakšem i bržem rješavanju problema i bržem izlasku iz krize.

Viša sila (engl. act of God, vis major, njem. höhere Gewalt, fr. force majeure);
1. vanjski događaj koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti. U znanosti postoji nekoliko teorija o višoj sili. Tako po objektivnoj teoriji viša sila je događaj koji izlazi iz kruga redovnih događaja i u odnosu na osobu koja bi se trebala pojaviti kao štetnik taj se događaj smatra vanjskim. Po subjektivnoj teoriji viša sila je svaki događaj koji se ni uz maksimalnu pozornost osobe nije mogao ni predvidjeti ni spriječiti. Vanjski događaj znači da je izvan stvari ili djelatnosti kojima je prouzročena šteta. Kao viša sila najčešće se pojavljuje prirodni događaj, npr. klizanje tla, potres itd. Međutim, karakter više sile mogu poprimiti i društvene pojave, npr. ratovi, zabrane uvoza, izvoza i sl. Viša sila tipičan je primjer isključenja protupravnosti radnje, te s obzirom na to razlog oslobođenja odgovornosti za štetu (objektivna (kauzalna) odgovornost);
2. odredba ugovora koja kada se unosi u međunarodne trgovačke ugovore i kojom se u pravilu predviđaju sve buduće okolnosti koje mogu nastati a na koje ugovorne strane ne mogu utjecati i koje čine ispunjenje ugovora trajno ili privremeno nemogućim. Ako se ostvare pretpostavke primjene odredaba o višoj sili, moguća je obustava ispunjenja ili raskid ugovora. Pravila MTK o višoj sili predviđaju moguće slučajeve koje stranke mogu izabrati i unijeti u ugovore, a to su rat, objavljen i neobjavljen, građanski rat, pobune, revolucije, sabotaže, prirodne katastrofe, eksplozije, požari, bojkoti, štrajkovi, zaposjedanje tvornica i akti vlasti i dr.

Virman (engl. transfer order, njem. Überweisung) je kolokvijalni naziv obrasca “poseban nalog za prijenos”, kojim pravne osobe daju nalog – organizaciji ovlaštenoj za obavljanje poslova platnog prometa – za prijenos novčanog potraživanja sa svog računa u korist računa druge pravne osobe.
S obzirom na zabranu plaćanja između pravnih osoba u novcu preko određene svote, plaćanje na ovaj način najčešće je između tih osoba, a uzima se izvršenim u trenutku kad organizaciji kod koje se vodi račun vjerovnika stigne odgovarajući primjerak virmana.

Vinkulacija poslovnog udjela je pojam u pravu društava s ograničenom odgovornošću koji temeljno odgovara pojmu vinkulacija dionica. Iako za prijenos poslovnog udjela u načelu nije potrebna suglasnost društva ni ispunjenje kakvih drugih uvjeta osim forme ugovora o prijenosu udjela, koji mora biti sklopljen u obliku javnobilježničke isprave, društvenim ugovorom dopušteno je odrediti daljnje uvjete prijenosa poslovnog udjela. Jedan od takvih karakterističnih uvjeta je i suglasnost društva.
Društvenim ugovorom može se odrediti i organ društva nadležan za davanje suglasnosti, a ako on nije određen, za davanje suglasnosti nadležna je uprava u okviru njezine ovlasti zastupanja društva. Član kojem je uskraćena suglasnost, a uplatio je temeljni ulog u cijelosti, ima pravo zahtijevati davanje suglasnosti od strane suda, a tom zahtjevu sud će udovoljiti ako nema valjanih razloga za uskratu suglasnosti, a prijenos se može obaviti bez štete za društvo, njegove članove i vjerovnike.

Vinkulacija police osiguranja je ustupanje prava na isplatu svote osiguranja na banku, u slučaju nastanka štete, odnosno osiguranog slučaja. To znači da će osiguravajuće društvo, ako se dogodi osigurani slučaj, svotu osiguranja isplatiti banci umjesto osiguraniku ili ugovaratelju osiguranja. Vinkulacija police osiguranja radi se samo u slučaju kada je polica osiguranja instrument osiguranja naplate kredita.