FIFO metoda (First-in-first-out) Računovodstvena metoda zaliha koja spaja prodaju sa zalihama kronološki prema vremenu kada su zalihe kupovane.

Fiskalna politika predstavlja državnu potrošnju koja utječe na makroekonomska kretanja. Mjere i odluke donešene unutar fiskalne politike direktno i indirektno utječu na porezne stope, kamatne stope i državnu potrošnju u vidu utjecanja na makroekonomiju i gospodarstvo.

Fond je pravna osoba ili zasebna imovina, čiji su osnivanje i ustroj određeni Zakonom o investicijskim fondovima (Narodne novine 150/05). U smislu Zakona, i neovisno o tome je li u ponudi imenovana ili opisana kao takva, fondom se smatra i svaki pravni subjekt, društvo ili zasebna imovina, bez obzira na pravni oblik, u kojoj se sudjelovanje – bilo putem dionica, udjela ili kakvog prava – nudi s ciljem prikupljanja uloga u gotovom novcu te s izričitom namjerom ulaganja više od 60% tih uloga u portfelj vrijednosnih papira, novčanih depozita i svih drugih vrsta imovine, pri čemu ulagatelji nemaju svakodnevni nadzor nad donošenjem odluka o ulaganjima, a osnovni je cilj osigurati ulagateljima povrat na njihova ulaganja, i to bilo u dobiti ili kakvoj drugoj koristi.

FX SWAP ili “Forward” predstavlja istovremenu “razmjenu” dvije devizne valute jedne za drugu na dva različita datuma. FX Swap je uobičajen između banaka i njihovih klijenata velikih tvrtki koje imaju svoju vlastitu riznicu, no još češće se izvode među različitim financijskim institucijama – među bankama, osiguravateljima te investicijskim i mirovinskim fondovima. Obično se koristi zbog ostvarivanja prinosa na tečajnim razlikama, upravljanje valutnim rizicima i rizicima izloženosti prema pojedinim klijentima ili partnerima te premoštavanja problema nelikvidnosti u određenoj valuti. FX Swap aranžman se može izvršiti samo ukoliko zainteresirane strane imaju potpisan ugovor o limitu za trgovanje derivatima.

Fuzija (engl. merger, njem. Fusion, Verschmelzung):
1. najjednostavniji statusno-pravni oblik koncentracije kapitala koji se obavlja stapanjem dvaju ili više društava, ali tako da se pravni individualitet barem jednog ne gasi. Postoje u načelu dva temeljna oblika fuzije: apsorpcijom jednog društva od drugog (pripajanje), tj. prijenosom imovine jednog društva kao cjeline drugom društvu, i stvaranjem od više subjekata jednog novog, tj. osnivanjem novog društva na koje prelazi imovina spojenih društava (spajanje). S obzirom na značajne statusne i imovinskopravne promjene i posljedice fuzije mnoga zakonodavstva uredila su fuziju posebnim normama (Njemačka, Austrija, Švicarska, Engleska, SAD itd.);
2. u usporednom zakonodavstvu taj viši zajednički naziv za navedena dva oblika statusnih promjena uobičajen je. U hrvatskom jeziku zbog pomanjkanja izvornog izraza rabimo izraz fuzija; naime, izraz udruživanje, združivanje ne odgovara pojmu koji bi trebao označiti;
3. značajke su fuzije sljedeće:
a) oba oblika fuzije, pripajanje i spajanje mogu zakonski ostvariti samo društva kapitala, kako istovrsnih tipova tako i unakrižno, npr. dioničkog društva i društva s ograničenom odgovornošću;
b) bez obzira na različitost postupaka, radi se uvijek o univerzalnoj sukcesiji (Universalsukzession), tj. na društvo preuzimatelja, odnosno na novoosnovano društvo u cijelosti prelazi imovina pripojenih, odnosno društava koja se spajaju (sa svom aktivom i pasivom);
c) u pravnom smislu fuzijom se smatraju samo pripajanje i spajanje, dok se u gospodarskom smislu, i uopće kolokvijalno među gospodarstvenicima, pod time često razumijeva bilo koji oblik tješnje gospodarske suradnje dvaju ili više subjekata koji se prema trećima pojavljuju kao jedna cjelina;
d) zakonodavstva posebno vode računa o zaštiti vjerovnika, ali i članova pripajajućih društava;
e) gospodarski razlozi za oba oblika fuzije su isti, s tim da se u praksi češće provodi pripajanje čija je prednost u tome da poznatije društvo kao preuzimatelj i dalje postoji, zadržava se postojeća tvrtka, odnosi s trećima nastavljaju se u kontinuitetu, zadržava se good will itd., što sve ima vrijednost na tržištu;
f) uz sve zajedničke značajke, glavna razlika između pripajanja i spajanja je u tome da kod pripajanja društvo preuzimatelj već postoji i ne prekida svoj kontinuitet, a pripojena društva prestaju postojati, dok kod spajanja dvaju ili više društava ona osnivaju novo, a osnivatelji prestaju postojati.

Futures (engl. futures contracts, njem. Finanztermingeschäft) ili ročnica, oblik kupoprodajnih ugovora, isporukom terminski pozicioniranih na buduće vrijeme. Cijena i uvjeti se unaprijed definiraju, a isporuka je odgođena. Futures ugovori su nastali na području tržišta poljoprivrednih proizvoda (zbog sezonskog karaktera proizvodnje), zatim na tržištu metala, a danas su se znatno proširili na tržištu kapitala i vrijednosnih papira. Na burzama se često sklapaju futures ugovori, odnosno ugovaraju terminski poslovi.
Možemo ih podijeliti na realne i špekulativne poslove. Realni su oni kad se roba s kasnijom isporukom kupi radi njezine stvarne upotrebe, a špekulativni oni kad se roba kupuje s ciljem da se dalje preprodaje kako bi se na tom poslu zaradilo.

Funkcije osiguranja (engl. insurance functions, njem. Versicherungsfunktionen); Osiguranje je važan institut gospodarske djelatnosti svake zemlje. S obzirom na vrijednost materijalnih dobara i s tim u vezi moguće štete, danas je nezamisliva gospodarska djelatnost ako nije pokrivena osiguranjem. Institut osiguranja nastao je davno i neprestano se razvijao i mijenjao s razvojem ljudskog društva.
Počevši od svoje prve funkcije – neposredne zaštite ljudi, ta zaštita danas obuhvaća gospodarske i druge djelatnosti.
1. Osnovnu funkciju zaštite čine:
a) neposredna zaštita, u koju spadaju preventivne mjere, tj. mjere sprečavanja, te represivne mjere, tj. mjere suzbijanja već nastale štete i
b) posredna zaštita, koja se ostvaruje naknadom štete. Izvršavajući ovu svoju funkciju osiguranje pridonosi zaštiti i sigurnosti odvijanja gospodarskih i drugih djelatnosti.
2. Važna je i financijsko-akumulacijska funkcija osiguranja, koja se očituje u obliku različitih ulaganja prikupljenog novca u pojedine gospodarske grane, čime se unapređuje opći gospodarski razvitak neke zemlje.
3. Treća funkcija osiguranja, njegova društvena funkcija, jest ekonomska zaštita čovjeka i njegove imovine koja može biti oštećena ili uništena djelovanjem različitih opasnosti (rizika).
Dajući naknadu u slučaju smrti, invaliditeta, gubitka imovine i sl., osiguranje na sebe preuzima društvenu funkciju države. Osnovno načelo instituta osiguranja jest princip uzajamnosti i solidarnosti, prema kojem velik broj osiguranika, plaćajući premiju osiguranja, omogućuje osiguravatelju da unaprijed akumulira novac za isplatu budućih šteta. Na taj se način postiže atomiziranje i izravnanje rizika njegovim raspršivanjem.
Danas je raspršivanje, s obzirom na velike materijalne vrijednosti, prisutno i kod osiguravatelja u obliku: 1. suosiguranja, tj. udruživanja dvaju ili više osiguravatelja u pokriću nekog rizika ili
2. reosiguranja, tj. osiguranja samih osiguravatelja kod financijski jačih, odnosno velikih inozemnih reosiguravatelja za iznose iznad tzv. samopridržaja, tj. vlastite financijske mogućnosti pokrića nekog rizika.

Funta (engl. pound, njem. Pfund) je novčana jedinica Velike Britanije (GBP), Cipra (CYP), Egipta (EGP), Irske (IEP), Libanona (LBP), Sudana i Sirije (SYP), Britanska funta (pound sterling, funta sterlinga) je od najstarijih vremena engleska, odnosno britanska novčana jedinica.
Vodeća je valuta do kraja I. svjetskog rata, kad je postupno počinje istiskivati američki dolar, koji ju je posve zamijenio kao vodeća valuta nakon II. svjetskog rata. Dijeli se na 100 penija.

Fundiranje (engl. funding, njem. Fundieren, Konsolidieren) je proces konverzije kratkoročnih u dugoročne obveze.
Najčešće se obavlja emitiranjem dugoročnih dugova na temelju čega se podmiruju kratkoročne obveze. Na taj način fundiranje predstavlja proces konsolidacije nepovoljnih odnosa između rokovne neusklađenosti dijelova aktive s dijelovima pasive.
U širem smislu, fundiranje označava proces povećanja (dugoročnih) dugova poduzeća, dakle, proces financiranja dugovima.

Fungibilnost (engl. fungibility, njem. Fungibilität) ili zamjenjivost je svojstvo vrijednosnih papira, deviza ili robe da se njihovi pojedini komadi ili količine mogu međusobno zamjenjivati, jer imaju istu namjenu i vrijednost.

Fundamentalna analiza (engl. fundamental analysis, njem. Grundlagenforschung) ili temeljna raščlamba je financijska analiza industrija i poduzeća temeljena na čimbenicima kao što su prodaje, imovina, zarade, proizvodi ili usluge, tržišta i menedžment ( temelji).
Ako se primjenjuje na cjelokupnom gospodarstvu, raščlamba uključuje kategorije kao što su: bruto nacionalni proizvod, kamatne stope, nezaposlenost, inflacija, štednja. Analizom bilanci stanja i uspjeha pokušavaju se predvidjeti buduća kretanja cijena vrijednosnica, prvenstveno dionica.
Temeljna raščlamba razmatra povijesne izvještaje o imovini, zaradama, prodajama, proizvodima, menedžmentu, tržištima i pokušava predvidjeti buduća kretanja ovih pokazatelja. Najraširenija metoda procjene kretanja cijena vrijednosnica tehnička analiza.

Fundirani dug (engl. funded debt, consolidated debt, unified debt, njem. fundierte Schuld, konsolidierte Schuld, unifizierte Schuld, fr. dette consolidée, dette unifiée) je vječni zajam; odnosi se na britanski državni dug nakupljen nizom državnih zajmova konsolidiranih 1787. godine.
U jednom su trenutku konsolidirani svi izvori prihoda, a konsolidirana sredstva izražena su u vrijednosnim papirima koji nose kamate. Ti vrijednosni papiri – konzole – ne predstavljaju pravi zajam, jer država nikad neće otplatiti glavnicu.
Kupac konzola zapravo kupuje pravo na vječne kamate. Konzolama se i danas trguje na burzi, a cijena im ovisi o očekivanoj kamati.

Franšiziranje (engl. franchising, njem. Franchising) je oblik podugovaranja kod kojeg poduzeće daje ovlast drugom poduzeću da koristi njegovo ime i prodaje njegovu robu ili uslugu, što može uključivati pojedine ili sve poslovne funkcije.

Front office je engleski izraz koji označava brokere/dilere i pomoćno osoblje izravno uključeno u stvaranje poslovanja i ostvarivanja profita za svoju tvrtku.

FTSE 100 je službeni dionički index Londonske burze. Sastavnice indexa su 100 najvećih kompanija čijim se dionicama truguje.

Franšizing (engl. franchising, njem. Franchising) je poslovni odnos dviju pravnih osoba – davaoca i korisnika franšize – koje se ugovorom obvezuju da će zajedno slijediti politiku udruženog posla pod jednim imenom i prema zajedničkim uvjetima djelovanja, tj. da će ostvariti blisku suradnju u proizvodnji, promociji i/ili distribuciji proizvoda, odnosno usluga. Franšizing je oblik marketinga ili distribucije u kojem davalac franšize ustupa korisniku pravo ili privilegij da posluje na propisani, tj. određeni način tijekom određenog vremena i na određenom mjestu.
Korisnik ili primalac franšize prihvaća obvezu obavljanja posla pod već isprobanim i poznatim uvjetima, te pod imenom i uz promociju zajedničkim i za druga poduzeća u lancu. U pojedinim slučajevima korisnik franšize prilagođava tradicionalno poslovanje novim uvjetima, odnosno ulazi u sasvim novo područje poslovanja u pokušaju da osigura posao i rentabilnost investicije. Korisnici franšize, iako u većini slučajeva mala i srednja poduzeća s nevelikim financijskim sredstvima, osiguravaju znanje o lokalnom tržištu, dio kapitala i osoblje.
Davalac franšize je vlasnik marke, proizvođač novog ili atraktivnog proizvoda i/ili usluge, pojedinih razvijenih i/ili originalnih tehnika marketinga, koje ustupa korisniku franšize radi poslovanja pod zajedničkim imenom i u skladu s uvjetima rada jednakim za sva poduzeća unutar iste organizacije. Davaoci franšize su uglavnom velika međunarodna poduzeća, a posjedovanje spomenutih kategorija (proizvoda, odnosno usluga i upravljačkih vještina) omogućava im da primjenom sistema franšize ostvare međunarodnu ekspanziju, povećaju profit i postanu poznata međunarodna poduzeća u relativno kratkom roku i uz mala ulaganja. Sistem franšize najviše se primjenjuje u proizvodnji i distribuciji bezalkoholnih pića, brze hrane, u hotelijerstvu, različitim posredničkim uslugama, iznajmljivanju automobila, proizvodnji cigareta. Evo nekih poznatih svjetskih franšiza: Coca Cola, McDonald’s, Intercontinental, Manpower, Hertz, Marlboro i dr.
Za korištenje sistema franšize plaća se naknada, a njezin se iznos najčešće određuje u postotnom dijelu od ostvarenog prometa ili zarade korisnika franšize i obično je u intervalu od 2% do 5%. U nekim sistemima franšize postoji obveza plaćanja pristupnine pri ulasku u sistem. Pristupnina se plaća jednokratno i odmah pri potpisivanju ugovora. Davaoci franšize mogu primjenjivati standardiziranu ili diferenciranu strategiju u odnosu na proizvod, cijenu i promociju. Većinu davalaca slijedi standardizirani pristup (bezalkoholna pića, hotelijerstvo), a diferencirani pristup najčešće upotrebljavaju proizvođači brze hrane, naročito primjenjujući adaptaciju na području proizvoda.

Franšiza (engl. franchise, priority, njem. Franchise, Selbstbehalt):
1. postotak ili iznos štete određen ugovorom o osiguranju, za koji osiguratelj ne preuzima obvezu da ga nadoknadi. Naziva se još ugovoreni samopridržaj. Franšiza može biti integralna (ili uvjetna) i odbitna (ili bezuvjetna). U prvom slučaju, franšiza sudjeluje u šteti, ali samo ako iznos štete prijeđe iznos franšize. Ako je iznos štete veći od franšize, osiguraniku se nadoknađuje šteta u punom iznosu. Štete koje ne premašuju određen iznos osiguratelj uopće ne nadoknađuje, baš kao da nije bilo utanačenja o franšizi. Franšiza je odbitna kad se određeni postotak štete ne nadoknađuje ni u kom slučaju, tj. to je iznos kojim osiguranik uvijek sudjeluje u šteti. Ako je šteta ispod franšize, osiguranik ne ostvaruje nikakvu naknadu štete. Ukoliko ga šteta premašuje, onda se od nje iznos franšize odbija, a samo preostala razlika nadoknađuje. Kod odbitne franšize osiguranik ne može ostvariti naknadu štete u punom iznosu, ali je u tom slučaju novčana naknada za osiguranje znatno niža od naknade za integralnu franšizu. Zbog toga se u praksi mnogo češće i primjenjuje odbitna franšiza;
2. franšiza je predmet ugovora o franšizingu. Naravno, ugovor o franšizingu nije jedan od spektra ugovora o osiguranju u kojima je franšiza predmet podosiguranja, kada osiguranik snosi svoj dio rizika (kao pod 1). Sama riječ franšiza je i korijen za naziv ugovora o franšizingu (engl. franchising agreement, contract) i sastavni dio za označavanje ugovornih strana davaoca franšizinga (franchisor) i primaoca franšizinga (franchise). Davalac i više primalaca sačinjavaju sistem odnosno mrežu franšizinga (franchise network). Poslovanje u okviru franšizinga je ugovorni odnos između davaoca franšizinga i primaoca franšizinga, u kome: davalac franšizinga nudi i mora sačuvati stalan interes u poslovanju primaoca franšizinga (know-how i poslovno usavršavanje); primalac franšizinga posluje pod imenom tvrtke i na način poslovanja koji su u vlasništvu i pod nadzorom davaoca franšizinga; primalac franšizinga već je uložio ili će uložiti u svom poduzeću znatan dio kapitala iz vlastitih izvora.

Frankfurtska burza vrijednosnih papira (njem. Frankfurter Wertpapierbörse) je najveća burza unutar udruženja osam njemačkih burzi ukupan promet koje iznosi 80% ukupnog prometa na njemačkim burzama. Na njoj se trguje dionicama, obveznicama, varantima, zlatom i inozemnim valutama, te rokovnim poslovima, poglavito opcijama.
Trgovanje se odvija na dvije glavne razine: službeno regulirano tržište (njem. amtliche Notierung), te poluslužbeno tržište, koje se opet odvija na dvije razine – regulirano tržište (njem. geregelter Markt) na kojem se trguje dionicama manjih poduzeća, i slobodno tržište (njem. Freiverkehr) na kojem se trguje njemačkim i inozemnim vrijednosnicama koje se ne trguju niti na jednom od prethodnih. Bankovni brokeri su isključivi posrednici na burzi, te tečajnog posrednika (njem. Kursmakler) samo obavještavaju o obavljenim poslovima.
Tečajni broker posreduje između banaka, te izračunava i ističe službene tečajeve vrijednosnica. Tečajni broker, u izuzetno rijetkim slučajevima, smije poslovati za svoj račun i u svoje ime. Slobodni posrednik (njem. Freimakler) nije uključen ni u izračunavanje i isticanje službenih tečajeva, ni u izvršavanje naloga javnosti, ulagača na službenom tržištu. On posreduje u transakcijama između banaka, na slobodnom tržištu i u izračunavanju i isticanju cijena na istom tržištu.
Frankfurtska burza nema tip posrednika kao što je market-maker, budući da službeni tečaj utvrđuje tečajni broker, i to vaganjem primljenih ponuda za kupnju i ponudu za prodaju, te izračunavanjem razine ili razina cijena na kojima se najveća količina ponuda može izvršiti.

Forinta (forint, HUF) je novčana jedinica Madžarske, dijeli se na 100 filira.

Franak (fr. franc) je novčana jedinica Francuske (FRF) i brojnih zemalja: Andora (FRF), Belgija (BEF), Benin (CFA franak, XOF), Furkina Faso (XOF), Burundi (BIF), Čad (CFA franak, XAP), Džibuti (DJF), Ekvatorska Gvineja (XAF), Gabon (XAF), Gvineja (GNF), Kamerun (XAF), Komori (KMF), Kongo (XAF), Lihtenštajn (švicarski franak, CHF), Luksemburg (LUF), Madagaskar (MGF), Mali (XOF), Monako (FRF), Niger (XOF), Obala Bjelokosti (XOF), Ruanda (RWF), Senegal (XOF), Srednjoafrička Republika (XAP), Švicarska (CHF) i Togo (XOF).
Od 1795. uveden u Francuskoj kao novčana jedinica. Od 1865. francuski franak postaje međunarodna valuta (Latinska monetarna unija), ali poslije I. svjetskog rata gubi to značenje na račun švicarskog franka. Franak se dijeli na 100 santima.

Forfeting (engl. forfaiting, njem. Forfaitierung) označava:
1. kupovinu potraživanja izvoznika prema inozemstvu bez prava regresa prema prodavaocu u slučaju nemogućnosti naplate o dospijeću;
2. instrument financiranja međunarodne trgovine bezregresnom prodajom potraživanja uz odgovarajuće instrumente osiguranja;
3. diskontiranje kupnje, uz naplatu određene premije (diskonta), određenog potraživanja bez prava na regres protiv vjerovnika.
Instrumenti forfetiranja su akceptirane i avalirane mjenice što su ih izdali kreditno sposobni kupci uz klauzulu “bez prava regresa”. U procesu forfetiranja rokovi dospijeća potraživanja su veći od 90-180 dana uobičajenih u poslovima faktoringa, i odnose se na rokove od 6 mjeseci do 5 godina.

Fond menadžer je financijski stručnjak, specijalist za upravljanje imovinom fondova zaposlen u društvu za upravljanje fondovima.

Forfaitni ugovor (engl. forfait contract, njem. Forfaitsvertrag) je prodaja nedospjelih novčanih tražbina banci uz isključenje prava banke na regres prema prodavaocu, za slučaj da tražbine nisu naplative. Po svojoj pravnoj prirodi forfait je ugovor o prodaji uz isključenje odgovornosti prodavaoca za naplativost (bonitet), dok se istinitost tražbine prodavalac (forfaitist) uvijek odgovara.
Tražbine koje su predmet forfaitiranja prenose se cesijom radi ispunjenja ugovora o prodaji. Kad se govori o forfaitu, pretežno je riječ o kupnji mjeničnih tražbina. U mjeničnom forfaitnom poslu koristi se vlastita mjenica, jer se prema mjeničnom pravu kod vlastite mjenice mogu isključiti regresnopravne odgovornosti forfaitista (trasanta).
Naime, kod trasirane mjenice trasant se može osloboditi odgovornosti za akcept, ali svaka odredba kojom bi se oslobađao odgovornosti za isplatu smatra se kao da nije ni napisana. To znači da klauzula o isključenju odgovornosti forfaitista (trasanta) kad bi se radilo o trasiranoj mjenici – ne bi ga oslobađala odgovornosti za isplatu, i ne bi se postigla svrha forfaitnog ugovora.

Fond (engl. fund, njem. Fonds, Geldmittelbestand) prvenstveno označava osnovni i obrtni kapital (glavnicu). Fondovima se nerijetko nazivaju i javni vrijednosni papiri (SAD, V. Britanija), pa i neki zajmovi i krediti. U širem smislu fond predstavljaju posebno izdvojena novčana i materijalna sredstva koja služe određenoj namjeni. U užem smislu to su posebno izdvojena novčana i materijalna sredstva namijenjena unaprijed utvrđenoj svrsi.
Fondovi mogu biti međunarodni, državni, prirodni i dr. Od fondova, neovisno o vrsti i namjeni, treba spomenuti npr. amortizacijski fond, fond akumulacije, pa fond za obnovu i razvoj i posebno Međunarodni monetarni fond kao instituciju. Iako se pod pojmom fonda najčešće podrazumijevaju izdvojena novčana sredstva, nerijetko fondovska sredstva mogu biti i zalihe materijalne naravi.

Fluktuacija (engl. fluctuation) je kolebanje i mijenjanje gospodarskih pojava, odnosa i procesa, odnosno gospodarske aktivnosti društva i njegovih članova. Razlikuje se fluktuacija nekog određenoga gospodarskog fenomena (cijena, radne snage, ponude, potražnje, zaposlenosti itd.) od fluktuacije ukupne društvene gospodarske aktivnosti.
Mnoge sezonske fluktuacije posve su normalan i neizbježan pratitelj gospodarske aktivnosti društva (dozrijevanje poljoprivrednih proizvoda, sezonska potražnja turističkih usluga).

Float (engl. float money, njem. schwimmendes Geld, freischwankende Geld) označava ukupnu količinu novca koja je korisnicima, tj. bankama, odobrena prema izdanim čekovima, a iz tehničkih razloga još nisu prema tim čekovima zaduženi računi banaka s kojih čekovi trebaju biti isplaćeni. Obračunske (klirinške) institucije koje obavljaju obračun prema izdanim čekovima odobravaju čekovne iznose u korist računa banke koja je čekove dostavila na kliring, a sa zakašnjenjem terete račun banaka koje čekove trebaju platiti.
Razlika koja zbog toga uvijek postoji naziva se float. Float je nužnost jer vremenski razmak između odobrenja računu ili prezentacije čeka na naplatu i terećenja računa uvijek postoji. Pri mjerenju novca float se vodi kao komponenta M1 (novčana masa) ili, češće, kao dio tzv. kvazinovca (near money) pa ulazi u monetarni agregat M2. U našoj terminologiji rabe se izrazi “novac u kanalima platnog prometa” i “novac u obračunu”.

Flotantna polica (engl. floating policy, open policy, open cover, njem. Abschreibepolice, laufende Police, offene Police, fr. police à aliment) se primjenjuje u osiguranju imovine i transportnom osiguranju. U imovinskom osiguranju za osiguranje predmeta koji se prevoze iz jednog mjesta na drugo. U polici mora biti naznačen osigurani interes, vrsta robe i početak osiguranja.
Osiguravatelj u pravilu ugovorom utvrđuje ograničenje svoje obveze. Otpisna polica je posebni oblik flotantne police. Premije se utvrđuju po početnoj osiguranoj svoti. Od osigurane svote otpisuju se iskorišteni iznosi.
Paušalna polica je također poseban oblik flotantne police posebno u prijevozu robe na male udaljenosti i unutarnjem prometu. Iznos premije (nepromjenjiv) izračunat je na temelju osigurane svote za maksimalno utvrđen broj dana, prijevoznih sredstava i moguće štete s ograničenom širinom pokrića.

Fizička osoba (engl. natural person, njem. natürliche Person, Naturperson) je naziv za život čovjeka kao subjekta prava. Rabe se još i nazivi naravna i prirodna osoba. Pravna sposobnost, tj. sposobnost biti nositeljem prava i obveza, nije čovjekovo prirođeno, već je njegovo društveno svojstvo koje pravni poredak može, ali i ne mora priznati svakom čovjeku. Tako npr. u robovlasničkom društvu robovi s pravnog gledišta nisu bili subjekti, već objekti prava.
Fizička osoba postaje rođenjem. To znači da dijete čim se rodi dobiva pravnu sposobnost. Dovoljno je da dijete pokazuje znakove života, a ne mora biti i sposobno za život. Po našem pravu vrijedi presumpcija (predmnjev) da je dijete rođeno živo. Ponekad se ukaže potreba da se još nerođenom djetetu (nasciturusu) sačuvaju neka prava pa se tada služimo fikcijom “onaj koji će se roditi uzima se kao da je već rođen”. Pri tome je bitno: 1. da fikcija mora ići u korist nasciturusa i 2. da se dijete mora roditi živo.
Fizička osoba prestaje smrću. Prema tome, smrt ne znači samo kraj fizičkog života, nego i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe. U slučaju da se ne zna je li neka osoba živa ili mrtva, pravo se služi presumpcijom smrti. Presumpciju smrti poznaje i naše pravo u vidu ustanove proglašenja nestale osobe umrlom. Prema tome, proglašenjem umrlom samo se presumira i prestanak pravne sposobnosti fizičke osobe. Fizička osoba može imati i poslovnu sposobnost. Deliktna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoja protupravna djelovanja. Deliktna sposobnost fizičke osobe nastupa s navršenom 14. godinom života. Maloljetnik koji je navršio 14. godinu života potpuno je deliktno sposoban ako je duševno zdrav. Duševno zdravlja se presumira. Maloljetnik od navršene 7. godine do navršene 14. godine nije deliktno sposoban, ali će biti ako se dokaže da je pri počinjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje (uračunljivost).

Fleksibilni proračun (engl. flexible budget) je rezultat proračuna poslovnih aktivnosti poduzeća za određeno razdoblje. Zasniva se na spoznaji ponašanja elemenata uspjeha, odnosno troškova (rashoda) i prihoda koji se očekuju s obzirom na konkretno poduzete aktivnosti.
Izrađuje se za sve očekivane razine poslovne aktivnosti. Pruža dinamičku osnovu za usporedbe s obzirom na to da se automatski usklađuje s promjenom u opsegu poslovne aktivnosti. Fleksibilni proračun moguće je pripremiti i
1. prije početka razdoblja za koji se odnosi (uobičajeno) i
2. nakon završetka razdoblja za koji se odnosi (rijetko).

’Fixed Income Market’ ili tržište fiksnih prinosa predstavlja tržište dužničkim vrijednosnica koje nose fiksni kamatni prinos. Tržište fiksnih prinosa uključuje poglavito trezorske, blagajničke i komercijalne zapise, mjenice, repo poslove te obveznice.

Fiskalni sustav (engl. fiscal system, njem. Fiskalsystem, Finanzsystem) je sustav prikupljanja prihoda države (ili nižih društveno-političkih zajednica: županije, grada, općine) za pokrivanje javnih rashoda. To je skup načela institucija i propisa koji određuju, prikupljaju i upravljaju javnim prihodima i rashodima jedne države.

Fiskus (engl. state treasury, government revenue, njem. Fiskus, Staatsvermögen) je državna blagajna; sinonim za državnu imovinu.
U nekim slučajevima taj se izraz odnosi na državu u funkciji naplaćivanja poreza, carina i drugih prihoda. Fiskalno, ono što se odnosi na novčane interese države. Fiskalizam, državna djelatnost usmjerena samo na stjecanje prihoda za pokriće svojih rashoda.

Fiskalni neto efekt (engl. fiscal leverage) je neto učinak fiskalne politike. Fiskalna politika kao dio makroekonomske politike izaziva promjene u privredi. Da bi se utvrdilo kako je djelovanja fiskalna politika neophodno je odijeliti promjene u fiskalnim parametrima ili promijenjene odgovore na postojeće parametre koji utječu na razinu deficita.
Učinci promjene parametara mjere se u odnosu na ostvarene promjene u deficitu ili suficitu pri danoj razini dohotka. Za referentnu razinu dohotka uzima se ona koja odgovara punoj ili visokoj zaposlenosti.
Ukratko, promjene neto fiskalnog efekta mjere se promjenama viška ili manjka pune zaposlenosti.

Fiskalna terapija (engl. fiscal therapy, šp. fiscoterapia) je pojam što ga je skovao španjolski ekonomist Jesus Alfonso za korištenje oporezivanja kao lijeka za različite ekonomske boljke.

Fiskalni deficit (engl. fiscal deficit) je deficit cijeloga nefinancijskoga javnog sektora, tj. deficit države i javnih poduzeća. Obuhvaća i fiskalne aktivnosti središnje banke i drugih financijskih posrednika.
Fiskalni deficit mora se proširiti i kvazifiskalnim deficitom koji se javlja kada financijski posrednici, najčešće središnja banka, obavljaju neke fiskalne zadatke (kad središnja banka preuzima gubitke iz portfelja poslovnih banaka ili je neposredno uključena u davanje kredita pojedinim poduzećima ili granama po subvencioniranim kamatama).

Fiskalna politika (engl. fiscal policy, njem. Fiskalpolitik, Steuerpolitik) je skup svih mjera jedne države (vlade) kojima se utječe na zarade, imovinu i akumulaciju fizičkih i pravnih osoba s ciljem prikupljanja sredstava za financiranje društvene potrošnje. Također, korištenjem fiskalnih instrumenata (poreza, javnih rashoda, javnog duga) država utječe na ukupne gospodarske troškove: zarade, zaposlenost, privredni rast itd. Država mjerama fiskalne politike regulira ciklička kretanja u gospodarstvu.

Fiskalna iluzija (engl. fiscal illusion, njem. Fiskalillusion) je privid što ga stvara država tako da se porezi čine nižima, a socijalne koristi većima nego što stvarno jesu. Fiskalna iluzija je izrazitija otkako rastu državni prihodi i potrošnja u ukupnom narodnom dohotku.
Iluzija se stvara na više načina: više se izdaje za tekuće nego za kapitalne rashode (veće naknade za bodovanje umjesto izgradnje bolnica), iz općih poreza se subvencioniraju razne socijalne isplate, pa se one čine velikima u odnosu na doprinose socijalnom osiguranju, porezni prihodi se povećavaju kroz inflaciju, a ne kroz povećanje poreznih stopa, itd.
Pribjegavanje takvim metodama nije uvijek dokaz državne nestručnosti, već simptom suprotstavljenih pritisaka da se smanje porezi, a povećaju koristi.

Fiskalna godina (engl. fiscal year, tax year, njem. Steuerjahr) je obračunsko razdoblje za koje se planiraju i izvršavaju državni prihodi i rashodi. Obuhvaća 12 uzastopnih mjeseci, 52 uzastopna tjedna ili 365 uzastopnih dana.
Može se poklapati s kalendarskom godinom (kao što je to u nas), ali ne mora (u Velikoj Britaniji traje od 6. travnja jedne do 5. travnja sljedeće godine, a u SAD od 1. srpnja do 30. lipnja).

Fiskalist (engl. fiscalist, njem. Fiskalist) je ekonomist koji smatra da je za upravljanje privredom, značajnija fiskalna politika (tj. vođenje državnih financija pomoću oporezivanja, potrošnje i uzimanja zajmova) nego monetarna politika.

Financiranje (engl. financing, njem. Finanzierung) je proces pribavljanja, korištenja i vraćanja financijskih (prvenstveno novčanih) sredstava njihovim izvorima. Obuhvaća tri međusobno povezana područja: tržište novca i kapitala, ulaganje i upravljanje financijama. Financiranje se sastoji od odnosa koji nastaju upravljanjem financijama, ulaganjem putem tržišta novca i kapitala. Ulaganje je proces koji se zasniva na potrebi financijskih sredstava i pretpostavlja postojanje potražnje (kao izraza potrebe) i ponude (kao izraza viška sredstava). Ulaganje se sastoji od kratkoročnog ili dugoročnog angažiranja sredstava, s interesom ili bez njega (u obliku kamate). Dakle, pomoću financiranja sredstva se pribavljaju, koriste i vraćaju.

Financijsko tržište (engl. financial market, njem. Finanzmarkt) znači mjesta, osobe, instrumenti, tehnike i tokovi koji omogućavaju razmjenu novčanih viškova i manjkova, tj. novca, kapitala i deviza. Nerazvijena financijska tržišta svedena su na depozit, kredit i banke. Razvijena tržišta obiluju financijskim instrumentima, raznovrsnim financijskim institucijama, složenim financijskim tehnikama i brojnim financijskim tokovima. Obično se dijele na tržište novca i kratkoročnih vrijednosnih papira, tržište kapitala i devizno tržište.
U praksi postoji mnoštvo tržišta: dionica, obveznica, državnih vrijednosnih papira, kredita, opcijskih i futures tržišta, tržišta potraživanja po kreditnim karticama, leasinškim poslovima, izvoznim potraživanjima (tržište novca, tržište kapitala, primarno tržište, sekundarno tržište, burza, OTC tržište itd.).

Financijsko upravljanje (engl. financial management, njem. Finanzverwaltung) je izraz kojim se označava integralni upravljački pristup djelatnosti upravljanja novčanim, odnosno financijskim sredstvima poduzeća. Podrazumijeva prikupljanje vlastitih i tuđih izvora sredstava, politiku naplate potraživanja, kontrolu novčanih tokova, kriterije raspodjele dobiti, odabir investicijskih mogućnosti itd.

Financijski supermarket (engl. financial supermarket, njem. Finanzsupermarkt) je financijska ustanova orijentirana na pružanje potpune ili barem raznovrsne palete financijskih usluga svim tipovima komitenata.
Nastale su iz prirodne potrebe da se komitentima pruži što širi izbor usluga: od štednje i savjetovanja do kupoprodaje raznovrsnih vrijednosnih papira, prodaje osiguranja, odobravanja zajmova, poslovanja s hipotekama i sl.
Pojava je karakteristična za razvijena tržišta SAD, Velike Britanije, njemačke (štedionice) ili Italije (bankovni “borsini”), a takvoj ponudi teže sve financijske institucije. Ideja vodilja im je “Sve na jednom mjestu – sve pod jednim krovom”. Najpoznatiji “supermarketi” u SAD su American Express (aktiva 116 mlrd USD), Federal National Mortgage Association (103), Salomon (74) i Merrill Lynch (55).

Financijski rizik (engl. financial risk, njem. Finanzrisiko) predstavlja rizik kod fiksnih troškova financiranja (rizik da se ostvarenim financijskim rezultatom neće pokriti kamate na dugove poduzeća) i/ili rizik koji proizlazi iz stupnja zaduženosti poduzeća (rizik da poduzeće neće biti u mogućnosti vratiti dug). Stupanj rizika se povećava usporedo sa stupnjem zaduženosti poduzeća.

Financijski posrednici (engl. financial intermediaries, njem. finanzieller Vermittler) su osobe ili institucije koje prikupljaju novčana sredstva javnosti i usmjeravaju ih u financijske plasmane. Novčana sredstva prikupljaju u obliku uloga na depozite, prodajom polica osiguranja, uplatom uloga, polozima na transakcijske račune i sl. Ovako prikupljena sredstva plasiraju u kredite, dionice, obveznice, državne vrijednosnice, stranu valutu, realna dobra i sl.
Financijski posrednici (intermedijari) “kupuju” direktna potraživanja s jednim karakteristikama i transformiraju ih u indirektna potraživanja s drugačijim karakteristikama. Na taj način financijski intermedijari provode denominacijsku transformaciju (npr. mnoštvo malih ušteda plasiraju u jedan veliki kredit), diverzificiraju rizik, transformiraju dospijeća, osiguravaju likvidnost, a uz to smanjuju i troškove financijskog tržišta. Najpoznatiji financijski posrednik je banka, a uz nju značajne su štedne depozitne ustanove, osiguravateljne kompanije, mirovinski fondovi, fondovi tržišta novca, investicijski fondovi zajedničkih ulaganja itd. Sve veći razmjeri izravnog financiranja izazvanog sveopćom sekuritizacijom doveli su do pojave disintermedijacije, čime se smanjuje uloga financijskih posrednika (direktno i indirektno financiranje, financijske institucije i disintermedijacija).

Financijski leasing –Kod financijskog leasinga predmet najma prelazi u potpuno vlasništvo korisnika sa zadnjom otplaćenom ratom leasinga. Za cijelo vrijeme najma vodi se u poslovnim knjigama korisnika kao investicija i iskazuje se u sklopu njegove bilance zaduženosti kao obveza. Vrijednost predmeta leasinga obračunava se u bruto iznosu sa PDV koji se plaća ili u jednakim obrocima tijekom najma ili kao jednokratni iznos po njegovu završetku.

Financijski kredit (engl. financial credit, njem. Finanziellerkredit) je kredit odobren u novcu, a bez namjene uvjetovane od strane kreditora. Prema našem Zakonu o kreditnim odnosima s inozemstvom predstavlja kredit odobren zajmotražiocu u novcu, s tim da ugovorom o kreditu nije određena namjena korištenja sredstava.
Dugoročni i srednjoročni financijski krediti mogu se zaključivati, koristiti i otplaćivati radi održavanja likvidnosti u plaćanjima s inozemstvom i za razvoja. Iznimno se mogu zaključivati radi izvođenja investicijskih radova u inozemstvu, ulaganja u inozemstvu ili kreditiranja inozemstva te radi ulaganja stranih osoba u domaća poduzeća. U širem smislu i tzv. robni krediti zapravo su financijski krediti, ali s namjenom.

Financijski inženjering (engl. financial engineering services) obuhvaća usluge sastavljanja financijske konstrukcije posla (najčešće investicije) i eventualno kasnije i provedbe, pronalaženja mogućih izvora financiranja, izbor optimalnih izvora, pomoć u pripremi i sklapanju ugovora.
Kod velikih investicijskih poslova na međunarodnom tržištu financijski elementi, predstavljaju u ponudi važan faktor konkurentnosti ponuđača (vrsta i dužina kredita, kamatna stopa i mirovanje otplate), što daje važnost financijskim stručnjacima u izradi projekta. Većinu projekata ne financira sam naručilac (kupac), već u financiranju posla sudjeluje i ponuđač, izvođači radova, kao i različite privatne i javne, nacionalne i međunarodne financijske institucije. Upravo su stoga usluge financijskog inženjeringa neophodne za kvalitetnu pripremu ponude i izvedbu ugovorenog projekta. Te vrste usluga mogu nuditi financijski stručnjaci (pojedinci) ili specijalizirane marketinške institucije (pravne osobe) za financijski inženjering.

Financijske institucije (engl. financial institutions, njem. Finanzinstitutionen) su posrednici na financijskom tržištu. Zadatak im je prikupljati novčana sredstva i usmjeravati ih u financijske plasmane. Najvažnija financijska institucija je banka, koja je i depozitna ustanova. Na prikupljene novčane depozite ona plaća kamate i usmjerava tako prikupljena sredstva u raznovrsne kredite, pružajući uz to i novčarske usluge. Depozitne su institucije i štedionice, kreditne službe, štedno-kreditne zadruge i slične ustanove koje primaju depozite.
Mnogo su brojnije nedepozitne financijske institucije. To su npr. mirovinski fondovi (državni i privatni), ustanove osiguranja života i imovine, zajednički investitori (unit i investment trust) u koje se udružuju pojedinačni investitori, državne agencije, raznoliki fondovi i financijske kompanije, brokerske kuće i sl. Neke od ovih institucija prikupljaju novčane fondove članarinama i ulozima, neke prodajom polica osiguranja, treće su čisti posrednici, četvrte usmjeravaju državne fondove, pete rukovode zakladama i povjerenim sredstvima, a sve ih ulažu u različite plasmane. Teško je povući jasnu granicu podjele na depozitne i nedepozitne ustanove i unutar ovih grupa. Banke sve više ulaze u sve novčarske poslove, posebno u one uslužne, u vezi s emisijom i trgovanjem vrijednosnim papirima, a nedepozitne ustanove preuzimaju i klasične bankovne poslove.

Financijski analitičar (engl. financial analyst, njem. Finanzanalytiker) je financijski savjetnik koji na temelju konzistentnog proučavanja tržišta vrijednosnica i posebnih tehnika financijskih analiza daje podatke o stanju i kretanjima na tržištu, radi preporuke kod upravljanja investicijskim kapitalom. Analitičar proučava nekolicinu poduzeća, njihovo tehnološko stanje, stanje konkurencije na tržištu, daje mišljenje o budućim kretanjima vrijednosnica, te preporučuje kupnju ili prodaju vrijednosnica. Najčešće je usko specijaliziran za određene vrste vrijednosnih papira i radi za proviziju preko posredničkih kuća i velikih financijskih institucija (mirovinskih fondova, investicijskih fondova, osiguravajućih ustanova i sl.). Zbog dobre upućenosti u kretanja na financijskom tržištu i pravovremenih informacija analitičari mogu utjecati na cijene vrijednosnica.

Financijska poluga (engl. financial leverage, njem. finanzwirtschaftliche Hebelwirkung) se koristi u istraživanju optimalnih odnosa između vlastitog i tuđeg financiranja. Pravilo financijske poluge kaže da se isplati korištenje tuđih izvora financiranja sve dok se poslovanjem ostvaruje stopa rentabilnosti veća od ponderirane kamatne stope po kojoj se plaćaju kamate na tuđi kapital. Rentabilnost vlastitog kapitala pod utjecajem je efekta poluge i ovisi o obujmu tuđeg financiranja.
Efekt poluge kaže da se porastom tuđeg financiranja povećava rentabilnost vlastitog kapitala ako je rentabilnost ukupnog ulaganja veća od kamatne stope na tuđi kapital. Taj pozitivni efekt naziva se i šansa poluge. Smanjenje rentabilnosti ukupnog ulaganja ispod stope troškova korištenja tuđeg kapitala vodi negativnom djelovanju poluge, tj. porastom zaduživanja pada stopa rentabilnosti vlastitog kapitala. U tom slučaju govori se o riziku poluge. Posljedica je rasta kamata na tuđi kapital ili smanjenja rentabilnosti ukupnog ulaganja. Odnos tuđeg i vlastitog kapitala naziva se faktorom financijske poluge.

Financijska struktura (engl. financial structure) odražava odnose među pojedinim oblicima kapitala i ulaganja, a razlikuje se:
1. vertikalna financijska struktura, kojom se prikazuju dijelovi i udjeli imovine (odnosi konstitucije) te kapitala i obveza (odnosi financiranja), i
2. horizontalna financijska struktura, kojom se istražuju odnosi i povezanost među pojedinim dijelovima imovine s jedne strane, te kapitala i obveza s druge strane (investiranja i likvidnosti).
Struktura imovine uobičajeno se prikazuje odnosom dugotrajno i kratkotrajno vezane imovine, a struktura kapitala kao odnos između vlastitog i tuđeg kapitala te kao odnos dugoročnog i kratkoročnog kapitala. Struktura imovine ovisi o djelatnosti poduzeća, i to u prvom redu o potrebnoj dugotrajnoj imovini (građevine, oprema itd.), koju je, zbog dugotrajnog korištenja, potrebno financirati iz dugoročnog kapitala, i to primarno vlastitog, a po potrebi i iz dugoročnog tuđeg kapitala. Time se dolazi do horizontalne financijske strukture koja odražava odnose investiranja (dugotrajne imovine i dugoročnog – vlastitog i tuđeg – i/ili vlastitog kapitala) te odnose likvidnosti (kratkotrajne imovine i kratkoročnog kapitala).

Financijska piramida (engl. financial pyramid, njem. finanzliche Pyramide) je piramidalni prikaz strukture imovine neke osobe uređen prema odrednicama sigurnosti, likvidnosti i prinosa. Portfelj imovine uređuje se tako da su pri osnovici piramide najsigurniji instrumenti manjeg prinosa kako bi se osigurala široka i stabilna osnova imovine (piramide). To je obično gotovina koja ne nosi nikakav prinos, sigurni državni vrijednosni papiri, osigurane obveznice, ulaganja u mirovinske fondove, u štednju kroz osiguranje života i sl.
Prema vrhu piramide sve manji iznosi ulažu se u oblike imovine sve većeg rizika i sve većeg mogućeg prinosa: neosigurane obveznice, preferencijalne pa obične dionice, špekulativne obligacije. Na samom vrhu piramide ulaganja mali su iznosi uloženi u instrumente visokog rizika. Ovaj standardni izgled piramide imovine svaki investitor korigira ovisno o nizu faktora i motiva, pri čemu su vrlo važni dob, spol, karakterne crte, raspoloživa sredstva, iskustvo, stanje na tržištu, očekivanja i sl. Pri uređivanja portfelja stručnu pomoć investitorima pružaju profesionalni analitičari financijskog tržišta i konzultanti, brokeri i posebni bankovni odjeli.

Financijska mjenica (engl. finance bill, njem. Finanzwechsel) se izdaje za pokriće primljenog kredita i predstavlja uobičajenu i redovitu vrstu osiguranja koju je korisnik kredita dužan dati banci kreditoru u obliku mjeničnog akcepta ako je riječ o trasiranoj mjenici ili u obliku vlastite sola mjenice.
U navedene se svrhe koristi pri kratkoročnom i srednjoročnom kreditiranju, a najčešće prilikom odobravanja kontokorentnih kredita, odnosno kredita za povremena prekoračenja i revolving kredita. S potpisima avalista i sigurnih žiranata, ovakve mjenice daju potrebnu čvrstoću kreditnom odnosu te se kreditiranje za banku-kreditora odvija bez posebnog rizika.
Financijska mjenica bitno se razlikuje od kreditne mjenice (akceptacijske i avalne) kao i novčane mjenice, pa ih se ne smije poistovjećivati.

Financijska analiza (engl. financial analysis, njem. Finanzanalyse) je značajno područje poslovne analize. Osnovni su mu ciljevi:
a) tumačenje financijskih informacija,
b) korištenje usporednih podataka, c) analiza financijskih tržišta.
Tumačenje financijskih informacija odnosi se pretežito na ocjenu i tumačenje financijskih izvještaja i drugih financijskih podataka o poduzeću. Korištenje usporednih podataka omogućuje komparativnu financijsku analizu; najčešće se rabe usporedni podaci poduzeća iste djelatnosti, najjačih konkurenata i djelatnosti kao cjeline. Analiza financijskih tržišta obuhvaća istraživanje međuzavisnosti cijena dionica poduzeća, njegovih konkurenata i trendova na tržištu dionica.

Financijska institucija (engl. financial institution, njem. Geldinstitution) je ustanova koja prikuplja novčane fondove i usmjerava ih u financijske plasmane. Postoje depozitne i nedepozitne financijske institucije. Od depozitnih institucija najpoznatije su banke, kase i štedionice. Od nedepozitnih institucija najpoznatije su: mirovinski fondovi i osiguravajuće institucije. Prema geografskom obilježju dijelimo ih na nacionalne, regionalne i međunarodne.

Financije (engl. finance, njem. Finanzen, Geldwesen), 1. ekonomska disciplina koja proučava tržišta novca i kapitala, institucije i sudionike, politike nabave, financijskih sredstava i njihovu distribuciju, povremenu vrijednost novca, teoriju kamata i cijene kapitala; 2. zajednički imenitelj za sve poslove povezane s novcem, od pojedinca preko poduzeća i nacionalne privrede do svjetske privrede. U ekonomskoj teoriji financije su razgranata disciplina: javne, privatne, društvene, poslovne, fiskalne, monetarne itd.

Faktura (engl. invoice, njem. Faktura, Rechnung) je isprava koju predavalac ili isporučitelj stvari ili pružalac usluga izdaje primatelju robe ili usluge, specificirajući u njoj kvantitativno i kvalitativno predane ili isporučene stvari ili pružene usluge, akcesorne troškove, odgovarajuće poreze, modalitete plaćanja itd. Faktura se smatra vjerodostojnom ispravom na temelju koje se može izdati platni nalog, odnosno odrediti i provesti ovrha.

Faktoring (engl. factoring, njem. Faktoring) je posao kratkoročnog financiranja izvoznog ili uvoznog posla preko faktora kao posebne organizacije. Prodavaoci, odnosno kupci mogu se financirati posredstvom faktora pod uvjetom da kupac sve narudžbe prije izvršenja isporuke od strane poslodavca mora dati faktoru na odobrenje, te da faktor stalno ispituje kreditnu sposobnost kupaca, prije nego što preuzme bilo kakvo potraživanje.
Faktoring je posao kratkoročnog financiranja robnih potraživanja na osnovi fakture i robnih dokumenata. Temelj je ugovor o faktoringu i čini ga globalna cesija budućih potraživanja dobavljača. Cediraju se na osnovi fakture i inkasa tih potraživanja, a može se predvidjeti i komercijalni rizik i avansiranje vrijednosti ustupljenih potraživanja do izvjesne granice.
Faktor za svoju uslugu zaračunava faktoring proviziju. Visina provizije uvjetovana je ukupnim prometom, prosječnom svotom svih računa, brojem i postojanošću kupaca, kao i prosječnim rokom potraživanja. Za preuzimanje komercijalnog rizika i avansiranja plaća se posebna naknada.

Faktor zaduženosti (engl. indebtedness factor) je suvremeno dinamičko, retrospektivno i prospektivno mjerilo ne samo likvidnosti već općenito opstojnosti, ostanka u poslu. Temelji se na koncepciji ? novčanog toka (cash flow) i oblikuje se kao odnos obveza i novčanog toka. Tako formiran pokazatelj govori o tome koliko bi godina posljednju ostvarenu veličinu novčanog toka trebalo i u budućnosti ostvarivati kako bi se podmirili svi dugovi, tj. obveze prema tuđem kapitalu, uz pretpostavku uzdržavanja od investiranja i raspodjele dividendi. Upravo stoga što se odnos između obveza i novčanog toka temelji na ideji likvidnosti smatra se da je to i jedan od pokazatelja rizika izuzetno pogodan za ranu spoznaju započete krize poduzeća.
Smatraju ga također najboljim indikatorom za sklonost stečaju, indikatorom koji najavljuje propast poduzeća, što je različitim empirijskim istraživanjima i potvrđeno. Tako je utvrđeno da kod neuspješnih poduzeća faktor zaduženosti raste za 2,5 na 6,6, dok kod uspješnih poduzeća faktor zaduženosti pada sa 4,2 na 2,4. Velika i ugledna njemačka poduzeća utvrdila su u tzv. negativnoj klauzuli kako u bilancama iskazana vrijednost obveza ne smije prekoračiti 3,5-struki iznos prosječnog novčanog toka ostvarenog u posljednje tri godine. Na taj način se vrijednost faktora zaduženosti od 3,5 uzima kao orijentir: niže vrijednosti ukazuju na snagu, više vrijednosti na slabost i ugroženost.
Pri izračunavanju faktora zaduženosti važno je definirati vrijednost novčanog toka. Općenito se on može izračunavati na dva različita načina: izravnom metodom toka da se od svih priljeva oduzmu svi odljevi, ili neizravnom metodom u jednostavnom obliku tako da se vrijednosti amortizacije pridoda vrijednost akumulacije, a u složenijem obliku uvode se još i modifikacije. Razlike postoje u definiranju akumulacije. Prema važećem zakonodavstvu u SAD raspodjela dobiti se utvrđuje krajem godine, tako da je na kraju poslovne godine poznata i veličina zadržane dobiti. Prema američkom konceptu to je ujedno i veličina akumulacije.
Prema europskom konceptu, koji je prihvaćen i kod nas, odluku o raspoređivanju dobiti na dio za dividende te zadržanu dobit donosi skupština dioničara. Budući da se skupštine dioničara održavaju tek sredinom godine i da je tek tada poznata veličina zadržane dobiti, to se u europskom prostoru za izračunavanje akumulacije uzima ukupna neto dobit. Prema američkom konceptu dakle faktor zaduženosti se izračunava na temelju obrasca obveze/(amortizacija + zadržana dobit), dok se u europskom prostoru izračunava kao odnos obveze/(amortizacija + neto dobit).

Faktor (engl. factor, njem. Faktor) je posrednik u vanjskotrgovinskim poslovima, u koje se uključuje radi njihova financiranja. Postoji izvozni i uvozni faktor, a njegovo se poslovanje sastoji od toga da od poslodavaoca preuzima ukrcajne dokumente i dozvoljava da se na njega vuče mjenica na oko 70-80% vrijednosti robe.
Faktor po nalogu prodavaoca prodaje robu kupcima kojima odobrava kredit i za tako prodane partije robe preuzima rizik. S obzirom na razvoj posredništva danas faktor preuzima robna potraživanja (kratkoročna), odnosno financijska potraživanja na osnovi robnih transakcija, što pruža mogućnost prodavaocu robe da odmah raspolaže novcem prije nego on i dospije. Ako se kratkoročni krediti pokrivaju vučenim mjenicama, ispostavljaju se s klauzulom “bez prava regresa” (without recourse), i time nema delkredere rizika za prodavaoca.

Financial Times Stock Exchange Index (FT/SE 100 Share Index, FT/SE Index) je indeks cijena dionica 100 najvećih poduzeća kojima se trguje na Londonskoj burzi.
FT/SE indeks je uveden 1984. i rabi se kao osnova za trgovanje opcijama i ročnicima. Popularno se naziva “Footsie”.

Filijala (engl. affiliated company, subsidiary daughter company, njem. Tochtergesellschaft) poduzeće čiji kapital u nominalnoj vrijednosti većoj od 50% pripada, tj. u vlasništvu je, drugom poduzeću ili grupi poduzeća. To drugo poduzeće, odnosno grupa, jest matično poduzeće (engl. parent company) koje sudjeluje u upravljanju i kontroli poslovanja filijale kroz kontrolu izbora, sastava i rada upravnog odbora i izvršnih organa.
Matično poduzeće kontrolira bilancu filijale, tj. određuje i provodi politiku raspodjele dobiti, odnosno gubitaka, uzimajući u obzir interese grupe. Bez obzira na to je li filijala u stopostotnom ili manje (više od 50%, ali manje od 100%) vlasništvu matičnog poduzeća, odlučivati se može u matičnom poduzeću, na razini filijale, ili kooperativno. Najznačajnije varijable koje determiniraju mjesto odlučivanja u pojedinom slučaju jesu: proizvod i oprema, kompetentnost osoblja filijale, veličina i starost međunarodnog poduzeća, unutarsistemske cijene itd. Naravno, matično poduzeće ima najveću slobodu i fleksibilnost akcije kad je riječ o filijalama u stopostotnom vlasništvu.

Fiktivna prodaja (engl. fictitious sales, njem. der fiktive Verkauf) je prividna prodaja u kojoj se stvara samo privid da je prodaja obavljena, a zapravo posao nije obavljen. Dužnik može provesti fiktivnu prodaju da bi izigrao vjerovnika. Pri tome radi fingiranim računima, koji sadrže izmišljene obveze jedne osobe prema drugoj, tj. račun za robu koja nije isporučena, da bi se stanje prikazalo na drukčiji način i zavarale treće osobe. To može biti prikrivanje stanja obveza na čije je ime račun ispostavljen, ili služi prikrivanju manjkova na zalihama prodavača. Fiktivna prodaja pravno je ništavna.

Fiksni tečaj (engl. fixed rate of exchange, fixed exchange rate, njem. fester Wechselkurs) karakterizira stabilnost vrijednosnog odnosa između domaćeg novca i stranih valuta, a temelji se na paritetu što su ga utvrdile monetarne vlasti određene zemlje kojim one cijenu jedinice strane valute izražene u domaćem novcu formiraju prema nekom objektivnom standardu, odnosno jednom konvencionalno izabranom nazivniku (prije prema zlatu, zlatu i dolaru, a danas prema nekoj stabilnoj valuti ili košarici valuta).
Stabilnost fiksnog tečaja može biti apsolutna (npr. kad postoji zakonski tečaj u režimu deviznih ograničenja) ili relativna uz minimalne oscilacije oko utvrđenog pariteta (npr. u slučajevima prisutnosti intervencija centralne banke odnosne zemlje na deviznom tržištu).
Stabilnost deviznih tečajeva valuta zemalja članica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) postignuta je uz ostale mjere, upravo obveznom intervencijom centralnih banaka odnosnih zemalja na deviznim tržištima svijeta, pri čemu je isprva utvrđena marža osciliranja tečaja oko službenog pariteta za valute zemlje članice iznosila + 1%, a od 1971. godine je proširena na + 2,25%.
Zbog brojnih nepovoljnih okolnosti u međunarodnom monetarnom sustavu (u prvom redu nestabilnosti dolara u funkciji rezervne, transakcijske i intervencijske valute) u uvjetima neelastičnih mjera MMF-a (od obveznog održavanja prijavljenog pariteta do ograničenja i uvjetovanja njegove izmjene) brettonwoodski sustav stabilnih tečajeva s mehanizmom intervencije, nije 70-ih godina bio pogodna metoda za postizanje ravnoteže platnih bilanci zemalja članica, jer je zaledio prije utvrđene odnose, iako su valute zemalja članica vremenom pretrpjele promjene vrijednosti (deprecijacije ili aprecijacije), što se odražavalo precijenjenošću ili podcijenjenošću nacionalnih valuta na svim negativnim implikacijama, pa postupno dolazi do otklanjanja obveze intervencije centralnih banaka (tj. kupnje i prodaje deviza) radi održavanja tečajeva nacionalnih valuta u propisanim okvirima prema paritetu i sve brojnije primjene plivajućih deviznih tečajeva.
Premda je taj proces započeo de facto 1973. godine, zemlje članice MMF-a mogle su napustiti brettonwoodski sustav fiksnih tečajeva i prijeći na plivajuće tečajeve i de jure tek u travnju 1978. godine. Usprkos tome, neke zemlje Europske ekonomske zajednice (EEZ) zadržale su uzajamno stabilne odnose zamjene uz već prihvaćenu maržu osciliranja. Europski monetarni sustav (EMS) primjenjuje mehanizam paritetnih tečajeva za valute zemalja svojih članica, ali s drukčije osnove od one koju je primjenjivao MMF.

Fiksni rok (njem. Fixtermin, Stichtag) je takav rok kod kojeg neispunjenje obveze u određenom vremenu čini bitan sastojak ugovora. Ako kod ugovora s fiksnim rokom dužnik ne ispuni obvezu u roku, ugovor se raskida po samom zakonu ( ex lege), a osoba koja nije održala fiksni rok svojom krivnjom dužna je drugoj stranci naknaditi štetu.

Fiksna premija (engl. fixed premium, njem. fixe Prämie) je premija koja se utvrđuje u apsolutnom novčanom iznosu, a ne u postotku (promilima) od osigurane svote.
Koristi se u slučajevima kad rizik nije u strogoj vezi s vrijednošću osiguranih stvari. U osiguranju života to je premija koja se ne mijenja za trajanja osiguranja, za razliku od rastućih ili padajućih premija.

Fiksni kredit je kratkoročni kredit koji se odobrava i pušta u tečaj u fiksnom iznosu.
Najnepovoljniji je način korištenja kratkoročnoga kredita, koji ne omogućava zajmoprimcu usklađivanje kredita s dinamikom njegovih kratkoročnih potreba, tako da izaziva nepotrebne troškove financiranja, jer se mora uzeti u maksimalno potrebnom iznosu. Može se vraćati odjednom ili u ratama.

FIFO (engl. FIFO first in, first out, njem. FIFO-Abschreibungsmethode, fr. premier entré premier sorti, méthode d’evalution des stocks) je računovodstvena metoda prema kojoj se procjena robe, zaliha ili inventara temelji na pretpostavci da se dobra koriste onim redom kojim su i nabavljena, tako da se ona koja su ranije kupljena ranije i koriste. Suprotna je metoda LIFO.
Učinak metode FIFO je da se trošak dobara korištenih u toku razdoblja mjeri troškom originalnih jedinica. U doba općeg rasta cijena FIFO stoga precjenjuje vrijednost zaliha na kraju računovodstvenog razdoblja, a u razdoblju općeg pada cijena potcjenjuje ga. Budući da se precjenjivanjem vrijednosti zaliha procjenjuje i profit, FIFO povisuje porez na profit u doba inflacije, a smanjuje ga u doba deflacije. Za minimiziranje poreza koristi se FIFO u toku deflacije i LIFO u toku inflacije.

Fiksing (engl. fixing, njem. Fixing) je svakodnevno određivanje tečaja domaće valute od strane centralne banke po kojem je ona spremna kupovati devizna sredstva od poslovnih banaka ili ih njima prodavati.
Najpoznatiji je fiksing u Frankfurtu na kojem njemačka centralna banka Bundesbank svaki dan točno u 13 sati kaže po kojem je tečaju spremna intervenirati. To je obično tečaj koji toga trenutka vlada na deviznim tržištima.
Svakog pojedinačnog dana Bundesbanka po fiksingu samo kupuje ili samo prodaje marke, a nikako oboje. Ako na primjer proda 30 milijuna DEM (što odmah saznaju sva devizna tržišta u svijetu preko Reuter-monitora), dilerima to može poslužiti kao orijentir kako će se u nastavku dana kretati tečaj marke. Kada Bundesbanka prodaje marke, znači da je na tržištu potražnja za njima veća od ponude, te će joj tečaj rasti. Suprotno će se dogoditi ako Bundesbanka kupi određeni iznos maraka od poslovnih banaka. Dileri obično znaju koji je iznos prodaje ili kupnje od strane centralne banke signal kada treba biti oprezan.

Fiducijarne ustanove (engl. fiduciary, trust institutions, njem. Glaubeskreditinstitutions, Treuhandgesellschaften) su financijske ustanove koje u svoje ime a za račun klijenta (investitora) plasiraju njegov novac, brinući se za nj kao dobar gospodar. To mogu biti čisto komercijalne ustanove, ali i one kojima nije jedina svrha plasman tuđeg kapitala, nego imaju zadatak štititi interese svojih klijenata. Ne posluju za vlastiti račun i ne teže maksimirati dobit već poslovati razumno, izbjegavajući rizike i štiteći realnu vrijednost imovine. Ponekad su im zakonskim propisima točno određeni oblici (nerizičnih) plasmana u koje smiju ulagati.
To su institucije koje upravljaju ostavštinama, imovinom maloljetnih osoba bez poslovne sposobnosti, imovinom poduzeća pri bankrotu i sl., a takvim se ustanovama mogu shvaćati i mirovinski fondovi, osiguravatelji života, fondovi zajedničkog investiranja i slične ustanove koje s povjerenjem gospodare tuđom imovinom.

Fiducijarije (engl. fiduciary, trust institutions, njem. Treuhandelsgesellschaft) su financijske ustanove koje obično u svoje ime a za račun investitora plasiraju novčana sredstva. Obvezne su na način dobrog gospodara brinuti o tuđim sredstvima. Ne posluju za vlastiti račun i ne teže maksimirati dobit već poslovati razumno, izbjegavajući rizike i štiteći realnu vrijednost imovine.
Ponekad su im zakonskim propisima točno određene vrste (nerizičnih) plasmana u koje smiju ulagati. Osim ustanova koje upravljaju ostavštinama, imovinom maloljetnih osoba bez poslovne sposobnosti, imovinom pri bankrotu i sl., takvim se ustanovama mogu shvaćati i mirovinski fondovi, osiguravatelji života, trust i slične ustanove koje s povjerenjem gospodare tuđom imovinom.

Fiducija (njem. Treuhand, lat. pactum fiduciae) je ugovor pri kojem jedna stranka (fiducijant) prenosi neko pravo na drugu osobu (fiducijar) i pri tome ugovara da poslije postizanja određenog cilja fiducijar ponovno prenese to isto pravo natrag na fiducijanta. Zapravo se tu radi o dva ugovora: o ugovoru o prijenosu prava i o ugovoru o ograničenju gospodarskog učinka prijenosa, tj. ugovora o vraćanju prava. Praktična primjena ovog instituta je ustupanje (cesija) radi osiguranja.

FIBV (fr. Fédération Internationale des Bourses de Valeurs) je svjetsko udruženje burzi vrijednosnica. Cilj udruženja je unapređivanje bliske suradnje svjetskih burzi da bi se doprinijelo razvoju tržišta vrijednosnica, u konačnom interesu izdatnika vrijednosnica i ulagača, te suradnja sa nacionalnim i međunarodnim organizacijama radi postizanja ovog cilja.
Utemeljeno je 1961. Udruženje posebno nudi širok spektar tehničke pomoći i različitih stručnjaka. Jedan od specifičnih instrumenata postizanja konačnog cilja je organizacija tzv. Workshopova, na kojima se, uz sudjelovanje najpozvanijih stručnjaka raspravlja o problemima i novih tendencijama u razvoju tržišta kapitala širom svijeta. Jedna od novijih akcija je ustanovljavanje Komiteta za nova tržišta kapitala. Udruženje ima 31 punopravnog člana, 8 pridruženih i 29 dopisnih članova.

Fiat money (njem. ungedecktes Geld) je novac kojeg je država proglasila zakonskim sredstvom plaćanja iako nema nikakvog pokrića u zlatu ili drugim vrijednostima.
Papirni novac koji nije konvertibilan u zlato je tipičan primjer fiat money ili fiducijarnog novca. Taj novac nema vlastite vrijednosti ili je ona neznatna, ali se prima s povjerenjem da će se njime moći dalje služiti kao prometnim i plaćevnim sredstvom.

Fenomen hokejske palice (engl. hockeystick phenomenon) je pojava žurbe na kraju razdoblja, do koje dolaze zbog nastojanja da se za to razdoblje ispune utvrđeni proizvodni, odnosno poslovni zadaci. Ako je primjerice, razdoblje mjesec, tada je to sindrom kraja mjeseca; ako je razdoblje tromjesečje, tada je to sindrom tromjesečja itd. To se zove fenomen hokejske palice, jer se ta pojava može objasniti upravo njezinim oblikom. Naime, relativno blagi porast outputa u prvom dijelu sliči kraju hokejske palice, a relativno brzi porast outputa, sve brži prema kraju razdoblja, sliči dršku hokejske palice.
Razlog ovoga problema objašnjava se činjenicom da se u početku razdoblja posebno značenje pridaje mjerenjima i kontroli troškova (mjerenje efikasnosti troškova), a prema kraju razdoblja veličini otpremljenih outputa, što se u financijskim izvješćima odražava na neto profit, povrat od investicija i novčani tok (financijske performance). Zato prema kraju razdoblja dolazi do snažnog pritiska na maksimalno povećanje outputa. Čim dođe kraj perioda (s “ludim” žurbama, koristeći se produženim radom i radom preko vikenda), pritisak se smanjuje i ciklus se ponavlja.

Fakturirana premija (engl. written premium, njem. Umlageverfähren) je prihod osiguravajućih društava u obračunskom periodu. Temelji se na pisanom dokumentu (fakturi) koji osiguravatelj šalje ugovaratelju osiguranja, na osnovi kojega se obavlja plaćanje premije.

Faktura je knjigovodstvena isprava koja služi kao podloga za fakturiranu premiju u poslovnim knjigama osiguravatelja.