Deflacija je pojava općeg pada cijena, često izazvana redukcijom ponude novčane mase ili dostupnih kredita. Deflacija jednako tako može biti uzrokovana smanjenjem državne, investicijske ili osobne potrošnje. Suprotno inflaciji, popratne pojave uz deflaciju su povećana nezaposlenost uslijed manje količine potražnje u ekonomiji što može voditi do ekonomske depresije

Deprecijacija Pad vrijednosti imovine. Do pada vrijednosti može doći uslijed mnogo razloga uključujući povećanje ponude, slabljenje potražnje ili kao rezultat promjene u inflaciji ili kamatnih stopa. Deprecijacija je suprotna aprecijaciji.

Depresija je izrazito dugačka i prolongirana depresija okarakterizirana nedovoljnom ekonomskom produktivnošću, visokom nezaposlenošću i deflacijom.

Devalvacija je ciljano spuštanje vrijednosti nacionalne valute u odnosu na ostale valute.

Dionice su dugoročni, vlasnički vrijednosni papiri bez unaprijed određenog roka dospijeća. Dionice su potpuno prenosivi vrijednosni papiri što im omogućava da postanu tržišni vrijednosni papiri visokog stupnja mobilnosti. To je instrument pomoću kojih dionička društva prikupljaju novčana sredstva potrebna za financiranje svog poslovanja i ekspanziju (financiranje osnovnih i trajnih obrtnih sredstava). Mogu poslužiti i kao instrument osiguranja za zaduživanje, kao instrument pologa prilikom javnih nadmetanja te kao instrument osiguranja plaćanja. Trgovanje dionicama odvija se na burzama vrijednosnih papira, a samo ulaganje investitora u dionice motivirano je dvojako: kroz očekivane buduće dividende (očekivani prinos na dionice) i kroz očekivani potencijalni kapitalni dobitak (očekivan porast tržišne vrijednosti dionica). Po sadržaju prava koja daju, dionice mogu biti redovne i povlaštene.

Dividenda je dobit dioničkog društva isplaćena dioničarima. Općenito, to je bilo koji iznos poslovnog rezultata ili kapitalnog dobitka od emisije dionica iznad nominalne vrijednosti koji se dijeli ili distribuira među vlasnicima dionica. Također, dobit naime i ne mora biti isplaćena, nego se može reinvestirati, izdati u obliku novih dionica i sl.

DJIA (Dow Jones Industrial Average) indeks je vagana aritmetička sredina 30 značajnih dionica kojima se trguja na NYSE (New York Stock Exchange). Smatra se kvalitetnim pokazateljem kretanja privrednih aktivnosti. Postoji više vrsta Dow Jonesovih indeksa: za industrijsku djelatnost (prati efekte dionica 30 najznačajnijih poduzeća), za transportne usluge (prati efekte 20 poduzeća), indeks 500 (prati efekte dionica 500 izabranih značajnih poduzeća), a postoji i indeks za efekte dionica svih poduzeća koja kotiraju na NYSE. Datira, u sadašnjem obliku, od 1928. godine.

Dvostruko osiguranje za slučaj smrti (engl. double sum life assurance, njem. Lebensversicherung auf Doppelsumme) je osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja u kojemu se u slučaju osiguranikove smrti isplaćuje dvostruka ugovorena svota od svote koja se isplaćuje kod doživljenja. Osiguranje je povoljno za zaštitu obitelji u slučaju smrti hranioca.

Dvostruko osiguranje (engl. double insurance, overlapping insurance, njem. Doppelversicherung) je osiguranje iste stvari kod dva ili više osiguravatelja od istog rizika, za isti interes i za isto vrijeme tako da zbroj svota osiguranja prelazi vrijednost osigurane stvari. Sudbina prava i obveza iz činjenice da postoji dvostruko osiguranje veže se uz (ne)savjesnost ugovaratelja osiguranja.
Prema našem pravu, ako je ugovaratelj osiguranja postupio savjesno, svi ugovori o osiguranju su pravovaljani, svaki osiguravatelj ima pravo na ugovorenu premiju, a osiguranik ima pravo od svakog pojedinoga osiguravatelja zahtijevati naknadu prema ugovoru sklopljenom s njim. No, osiguranik nikad ne smije, niti može, dobiti više nego što iznosi ukupna šteta. Zbog toga je dužan, kad se dogodi osigurani slučaj, izvijestiti svakog osiguravatelja i priopćiti mu imena i adrese ostalih osiguravatelja, te svote osiguranja iz ugovora sklopljenih s njima.
Nakon isplate naknade osiguraniku vrši se obračun između osiguravatelja: svaki od njih snosi dio naknade u razmjeru u kojem stoji svota osiguranja na koju se on obvezao prema ukupnom zbroju svih ugovorenih svota osiguranja. Osiguravatelj koji je isplatio više, ima pravo od ostalih tražiti povrat preplaćenog iznosa. Ako je pak do dvostrukog osiguranja došlo zbog nesavjesnog postupanja ugovaratelja osiguranja, svaki osiguravatelj može tražiti poništenje ugovora, zadržati primljenu premiju i tražiti nesmanjenu premiju za tekuće razdoblje.

Dvostruko osiguranje doživljenja (engl. double endowment assurance, njem. Versicherung mit doppelter Erlebensfallleistung) je osiguranje za slučaj smrti i doživljenja kod kojega je isplata za doživljenje dvostruka u odnosu na isplatu za slučaj smrti.

Dvojno računovodstvo (engl. double-entry bookkeeping, njem. doppelte Buchführung) je zaokružen i cjelovit sistem na dokumentaciji zasnovanog evidentiranja već nastalih poslovnih promjena izraženih vrijednosno koje se odnose na stanja i izmjene stanja imovine, obveza, kapitala, prihoda, rashoda i poslovnog rezultata.
Osnovica je računovodstva princip dvojnog knjigovodstva. To znači da se svaka poslovna promjena koja ispunjava uvjete za evidentiranje iskazuje (barem) na dva konta od kojih jedan konto duguje a drugi konto potražuje.

Dvostruka devizna tržišta (engl. two-tier foreign exchange markets) su tržišta s dva službeno regulirana devizna tržišta odvojenih deviznih tečajeva za tekuće i kapitalne transakcije; obično se utvrđuje devizni tečaj za tekuće transakcije, a tečaj za kapitalne transakcije slobodno fluktuira. Klasična dvostruka devizna tržišta stvaraju poremećaje u portfelju sredstava, koji nastaju zbog razlike dvaju deviznih tečajeva.
Primjenjuju se privremeno, pri prijelazu iz jedne vrste deviznog režima u drugi. Osobito su primjenjivana 70-ih i 80-ih godina 20. st. u prijelaznom dobu s fiksnih na fleksibilne devizne tečajeve (npr. 15 mjeseci u Italiji, 31 mjesec u Francuskoj), kao prijelazna mjera prije devalvacije valute (npr. 66 mjeseci u Meksiku). Trajnije su ih primjenjivale – više od trideset godina – jedino Belgija i Luksemburg (od 50-ih do 90-ih godina).

Dvostruko oporezivanje (engl. double taxation, njem. Doppelbesteuerung, fr. double imposition) je situacija u kojoj dvije porezne vlasti istog ranga oporezuju za isto razdoblje isti porezni objekt istim ili sličnih porezom tako da je on oporezovan teže nego da ga je oporezovala samo jedna od tih vlasti.
Dvostruko oporezivanje može biti pravno, kad se dvostruko oporezuje ista osoba (npr. kad se nerezident tereti porezom na dividende što ih plaća rezidentska kompanija u zemlji u kojoj nastaju dividende i u zemlji u kojoj je on rezident), ili ekonomsko kad se više od jedne osobe oporezuje po istoj osnovi (npr. kad kompanija plaća porez na profite, a dioničari još odvojeno plaćaju porez na dividende isplaćene iz tih oporezovanih profita). Može biti unutrašnje, obično unutar federacije, ili međunarodno, kad se istom poreznom obvezniku po istoj poreznoj osnovi nameću porezi u dvije države (npr. oporezivanje dohotka u zemlji u kojoj dohodak nastaje i u zemlji rezidentstva primaoca takvog dohotka).
Međunarodno dvostruko oporezivanje može se izbjeći ili ublažiti jednostranim mjerama ili bilateralnim sporazumima. Postoje poznati modeli izbjegavanja dvostrukog oporezivanja (npr. model OECD-a ili model OUN). Sporazumima se pravo na oporezivanje određenog dohotka obično odjeljuje samo jednoj zemlji: onoj u kojoj se dohodak stvara ili onoj u kojoj je primalac dohotka rezident.
Ponekad i obje zemlje mogu nametati porez, ali se ograničava pravo pojedine zemlje na određeni postotak poreza. Zemlje rezidentstva obično izbjegava dvostruko oporezivanje izuzimanjem od oporezivog dohotka onog dohotka na koji je plaćen porez u inozemstvu, ili odbijanjem od porezne obveze poreza plaćenog u drugoj zemlji.

Dvojno knjigovodstvo (engl. double-entry book-keeping (recording), njem. doppelte Buchführung) jesustav evidentiranja poslovnih promjena po kojem se svaka poslovna promjena (koja zadovoljava uvjete evidentiranja) iskazuje na (barem) dva konta, od kojih barem jedan konto duguje i barem jedan potražuje. Nastale poslovne promjene odnose se na stanja i promjene stanja sredstava, obveza prema izvorima sredstava, prihoda, rashoda i poslovnog rezultata. Princip dvojnog knjigovodstva jedan je od osnovnih principa računovodstva.
Usporedno knjiženje jedne ekonomske transakcije na dva ili više konta bazira se na činjenici da se svako kretanje imovine odvija u dva smjera, tj. svako povećanje jedne stavke imovine rezultira smanjenjem neke druge stavke imovine ili povećanjem obveza. Dvojno knjigovodstvo obuhvaća svu imovinu poduzeća po dijelovima i u ukupnom iznosu, po pojavnim oblicima i po obvezama nastalim njezinim pribavljanjem, pa iz toga proizlazi jednakost imovine s dugovima i vlasničkim kapitalom (aktiva jednako pasiva). Poslovne promjene iskazuju se vrijednosno.

Dvojne cijene (engl. double pricing, njem. Preisdifferenzierung) je ugovaranje nižih cijena za gotovinsko, a viših za bezgotovinsko plaćanje. To je zapravo oblik izbjegavanja poreza plaćanjem u gotovini koje je lakše prikriti u knjigama i izbjeći u poreznim prijavama.
Dvojne cijene su relativno novijeg datuma i smatraju se reakcijom na povišenje poreza (1970-ih u Velikoj Britaniji).

Dvojno bankarstvo (engl. dual banking) je naziv za američki bankovni sustav u kojem istodobno postoji dva tipa banaka.
U SAD banke posluju po odobrenju i pod nadzorom odgovarajućih institucija pojedinih država ili federalne vlade.

Dvojaka valutacija (engl. dual valuation – D/V) se primjenjuje u kasko osiguranju. Osiguranik prijavljuje ili određuje dvije osigurane svote: jednu za djelomične štete, a drugu za štetu potpunog gubitka. Osigurana vrijednost za djelomične štete uvijek je veća nego za potpuni gubitak.
U pravilu, takav se način osiguranja provodi kod starijih objekata, jer se djelomične štete trebaju pokriti prema visini stvarnih troškova popravka, a šteta potpunog gubitka prema stvarnoj vrijednosti objekta.

Dvojna valuta (engl. dual currency, njem. Bimetallismus, Doppelwährung) je sustav zasnovan na dvije vrste novca (ranije zlatno i srebrnog) čiji je međunarodni odnos fiksan, za razliku od sustava paralelne valute gdje je odnos između dviju vrsta novca prepušten oscilacijama ponude i potražnje na tržištu.
Službeno fiksiranje tečaja dovelo je do pojave da je lošiji novac istisnuo iz prometa bolji koji se čuvao kao vredniji zbog štednje (Greshamov zakon).
Uzrok tome je činjenica da je došlo do razlike između službeno utvrđenog i tržišnog odnosa zlata i srebra, pa se prekivao precijenjeni metal u novac i zamjenjivao po nerealnom tečaju za vredniji metal.

Dužnost prijavljivanja okolnosti pri sklapanju ugovora je dužnost ugovaratelja osiguranja da osiguravatelju prijavi sve relevantne okolnosti, te da točno prikaže stvarno činjenično stanje. Prešućivanje tih činjenica ili neistinito prikazivanje stvarnog činjeničnog stanja protivno je načelu dobre vjere. Time bi osiguravatelj bio doveden u zabludu u pogledu činjenica relevantnih za sklapanje ugovora.
Zbog toga pravo pomorskog osiguranja nameće dužnost ugovaratelju osiguranja da prije nego je ugovor sklopljen:
a) prijavi osiguravatelju sve okolnosti relevantne za sklapanje ugovora,
b) da točno prikaže činjenično stanje.
Pomorski zakonik te činjenice dijeli u dvije grupe:
a) značajne za ocjenu težine rizika,
b) bitne za donošenje odluke o sklapanju ugovora i o uvjetima osiguranja.
Ako se propust ugovaratelja odnosi na okolnosti koje su značajne samo za ocjenu težine rizika, osiguravatelj ima pravo tražiti od ugovaratelja da naknadno plati razliku između premije koja odgovara stvarnoj težini rizika i ranije plaćene premije.
Za okolnosti koje su bitno utjecale na donošenje odluke o sklapanju ugovora, Pomorskim su zakonikom predviđene strože sankcije. Ako je povreda dužnosti prijavljivanja učinjena namjerno ili s krajnjom nepažnjom, osiguravatelj ima pravo tražiti poništenje tako sklopljenog osiguranja. Ako je povreda uslijedila zbog obične nepažnje, osiguravatelj može jedino tražiti plaćanje dopunske premije.

Dužnosti osiguranika (engl. duty of assured, njem. Obligenheiten) su dužnosti ugovaratelja osiguranja i osiguranika iz ugovora o osiguranju. Dužnosti ugovaratelja osiguranja ili osiguranika možemo razlikovati: pri sklapanju ugovora; dok traje osiguranje; kada nastupi osigurani slučaj. Kada je ugovaratelj osiguranja i osiguranik jedna te ista osoba, obveze predviđene za ugovaratelja osiguranja terete osiguranika.
Dužnosti ugovaratelja osiguranja pri sklapanju ugovora svode se uglavnom na prijavljivanje činjenica relevantnih za sklapanje ugovora, odnosno na istinito prikazivanje činjeničnog stanja i obvezu plaćanja premije osiguranja (dužnost prijavljivanja okolnosti pri sklapanju ugovora).
Osiguranik je za trajanja osiguranja obvezan: voditi brigu o osiguranom predmetu pažnjom dobrog gospodarstvenika; poduzimati razborite mjere potrebne da se izbjegne nastanak štete; sačuvati osiguravatelju ostvarenje prava naknade štete od osobe odgovorne za štetu; obavijestiti osiguravatelja o svim promjenama rizika.
U slučaju ostvarenja osiguranog rizika osiguranik je dužan: poduzeti sve razborite mjere radi izbjegavanja šteta od neposredne opasnosti ili smanjenja već nastalih šteta; obavijestiti o nastaloj šteti osiguravatelja čim sazna za štetu; osigurati pravo na naknadu štete od osobe odgovorne za štetu; pravovremeno utvrditi štetu.

Dužnička kriza (engl. world debt crisis, njem. Weltschuldnerkrise) je situacija u kojoj zemlje nisu u mogućnosti ispunjavati ugovorne obveze po zajmovima dobivenim od stranih poslovnih banaka. Sredinom sedamdesetih godina nakon izbijanja naftne krize, na međunarodnom tržištu kapitala pojavila se velika količina slobodnih sredstava koja su najvećim dijelom proizašla iz viškova tzv. petrodolara zemalja izvoznica nafte. Zbog naglo porasle ponude kapitala i činjenice da su razvijene zemlje zapada ušle u recesiju, cijena kapitala postala je izuzetno niska.
Mnoge zemlje u razvoju s kroničnim nedostatkom kapitala vidjele su u tome mogućnost svog ubrzanog gospodarskog razvoja. U takvoj situaciji došlo je do ubrzanog rasta zaduženja velikog broja zemalja u razvoju.
Početkom 1980-ih godina stanje na svjetskom tržištu kapitala se konsolidiralo, kamatne stope su počele rasti, a mnoge zemlje u razvoju čija ambiciozna investicijska ulaganja još nisu davala rezultate ušle su u dužničku krizu. Krize su bile naročito izražene u zemljama u razvoju, koje su svoj razvoj temeljile na rastu domaće potrošnje i stoga su imale kronične deficite u platnim bilancama. Zemlje koje su bile izvozno orijentirane nisu imale takvih platnobilančnih problema.
Mnoge prezadužene zemlje ušle su i u krizu vanjske likvidnosti, pa je došlo do naglog usporavanja gospodarske aktivnosti, pada životnog standarda i opće recesije. Reprogramiranje dugova bilo je jedino rješenje kojima su zemlje dužnici mogle smanjiti teret servisiranja duga i zaustaviti opadanje gospodarske aktivnosti.
No, reprogramiranje je u pravilu bilo uvjetovano mjerama ekonomske politike koja bi osigurala usklađivanje domaće potrošnje s kretanjem društvenog proizvoda, uravnoteženje platne bilance i uredno servisiranje (reprogramiranje) duga. Veliku ulogu u procesu reprogramiranja duga i definiranja mjera ekonomske politike zemalja dužnika imao je Međunarodni monetarni fond.
Promatrano dugoročnije, dužnička kriza utjecala je na pojavu neto priljeva kapitala u razvijene zemlje (zemlje kreditore) te do općeg smanjenja indirektnih ulaganja u svjetskoj privredi i rasta važnosti direktnih ulaganja.

Duopson (engl. duopsony, njem. Dyopson), tržišna situacija u kojoj na tržištu postoje i na potražnju djeluju samo dva kupca za određeno dobro ili uslugu, dok na strani ponude postoji veći broj ponuđača. Ova situacija je analogna onoj duopola, ali na strani kupnje.

Dužnik (engl. obligation, njem. Schuldner) je osoba koja mora ispuniti obvezu prema vjerovniku u trgovačkom pravu u kojem obveze nastaju prvenstveno ugovorima, i to dvostranoobveznim. Obje stranke su i vjerovnik i dužnik. Obveza jedne stranke je pravo druge stranke i obrnuto.

Dun & Bradstreet (D & B) je financijska tvrtka koja se bavi prikupljanje informacija o kreditnom rejtingu, njihovom obradom i distribucijom pretplatnicima u obliku izvještaja i pregleda.
Pruža i druge usluge, te objavljuje druge vrste financijskih informacija. Njezina supsidiarija Moody’s Investor Service bavi se rangiranjem obveznica i komercijalnih papira.

Duopol (engl. duopoly, njem. Dyopol) je tržišna situacija u kojoj djeluju samo dva ponuđača (prodavača) određenog dobra ili usluge, dok je broj kupaca velik. Karakteristika je ovog slučaja da svaka aktivnost jednog ponuđača utječe na poziciju onog drugog, i traži od njega protumjeru. To dovodi do sličnog ili istovjetnog ponašanja obaju ponuđača. Zato se duopol još naziva djelomični ili parcijalni monopol.

Dugotrajna imovina (engl. fixed assets, long-term assets, njem. langfristiges Vermögen) su sva sredstva koja trajno služe poslovnom procesu u poduzeću i unovčiva su u rokovima dužim od godine dana. Svrha ovog oblika imovine nije preprodaja.
Može se raščlanjivati prema različitim kriterijima. U financijskim izvješćima uobičajena je sljedeća bilančna raščlana:
1. nematerijalna imovina: osnivački izdaci, izdaci za istraživanje i razvoj, patenti, licencije, koncesije, zaštitni znaci i ostala slična prava, goodwill, predujmovi za nematerijalna sredstva;
2. materijalna imovina: zemljište i šume, građevinski objekti, postrojenja i oprema (strojevi), alati, pogonski i uredski inventar, namještaj i transportni uređaji (sredstva), predujmovi za materijalna sredstva, materijalna sredstva u pripremi, stambene zgrade i stanovi, ostala materijalna imovina;
3. financijska imovina: udjeli (dionice) u povezanim poduzećima, zajmovi povezanim poduzećima, sudjelujući interesi (participacije), ulaganja u vrijednosne papire, dani krediti, depoziti i kaucije, obvezna dugoročna ulaganja, otkup vlastitih dionica, ostala dugoročna ulaganja;
4. potraživanja: potraživanja od povezanih poduzeća, potraživanja po osnovi prodaje na kredit, ostala potraživanja.

Dugovanje (engl. obligation, njem. Schuld, Obligation) je obveza dužnika da vjerovniku ispuni dužnu činidbu. Dugovanje se sastoji u predaji neke stvari (dare), u obvezi dužnika da nešto učini (facere), da ne učini nešto na što bi inače imao pravo (tj. da nešto trpi, pati) ili da nešto propusti (non facere).

Dugoročne obveze (engl. long-term liabilities, long-term debts, njem. langfristige Verbindlichkeiten) su one obveze poduzeća čiji je rok plaćanja duži od jedne godine. Nalaze se u pasivi bilance stanja.
Podmirenje dugoročnih obveza može biti
1. jednokratno ili podmirenje obveza u cijelosti na kraju roka dospijeća i
2. višekratno ili podmirenje obveza u obrocima ili ratama u razdoblju otplate.
Najčešće dugoročne obveze (dugovi) jesu npr. hipotekarni zajmovi, obveze po osnovi emitiranih obveznica, obveze s osnove prikupljenih dugoročnih bankarskih kredita i razni drugi dugoročni zajmovi.

Dugoročne vrijednosnice (engl. long-term securities, njem. langfristige Wertpapiere) su efekti (vrijednosni papiri) koje izdavač prodaje radi prikupljanja dugoročnih financijskih sredstava ili radi špekulacije. Dugi rok se u raznim zemljama definira različito, te se smatra da je njegova donja granica u rasponu od jedne do pet godina.
U Hrvatskoj se dugim rokom smatra sve što je dulje od godine dana. Dugoročni efekti (vrijednosnice) su svi oni koji će u potpunosti biti isplaćeni ili na drugi način realizirani u dugom roku, ili se ne isplaćuju, nego predstavljaju relativni udio u vlasništvu. To su u prvom redu dionice, obične i povlaštene, zatim obveznice koje dospijevaju u dugom roku, te budući ugovori koji trebaju biti realizirani u roku duljem od godine dana.
Dugoročni efekti su, u načelu, rentabilniji za ulaganje od kratkoročnih, ali je uz to povezan i znatan rizik. Naime, udaljeniji vremenski horizont povećava neizvjesnost naplate i realne vrijednosti naplaćene svote. Stoga, dugoročni su efekti mnogo pogodniji za špekulaciju od kratkoročnih, te se često događa da su ujedno i bitno likvidniji od kratkoročnih.

Dugi položaj (engl. long-position, njem. Long-Position);
1. vrijednosnice na klijentovu računu koje su ili u potpunosti isplaćene (gotovinski račun) ili djelomično isplaćene (margin-račun), pravo vlasništva nad kojim daje ulagaču pravo na prodaju ili poklon, pravo na primanje bilo kakve dobiti po vrijednosnici ili robi, te pravo na bilo koji iznos dobitka ili gubitka po promjeni vrijednosti, cijene, vrijednosnice ili robe;
2. ulagačevo vlasništvo vrijednosnica, u posjedu B/D tvrtke;
3. bilo koja knjigovodstvena pozicija unutar računa vrijednosnica B/D tvrtke koja ima dugovni saldo;
4. vlasnik vrijednosnica ili robe koji očekuje povećanje njihovih cijena, ili ih drži samo zbog prihoda.

Dubina financijskog tržišta (engl. depth of financial market) je broj i financijski potencijal kupaca i prodavača koji ulaze na tržište s namjerom da trguju financijskim sredstvima i instrumentima, ako njihova cijena padne ili poraste u odnosu na sadašnju.
Dubina tržišta je jedan od osnovnih preduvjeta za dobro funkcioniranje tržišta. Ako nedostaje dubina tržišta, bilo po broju sudionika, ili po njihovu potencijalu, funkcioniranje tržišta bit će bitno narušeno, budući da upravo dubinu tržišta osigurava relativnu stabilnost cijena.
Naime, svaka znatnija promjena cijene dovodi sudionike iz dubine na površinu, te se oni svojim djelovanjem suprotstavljaju daljnjoj promjeni cijene. Nedovoljna dubina tržišta stvara veliku nesigurnost na tržištu, te pogoduje špekulantima i otežava dugoročno planiranje.

Due diligence (njem. angemessene Sorgfalt) je ispitivanje svih relevantnih činilaca za novu emisiju vrijednosnih papira koje u poduzeću emitentu vrši institucija koja odgovara za točnost podataka navedenih u prospektu kojim se emisija i emitent predstavljaju potencijalnim kupcima.
Ispituju se pravni status, uspješnost poslovanja, bilance, tržišni položaj i perspektiva, te druge odlike emitenata.

Državni fond (engl. national fund, njem. Staatsfonds) je fond formiran na temelju odluke državnih organa, najčešće parlamenta, radi prikupljanja sredstava za određenu svotu. Fondovi se najčešće formiraju pri ministarstvima, te raspolažu prikupljenim sredstvima u skladu s odlukama vlade i ministarstava. Državni fondovi prikupljaju sredstva na način definiran zakonom o svom osnivanju, te imaju vrlo uske ovlasti za samostalno prikupljanje i raspolaganje sredstvima.
Osnovni oblici prikupljanja sredstava su: udjel u prihodima državnog proračuna, neposredna davanja (doprinosi) za financiranje određene djelatnosti, krediti poslovnih banaka, krediti drugih osoba, prodaja obveznica, krediti centralne banke i kamate na vlastita sredstva. Za kreditne obveze koje preuzme pojedini fond u pravilu jamči država, koja ujedno odlučuje o obujmu zaduživanja fonda.

Državni vrijednosni papiri (engl. treasury bills and bonds, njem. Schatzwechsel und –anleihen) su vrijednosni papiri koje izdaje država kako bi došla do sredstava potrebnih za financiranje javnih potreba ili za pokriće proračunskog deficita.
Na financijskom tržištu je instrument ulaganja najmanjega rizika jer za njih jamči država, a često se nude i porezne olakšice. Postoje dvije vrste državnih vrijednosnih papira: utrživih, kojima se može trgovati na sekundarnom tržištu, te neutrživih, koji se izdaju neposredno državnim agencijama, a otkupiti ih može jedino država.
Prodaja državnih vrijednosnih papira dražbom na otvorenim financijskim tržištima utječe na reguliranja kreditnoga potencijala i novčane mase u optjecaju. Državnim vrijednosnim papirima kao instrumentom javnoga duga može upravljati središnja banka (u Velikoj Britaniji) ili ministarstvo financija (u SAD).

Državna obveznica (engl. treasury bond, treasury bill, njem. Schatzwechsel, Schatzobligation) je dužnički vrijednosni papir kojim se država kao izdavalac obvezuje da će u određenom roku vratiti pozajmljena sredstva uz određenu (fiksnu) kamatu.
Kamata se pri tome može isplaćivati odjednom, zajedno s glavnicom u trenutku dospijeća obveznice, ili periodično, u ratama. Otplata u ratama u pravilu se vrši u jednakim iznosima za svako razdoblje (obveznice s fiksnim prihodom), iako može biti i u različitim iznosima (obveznice s varijabilnim prihodom). Navedene državne obveznice mogu biti dugoročne, srednjoročne ili kratkoročne te s indeksnom klauzulom ili bez nje. Iako su državne obveznice prvenstveno kreditni instrument, one mogu služiti i kao platežno sredstvo prema državi (npr. za plaćanje poreza ili drugih dadžbina).
Državna je obveznica jedan od najsigurnijih vrijednosnih papira, jer za njezinu isplatu garantira država pa nije rijedak slučaj prodaje i preprodaje državnih obveznica od jednog nefinancijskog subjekta drugom ili banke drugim financijskim institucijama i nebankarskim subjektima. Stoga se i mogu koristiti kao instrument politike otvorenog tržišta, kojom centralna banka regulira ponudu novca na željenoj razini.

Državna riznica (engl. treasury, state treasury, exchequer, njem. Schatzamt);
1. odjel u ministarstvu financija koji je financijski posrednik države, odnosno glavna državna blagajna preko koje se osigurava financijsko posredništvo države i ostalih gospodarskih sudionika. Obavlja različite državne financijske operacije vezane uz fiskalnu funkciju države. U određenim vremenskim razdobljima, obično dnevno, mjesečno i godišnje, izvještava o stanju državne likvidnosti;
2. naziv za cijelo ministarstvo financija (npr. u SAD Treasury Department).

Društvo osoba (njem. Personengesellschaft) je društvo u kojem je u prvom planu individualnost njegovih članova, jer je bit društva u udruživanju osoba a ne kapitala, pa se od članova očekuje osobni doprinos u radu društva. U takvom tipu društva članovi mogu unijeti u društvo dio svoje imovine, rade u društvu, te odgovaraju za obveze društva. Načelno se odluke u društvu donose jednoglasno, međutim, u praksi je gotovo redovito da se aktima tih društava određuje da se odluke donose većinom glasova, i to na temelju veličine udjela u kapitalu. Od trgovačkih društava ovom obliku društva pripadaju javno trgovačko društvo, komanditno društvo i gospodarska interesna udruženja, a u širem smislu i ortaštvo i tajno društvo.

Društvo s ograničenom odgovornošću (engl. private limited liability company – Inc., njem. Gesellschaft mit beschränkter Haftung; GmbH) je društvo koje ima svojstvo pravne osobe i u kojem svaki član (fizička ili pravna osoba) sudjeluje svojim osnovnim ulogom u temeljnoj glavnici, s tim da prema trećim osobama odgovara društvo do visine osnovnog uloga, a članovi ne odgovaraju za obveze društva.
Ovaj tip društva svrstavamo u mješoviti jer se nalazi na razmeđi između društva osoba (personalni tip) i društva kapitala (kapitalni tip). Ono sjedinjuje u sebi neka svojstva i jednog i drugog društvenog tipa. Glavno obilježje kapitalnog tipa društva je ograničena odgovornost članova društva. Ova karakteristika je i u osnovi društva s ograničenom odgovornošću. Kod personalnog tipa društva važan je osobni element, čvršća osobna povezanost članova jer pojedincu nije svejedno tko s njim sudjeluje u društvu i kako je povezan. I ovaj moment postoji kod društva s ograničenom odgovornošću. Stoga je ovo društvo i pogodno za manji broj članova i manji kapital (u odnosu na dioničko društvo) jer samo tamo gdje je manji broj članica, koji se redovito i međusobno znaju, mogu imati važnost osobni momenti. No unatoč elementima personalnog karaktera, društvo s ograničenom odgovornošću je najsrodnije dinamičkom društvu, tj. kapitalnom tipu društva. Ovaj tip trgovačkog društva uveden je najprije u zakonodavstvo Njemačke (Gesetz betreffend die Gesellschaft mit beschrankter Haftung od 20. travnja 1892. godine), a kasnije se proširio i na druge zemlje.

Društvo (engl. company, njem. Gesellschaft) su u najširem smislu gospodarska ili negospodarska organizacija koja obavlja neku djelatnost. U užem smislu u kontinentalnim pravima čini se razlika između društava trgovačkog prava (njem. Handelsgesellschaft, trgovačka društva) i društava građanskog prava (njem. Gesellschaft nach bürgerlichem Recht, u nas ortaštva), dok se u angloameričkom pravu gdje svaka osoba može biti trgovac pravni oblici poslovnih organizacija (business organisation) pojavljuju u četiri temeljne kategorije: trgovac pojedinac (single trader), partnership (ortaštvo), corporation (company) i posebni oblici poslovne organizacije različite od company (razni oblici kooperative, društva prijateljstava, kreditno-štedne zadruge, dobrotvorna društva i sl.).

Društveni bruto proizvod (engl. gross national product, GDP, njem. Bruttosozialprodukt BSP) je mjera ukupne vrijednosti proizvodnje dobara i usluga narodnog gospodarstva u određenom razdoblju, najčešće u jednoj godini. Utvrđuje se vrednovanjem proizvoda i usluga po tržišnim cijenama, te njihovim agregiranjem. Društveni bruto-proizvod, kao najširi sustav obračuna vrijednosti ukupne proizvodnje, sadržava u sebi društveni proizvod i nacionalni dohodak.
Društveni proizvod je ona vrijednost ukupne društvene proizvodnje koja je očišćena od intermedijarnih proizvoda i obuhvaća samo vrijednost onih vrsta roba koje dolaze na tržište kao sredstva za potrošnju (potrošna dobra) i investicijska sredstva (kapitalna dobra). Nacionalni dohodak ili čisti (neto) društveni proizvod je vrijednost koju smatramo novostvorenom vrijednosti. Novostvorena vrijednost je rezultat rada jednog društva (države) u materijalnoj proizvodnji u određenom razdoblju (obično u jednoj godini).
Društveni bruto proizvod kao najširi način obračuna vrijednosti ukupne proizvodnje veći je od društvenog proizvoda jer se u njemu nalaze i intermedijarni proizvodi, pa su ti iznosi višekratno obračunati. Društveni proizvod, koji realnije odražava vrijednost ukupne društvene proizvodnje, jer obuhvaća stvarnu vrijednost materijalnih troškova i vrijednost rada, univerzalni je gospodarski pokazatelj ekonomske snage nekog društva u određenom vremenu. Pomoću ovog pokazatelja također se prati i rast ekonomske snage. Da bi se dobio uvid u ekonomsku snagu nekog društva utvrđuje se društveni proizvod po stanovniku, tako da se njegova vrijednost izražava u USD radi mogućnosti komparacije. Danas se u najrazvijenijim zemljama svijeta on kreće oko 10-20 tisuća dolara po stanovniku (SAD, Švicarska, Kanada, itd.). Računa se da je Hrvatska pred agresiju (1988.) bila dostigla društveni proizvod od oko 4.000 dolara po stanovniku, ali je zbog razaranja i zastoja u proizvodnji pala (1992.) na oko 2.000 dolara.

Društveni proizvod (engl. national product, njem. Sozialprodukt) je ukupna veličina raznovrsnih materijalnih dobara i usluga proizvedenih, odnosno pruženih u određenom razdoblju u okviru gospodarstva promatranog u cjelini.
Ta se agregirana suma dobara proizvedenih gospodarskom aktivnošću ljudi u svim sektorima proizvodnog rada statistički utvrđuje i obračunava za razdoblje od godine dana. Jedan je od najvažnijih ekonomskih agregata. Njime se iskazuje stupanj rasta proizvodnje i daje ukupna dinamika gospodarskih kretanja.

Društveni ugovor (njem. Gesellschaftsvertrag):
1. u trgovačkom pravu temeljni akt društva s ograničenom odgovornošću, javnog trgovačkog društva i komanditnog društva kojim se uređuje najvažnija materija organizacije i rada navedenih društava i s njime moraju biti u skladu svi ostali akti društva. Kako mora postojati u trenutku osnivanja društva, možemo da označiti i kao ugovor o osnivanju navedenih društava. Po svom značaju i značenju odgovara statutu dioničkog društva;
2. kako mora postojati u trenutku osnivanja društva, možemo ga označiti i kao ugovor o osnivanju navedenih društava. Značenje društvenog ugovora ima i “ugovor o osnivanju” gospodarskog interesnog udruženja, iako ga ZTD naziva samo ugovor o osnivanju.

Drive-in (njem. Drive-in-Geschäft) je popularni naziv za mjesta na koja potrošač ili korisnik usluga mogu direktno uči vozilom i zadovoljiti svoje potrebe bez izlaska iz kola. Drive-in sistem bio je 60-ih i 70-ih godina izrazito popularan za otvorena kina, u koja su mladi ljudi dolazili s društvom i gledali predstavu ne izlazeći iz vozila. Danas drive-in sistem najviše koriste lanci fast-food restorana za prodaju svojih proizvoda (sendviči – hamburgeri, topli i hladni napici, kolači) na auto-cestama, raskrsnicama, benzinskim stanicama.
Drive-in sistem se koristi i za bankarske usluge. Naime, bankomati (automati za poslovanje s tekućim računima korisnika uz upotrebu kartice na šifru) postavljaju se tako da korisnik može doći do automata i podići potrebnu svotu novca direktno iz vozila.

Drop-off charges je novčana doplata kod iznajmljivanja automobila u slučaju kada se automobil iznajmljuje na jednoj lokaciji, a vraća na nekoj drugoj lokaciji. U tom slučaju poduzeća koja iznajmljuju automobile zahtijevaju od turista određen iznos povrh uobičajene tarife, koji im služi za pokrivanje troškova vraćanja automobila na prvotnu lokaciju.

Dražba (engl. auction, njem. Versteigerung, Auktion) je javna prodaja stvari i prava najboljem ponuditelju. U ovršnom postupku dražba je jedna u nizu ovršnih radnji kojima se provodi prisilna naplata novčanih tražbina. U ovrsi na nekretninama dražba se provodi na temelju zaključka o prodaji nekretnine, koji se u pravilu objavljuje na sudskoj oglasnoj ploči i na drugi uobičajeni način. Ročište za prodaju u pravilu se održava u sudskoj zgradi pred sucem pojedincem, ali sud može održavanje tog ročišta povjeriti i javnom bilježniku. Dražba se obavlja prema uvjetima za prodaju kojima se osobito utvrđuju pobliži opis nekretnine s pripacima, njezina vrijednost, cijena po kojoj se može prodati, rok polaganja kupovnine itd.
U javnoj dražbi kao kupci mogu u pravilu sudjelovati samo osobe koje su dale osiguranje. Kao kupac u dražbi ne može sudjelovati ovršenik, sudac ili druga osoba koja službeno sudjeluje u postupku prodaje te osoba koja po zakonu ne može steći nekretninu koja je predmet ovrhe. Na prvom ročištu za dražbu nekretnina se ne može prodati ispod četiri petine utvrđene vrijednosti, na drugom ročištu ona se ne može prodati ispod polovine te vrijednosti. Stranke i druge osobe koje se namiruju u postupku mogu se sporazumjeti i o prodaji nekretnine po nižoj cijeni.
Dražbi se pristupa pošto se utvrdi da su ispunjeni uvjeti za njezino održavanje. Ona se zaključuje nakon proteka deset minuta neposredno poslije stavljanja najpovoljnije ponude. Nakon zaključenja dražbe sudac, odnosno javni bilježnik utvrđuje koji je ponuditelj ponudio najveću cijenu i da je ispunio uvjete da mu se nekretnina dosudi. Na temelju tog utvrđenja sud donosi rješenje o dosudi. U tom rješenju sud određuje da će se nekretnina predati kupcu pošto položi kupovninu i nakon što to rješenje postane pravomoćno. Ako kupac ne položi kupovninu u sud ili kod javnog bilježnika u roku određenom u zaključku o prodaji, sud je dužan prodaju oglasiti nevažećom i odrediti novu prodaju. Pravila o dražbi nekretnine na odgovarajući se način primjenjuju na dražbu pokretnina, dionica, udjela, odnosno poslovnog udjela u trgovačkom društvu te nekih prava.

Dram (AMD) je novčana jedinica Armenije, dijeli se na 100 luma.

Doživotna renta (engl. life annuity, whole life annutiy, njem. lebenslängliche Rente, Leibrente) je osobna renta koja se isplaćuje do smrti osigurane osobe.
Postoji i doživotna zajamčena renta koja se isplaćuje do smrti osigurane osobe, ali ne manje od ugovorenog broja godina bez obzira na eventualnu smrt osiguranika u tom razdoblju. Suprotnost je privremena renta.

Doznaka (engl. transfer, remittance, njem. Überweisung) je prvenstveno komercijalni pojam kojim se označava plaćanje prijenosom novčanog potraživanja na određeni račun vjerovnika u banci ili financijskoj instituciji. I zbog pravnih okolnosti (zabrana plaćanja tzv. gotovim novcem preko određene svote između pravnih osoba u unutrašnjem prometu i načelna zabrana plaćanja tzv. gotovim novcem u deviznim propisima i ograničenja u prijenosu tog novca preko državnih granica) i zbog životnih okolnosti (nepraktičnost) plaćanja između pravnih osoba prvenstveno se obavljaju tako što dužnik dade nalog banci ili financijskoj instituciji kod koje ima račun, a prijenos sredstava (novčanog potraživanja ) sa svoga računa na račun vjerovnika, neposredno (ako i vjerovnik i dužnik imaju račun kod iste banke, odnosno institucije) ili preko jedne ili više banaka. Ovakav postupak kolokvijalno se označuje riječju doznaka (novčane obveze i plaćanje).

Drahma (GRD) je novčana jedinica Grčke, dijeli se na 100 leptona.

Dow Jones index je vagana aritmetička sredina 30 značajnih dionica kojima se trguja na NYSE.

Dow Jonesov index (engl. Dow Jones index, njem. Dow-Jones-Index) je prosječna dnevna cijena grupe poduzeća u uzorku koja kotiraju na NYSE (New York Stock Exchange – Njujorška burza vrijednosnih papira). Promjene u vrijednosti indeksa izražene su u postotku (indeksni poeni). Smatra se kvalitetnim pokazateljem kretanja privrednih aktivnosti.
Postoji više vrsta Dow Jonesova indeksa: za industrijsku djelatnost (prati efekte dionica 30 najznačajnijih poduzeća), za transportne usluge (prati efekte 20 poduzeća), indeks 500 (prati efekte dionica 500 izabranih značajnih poduzeća), a postoji i indeks za efekte dionica svih poduzeća koja kotiraju na NYSE. Datira, u sadašnjem obliku, od 1928. godine.

Dostava o ovršnom postupku i postupku osiguranja je sustav radnji koje se poduzimaju u tim postupcima radi predaje sudskih pismena njihovim adresatima. Za dostavu određenim adresatima u ovršnom postupku i postupku osiguranja utvrđena su posebna pravila. Pravnoj osobi koja je upisana u određeni sudski ili drugi upisnik te fizičkim osobama koje obavljaju registriranu djelatnost dostava se obavlja na adresu navedenu u prijedlogu. Ako dostava na tu adresu ne uspije, obavlja se na adresu sjedišta upisanoga u upisnik. Ako dostava ne uspije ni na toj adresi, obavlja se isticanjem pismena na oglasnoj ploči suda. U tom se slučaju smatra da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana isticanja pismena na oglasnoj ploči. U slučaju prekida ovršnoga postupka sud je dužan, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa koje od stranaka, postaviti privremenoga zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog zbog kojega je došlo do prekida, a postupak nastaviti i prije nego što taj razlog prestane.
Ako se određenim osobama, na temelju njihova zahtijeva i odobrenja predsjednika suda, dostava obavlja u sudu, pismena koja im upućuje sud polažu se za njih u posebne pretince u za to određenoj prostoriji suda. Dostavu obavlja službena osoba suda. Pismena koja se dostavljaju preko pretinca ne smiju biti dostupna osobama kojima se dostavljaju prije nego što potpišu dostavnicu. Pismena se dostavljaju u zatvorenim omotnicama, u kojima se dostava obavlja preko pošte. Prigodom uzimanja pismena moraju se preuzeti sva pismena položena u pretinac. Na svako pismeno koje se dostavlja preko pretinca treba naznačiti dan kada je položeno u pretinac osobe kojoj se dostava tako obavlja. Ako pismeno ne bude podignuto u roku od osam dana, dostavlja se poštom ili na drugi zakonom predviđeni način. Dostava preko javnog bilježnika obavlja se tako da javni bilježnik, na zahtjev ovlaštene osobe ili tijela, poštom ili neposredno, dostavi pismeno i o tome sastavi zapisnik, ovjerovljeni prijepis kojega dostavlja sudu.

Dotacije (engl. grant, grant-in-aid, njem. Subvention, Transfer, Transfer ohne Auflagen) su novčani iznosi što ih viši državni organi daju nižim državnim organima, poduzećima, granama, regijama i sl. Karakteristične su prije svega za federativno organizirane države.
Dotacije mogu biti namjenske (unaprijed se utvrde svrhe – socijalni programi, obrazovanje, urbanistički zahvati itd.) i nenamjenske. Mogu biti vezane (što znači da i korisnik dotacije mora pribaviti određeni dio novca) i nevezane.
Izbor primjerene vrste dotacije ovisi o ciljevima države. Država pokušava kroz financijske poticaje utjecati na ponašanje korisnika dotacija. U novije doba u federativno organiziranim državama u ukupnom financiranju javnih potreba sve veći je udio dotacija što ih daje centralna država nižim državnim organima.
Dotacijama se najviše financiraju socijalne usluge, zajamčeni minimalni dohodak i zdravstvo. Neke javne djelatnosti, npr. školstvo, obično se financiraju na lokalnoj razini. U suvremenim državama, u ukupnim državnim dotacijama, daleko najveću ulogu imaju namjenske dotacije, koje se najviše koriste za zdravstvo. Dotacije u bloku, odnosno opća podjela prihoda, rjeđe se koristi.

Dospjelost obveze osiguratelja (njem. Fälligkeit der Entschädigung) je dan kad osiguravatelj mora izvršiti osnovnu obvezu iz ugovora o osiguranju, dakle isplatu naknade štete ili osigurane svote. Taj dan je određen ili zakonom ili ugovorom o osiguranju.
Kako je osiguravatelju za utvrđivanje postojanja obveze i njezina obujma, odnosno i visine potrebno prikupiti određenu dokumentaciju, dakle određeno vrijeme, to je rok dospijeća vezan uz prikupljanje te dokumentacije (kod nas 14 dana od dana prikupljanja potrebne dokumentacije). Da to, međutim, ne bi bilo na štetu osiguranika, osiguravatelj je dužan, ako je u pitanju obujam ili visina štete, isplatiti avans.

Dostava (engl. service of proces, njem. Zustellung) je zakonom uređeni postupak koji radi predaje pismena određenom adresatu (stranci, drugom sudioniku u postupku, nekom tijelu) poduzima sud ili neko drugo tijelo zato da bi se taj adresat upoznao s njegovim sadržajem (dostava u užem smislu); zakonom uređen postupak suda ili drugog tijela proveden radi toga da bi se određeni adresat ili adresati upoznali sa sadržajem nekog pismena (dostava u širem smislu). O obavljenoj dostavi u pravilu se sastavlja posebna isprava (dostavnica). Ako je dostava obavljena na način propisan zakonom, irelevantno je je li pismeno zaista predano adresatu, odnosno je li on saznao za njegov sadržaj. Dostava se u pravilu obavlja poštom. Određena pismena se moraju dostavljati po pravilima o tzv. osobnoj dostavi, druga po pravilima o tzv. običnoj dostavi.
Posebna pravila vrijede za dostavu pravnim osobama, nekim državnim tijelima, odnosno stanovitim fizičkim osobama. U nekim postupcima dostava određenih pismena obavlja se i javnim priopćenjem. O urednoj dostavi ovisi ostvarivanje prava na obranu. Povrede pravila o dostavi zbog kojih je kojoj od stranaka onemogućeno da raspravlja pred sudom imaju značenje tzv. apsolutno bitnih povreda odredaba postupka.

Dospjele kamate (engl. accrued interest, njem. fällige Zinsen) su obračunate kamate, a dospjele za plaćanje do određenog obračunskog perioda ili dana. Utemeljene su na ugovorima o financijskim i drugim poslovima kao zaštita za angažirana sredstva.

Dospjelost (engl. maturity date, njem. Fälligkeitstag, Verfallstag):
1. trenutak od kojeg je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje tražbine, a ako je obveza novčana, trenutak od kojeg je ovlašten zahtijevati njezinu isplatu. Rok ispunjenja činidbe može biti određen ugovorom (ugovorni rok), i to tako da zakon bilo odredi rok za ispunjenje pojedinih vrsta obveza, bilo da postavi opće pravilo o roku za ispunjenje. Ako za dospjelost obveze nije određen rok ispunjenja niti proizlazi iz svrhe posla, prirode obveze i ostalih okolnosti, ispunjenje obveze (solutio) može se zahtijevati odmah. U novijoj praksi trgovačkih sudova zastupa se gledište da pod izrazom “odmah” treba razumjeti rok od osam dana od dana primitka računa za isporučenu robu ili izvršene usluge. Obveze se mogu ispuniti i prije roka dospijeća. Pritom, ako je rok ugovoren isključivo u korist dužnika, on ima pravo ispuniti obvezu i prije ugovorenog roka, ali je o tome dužan obavijestiti vjerovnika i paziti da to ne bude u nevrijeme. Ako je, međutim, riječ o novčanoj obvezi, dužnik ima pravo ispuniti je i prije ugovorenog roka i bez postojanja navedenih pretpostavki, a ima pravo na odbitak kamata, za vrijeme od isplate do dospijeća ako je tako ugovoreno ili uobičajeno (diskontne ili međutomne kamate). U ostalim slučajevima kad dužnik ponudi ispunjenje prije roka, vjerovnik može odbiti ispunjenje, a može ga i primiti i zadržati pravo na naknadu štete ako u tome bez odgađanja izvijesti dužnika. Vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje prije roka ako mu dužnik nije dao obećano osiguranje ili ako na njegov zahtjev nije dopunio osiguranje smanjeno bez njegove krivnje te kad je rok ugovoren isključivo u njegovu korist. Određivanje vremena ispunjenja može, također, biti ostavljeno na volju na volju jednoj ugovorenoj strani. Ako s određivanjem roka oteže, druga strana je može opomenuti. Ne odredi li ovlaštena strana rok ni nakon opomene, druga se strana može obratiti sudu da odredi primjeren rok za ispunjenje obveze. Rok dospjelosti može se produžiti sporazumno ili odlukom suda. Izuzetno se rok može produžiti i zakonom, i to za određene vrste dugova ili sve dugove;
2. dan kada kredit, rata kredita, zajmovni vrijednosni papir ili kakva druga obveza dospijevaju i trebaju biti isplaćeni. Kod obveznica o dospijeću je emitent dužan zakonitom držaocu isplatiti nominalnu svotu na koju obveznica glasi. Kamate na upisanu svotu već su isplaćivane u ugovorenim vremenskim razmacima. Konzole ili tzv. non-maturing bonds (obveznice) nemaju utvrđeno dospijeće. Isti je slučaj s tzv. perpetuelnim notama na eurotržištu. Početak otplate kredita i dospijeće otplatnih rata utvrđuju se anuitetskim planom, osim kod rijetkih kredita kod kojih se cijela glavnica isplaćuje o dospijeću (fiksna hipoteka, “bullet” dospijeće). “Call” zajmovi nemaju utvrđen dan dospijeća već se moraju vratiti na prvi poziv kreditora. Dan mjeničnog dospijeća bitna je potrepština mjenice. Utvrđuje se po viđenju – a vista (mjenice po viđenju ili pokazne mjenice), na određeno vrijeme po viđenju (od dana akcepta, protesta ili prezentacije mjenice), određeno vrijeme od izdanja mjenice (a dato mjenice) ili na određeni dan (kalendarske mjenice) (dan plaćanja).

Dosjelost (njem. Ersitzung, lat. usucapio) je pojam stvarnog prava s kojim se označuje stjecanje prava njihovim neprekidnim vršenjem kroz određeno, zakonom propisano vrijeme. Dosjelošću se npr. mogu steći pravo vlasništva i pravo služnosti. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću jedno je od originarnih načina stjecanja vlasništva, kojim će vlasništvo steći onaj tko posjeduje kakvu stvar tijekom određenog vremena. Moglo bi se reći kako su institut dosjelosti i institut zastare lice i naličje ideje o tome kako je potrebno pravno sankcionirati faktično vršenje odnosno nevršenje prava tijekom određenog vremena, jer se može pretpostaviti da onaj tko ne vrši svoje pravo duže vremena pristaje na njegov gubitak, a onaj tko vrši radnje pristojeće osobi koja ima pravo na vršenje tih radnji, da treba steći pravo.

Dospijeće je dan kada kredit, rata kredita, zajmovni vrijednosni papir ili kakva druga obveza dospijevaju i trebaju biti isplaćeni. Kod obveznica dospijećem je eminent dužan zakonitom držaocu isplatiti nominalnu svotu na koju obveznica glasi.

Dong (VND) je novčana jedinica Vijetnama, dijeli se na 10 hoa i 100 saua.

Doprinosni mirovinski sustav (engl. contributory retirement system, njem. beitragspflichtige Altersversicherung) je specifičan mirovinski sustav u kojem je odgovornost prikupljanja i osiguravanja sredstava za mirovine podijeljena između poslodavaca i zaposlenih. Drugačije, sredstva za mirovine zajedno osiguravaju i financiraju poslodavci i radnici.

Domicil (engl. place of payment, njem. Zahlungsort) u novčanim transakcijama se određuje kao mjesto plaćanja preuzete obveze i kod nekih instrumenata plaćanja posebno utvrđuje u interesu brze i sigurnije naplate ali i iz drugih razloga.
Tako npr. kod mjenice (trasirane ili vlastite) remitent ili njegov pravni sljedbenik mora je na dan dospijeća predočiti na isplatu akceptantu ili trasantu, ali je može domicilirati tj. usmjeriti njezino plaćanje na adresata ili mjesto gdje će uredno i brzo biti honorirana, a to mjesto može biti prebivalište akceptanta, odnosno transanta, ili neko drugo mjesto.
U međunarodnom platnom prometu npr. kod dokumentarnih akreditiva važno je domicil utvrditi pri sklapanju ugovora o kupoprodaji pri čemu će svaka od ugovorenih strana nastojati ostvariti akreditiv domiciliran u svojoj zemlji zbog određenih pogodnosti:
a) ako je akreditiv domiciliran u njegovoj zemlji, izvoznik će moći brže naplatiti protuvrijednost izvezene robe na temelju ugovorenih akreditivnih dokumenata ili mnogo brže otkloniti eventualne manjkavosti utvrđene u podnesenoj dokumentaciji;
b) ako je akreditiv domiciliran u njegovoj zemlji, uvoznik će moći prije nego što banka izvrši isplatu akreditivne svote, sam pregledati podnesenu dokumentaciju i poduzeti odgovarajuće mjere ako se za to ukaže potreba.
O domicilu ovisi i sudska nadležnost za slučaj spora, pa je i za izvoznika i za uvoznika pogodnije akreditiv domicilirati u vlastitoj zemlji zbog manjih sudskih troškova, primjene domaćeg procesnog i materijalnog prava i sl.

Domicilirana mjenica (njem. Domizilwechsel) je mjenica u kojoj je kao mjesto plaćanja naznačeno mjesto koje nije identično s mjestom navedenim u mjenici kao trasatovo sjedište, odnosno prebivalište. Mjenicu mogu domicilirati samo trasant ili osoba koju on ovlasti. Mjesto plaćanja mjenice važno je zbog određivanja mjerodavnog prava i nadležnosti suda.

Domaći indeksi –U Hrvatskoj postoje dvije burze i dva službena indeksa burzi.
CROBEX© je službeni indeks Zagrebačke burze, a trenutno najveće težine u indeksu imaju dionice Plive i PBZ-a. Najčešće sastavnice CROBEX-a su industrijske tvrtke. VIN® je službeni indeks Varaždinske burze. Najčešće sastavnice VIN indeksa su turističke tvrtke i pravni sljednici bivših privatizacijskih fondova.
S obzirom da prosječni investitor na hrvatskom tržištu trguje i na Zagrebačkoj i Varaždinskoj burzi Raiffeisenbanka je konstruirala CROEMI® indeksi, koji prati najlikvidnije hrvatske dionice neovisno s kojeg su tržišta. U sadašanjem sastavu indeksa CROEMI® najveću težinu imaju dionice Plive i Adris grupe.

Dollar cost averaging (njem. Averaging) je sistem kupovanja dionica u pravilnim intervalima, recimo mjesečno ili godišnje, za fiksni novčani iznos, npr. 200, 500 ili 1000 dolara.
Prema ovoj shemi investitor kupuje uvijek jednake dionice, ali ne uvijek fiksni broj dionica već prema fiksnom novčanom iznosu. Ovim sistemom investitor može ostvariti profit na 90% dionica koje kotiraju na Njujorškoj burzi u bilo kojem petogodišnjem razdoblju u posljednjih 25 godina.
Investitor fiksnom svotom kupuje više dionica kada su cijene niske, a manje kada cijene rastu, ali konačna prodajna cijena je u pravilu veća od prosječne cijene tako kupljenih dionica.

Dolarski deficit (engl. dollars deficit, njem. Dollarlücke) je manjak u platnoj bilanci neke zemlje ili skupine zemalja prema SAD i drugim zemljama dolarske valute. Njihov uvoz i dugovanja na drugim osnovama prekoračuju izvoz i potraživanja na nekoj drugoj osnovi pa se stoga javlja dolarska oskudica.
Deficit je najčešće bio posljedica neravnomjernog razvitka pojedinih zemalja, neposredno uzrokovan većom produktivnošću i većim izvoznim kapacitetom američkoga gospodarstva.
Prvi znakovi takve dolarske oskudice pojavljuju se nakon I. svjetskog rata, a nakon II. svjetskog rata oskudica postaje znatno kritičnija, te je bila uzrokom šire američke pomoći i velikih kreditiranja inozemstva. Od 60-ih godina ta pojava iščezava s rastom deficita u američkoj trgovinskoj razmjeni sa svijetom.

Dolar (engl. dollar) je novčana jedinica Sjedinjenih Američkih Država (USD) i brojnih zemalja i teritorija: Antigva i Barbuda (istočnokaripski dolar, XCD), Australija (AUD), Bahama (BSD), Barbados (BBD), Belize (BZD), Brunej (BND), Dominika (XCD), Fidži (FJD), Grenada (XCD), Gvajana (GYD), HongKong (HKD), Jamajka (JMD), Kanada (CAD), Kiribati (AUD), Liberija (LRD), Mikronezija (USD), Namibija (NAD), Novi Zeland (NZD), Palau (USD), Portoriko (USD), Singapur (SGD), Solomonski Otoci (SBD), Sveta Lucija (XCD), Sveti Kristifor i Nevis (XCD), Sveti Vincent i Grenadini (XCD), Tajvan (TWD), Trinidad i Tobago (TTD) i Zimbabve (ZWD).
Američki dolar je novčana jedinica SAD od 1786; jedna od svjetskih rezervnih valuta. Dijeli se na 100 centi

Dolarska zona (engl. dollar area, njem. Dollarzone) je američko valutno područje gdje se kao obračunska valuta primjenjuje USD. To je cijeli američki kontinent gdje se sve transakcije između država i njihovih gospodarskih subjekata iskazuju u valuti najrazvijenijega i najstabilnijega gospodarstva.
Dolarska zona nastojala se proširiti i na druga područja, ali bez znatnijeg uspjeha, jer je tamo u prednosti bila neka druga (britanska, njemačka, japanska itd.) valuta. SAD i druge zemlje s vlastitim valutnim područjima vode stalnu borbu za prestiž.

Dokumentarni akreditiv (engl. documentary letter of credit, njem. Dokumentenakkreditiv) je akreditiv pri kojem je podnošenje dokumenata naznačenih u samom akreditivu banci od strane korisnika uvjet ispunjenja akreditivne obveze. O kojim će se dokumentima raditi zavisi od uputa bančinog nalogodavca pri traženju otvaranja akreditiva. Valja očekivati da će se raditi o dokumentima koje su bančin nalogodavac kao (najčešće) kupac i prodavalac u svojem ugovoru naznačili uz obvezu kupca da pribavi akreditiv. Među dokumente koji se zahtijevaju kao uvjet isplate akreditiva uvršćuju se faktura, prijevozna isprava, polica osiguranja, lista pakovanja, atesti o kvaliteti robe.
Dokumenti koji se podnose banci moraju u svemu odgovarati njihovu opisu u akreditivu, jer i najmanje od stupanje ovlašćuje banku da odbije primljene dokumente. Doktrina o potrebnoj potpunoj suglasnosti predanih dokumenata naziva se strict compliance. S druge strane, banka nije ni dužna ni ovlaštena ispitivati autentičnost dokumenata, već je dužna ispuniti akreditivnu obvezu korisniku koji je podnio dokumente izgledom odgovarajuće akreditivnim uvjetima (akreditiv).

Dokumentarni ček (engl. documentary check, njem. Dokumentenscheck) je instrument međunarodnog plaćanja koji se koristi pri izvozu robe ili usluge, a isplaćuje ako su prilikom njegove prezentacije navedeni robni i drugi dokumenti na temelju kojih je dopušteno njihovo honoriranje.
Banka (trasat) preuzete dokumente poslije isplate čeka upućuje izdatniku (trasantu) čeka, na osnovi kojih je moguće raspolaganje robom.

Dokumentarna naplata (engl. documentary collection, njem. Dokumenteninkasso) je inkaso posao, može se javiti kao robni i nerobni inkaso posao.
1. Robni inkaso se u platnom prometu s inozemstvom koristi kada između izvoznika i uvoznika postoji izgrađeno uzajamno povjerenje stečeno na osnovi dugogodišnjeg poslovanja, ili kada su uvjeti na tržištu takvi da uvoznik diktira uvjete plaćanja, a izvoznik ima interes za plasman na tom tržištu. Tehnika se sastoji u tome da uvoznik nakon otpreme ugovorene robe izdaje inkaso nalog i zajedno s priloženim dokumentima i instrukcijama upućuje ga svojoj banci da sama ili preko svoje korespondentske veze realizira plaćanje. Na osnovi zahtjeva izvoznika robni dokumenti će biti uručeni uvozniku na jedan od sljedećih načina: a) nakon plaćanja svote na koju faktura glasi, prema klauzuli – Documents against payment – D/P; b) nakon akceptiranja mjenice, prema klauzuli – Documents against acceptance – D/A; ili c) nakon što uvoznik izda potvrdu o preuzimanju dokumenata uz prilaganje bankovne garancije. Dokumentarna naplata može biti ugovorena kao naplata komercijalnih papira s vrijednosnim papirima ili bez njih;
2. nerobni ili čisti inkaso predstavlja naplatu vrijednosnih papira (čekova, mjenica, amortiziranih obveznica i dr.) koje ne prate komercijalni papiri. Prilikom njihove predaje banci na inkaso koja ih preuzima radi naplate u drugom mjestu ili inozemstvu preko svoga bankovnog korespondenta, odobravanje novčanog iznosa vlasnika obavlja se tek nakon izvršene naplate. Prilikom predaje vrijednosnih papira bankama na inkaso, takvi vrijednosni papiri prenose se na banku pomoću tzv. inkaso indosamenta.

Dohodovne obveznice (engl. income bonds) su takve obveznice koje vlasnicima umjesto fiksnih kamata daju pravo udjela u poslovnom rezultatu emitenta.

Dodirljiva sredstva (imovina) (engl. tangible assets, njem. Sachanlagen, materielle Vermögenswerte, bilanzierbare Sachwerte) su dio stalne imovine poduzeća koji obuhvaća ona sredstva (imovinu) što imaju duži vijek upotrebe od jedne godine, a sastoji se iz fizičke (materijalne) supstance.
Dodirljiva sredstva (imovina) dijele se na dva dijela:
1. dio za koji se obračunava amortizacija (građevinski objekti, oprema i sl.) i
2. dio koji se izuzima od obračuna amortizacije (zemljište, šume, kulturne i povijesne vrijednosti i sl.).

Dohodak, nezarađeni (engl. unearned income, njem. Kapitaleinkommen, Vermögenseinkünfte, fr. revenu non gagné) je dohodak od imovine (ulaganje u poduzeće, zemlju, itd.) za razliku od zarađenog dohotka, koji potječe od rada (plaće, nadnice, naknade, profiti itd.).
Obično se oporezuje više od zarađenog dohotka. Protivnici razlikovanja zarađenog i nezarađenog dohotka tvrde da imovina sadržava i prošli rad te dohodak od nje nije nezarađen i ne bi se trebao oporezivati po višoj stopi nego zarađeni dohodak.

Dohodak, zarađeni (engl. earned income, njem. Erwerbseinkünfte, Arbeitseinkommen, fr. revenu provenant d’un travail) je dohodak od rada (umnog i fizičkog) u raznim oblicima (nadnice, plaće, profiti, naknade itd.) za razliku od dohotka od imovine (dividende, kamate, rente itd.).
Država pravi zakonsku razliku kako bi objasnila ili opravdala različite porezne stope – više na nezarađeni, a niže na zarađeni dohodak.

Dobrovoljno reosiguranje (engl. facultative reinsurance, njem. fakultative Rückversicherung, fr. réassurance volontaire) je reosiguranje pojedinačnog rizika.
U pravilu se primjenjuje za rizike čiji limit prelazi ugovor o reosiguranju ili za rizike čije se pokriće želi od slučaja do slučaja. Reosiguravateljno pokriće može biti na proporcionalnoj ili neproporcionalnoj osnovi.
Reosiguravatelj može prihvatiti ili odbiti reosiguranje rizika. Osiguravatelj može ali ne mora ponuditi pojedini rizik u reosiguranje.

Dodatna premija (engl. additional premium, njem. Zuschlagsprämie, fr. surprime) je izraz koji označava:
1. neznatno povećanje premije kod malih osiguranih svota za cjenike koji su rađeni na temelju podloga za više osigurane svote (njem. Summenzuschlag);
2. iznos premije za koji se povećava premija utvrđena cjenikom zbog preuzimanja rizika koji je veći od uobičajenog (anormalni rizik) i zbog čega bi mogli nastati problemi prilikom reosiguranja (njem. Risikozuschlag).

Dobra (engl. dobra) je novčana jedinica Svetog Tome i Principa (STD), dijeli se na 100 sentima.

Dobrovoljno osiguranje (engl. voluntary insurance, njem. fakultative Versicherung, freiwillige Versicherung) je osiguranje koje se sklapa slobodnom odlukom ili dogovorom između osiguravatelja i osiguranika, i ne postoji zakonska obveza niti prisila njegova sklapanja.
Podjela na dobrovoljna i obvezna osiguranja razlikuje se u pojedinim zemljama, a moguća je i podjela do određenog limita za pojedinu vrstu osiguranja (npr. zdravstveno osiguranje). Tada se zakonom utvrđuje do kojeg iznosa je osiguranje obvezno, a iznad kojeg iznosa se zaključuju dobrovoljna osiguranja koja se mogu razlikovati po visini osiguranih svota i širini pokrića.

Dobit (zarada) po dionici (engl. earnings per share, EPS, njem. Aktienrendite, Gewinn per Aktie) je pokazatelj koji se dobije dijeljenjem neto dobitka poduzeća s brojem običnih (glavnih) dionica. Ovo je jedan od osnovnih pokazatelja uspjeha dioničkog poduzeća koji se koristi pri procjeni vrijednosti običnih dionica.
Poduzeća koja su ponudila svoje vrijednosne papire na organiziranim tržištima kapitala moraju ga javno objavljivati. Pokazatelj se može računati kao povijesni, primarni i potpuno razrijeđeni dobitak po dionici, što ovisi o strukturi kapitala. U slučaju da je riječ o jedinstvenoj strukturi kapitala, računa se povijesni pokazatelj, dok se drugi i treći računaju kod složene strukture kapitala (npr. osim običnih dionica poduzeće je emitiralo konvertibilne dionice i konvertibilne obveznice).

Dobit u gotovini (engl. cash bonus, njem. Anpassungsbrief Gewinnanteil) u osiguranju života je periodička isplata udjela u dobiti za osiguranja sa sudjelovanjem u dobiti.
Dobit u gotovini je zbog nekumuliranja kamata manjeg iznosa od udjela u dobiti koji bi bio isplaćen zajedno s ugovorenom svotom za analogno osiguranje života (naknadna dobit).

Dob pri isteku (engl. age at expiry, njem. Terminalter) u osiguranju života je dob osiguranika u trenutku isteka ugovora o osiguranju.
Kod osiguranja života često nije moguće ugovoriti osiguranje rizika smrti za starost veću od određenog limita (obično 65 ili 70 godina), pa se pri zaključenju osiguranja trajanje osiguranja prilagođuje tako da dob pri isteku ne bude veća od granice koju je definirao osiguravatelj

Dobit (engl. profit, njem. Gewinn) je financijski rezultat odnosno razlika između većih prihoda i manjih rashoda. Međutim, u pojedinim kontekstima ovim pojmom se označavaju svi prihodi ili negdje samo prihodi od neredovitih operacija poduzeća. Ako se govori o prvom slučaju, tj. dobit je rezultat poslovanja gdje su prihodi veći od rashoda, tada je opet ovaj pojam vrlo širokog značenja te ga treba precizirati.
Kad se govori o dobiti kao razlici prihoda i rashoda, onda treba precizirati tri veličine:
1. marginalnu kontribuciju (contribution margin ili gross margin);
2. dobit prije oporezivanja (income before taxes) i
3. neto dobit (net income).
Marginalna kontribucija je razlika između prihoda od prodaje i troškova prodane robe (rashoda od prodaje). Dobit prije oporezivanja je razlika između ukupnog prihoda (poslovnih prihoda, prihoda od financiranja i izvanrednih prihoda) i ukupnih rashoda (poslovnih, od financiranja i izvanrednih). Neto-dobit je razlika između dobiti prije oporezivanja i poreza na dobit.

Dnevni izvod (engl. daily statement of account, njem. Tageskontoauszug) je izvještaj banke ili druge novčane ustanove komitentu kojim mu se dnevno dostavljaju salda s izvještajem o promjenama na njegovu žiro računu kako bi mogao pratiti kretanje svojih sredstava i disponirati njima.
Rok zaključaka i dostavljanje izvoda kod tekućeg računa (kod kojeg se banka, osim u ulozi dužnika – za preuzeta sredstva, javlja i u ulozi vjerovnika – za odobrene kredite), vrši se obično polugodišnje ili tromjesečno, ali se kod velikog prometa na računu vrši i dnevno.
Ako komitent po primljenom izvodu (bez obzira na to o kojoj vrsti računa je riječ) u određenom roku ne stavi primjedbu, izvršena se knjiženja smatraju ispravnim.

Dnevni kredit (engl. daylight credit);
1. jednodnevna pozajmica za kupnju vrijednosnica na burzi. Vrijednosnice kupljene uz pomoć dnevnog kredita jamstvo su njegove otplate;
2. razlika ili odobrenje računa koji nastaju poslovanjem između središnje banke i poslovnih banaka ili između poslovnih banaka, kao posljedica neusklađenosti trenutka terećenja jednog i odobrenja drugoga računa u elektronskom sustavu kojim se obavlja transfer sredstava.
Automatski se poništava sljedećeg dana.

Dividendni ček (engl. dividend check, njem. Dividendenscheck) je prenosivi instrument plaćanja, u obliku čeka vučenog na komercijalnu banku, platnog agenta poduzeća koje isplaćuje dividendu.
U vrijeme isplate dividende poduzeće doznačuje jedna ček vučen na B/D tvrtku, budući da poduzeće ne mora znati tko su stvarni vlasnici dionica. B/D tvrtka, nakon što primi ček, dividende doznačuje stvarnim vlasnicima.

Dnevni dohodak (njem. Tagessatz) je temelj za izračunavanje novčane kazne koja se izriče konkretnom počinitelju kažnjivog djela prema modelu “dani novčana kazna”. Dnevni dohodak počinitelja koji on ostvaruje, izražen u novčanom iznosu, množi se s brojkom izabrane mjere novčane kazne.
Ako se na temelju svih okolnosti relevantnih za izbor vrste i mjere kazne odluči izreći novčana kazna npr. od sto dana a utvrdi se da je dnevni dohodak počinitelja npr. 300 novčanih jedinica, izrečena će novčana kazna iznositi 30.000 tih novčanih jedinica (npr. kuna). Prema tom modelu po čl. 51. KZ izračunava se novčana kazna i u hrvatskom k. p. Kad počinitelj k. d. ne ostvaruje nikakav dohodak ali je vlasnik imovine ili imovinskih prava, sud utvrđuje dnevni dohodak po slobodnoj procjeni, prema vrijednosti te imovine ili imovinskih prava.
Kad počinitelj k. d. ne ostvaruje nikakav dohodak ili bi utvrđivanje njegova dohotka znatno produljilo trajanje kaznenog postupka, sud kao dnevni dohodak počinitelja ima smatrati prosječni dnevni dohodak u RH koji na temelju službenih podataka Državnog zavoda za statistiku utvrđuje i objavljuje Vrhovni sud RH svaka tri mjeseca.

Dividenda je dobit dioničkog društva isplaćen dioničarima. Općenito, bilo koji iznos poslovnog rezultata ili kapitalnog dobitka od emisije dionica iznad nominalne vrijednosti koji se dijeli ili distribuira među vlasnicima dionica.

Dividende (engl. dividends, njem. Dividenden) su bilo koji iznos kapitalnog dobitka koji se dijeli između sudionika pothvata; u užem smislu isplaćeni dio dobitka dioničarima u novcu. Sam dobitak naime i ne mora biti isplaćen, nego se može investirati, izdati u obliku novih dionica i sl.

Dispozitivni kredit (engl. disposal credit, njem. Dispositionskredit) je kredit koji korisniku stoji stalno na raspolaganju. Osnova takvom kreditu je tekući račun s kojeg korisnik kredita može automatski vući određene iznose novčanih sredstava, a i negativna salda se likvidiraju automatskim putem, odnosno priljevom novčanih sredstava na tekući račun.
Takav se automatizam u korištenju i gašenju naziva samolikvidacija kredita. Ovakav oblik kreditiranja predstavlja vrstu permanentnog financiranja, jer ne postoji definitivni period njegova vraćanja, a u uvjetima dobrog boniteta ne postoje ograničenja za stalno korištenje povećanih opsega kredita. Ugovoreni elementi kredita su maksimalni iznos kredita u toku određenog perioda (godinu dana) i kamatna stopa.
Prednosti ovog “otvorenog kreditnog sistema” su:
a) fleksibilni rokovi dospijeća (s obzirom na to da nisu fiksirani, debitori mogu na najbolji način uskladiti svoje likvidne bilance i potencijale);
b) niža kamatna opterećenja (kamata se plaća na neto iznos kredita);
c) mogućnost konvertiranja kratkoročnog u srednjoročni kredit (kada debitori dostignu utvrđenu granicu kreditiranja, on može biti revidiran).
Tipični dispozitivni kredit je overdraft.

Diverzifikacija (engl. diversification, njem. Verschiedenartigkeit, Diversifikation) je općenito svako proširenje u različitim pravcima. U investicijama označava investiranje sredstava u vrijednosne papire brojnih različitih kompanija i drugih pravnih osoba.
Diverzifikacijom ulaganja smanjuje se rizik ukupnog portfelja vrijednosnih papira jer svako ulaganje ima svoju frekvenciju vjerojatnosti ostvarivanja pojedinih rezultata. Time se i stabilizira prinos na ukupna ulaganja.

Diverzifikacija portfelja (diversification) je distribucija uloženog kapitala u više vrijednosnih papira. Što je kapital uložen u više vrijednosnih papira, rizik se smanjuje.
Osnovno pravilo diversifikacije je sigurnost, tako da najveći dio imovine ulažemo u sigurna sredstva. To se jednostavno može opisati financijskom piramidom, pri kojem se pri samom dnu te piramide nalazi sigurnija sredstva, a kako se penjemo piramidi, tako i rizik imovine koju ulažemo postaje sve veći.

Disperzija (raspršenost) (engl. dispersion, njem. Dispersion) je jedan od važnijih statističkih pojmova kojima se brojčano izražava stupanj varijabilnosti podataka. Veću disperziju ili raspršenost imaju serije čiji članovi pokazuju veći varijabilitet.
U praksi se koristi veći broj mjera disperzije: raspon varijacije, interkvartil, koeficijent kvartilne devijacije, varijanca, standardna devijacija i koeficijent varijacije. Mjere disperzije imaju široko područje primjene u analizi turističkog tržišta.

Disperzija rizika (engl. risk spread, spread of risk, njem. Risikodispersion, das Rückversicherungsrisiko “atomisieren”);
1. prenošenje rizika iznad vlastitog samopridržaja na reosiguravatelja, a u reosiguranju retrocesijom na druge reosiguravatelje. Različita je po vrstama osiguranja, a i unutar iste vrste osiguranja ovisi o heterogenosti portfelja pa i veličini pojedine police, te očekivanoj učestalosti šteta. U tu svrhu police se svrstavaju u homogene grupe prema poznatim faktorima rizika. Pri razvrstavanju u faktore rizika koriste se različite metode temeljene na iskustvu i statističkim modelima, ali prisutna je i procjena – intuicija za narednu osiguravateljnu godinu;
2. ulaganje kapitala ili odobravanje kredita većem broju različitih korisnika s ciljem da se umanji rizik gubitka za ulagača, odnosno kreditora u slučaju da se pojedini korisnik nađe u poslovnim teškoćama. Disperzija može biti geografska, valutna, granska i po korisnicima.

Disparitet (engl. disparity, njem. Disparität, Ungleichheit) je razlika između službenog i tržišnog tečaja valute.
Izražava se kao odstupanje od pariteta valuta i deviznih tečajeva, tj. njihovih službeno utvrđenih odnosa i cijena.

Dispaša (engl. claims adjustment, average adjustment, njem. Dispache, fr. dispache) je obračun priznatih gubitaka i troškova na brodu ili teretu u slučajevima velikih zajedničkih havarija i njihova podjela na brod, vozarinu i teret.

Diskrecijski nalog (engl. discretionary order, njem. der diskretionäre Auftrag) je ovlaštenje brokeru da može po vlastitoj odluci kupovati odnosno prodavati vrijednosne papire ili drugu robu. Diskrecijski nalog može se izdati trajno ili pak u nekom ad hoc slučaju. Izdavanje naloga uzrokovano je, s jedne strane, tržišnom pozicijom, a s druge strane, sposobnostima brokera. Najčešće se diskrecijski nalozi daju pri investiranju u vrijednosne papire za račun klijenta. Uz diskrecijski nalog potrebno je otvoriti, odnosno omogućiti i korištenje diskrecijskog računa.

Diskontno tržište (engl. discount market, njem. Diskontmarkt) je otvoreno tržište vrijednosnicama na kojem sudjeluju: središnja banka, poslovne banke, posredničke kuće i dr. Djeluje kao mehanizam za izravnavanje bankarskih viškova i manjkova preko kojeg središnja banka djeluje na likvidnost.
Najpoznatije takvo tržište je u Velikoj Britaniji gdje Engleska banka preko njega provodi monetarnu politiku. Središnje mjesto zauzimaju diskontne kuće koje su, zahvaljujući svojim operacijama i određenoj monetarnoj regulaciji, izvor likvidnosti bankarskog sustava.
Sredstva prikupljaju od banaka (poglavito klirinški) koje im odobravaju kratkoročne kredite, a ulažu ih u prvorazredne mjenice i certifikate o depozitu, te u državne i korporacijske obveznice. Osnova je apsolutne likvidnosti diskontnih kuća u njihovu pravu da namiču sredstva, u krajnjoj nuždi, od Engleske banke koja im rediskontira kratkoročne vrijednosne papire i odobrava kredite.

Diskontni kredit (engl. discount credit, njem. Diskontkredit) je bankovni kratkoročni kredit, odobren na osnovi mjeničnog pokrića. Otkup mjenice, odnosno mjeničnog potraživanja prije njezina roka dospijeća čini osnovu diskontnog kredita.
Mjenica je zbog svoje formalnopravne i materijalnopravne strogosti siguran instrument domaćeg i međunarodnog plaćanja. Zbog trenutne nelikvidnosti iz drugih razloga remitent, odnosno vjerovnik mjeničnog potraživanja ima mogućnost podnošenja mjenice na naplatu prije njezina roka dospijeća. Banka otkupljuje, tj. diskontira mjenično potraživanje tako da od nominalne vrijednosti odbije iznos kamata, troškova i provizije.
Osnovni uvjet pri odobravanju diskontnog kredita je bonitet mjenice, a ne kreditna sposobnost tražioca kredita. Mjenica dobrog boniteta sadrži sljedeće karakteristike: robno pokriće, rok dospijeća od 10 do 90 dana, te tri sigurna potpisa kao dokaz njezine valjanosti. Poslovna banka ima mogućnost rediskonta (ponovnog diskonta) te iste mjenice kod centralne ili druge poslovne banke, što je zapravo refinanciranje komercijalnih kredita u privredi.

Diskontni broker (engl. discount broker, njem. Diskont-Broker) je brokerska kuća koja izvršava naloge klijenata za kupnju ili prodaju vrijednosnica.
Budući da ova vrsta brokera ne pruža klijentima ostale usluge, poglavito istraživanja, zaračunavaju niže provizije od ostalih B/D kuća.

Diskontni faktor (engl. discount factor, present value factor, njem. Diskontfaktor) je matematički izraz za izračunavanje diskontne (sadašnje) vrijednosti nekog iznosa. Naziva se i faktor dekumulacije. Recipročna je vrijednost kamatnog faktora. Najčešće se nalazi izračunat u drugim financijskim tablicama, a za jednake periodične iznose u četvrtim financijskim tablicama.

Diskontne/eskontne kuće (engl. discount houses, discounters, njem. Diskonthaus, Diskontbank) su posebne financijske ustanove (britanskog) tržišta novca. Pribavljaju kratkoročne izvore koje plasiraju u kratkoročne vrijednosne papire.
Posrednici su između banaka i središnje banke – Bank of England. Najveći dio sredstava pozajmljuju od klirinških banaka, a najviše ulažu u blagajničke zapise ministarstva financija, zadužnice gradova i lokalnih vlasti, bankovne mjenice i slične kratkoročne papire.
Bave se i financiranjem izvoza diskontiranjem mjenica. Reeskontnim operacijama lako održavaju likvidnost i uz malu depozitnu osnovu, ali im je svejedno od 1982. ograničeno pozajmljivati ukupno do 40 puta više nego što im iznosi dionički kapital (propisani multiplikator). Posluju i za tuđi račun.

Diskontne obveznice (engl. discount bonds) je popust na obveznice, obveznice koje se prodaju uz popust – obveznice s popustom (diskontom). Sintagma koja primarno označava obveznice koje se prilikom emisije prodaju uz popust odnosno sub (ispod) pari. Sekundarno, ovaj izraz označava obveznice koje se prodaju na sekundarnom tržištu ispod nominalne vrijednosti zbog toga što je zahtijevani tržišni prinos na takve obveznice porastao iznad nominalne (kuponske) kamatne stope po kojima se vrši obračun i isplata kamata vlasnicima takvih obveznica.
Kada se obveznice prilikom emisije tržištu prodaju uz znatan diskont označavaju se kao obveznice s dubokim diskontom – deep discount bonds. Isti se izraz koristi za obveznice koje se na sekundarnom tržištu prodaju uz znatan diskont zbog porasta zahtijevane tržišne stope prinosa.
Specifična vrsta obveznica s diskontom jesu tzv. obveznice bez kupona – zero coupon bonds, koje se emitiraju bez prava na kamate vlasnika obveznica tako da je njihova emisijska vrijednost određena diskontom koji treba osigurati interes investitora u visini složene kapitalizacije po zahtijevanoj stopi tržišnog prinosa do dospijeća takve obveznice.
Kad se obveznice emitiraju uz diskont poduzeće emitent vrši postepenu amortizaciju toga diskonta do dospijeća obveznice na teret oporezivog poslovnog rezultata čime stvara neoporezive troškove za koje nema odljeva novčanih sredstava kao što je slučaj s isplatama kamata.
Vlasnici koji su kupili obveznice uz diskont na nominalnu vrijednost u trenutku njihove definitivne amortizacije plaćaju porez na razliku između nominalne vrijednosti obveznice i njihove vrijednosti u trenutku stjecanja, dakle, na veličinu diskonta. Tako realizirani diskont tretira se prilikom oporezivanja kao ostvareni kapitalni dobitak.

Diskontna politika (engl. discount policy, njem. Diskontpolitik) ili politika eskontne stope je instrument monetarno-kreditne politike pomoću koje središnje banke utječu na opseg bankovnih kredita, a na taj način i na količinu novca u optjecaju.
Usklađivanjem visine diskontne stope centralne banke reguliraju visinu aktivnih kamatnih stopa poslovnih banaka te postavljaju uvjete refinanciranja na osnovi reeskonta robnih mjenica ili drugih vrijednosnica. U slučaju inflatornog kretanja cjelokupnog gospodarstva centralna banka povisuje iznos diskontne stope, što rezultira poskupljenjem bankovnih kredita te smanjenjem potražnje za njima, a u slučaju recesije snižava diskontnu stopu, i na taj način pojeftinjuje bankovne kredite te potiče nove investicije.

Diskontna stopa (engl. discount rate, bank rate, njem. Diskontsatz) je stopa diskontiranja, mjera vremenske vrijednosti novca, odnosno svođenja budućih novčanih iznosa ili primitaka na sadašnju vrijednost. Općenito diskontna stopa je eskontna stopa središnje banke, tj. kamatna stopa koju središnja banka obračunava pri otkupu mjenica. To je osnova za kamatnu stopu koju banke pri otkupu mjenica zaračunavaju svojim komitentima.

Diskontirani novčani tok (engl. discounted cash flow) uvažava vremensku komponentu, tj. vremensku preferenciju novca ukamaćivanjem ili diskontiranjem operativnog novčanog toka, za razliku od operativnog i totalnog novčanog toka, koji imaju statički karakter. To je kombinacija operativnog novčanog toka za trajanja korištenja investicije s totalnim novčanim tokom u odnosu prema investicijskim izdacima.
Koristi se još od 1950-ih godina prije svega u kapitalom intenzivnim poduzećima, te nalazi sve širu primjenu. Smatra se da je diskontirani novčani tok jedan od najzanimljivijih misaonih stavova koji nude financije i računovodstvo. Metoda diskontiranog novčanog toka koristi se kao općeprihvaćena koncepcija prosuđivanja rentabilnosti nekog projekta, odnosno investicijskog ulaganja.

Diskontiranje je metoda koja se odnosi na tri metode diskontiranja mjenica: komercijalna metoda, racionalna metoda i obračun inverznom konformnom stopom. Prve dvije metode koriste se ako je obračun jednostavan, a treća ako je složen.
Premda se u praksi često koristi komercijalna metoda, postupak diskontiranja zamjenjuje ukamaćivanjem čime ostvaruje veću dobit za kupca mjenice. Diskont se računa po formuli D=Cn i/365 (C – nominalni iznos mjenice, n – broj dana do dospijeća, i – p/100, p – diskontna stopa). Kad su stope inflacije visoke ovaj postupak dovodi do besmislene visine diskonta koji postaje veći od nominalne vrijednosti mjenice.
Za korektan obračun potrebno je kao osnovicu za ukamaćivanje uzeti nepoznatu diskontiranu vrijednost pa je zatim izračunati iz poznate nominalne vrijednosti mjenice, broja dana i diskontne stope. Kod jednostavnog obračuna diskont se računa koristeći formulu postotnog računa više sto D = Cni/(365+ni).
U ovom slučaju maksimalni iznos diskonta teži nominalnoj vrijednosti mjenice kada diskontna stopa teži u beskonačnosti. Kad je posrijedi složen obračun, za obračun diskontirane vrijednosti koristi se postupak izračunavanja sadašnje vrijednosti C0=C/(1+i), formula za diskont je D=C(1+i)t–1/(1+i)t. Ovaj način obračuna naziva se i obračun pomoću inverzne konformne stope.

Diskontirana vrijednost (engl. discounted valute, njem. Diskontwert) je sadašnja vrijednost budućih novčanih primitaka. Temelji se na vremenskoj vrijednosti novca i vremenskoj preferenciji novca, činjenici da isti iznos novca u sadašnjosti i u budućnosti nema istu vrijednost te činjenici da pojedinci više cijene novac u sadašnjosti nego u budućnosti. Diskontiranje se provodi složenim kamatnim računom.

Diskontinuirana kapitalizacija je diskretno ukamaćivanje, način obračuna kamata u kojem se kamata obračunava na početku ili na kraju svakog razdoblja ukamaćivanja od iste glavnice (jednostavne kamate) ili promjenjive glavnice (složene kamate) za trajanja kapitalizacije.
Razdoblje ukamaćivanja ili kapitalizacije osnovni je vremenski interval u kojem se kamata obračunava. To može biti bilo koja vremenska jedinica, npr. godina (godišnji obračun kamata) ili dan (dnevna kapitalizacija). Obično se propisuje zakonom ili je sadržano u ugovoru između vjerovnika i dužnika.
Vrijeme trajanja kapitalizacije jest vrijeme u kojem određena glavnica (kapital) ostvari kamatu. Bitan je element ugovora između vjerovnika i dužnika, a može biti ugovoreno u bilo kojim vremenskim jedinicama, npr. u godinama, polugodištima, danima i sl.

Diskont (engl. discount, njem. Diskont, tal. disconto, fr. escompte):
1. otkup nekog potraživanja prije njegova dospijeća uz odbitak kamata, provizija i troškova;
2. kamate obračunate od dana kupovine mjenice do dana njezina dospijeća koje se odbijaju od mjenične svote pri njezinu otkupu prije roka;
3. način prodaje kratkoročnih dužničkih vrijednosnih papira (npr. blagajničkih zapisa i komercijalnih zapisa) uz popust, tako da se od nominalne vrijednosti po kojoj će o dospijeću biti iskupljeni, odbije iznos kamata od dana upisa ili kupovine do dospijeća;
4. diskontna stopa: kamatna stopa središnje banke bankama na odobrene kredite ili ponuđena na zadužnice državnog trezora;
5. duboki diskont (deep discount) – nužna pojava kod prodaje dugoročnih vrijednosnih papira uz diskont jer se u dugom roku pojavljuje velika razlika između nominalne vrijednosti isplative o dospijeću i vrijednosti pri kupovini vrijednosnice.

Disintermedijacija (engl. disintermediation) je premještanje novčanih sredstava s posredovanog (indirektnog medijacijskog) tržišta na neposredovano (direktno) financijsko tržište. Glavni posrednici (intermedijari) na financijskom tržištu su banke i ostale financijske institucije preko kojih se u pojedinim zemljama gotovo sva novčana sredstva premještaju s mjesta (osoba) financijskog suficita na mjesto (osobe) financijskog deficita.
Na neposredovanom (direktnom) financijskom tržištu financijski suficitarni subjekti (investitori) i financijski deficitarni subjekti (dužnici – emitenti vrijednosnih papira) uspostavljaju izravne financijske odnose, bez posrednika (medijatora). Investitori kupuju izravno od dužnika potraživanje (u obliku raznih vrsta vrijednosnica) koje se kao takvo ne mijenja, za razliku od posrednika koji su u mogućnosti da jednu vrstu potraživanja (direktno) pretvaraju u drugo (indirektno).
Zbog sveopće sekuritizacije, deregulacije financijskog tržišta i regulacije poslovanja banaka i štedionica (tradicionalnih financijskih posrednika) te drugih pogodnosti koje pruža izravno financijsko tržište (visina prihoda, mogućnost stalnog investiranja i dezinvestiranja), disintermedijacija oduzima bankama sve znatniju depozitnu osnovu, ali ih ujedno prisiljava na inovacije i širenje spektra bankarskih usluga.

Disagio (engl. disagio, discount, njem. Disagio, Abzug, Abgeld, Abschlagsgeld) ili disažio:
1. svota za koju su tečajna cijena ili paritet niži od nominalne cijene ili pariteta izražena u postotku;
2. u burzovnom poslovanju, arbitražnim poslovima i sl. disagio označuje da je burzovni tečaj vrijednosnog papira niži od njegove nominalne, a pri trgovini devizama ili novčanicama disagio označuje niži tečaj od utvrđenog pariteta;
3. pri izdavanju (emisiji) dionica – ako je to i kada je to dopušteno – označuje da za dionicu treba platiti manje od njezine nominalne svote (ispred pari);
4. suprotno od agio.

Disažio (engl. discount, njem. Disagio, Abgeld, Abschlag, fr. escompte, tal. disaggio) je iznos umanjenja (razlike) koji nastaje prodajom neke vrste novca, deviza ili vrijednosnog papira ispod pariteta, odnosno nominalne vrijednosti i izražava se redovito u postotku od nominalne vrijednosti. Suprotno ažio.

Dirham je novčana jedinica Maroka (MAD) i Ujedinjenih Arapskih Emirata (AED).

Direktno financiranje (engl. direct financing, njem. direkte Finanzierung) su izravni financijski odnosi investitora (vjerovnika) i dužnika posredovanjem vrijednosnih papira financijskog tržišta. Raznovrsna potraživanja materijalizirana u vrijednosnim papirima promeću se na ovom tržištu između emitenata vrijednosnica i njihovih vjerovnika, bez depozitnog i klasičnog kreditnog odnosa uz posredovanje banaka ili drugih intermedijara.
Novčano deficitarni subjekti emitiraju vrijednosne papire i prodaju ih suficitarnim subjektima koji u svom portfelju tada imaju vrijednosnice koje nose prinos. Novčani viškovi razmjenjuju se izravno između dužnika i vjerovnika u onom obliku u kojem je potraživanje ponuđeno, bez promjene denominacije, stupnja rizičnosti, likvidnosti ili dospijeća, što npr. banke kao posrednici obavljaju kod depozitno-kreditnog odnosa. Osim dužnika i vjerovnika (investitora), sudionici ovog tržišta su investicijske banke koje takva potraživanja iznose na financijsko tržište, brokerske kuće kao posrednici, dileri koji potraživanjima trguju u svoje ime i za svoj račun, ili brokeri-dileri koji rade i jedno i drugo.
Banke nisu isključene s ovog tržišta, već na njemu djeluju kao savjetnici i posrednici u plasmanu i naknadnoj trgovini, što su za njih uslužne operacije. Nakon prvotnog (primarnog) plasmana, direktnim se potraživanjima trguje na tzv. sekundarnom ili transakcijskom tržištu (burze, over-the-counter tržište, bankovni odjeli za vrijednosne papire i sl.). Direktna potraživanja prodaju se na tržištu kapitala i tržištu novca i kratkoročnih vrijednosnih papira. Primjer direktnog tržišta na kojem se trguje “neprerađenim” potraživanjima jest trgovanje korporacijskim dionicama, komercijalnim papirima ili obveznicama države i poduzeća. Takva direktna potraživanja od emitenata vrijednosnica mogu stjecati i financijski posrednici intermedijari (npr. banke), s tim da su krajnji investitori opet novčano suficitarne jedinice, koje tada investiraju indirektno.

Direktni marketing (engl. direct marketing, njem. das direkte Marketing, das unmittelbare Marketing) se razvio pod velikim utjecajem i usporednim razvojem informatike. Nalazimo ga i pod nazivom telemarketing, što je zapravo jedan od više načina njegova djelovanja preko telefona kao medija. Riječ je ponajviše o realizaciji robe na tržištu, odnosno u pretežnoj mjeri o aktivnosti prodaje kao funkcije marketinga. Možemo ga promatrati kao komunikacijski donos, odnosno oblik marketinškog poslovanja u kojem se direktno prodaje ili kupuje roba ili se pak odmah može dobiti odgovor da li se i zašto ne može kupiti ili prodati roba.
Kupci i prodavaoci takvim načinom marketinškog poslovanja štede vrijeme i prostor tako da se taj oblik smatra racionalnim. Rokovi koji se postižu u pravilu su trenutačni. Mediji direktnog marketinga vrlo se brzo razvijaju, što je posljedica razvoja elektronike i informatike (kompjutorske mreže, telefoni, mobiteli, televizija svih vrsta, komunikacijski sistemi itd.).

Direktni porez (engl. direct tax, njem. Direktsteuer, fr. impôt direct) je izravni ili neposredni porez; nameće se direktno poreznom obvezniku (npr. porez na dohodak, na imovinu, na prinose, na nasljedstvo, poklone i slično).
Ne postoji generalno prihvaćena razlika između direktnih i indirektnih poreza. J. S. Mill je npr. dao sljedeću definiciju: “Direktni p orez je onaj koji se potražuje od same osobe za koju se namjerava ili želi da ga plati. Indirektni porezi su oni koji se potražuju od jedne osobe s očekivanjem i namjerom da će se ona naplatiti na trošak druge.”
Direktne poreze definiraju i kao poreze koji se nameću na osnovi nekretnine upisane u katastarske knjige, te kao poreze koji se nameću osobama upisanim u porezne knjige. Riječ je o porezima koji se nameću na trajnijoj osnovi i porezni obveznik ih direktno plaća poreznim vlastima. Poimanje direktnih i indirektnih poreza po zemljama se razlikuje.
Američki sustav npr. ne dopušta saveznim vlastima da nameću savezni direktni porez osim ako to ustav izričito ne dopušta (kao u slučaju saveznog poreza na dohodak). Porez na ostavštinu je u SAD indirektni porez, jer se smatra da direktni porez mora biti povezan s posjedovanjem, a ne s prijenosom imovine. U Švicarskoj porez na nasljedstvo smatra se direktnim porezom. U istočnoeuropskim zemljama porez na promet što ga plaćaju državna poduzeća smatra se direktnim porezom.
Smatra se da su direktni porezi u prednosti pred indirektnima zbog toga što su pravedniji i što su stabilniji izvor državnih prihoda. Njihovim nedostatkom drži se činjenica da ih porezni obveznici psihološki teže prihvaćaju, da zahtijevaju relativno skuplju poreznu administraciju i da su manje elastični na privredna kretanja.

Direktna emisija (engl. direct issue, njem. Direktemission, fr. èmission directe) označava postupak emisije vrijednosnih papira u kojem se za njihovu distribuciju krajnjim investitorima ne koriste usluge specijaliziranih posrednika na financijskom tržištu.
Takva se emisija usmjerava na unaprijed poznate kupce. Najčešće se ne prijavljuje nadležnom organu za kontrolu poslovanja s vrijednosnim papirima. Direktnom se emisijom smanjuju troškovi emisije vrijednosnih papira. Kako poduzeća nemaju specijaliste za operacije na tržištu kapitala, direktna emisija se rjeđe provodi.

Direktni leasing (engl. direct leasing, njem. die direkte Verpachtung, das direkte Leasing) je pisani sporazum po kojem jedna osoba ili institucija drugoj osobi ili instituciji daje pravo korištenja svog vlasništva, obično na određeni broj godina, a zauzvrat dobiva ili jednokratni novčani iznos ili seriju regularnih novčanih iznosa.
Indirektni leasing, za razliku, uključuje posrednika koji se bavi leasingom i spaja proizvođača ili vlasnika prostora s iznajmljivačem. Predmet leasinga mogu biti proizvodi (kompjutori ili neki drugi tehnički razvijeni proizvodi, kod kojih su česte inovacije) i poslovni prostor. Leasing se često koristi u trgovini na malo, gdje robna kuća ili neka druga uprava (aerodrom, trgovinski centar) iznajmljuje dio svog prostora za specijaliziranu prodaju proizvoda (parfumerija, kožni proizvodi, fotografske kamere i pribor) ili za davanje usluge (restoran, frizerski salon). Razlog iznajmljivanja prostora je uglavnom mogućnost prodavanja visokospecijaliziranih proizvoda, koje je teško prodavati bez iskustva i na taj način uprava robne kuće uklanja rizik ulaženja u nepoznata područja. Tu se ujedno javlja i opasnost za unajmljivača (lease) da robna kuća ili neka druga uprava od koje unajmljuje prostor neće obnoviti ugovor, nego preuzeti odjel kao dio svojih redovnih aktivnosti.

Direkt servisi banke su servisi putem kojih klijenti mogu svoje transakcije obavljati samostalno, odnosno direktno, u vrijeme kada njima odgovara. Na taj način klijenti ne ovise o blizini ili radnom vremenu poslovnice, a ujedno štede i vrijeme i novac za obavljanje transakcija. Putem direkt servisa klijenti se također mogu informirati o stanju i prometima po svojim računima ili dobiti opće informacije o proizvodima i poslovanju banke. RBA građanima nudi Internet, telefonsko i GSM bankarstvo te info servis.

Direct costing (njem. Proportionalkostenrechnung) je način obračuna u kojem se polazi od pretpostavke da samo varijabilni trošak podliježe promjeni pa samo njega treba ukalkulirati u proizvod. Fiksni trošak je vremenski trošak stalne pripravnosti poduzeća za proizvodnju koji u cjelini treba nadoknaditi iz prihoda od realizacije za svaki obračunski period. Dakle, svi oni troškovi koji nisu varijabilni smatraju se troškovima vremenskog karaktera i nadoknađuju se iz prihoda od realizacije kao i fiksni troškovi.
Ovakva klasifikacija i tretman troškova značajni su i zbog toga što se prosječni varijabilni troškovi uzimaju kao aproksimativno marginalni troškovi, pa se ova metoda obračuna naziva još i marginalnim obračunom troškova (marginal costing). Klasifikacija na fiksne i varijabilne troškove te kalkulacija prosječnih varijabilnih troškova neophodna je sa stajališta donošenja mnogih poslovnih odluka tvrtke. Direct costing računovodstvena je integracija plana troškova, bilance uspjeha i rezultata marginalne analize.

Direct debit je produkt koji omogućava naplatu dospjelih potraživanja izravnim terećenjem dužnikova računa te time prodavatelju pruža mogućnost efikasne naplate potraživanja i planiranje novčanih tokova.

Dioničko društvo – d.d. (engl. company limited by shares, njem. Aktiengesellschaft, AG, fr. Societe Anonyme, SA) je društvo s vlastitom tvrtkom koje vlastitim statutom određuje temeljni kapital podijeljen na dionice, uvijek ima pravnu osobnost i svojstvo trgovačkog društva bez obzira na to u koje je svrhe osnovano, a za obveze prema vjerovnicima odgovara društvo isključivo svojom imovinom.
1. Osnivački kapital (temeljni kapital) stvara se uplatom dionica i ulog osim u novcu može biti u stvarima i pravima, ali preračunatim u novčanu vrijednost.
2. U trenutku emisije dionica nema razlike između nominalnog iznosa temeljnog kapitala i imovine društva, ako se odmah uplaćuju dionice u punom iznosu; takva izdavanja dionica nazivamo al pari. Emisija al pari postoji i onda ako se za dionicu do određenog vremena ili prije stavljanja u promet, zatim pri eventualnom stečaju društva i sl. mora doplatiti onaj iznos koji je označen na dionici. Iznad pari je takva emisija dionica u kojoj dioničari plaćaju u času izdavanja veći iznos nego što na dionici nominalno stoji. U tom slučaju društvo u samom početku raspolaže većom imovinom od predviđene nominalne vrijednosti i obećava dobar početak poslovanja društva. Ovaj višak – agio mora se uplatiti prije upisa d.d. u sudski registar i obično služi za početak rada društva kako bi temeljna glavnica ostala netaknuta. Ispod pari emisija znači da pri samom izdavanju dionica dioničari plaćaju manji iznos od označenog u dionici (disagio), i razlika se ne doplaćuje, što znači da je u samom početku nominalna vrijednost dionica veća od njezine stvarne, pa zakonodavstva takve emisije u pravilu zabranjuju.
3. Osnivanje dioničkog društva može se provesti na dva načina: otkupom svih dionica pri osnivanju (simultano osnivanje) ili upućivanje javnog poziva za otkup dionica (sukcesivno osnivanje), u kom slučaju se dioničko društvo osniva u više faza (donošenje i potpisivanje statuta, izvješća o osnivanju, objavljivanja javnih poziva – prospekata upućenih neodređenom broju osoba, upisivanja dionica, zakazivanja osnivačke skupštine).
4. Organi dioničkog društva su: glavna skupština, uprava i nadzorni odbor, a u nekim sustavima i radnički savjet.
Dioničko društvo (engl. public limited company, njem. Aktiengesellschaft) je trgovačko društvo u kojem članovi dioničari sudjeluju s ulozima u temeljnom kapitalu podijeljenom na dionice. Sredstva za osnivanje i početak rada pribavljaju se ulozima osnivača dioničara.
Zbroj uloga čini temeljni kapital. Društvo izdaje dionice dioničarima u vrijednosti koja odgovara vrijednosti njihova uloga. Na osnovi dionica, dioničari imaju imovinska i upravljačka prava u društvu. Za obveze društva prema vjerovnicima odgovara samo društvo. U slučaju stečaja društva, dioničari gube jedino pravo koje su imali na temelju dionica, ali nisu obvezatni namirivati dugove društva iz svoje imovine izvan društva.

Dionički kapital (engl. capital stock, contributed capital, njem. Aktienkapital) je knjigovodstveno prikazana vrijednost ukupnog broja glavnih dionica; nalazi se u pasivi bilance stanja dioničkog (korporativnog) poduzeća u okviru dioničarske glavnice. To je vlastiti ili trajni izvor ukupnih sredstava (imovine) dioničkog poduzeća prema njegovim vlasnicima (dioničarima).
Dionički kapital formira se emisijom i prodajom dionice u visini njihove nominalne vrijednosti. Razlika iznad nominalne do tržišne vrijednosti odnosi se na kapitalni dobitak. Kapitalni dobitak ili uplaćeni kapital po vrijednosti većoj od nominalne vrijednosti dionica također je dio uplaćenog kapitala. Dionički ili uplaćeni kapital može se kreirati također prodajom donacijskih (prethodno poklonjenih vlastitih dionica) i trezorskih (prethodno otkupljenih običnih dionica).

Devizno tržište je dio ukupnog tržišta na kojemu se prema određenim pravilima trguje devizama, odnosno razmjenjuju se nacionalne valute po deviznom tečaju formiranom na osnovi njihove ponude i potražnje. Granice fluktuiranja odnosnih tečajeva određene su intervencijama centralnih banaka.

Dionički indeks i njegovo kretanje je pokazatelj ponašanja određenog tržišta dionica. U indeksu se nalaze najreprezentativnije dionice pojedinog tržišta. Što je tvrtka važnija za određeno tržište to ona ima veću težinu u indeksu. Što pojedina tvrtka ima veću težinu u indeksu to kretanje cijene te tvrtke ima veći utjecaj na kretanje pojedinog indeksa.
Dionički indeks se najčešće upotrebljava za mjerenje uspješnosti određenog investitora i njegovog skupa dionica. Npr. ako je indeks hrvatskih dionica tijekom jednog kvartala rastao 10%, a vi ste kao investitor na tom istom tržištu u istom razdoblju povećali vrijednost svojih dionica za 15%, vi ste tada bili uspješniji od tržišta tj. pobijedili ste tržište za točno određen postotak. Indeks omogućuje takvu usporedbu.

Dionički fond (equity fund) je vrsta investicijskog fonda koji sredstva ulaže u dionice različitih kompanija. Zbog volatilne prirode dionica ulaganje u fond nosi povećan rizik, ali je mogućnost ostvarenja povećanog prinosa realna.

Dioničke opcije (share options, stock options, njem. Aktienbezugsrecht) je oblik stimulativnog nagrađivanja koji se najčešće koristi za dugoročno motiviranje viših razina menedžera. Sastoji se u tome da se korisniku ponudi pravo da nakon određenog vremena kupi neku količinu dionica poduzeća po cijeni fiksnoj u trenutku davanja opcije. Nakon isteka razdoblja na koji je opcija dana, korisnik opcije može kupiti dionice, ali i ne mora.
Cijena dionica u trenutku davanja opcije može biti tržišna ili knjigovodstvena, ali može biti i niža. Rok na koji se daje opcija najčešće je 3-5 godina, ali može biti i duži. Razdoblje u kojem se dionice moraju kupiti nakon realizacije opcije mora biti određeno, npr. 6 mjeseci, godina dana i sl.
Dionice na koje se daju opcije mogu imati sljedeće podrijetlo:
1. kupnja postojećih dionica od strane samog poduzeća iz ostvarenog profita ili “neraspoređene” dionice koje poduzeće drži u trezoru,
2. interno povećanje kapitala društva, kod čega se za dio novoemitiranih dionica daje opcija menedžerima;
3. javna emisija dionica, pri čemu se jedan dio novoemitiranih dionica rezervira za dioničke opcije.
Pravo na realizaciju opcije imaju uglavnom samo oni nosioci opcije koji za vrijeme za koje je opcija dana ne napuste poduzeće. Nakon realizacije opcije pravo prodaje dionica od strane nosioca opcije može se ograničiti na određeno razdoblje. Sustav dioničkih opcija u mnogim je zemljama potpomognut različitim poreznim olakšicama.

Dioničarstvo zaposlenih (engl. employee stock ownership) je alternativni sustav stimulativnog nagrađivanja koji omogućuje zaposlenima da postanu vlasnici dionica u kompaniji u kojoj rade. Cilj mu je da zaposlenog trajnije veže uz poduzeće i da stvori dodatni poticaj za njegovo veće angažiranje na radu.
Dionice mogu biti distribuirane zaposlenima na direktan ili indirektan način. Kod direktnog načina svaki zaposleni sklapa direktan ugovor s poduzećem. Kod indirektnog je načina između zaposlenog i poduzeća u kojem radi umetnuta posrednička institucija, tzv. fond. Zadatak fonda je da pribavlja dionice, raspoređuje dividende, isplaćuje dionice zaposlenima te olakšava rješavanje računovodstvenih i upravljačkih problema. Vrlo rijetko zaposleni mogu odmah raspolagati svojim dionicama. U većini slučajeva one mogu biti vezane određeno vrijeme (2-6 godina), ili je raspolaganje moguće kad se navrše određene godine starosti, kad se odlazi iz poduzeća, rješava stambeno pitanje i sl.
Dioničarstvo zaposlenih može se javiti u različitim oblicima, od kojih se kao karakteristični mogu izdvojiti:
1. podjela dionica zaposlenima kad uprava poduzeća odluči da dio profita umjesto u novcu podijeli zaposlenima u dionicama. Ova je podjela direktna i besplatna, a zaposleni obično mogu raspolagati svojim dionicama nakon određenog roka;
2. mogućnost kupnje dionica od strane zaposlenih u poduzeću po uvjetima povoljnijim od tržišnih.
Najjednostavnija mogućnost je davanje popusta (npr. 20%) na tržišnu cijenu dionica. Druga mogućnost je kreditiranje (bez kamata ili uz povoljne kamate) zaposlenih pri kupnji dionica poduzeća u kojem rade. ESOP (employee stock ownership plan) je specifičan oblik dioničarstva zaposlenih koji se razvio u SAD-u. Isprva se primjenjivao samo u poduzećima kojima je prijetila likvidacija, ali se s vremenom pokazao kao pogodan instrument sufinanciranja djelatnosti poduzeća. Država pomaže ESOP oslobađanjem od poreza, a vrlo često odobrava i zajam.

Dionice (engl. shares, njem. Aktien), ili akcije:
1. ulozi, dijelovi temeljnog kapitala s kojim pojedini dioničari sudjeluju u dioničkom društvu. Izraz dionica ima trostruko značenje:
a) ona je dio temeljnog kapitala i u tom smislu ona označuje temeljni kapital podijeljen na dionice,
b) dionica označuje skup prava i obveza vezanih uz članstvo u dioničkom društvu koju možemo podijeliti na dvije temeljne skupine – upravljačka i imovinska, te
c) isprave koja je vrijednosni papir kojom je izraženo članstvo i s njim povezana prava i obveze.
Ne postoji zakonska obveza da se izda isprava o dionici, nego se statutom određuje hoće li se izdati isprave o dionici, njezin sadržaj, vrste itd. Zakonom se samo utvrđuju njezini bitni elementi. Osim temeljne isprave dioničko društvo može izdati i kupon, tj. ispravu kojom se potvrđuje pravo na dividendu, kao i talon kao ovlast na podizanje novih kupona kad je raniji kuponski list iscrpljen ili nestao;
2. rodovi dionica označuju skupine dionica koje mogu davati veća ili manja prava od ostalih. Rodovi mogu biti vrlo različiti:
a) redovne (normalne, stalne) su takve koje imaocima daju pravo na upravljanje i pravo na sudjelovanje u dijelu dobiti (dividendi);
b) prvenstvene (prioritetne) dionice imaocima osiguravaju određena povlaštena prava u odnosu na imaoce redovitih dionica kao što su prvenstvo naplate dividende, prvenstvo naplate u postupku stečaja i sl. Uz povlaštene dionice može se vezati i pravo na veći broj glasova od ostalih dionica (pluralni votum), što je u mnogim zakonodavstvima zabranjeno; dionice bez prava glasa, jesu one koje imateljima daju samo pravo na dividendu, a ne pravo glasa. U našem sustavu bez prava glasa mogu biti samo povlaštene dionice (povlaštene dionice bez prava glasa);
c) dionice odgodne (osnivača) su takve koje imaju pravo na dividendu tek onda ako je dividenda redovitih dionica dostigla utvrđeni iznos;
d) radničke dionice su takve koje društva izdaju svojim zaposlenima iz gospodarskih, poreznih, socijalnih, interesnih i drugih razloga;
e) dionice s pravom nazadkupnje (što mora biti predviđeno statutom, jer inače društvo ne može otkupljivati svoje dionice);
f) dionice bez nominalne oznake emitiraju se bez nominalne vrijednosti i u pravilu zakonodavstva zabranjuju takve emisije itd.;
3. prema vrstama dijelimo dionice na one koje glase na donositelja i one na ime. Dionice na donositelja su takve u kojima nije označena osoba njezina imatelja, te se stoga mogu prenositi običnom predajom (tradicijom). Dionice na ime su takve u kojima je označeno ime dioničara i čiji je prijenos otežan samom tom činjenicom, tj. one se u pravilu prenose indosamentom, te se za njihov prijenos primjenjuju odgovarajući propisi mjeničnog prava o indosiranju.
Statutom se može predvidjeti da je za prijenos dionica na ime potrebna i suglasnost društva – tzv. vinkulacija, a prijenos treba prijaviti društvu koje će ga evidentirati u dioničkoj knjizi. Obje vrste mogu postojati usporedo, kako je o tome određeno statutom, kojim se može predvidjeti da se dionica na ime može izmijeniti na dionicu na donositelja, i obrnuto. U načelu ako se dionice izdaju prije pune uplate nominalne vrijednosti moraju glasiti na ime, a iznimni slučajevi moraju biti predviđeni zakonom i utvrđeni statutom.

Dioničar (engl. shareholder, njem. Aktionär) ili akcionar je imatelj dionice, osoba koja je kupnjom dionice stekla sva prava i obveze iz dionice, koja su dvostruka: članska (pravo birati i biti biran u organe dioničkog društva, odlučivati na skupštini društva itd.) i imovinska (sudjelovati u dobitku društva, obvezi naknadnih uplata, pravo na nove dionice ako se izdaju i sl.).
Dioničar može biti fizička i pravna osoba. Ne može biti članom (dioničarem) društva onaj tko nema dionicu. U našem sustavu trgovačkih društava dioničko društvo može se sastojati i od samo jednog člana; za obveze dioničkog društva dioničar ne odgovara. Rizik dioničara sveden je na uplaćeni ulog.

Dinar je novčana jedinica bivše Jugoslavije, a danas novčana jedinica SR Jugoslavije (YUN) i Makedonije (denar, MKD) te više arapskih zemalja: Alžir (DZD), Bahrein (BHD), Irak (IQD), Jordan (JOD), Kuvajt (KWD), Libija (LYD), Sudan (SDD) i Tunis (TND).
U monetarnom raspadu Jugoslavije 1991. Hrvatska je kao privremeni novac uvela hrvatski dinar (HRD), koji je 30. V. 1994. zamijenjen stalnom hrvatskom novčanom jedinicom kunom.

Dionica je vrijednosni papir koji predstavlja pravo vlasništva u nekom dioničkom društvu. Vlasnik dionice tj. dioničar ima pravo na postotni udio svega što dioničko društvo posjeduje, među ostalim i pravo na dobitak dioničkog društva. Dionička društva svojim dioničarima obično plaćaju dividendu iz neto dobiti društva te vrlo često s rastom dobiti poduzeća raste i iznos dividende. Postoje obične tj. redovna i povlaštene dionice. U načelu svaka redovna dionica nosi jedno pravo glasa na skupštini dioničara. Cijenu dionica određuje ponuda i potražnja, a one se mogu kupiti ili prodati na burzama vrijednosnih papira.

Dinamička štednja je oblik oročene štednje kod koje klijent ne mora oročiti cijeli iznos odjednom, a da bi dobio kamatu koja vrijedi za klasično oročenje, već na oročeni štedni račun obavlja uplate u iznosu i dinamikom koja njemu odgovara.

Dimenzija tržišta (engl. market size, market volume, njem. Marktausdehnung) označava sve numeričke veličine vezane uz tržište i njegove subjekte (primjerice: potencijal, prostorna/geografska širina, dubina – broj posrednika). Pod potencijalom tržišta podrazumijeva se njegova sposobnost da primi u određenom vremenu neku količinu robe. Prema tome, to je maksimalna količina svih vrsta robe koje je u stanju neko tržište prihvatiti u nekom vremenu pod uvjetom da se u istom vremenu odvija normalna kupovina te robe. Prostornom (geografskom) širinom označava se geografsko pozicioniranje, smještaj tržišta. Dubina tržišta najčešće podrazumijeva broj posrednika uključenih na relaciji proizvođač – krajnji korisnik.

Diler je osoba ili tvrtka koja u trgovanju vrijednosnim papirima, robom ili uslugama nastupa kao principal. Kupuje za svoj račun i zatim preprodaje klijentima. Dobitak ili gubitak koji ostvaruje posljedica je razlike iznosa koje je platio i koje je primio nakon preprodaje predmeta trgovanja.

Dijelnice (engl. fractions, fractional shares, njem. Bruchteilsaktie) su dijelne dionice, općenito se odnosi na posjed manje od jedne dionice, kao rezultat npr. stock dividende (dividendne dionice).
Ako dioničar sudjeluje u planu preulaganja (engl. reinvestment) dividende, te dionice koje se preulažu nisu dostatne za kupnju cijele dionice po tekućoj tržišnoj cijeni, dioničaru će se priznavati dijelna dionica, sve dok se ne prikupi dovoljno dividende da bi mogao kupiti cijelu dionicu.
Budući da dijelne dionice nemaju pravo na dividendu, obično se prodaju ili nadokupljuju do cijele dionice, kupnjom dodatne frakcije.

Dijeljenje (cijepanje) dionica (engl. stock split, share split, njem. Aktienteilung) je povećanje broja glavnih dionica poduzeća koje se provodi smanjenjem (dijeljenjem, cijepanjem) nominalne vrijednosti običnih dionica poduzeća tako da se vlasnicima umjesto jedne dionice uručuje alikvotni dio novih dionica smanjenje nominalne vrijednosti.
U slučaju da dionice nemaju nominalne vrijednosti, dijeljenje dionica obavlja se samo povećanjem broja glavnih dionica. Smanjenjem nominalne vrijednosti dionica i povećanjem njihova broja smanjuje se i njihova tržišna cijena. Na taj način se može utjecati na povećanje potražnje za dionicama na tržištu kapitala, jer postaju pristupačne i manjim štedišama, a time i na porast njihove tržišne vrijednosti u odnosu na alikvotni dio tržišne vrijednosti dionica prije dijeljenja. Zbog toga se dijeljenje dionica tretira kao indikator budućeg razvoja poduzeća.
Dijeljenje dionica može se obavljati i kao obrambena taktika nastojanjima da se poduzeće preuzme. Dijeljenjem dionica mogu se amortizirati negativni efekti javnosti u vezi s isplatom velikog postotka dividendi na nominalnu vrijednost dionica jer se s izglasavanjem manjeg postotka isplate dividendi na veći broj dionica može zadržati ili povećati veličina isplaćenih dividendi bez negativnog reagiranja sindikata i drugih dijelova javnosti u okolini poduzeća. Dijeljenje dionica potpada pod kontrolu organiziranih tržišta kapitala (burze).
Dijeljenjem dionica smatra se i svaka podjela dividendnih, odnosno bonusnih dionica koja premašuje 25% broja glavnih dionica. Efekt dijeljenja dionica najčešće ima i emisija dionica s pravima. Suprotno postupku dijeljenja dionica, može se izvršiti i tzv. reverzibilno dijeljenje koje predstavlja smanjenje broja glavnih dionica poduzeća. U slučaju reverzibilnog dijeljenja može se govoriti i o svojevrsnom indikatoru budućih poteškoća poduzeća.

Diferenciranje cijena (engl. price differentiation, njem. Preisdifferenzierung) je postupak zaračunavanja različite cijene istim ili različitim kupcima za isti proizvod. Poduzeće diferencira cijene da bi potaknulo potražnju za svojim proizvodima i uslugama, što mu omogućava stalniju proizvodnju i prodaju, i niže troškove.
Diferenciranje cijena postaje obično masovna pojava u periodima relativne stagnacije gospodarske aktivnosti. Diferenciranje cijena najčešće se ostvaruje popustom, odnosno odobravanjem kondicija koje prodavalac daje određenim kategorijama kupaca ukoliko ispunjavaju neke određene kriterije.
U turizmu kriterij za diferenciranje cijena mogu biti: kriterij vremena (niže cijene u predsezoni i posezoni), različite kategorije kupaca (pojedinci, obitelji, studenti, đaci), broj poslova (grupe kojima se daje popust, duži boravak pojedinaca uz sniženje itd.), pozicija u kanalu prodaje (ako posreduje turistička agencija, daju se provizije), vrijeme plaćanja (ako se daje akontacija, odobrava se rabat, na neposredna plaćanja odobrava se kasa-skonto), način korištenja (različiti načini pružanja usluga uzrokuju i različite cijene), geografski kriterij (različite cijene za pojedina tržišta, razlika za domaće i strane goste).

Diferencirani marketing (engl. differentiated marketing, njem. differenziertes Marketing) je strategija poduzeća kojom se ono usmjerava prema određenom broju ili čak prema svim tržišnim segmentima, ali s posebnim ili diferenciranim marketinškim programom. To znači da se prema svakom segmentu tržišta u skladu s njegovim relevantnim karakteristikama stvara i specifična politika proizvoda, cijena, kanala distribucije i promidžbe.
Na osnovi ove tržišne strategije nastoje se ostvariti dublje pozicije i veća razina prodaje u određenim segmentima. Jačim i specifičnim usmjerenjem prema pojedinim segmentima očekuje se da će porasti i lojalnost potrošača prema poduzeću koje provodi strategiju diferenciranog marketinga.
Međutim, ova strategija zahtijeva povećane troškove, posebno za pojedine marketinške funkcije (istraživanje tržišta, razvoj i planiranje proizvoda, promidžba, prodaja). Diferencirani marketing ima posebno značenje u turizmu zbog sve naglašenije fragmentacije potrošačkog ponašanja u turizmu.

Diferencijacija (engl. differentiation, njem. Differenzierung) je skup mjera i napora proizvođača da u procesu tržišne razmjene postigne poželjni stupanj razlikovanja vlastitog proizvoda od sličnih proizvoda konkurentskih tvrtki. Sadržaji različitosti oslanjaju se na spoznaje o željama, potrebama, preferencijama potrošača. Prema tome napori i ulaganja na tom području spadaju u kategoriju unapređenja plasmana kad su posrijedi proizvodi koji su već na tržištu, a kad je riječ o razvoju novih proizvoda, proizvođač nastoji dizajnom unaprijed ugraditi u budući proizvod određene elemente prema kojima će se on “distancirati” u pozitivnom smislu od srodnih proizvoda konkurenata.
Proces diferenciranja u postojećih proizvoda na tržištu u biti je neutralizacija uzroka i razlika zbog kojih određeni proizvod zaostaje na tržištu. Tada se prikladnim mjerama koje mogu biti u smislu “preobražaja” proizvoda u proizvodno-tehnološkom smislu nastoji dotjerati takav proizvod, pod uvjetom da će se to isplatiti (s obzirom na troškove). Ponekad nije riječ o fizičkom otklanjanju nedostataka, već o potrebi promjena u sustavu marketinškog miksa. Ima slučajeva da se radi o izmjenama načina pakiranja, ambalažiranja, opremanja proizvoda.
Kod proizvoda koji se pripremaju kao novi za tržište, postupci diferenciranja proučavaju se svestrano u procesu njihova oblikovanja. Svrha je da se proizvod pozicionira na tržištu tako da u sustavu generičke ponude na tržištu postigne u svijesti budućih potrošača položaj koji će mu osiguravati konkurentne prednosti, a u strateškom smislu vršiti odgovarajuću supstituciju ostalih proizvoda na tržištu (proizvoda konkurenata koji nemaju ona svojstva kao što ih ima novi proizvod). Komuniciranjem s tržištem proizvođač nastoji isticati ona svojstva proizvoda prema kojima se on “distancira” od srodnih supstituta na tržištu. Rasponi sadržaja kojima je moguće diferencirati proizvode vrlo su široki, pa njihov izbor ovisi o strategiji i taktici nastupa proizvođača na konkurentskom tržištu.

Diferencijalni devizni tečajevi (engl. differential exchange rate) su specifična metoda kontrole uvoza. Praktičnom primjenom se potiče uvoz one robe koju vlada zemlje drži poželjnom, odnosno destimulira se uvoz nepoželjne robe. Bit mehanizma zahtijeva od uvoznika da plati različite iznose domaće valute za stranu kojom će kupovati proizvode različitih kategorija, tj. vlada zemlje određuje nepovoljnije tečajeve konverzije za proizvode čiji uvoz želi ograničiti i obrnuto (npr. za poželjne proizvode odnosno konverzije može biti 1:1, za manje poželjne 1:2, a za nepoželjne uvoznik takvih proizvoda mora za nabavu strane valute platiti tri puta više nego uvoznik poželjnog proizvoda). Ovakav oblik monetarne barijere primjenjuju neke zemlje Južne Amerike.

Dezaktiviranje depozita (engl. immobilisation of deposits) je povlačenje (imobilizacija) likvidnih depozita u tzv. nemonetarne depozite radi smanjenja količine novca u optjecaju.
Provodi se kao mjera novčane politike blokiranjem mogućnosti upotrebe dijela likvidnih sredstava, ali je i prirodan kanal “otjecanja” novca iz optjecaja.

Dezinflacija (engl. disinflation, njem. Inflationsbekämpfung) je skup mjera i postupaka koje dovode do postupnog smanjenja inflacije.
Ove mjere najčešće obuhvaćaju kontrolu rasta osobnih dohodaka, monetarne restrikcije, smanjenje javnih rashoda te općenito mjere koje utječu na restrikciju domaće potražnje.

Devizni ugovori (njem. Devisenverträge) su dvostranoobvezni ugovori čiji predmet su novčana potraživanja u devizama. Jednostavnije govoreći, to su ugovori o kupoprodaji deviza. Pri tome cijena koju kupac deviza plaća može biti izražena bilo u domaćoj bilo u stranoj valuti. Devizni ugovor sadrži odredbe o valutama (vrste, svote i tečajeve) i odredbe o načinu ispunjenja stranačkih obveza (rokovi izvršenja prijenosa i banke, odnosno račune s kojih, odnosno u korist kojih, se prenose potraživanja).
Stranke tih ugovora su u pravilu banke. S obzirom na stalne promjene tečajeva deviza, za stranke je od osobitog značenja pravovremeno ispunjenje obveza, pa se takvi ugovori imaju uzeti kao fiksni ugovori. S obzirom na vrijeme ispunjenja devizni ugovori mogu se podijeliti na promptne devizne ugovore i terminske devizne ugovore.

Devizni swap (engl. currency swap, arrangement, njem. Devisenaustauschgeschäft) je trgovina valutama na međunarodnom planu kojom banke, uvoznici i investitori eliminiraju devizni rizik, odnosno gubitak nastao zbog kolebanja deviznih tečajeva.
Riječ je o operaciji kod koje se istodobno ugovaraju dva različita posla, tj. istovremeno zaključuje jedan promptni, neposredni (spot) i jedan terminski, vremenski (forward) posao, i to tako da se promptno prodaje jedna valuta uz istodobnu terminsku kupnju te valute, po istom tečaju. Zapravo je riječ o razmjeni (swap) određenog iznosa različitih valuta danas, da bi se isti iznosi valute reverzno (povratno) razmijenili u budućem roku na određeni datum.
Npr. 1000 američkih dolara se razmjenjuje (prodaje) za 5000 francuskih franaka danas, s klauzulom da se za 90 dana 5000 francuskih franaka razmijeni (kupi) za 1000 američkih dolara. Kako su u pravilu predmet spot-aranžmana različite valute s različitim kamatnim stopama, promptni i terminski tečaj praktički nikada nisu isti i koliko će se oni jedan od drugoga razlikovati, ovisi o razlici u visini kamatnih stopa.
Devizni swap se najčešće ugovara u uvjetima razmjene tzv. mekih (soft) i tvrdih (hard) valuta. Cilj ovih aranžmana za partnere te zemalja s jakim inflatornim tendencijama, odnosno čestim devalvacijama i mekim valutama jest jeftino pribavljanje tvrdih valuta, a partneri koji imaju tvrde valute osiguravaju se na ovaj način od devalvacije mekih valuta.
U okviru swap posla ugovaraju se uvjeti u svakom konkretnom aranžmanu, tj. odgovarajuće kamate, odnosno troškovi operacije. Partneri koji prodaju tvrde valute (swap creditors) plaćaju odgovarajuću kamatu na iznos primljenih mekih valuta, dok partneri s mekim valutama (creditors) imaju implicitne troškove po osnovi devalvacije u toku swap perioda.
Primjerice, ako je američka banka prodajom tvrde valute pribavila preko swap aranžmana meksičke pezose po stopi od 10% i isti iznos pribavljenih pezosa u periodu swapa odobrila putem kredita određenom meksičkom poduzeću uz kamatnu stopu od 15%, tada je u istom razdoblju ostvarila neto prinos od 5%. Izvršivši promptnu prodaju dolara za pezose koristila ih je beskamatno do dana kada ih mora položiti za realizaciju terminske kupnje dolara, a ujedno se osigurala od eventualne razlike u tečaju u proteku istog vremena.
Osim što banka može obavljati ovakve poslove u svoje ime i za svoj račun, s ciljem ostvarivanja profita na razlici kamata (ali i tečaju), ovakve transakcije može vršiti i za tuđi račun naplaćujući proviziju. Ako se swap poslovi javljaju kao recipročni kratkoročni kreditni aranžmani između centralnih banaka, svrha im nije ostvarivanje dobiti, već zaštita tečaja nacionalne valute.

Devizni tečaj (engl. exchange rate, njem. Wechselkurs) je cijena jedne valute izražena drugom valutom. Promatraju se međusobni tečajevi vodećih valuta, no obično se jedna značajna valuta, npr. američki dolar, koristi kao standard za iskazivanje i usporedbu svih tečajeva. Zavisi od vrijednosti valuta koje se uspoređuju i od ponude i potražnje valute na deviznom tržištu.
Uvjeti ponude i potražnje određeni su suficitom ili deficitom platne bilance zemlje. Kretanja deviznih tečajeva znatno utječu na tok međunarodnog turizma.

Devizni rizik (engl. foreign exchange risk, njem. Devisenrisiko) postoji uvijek kada poduzeće obavlja poslovne transakcije u valuti različitoj od vlastite. Uzrok postojanja deviznog rizika jesu fluktuirajući devizni tečajevi glavnih svjetskih valuta. Od 1973. godine kada je prestao važiti Sporazum iz Bretton Woodsa, tj. kada su ukinuti gotovi fiksni devizni tečajevi vezani uz zlatni standard (za vrijeme važenja Sporazuma iz Bretton Woodsa devizni tečajevi za većinu valuta industrijaliziranih zemalja bili su relativno stabilni, a fluktuacije su bile povremene i slabog intenziteta, pa su poslovne transakcije u stranim valutama bile prilično sigurne u pogledu deviznog rizika), uvedeni sistem fluktuirajućih deviznih tečajeva proizvodi pojačanu nepostojanost u cijenama valuta.
Ovisno o određenom razdoblju, poduzeće može biti u opasnosti od gubitka znatnih svota novca zbog izloženosti fluktuaciji valuta. Naročito u slučaju dugoročnih transakcija (dvije-tri godine) fluktuacije deviznih tečajeva mogu imati ekstremne efekte i hitno izmijeniti očekivanu profitabilnost poslovne transakcije.
Poduzeće je izloženo deviznom riziku:
a) kada posjeduje novčana sredstva u jednoj valuti i očekuje da izvrši konverziju u drugu valutu kako bi realizirao profit;
b) kada su mu potraživanja denominirana u jednoj valuti koja mora biti konkretizirana u drugu po nekoj očekivanoj vrijednosti;
c) kada posjeduje novčana sredstva u nekoj valuti, te u trenutku vraćanja mora vršiti konverziju vlastite u stranu valutu kako bi se vratilo dug (devizni rizik to je prisutniji što je vrijeme kreditiranja duže;
d) kada kupuje robu u jednoj valuti, prodaje u drugoj, a ostvareni prihod treba konvertirati u treću kako bi ostvarilo planirani profit.

Devizni režim (engl. exchange regulation, njem. Devisenbestimmungen) je sveukupnost propisa kojima se reguliraju svi odnosi prisutni u deviznim transakcijama uključujući devizni tečaj, organizaciju deviznog tržišta i sl. Devizni režim predstavlja ograničenje u deviznom poslovanju određene zemlje.

Devizni račun (engl. foreign exchange account, njem. Fremdswährungskonto) je tekući račun koji kod banke vodi fizička i pravna osoba u stranoj valuti.
Postoji više vrsta deviznih računa: devizni računi građana kod domaćih poslovnih banaka na kojima građani drže svoje ušteđevine u stranoj valuti; devizni računi nerezidenata, tj. računi pravnih i fizičkih osoba kod domaćih banaka; devizni računi domaćih pravnih osoba kod domaćih banaka te devizni računi domaćih poslovnih banaka kod inozemnih banaka.

Devizni paritet (engl. foreign exchange parity, njem. Devisenparität) je vrijednost nacionalne valute određene od strane monetarnih vlasti odnosne zemlje prema nekoj stabilnoj valuti ili objektivnom standardu (SPV, ECU).
Kao posljedica takvog određivanja vrijednosti može se javiti precijenjenost pariteta nacionalne valute i deviznog tečaja koji ograničava izvoz i potiče uvoz, posljedica čega je ubrzano trošenje deviznih rezervi, uvođenje raznovrsnih ograničenja i sl. ili potcjenjenost pariteta nacionalne valute, koji će nužno biti uzrokom formiranja niskog deviznog tečaja i jeftinog domaćeg novca na međunarodnom tržištu s posljedicama koje se održavaju kroz prejeftin izvoz i preskup uvoz.

Devizni priljev (engl. foreign currency income, njem. Deviseneinnahmen) je iznos potrošnje stranih turista u nekoj turističkoj destinaciji.
Kupnjom robe i usluga u inozemnoj turističkoj destinaciji, inozemni turisti ostavljaju receptivnoj turističkoj zemlji devize, koje su rezultat rada u drugoj nacionalnoj ekonomiji, što je navelo turističku teoriju da uvede pojam nevidljivog izvoza. Zato se devizni priljev najčešće povezuje s proučavanjem utjecaja turizma na platežnu bilancu i uopće na unapređenje vanjskotrgovačkih i općenito gospodarskih odnosa.
Devizni se priljev može iskazati u inozemnoj valuti odnosno valuti stranog posjetitelja ili proračunato u valuti receptivne turističke zemlje. Deviznim priljevom povećava se ukupni nacionalni bruto proizvod zemlje u koju turisti dolaze.

Devizni inozemac (engl. non-resident, njem. Nichtansässige(r), Ausländer) označava fizičku ili pravnu osobu sa stalnim boravkom u inozemstvu bez obzira na državljanstvo. Svoja sredstva može deponirati kod banaka koje su ovlaštene za poslove s inozemstvom.
Kategorije tuzemaca i inozemaca imaju različitu mogućnost disponiranja istom valutom. Ako je u zemlji nacionalna valuta stabilnija, povoljniji je položaj deviznog tuzemca, ako je obrnuto, povoljniji je položaj deviznog inozemca.

Devizni odljev (engl. foreign exchange outflow, currency outflow, njem. Devisenabfluß, Devisenabgang) su sva devizna sredstva koja zemlja daje drugima kao naknadu za uvezenu robu, obavljene usluge, isplaćene anuitete, kamate, dividende i sl.

Devizni forward ugovori (engl. forward exchange contract) su ugovori kojima se unaprijed osigurava devizni tečaj za fondove koji dospijevaju ili će biti potrebni u nekom terminu u budućnosti. Tečaj u ovim ugovorima zove se budući tečaj i razlikuje se od trenutnog tečaja. Ako je budući tečaj veći od trenutnog, razlika se zove premija, a ako je manja, diskont.
Na primjer, ako američko poduzeće ima depozit u funtama i koji dospijeva za tri mjeseca, ono može prodati te funte za dolare na tržištu stranih valuta s tim da isporuka dolara bude na datum dospijeća depozita. Na taj način poduzeće unaprijed određuje devizni tečaj po kojem će promijeniti funte u dolare i tako se zaštićuje protiv eventualnog pada vrijednosti funte prema dolaru u sljedeća tri mjeseca.
Budući devizni tečajevi se navode najčešće za fiksne termine – jedan, tri ili šest mjeseci, ali moguć je ugovoriti i interval izvršenja posla u dogovorenom intervalu. Plaća se na datum zaključka posla kada se ostvaruje dobit ili gubitak.

Devizni futures ugovori (engl. currency futures, njem. Devisentermingeschäfte) su ugovori kojima se unaprijed osigurava devizni tečaj za fondove koji će biti potrebni u nekom budućem terminu.
Za razliku od deviznog forward ugovora, ovim ugovorima se trguje na organiziranim tržištima, a svi profiti ili gubici se podmiruju dnevno. Ovisno o kretanju tečaja na tržištu i ugovorenog tečaja dnevno se podmiruju tako nastale razlike.

Devizni depozit (engl. foreign exchange deposit, njem. Deviseneinlagen) je depozit položen u banku koji predstavlja obvezu banke u stranoj valuti. Ta vrsta depozita vrlo je česta u međubankarskom poslovanju, ali javlja se i u poslovanju banaka o ostalim pravnim i fizičkim osobama.
Devizni depoziti mogu se ugovarati na isti način kao i domaći, tj. po viđenju ili na rok, i na njih se odobrava u pravilu kamata u stranoj valuti. Primljene devizne depozite banke najčešće deponiraju u bankama zemlje u čijoj su valuti depoziti primljeni, a od tog pravila odstupaju jedino u slučaju špekulacije tečajem ili kamatom. Svi devizni depoziti koje inozemne banke i poduzeća drže deponirane u bankama pojedine zemlje čine tzv. eurovalutu te zemlje.
Ukupna masa deviznih depozita koju rezidenti pojedine države drže na računima stranih banaka čini devizne rezerve države. U Hrvatskoj devizne depozite smiju polagati u domaće banke fizičke osobe (? devizna štednja) i ovlaštene banke, a u strane banke samo ovlaštene banke i poduzeća po posebnom odobrenju HNB.

Devizni diler (engl. foreign exchange dealer, foreign exchange broker, cambist, njem. Devisenhändler, Devisenmakler) je bankovni stručnjak koji se izravno bavi poslovima kupnje i prodaje deviza za vlastiti ili tuđi račun.

Devizni akreditiv je najčešći i najsigurniji instrument u međunarodnome platnom prometu. Nalogodavac preko banke stavlja korisniku na raspolaganje određeni iznos deviza, tako da korisnik ispuni ugovorne uvjete za isplatu akreditiva.
Poslovanje deviznim dokumentarnim akreditivima regulirano je jedinstvenim pravilima i običajima za dokumentarne akreditive što ih je donijela Međunarodna trgovinska komora u Parizu. Devizni akreditiv je nalog akreditivnoj banci da u određenome roku, na zahtjev i u skladu s instrukcijama komitenta (nalogodavca), izvrši isplatu u korist ili po nalogu treće osobe (korisnika), odnosno da plati, akceptira ili negocira mjenice (trate) koje trasira korisnik ili da ovlasti drugu banku da to izvrši umjesto nje, uz predaju predviđenih dokumenata.
Glavni dokumenti uz akreditive jesu:
1. robni dokumenti (fakture, certifikat o kontroli robe, uvjerenje o podrijetlu robe i dr.);
2. otpremni dokumenti (pomorska teretnica, tovarni list, ostali otpremni dokumenti: skladišnica, talon otpremnice, poštanski recepis ili bilo koji drugi sličan dokument);
3. dokumenti o osiguranju i dr.

Devizne opcije (engl. foreign exchange options) su opcije devizama koje se od 1982. počinje eksperimentalno nuditi u Amsterdamu, a zatim se razvija i pravo tržište na Filadelfijskoj burzi. U početku se trgovalo opcijama s pet vrsta deviza: njemačka marka, britanska funta, japanski jen, švicarski franak i kanadski dolar.
Pružaju mogućnost kupnje ili prodaje i mogu se izvršiti bilo kada u određenom razdoblju. Da bi ishodio pravo na opciju, ulagač plaća određeni polog i to jedino može izgubiti. Deviznim opcijama skloni su oni kupci koji se nadaju primitku novca iz inozemstva pa se žele osigurati od negativne promjene deviznog tečaja.

Devizne rezerve (engl. foreign exchange reserves, njem. Devisenreserven) su kratkoročna potraživanja prema bankama u inozemstvu koja drže centralne i poslovne banke jedne zemlje za obavljanje međunarodnih plaćanja. Nekad je ovu funkciju imalo i zlato koje je služilo za poravnavanje salda plaćanja između pojedinih zemalja.
Devizne rezerve služe zemlji i za osiguranje stabilnosti vlastite valute, budući da prodajom deviznih rezervi domaćim subjektima centralna banka može smanjiti količinu domaćeg novca u optjecaju. Određena količina deviznih rezervi potrebna je zemlji i zbog ublažavanja posljedica iznenadnih poremećaja u međunarodnoj razmjeni.
Razina potrebnih deviznih rezervi ovisi o više faktora, od kojih su najvažniji razina očekivanih plaćanja u razmjeni robe i usluga i kretanje kratkoročnog kapitala. Zbog tih razloga potrebna razina deviznih rezervi najčešće se mjeri u odnosu na ukupna plaćanja koja se očekuju u toku godine.

Devizna štednja (engl. savings in foreign exchange) je štednja stanovništva deponirana u bankama u stranoj valuti. Posebno popularna u državama s visokom inflacijom, jer stanovništvu pruža zaštitu od inflacije.
Vrlo je nepogodan oblik štednje s gledišta narodnog gospodarstva, budući da se ušteda stanovništva koristi kao kreditni potencijal inozemnih banaka. U hrvatskim bankama devizna štednja predstavlja znatan izvor kreditnog potencijala.

Devizna pozicija (engl. foreign exchange position, njem. Auslandswährungsposition) je presjek stanja deviza kojima se u određenom trenutku raspolaže (long position – duga pozicija) ili koja nedostaju (short position – kratka pozicija).
Devizna je pozicija orijentir za dilera pri nastupu na tržištu. Ako na računu ima više neke strane valute nego što je potrebno za tekuće potrebe, diler će ih nastojati prodati, čak i po povoljnijem tečaju od onog koji u tom trenutku vlada na deviznom tržištu.
U slučaju da je devizna pozicija u nekoj valuti “short”, diler će za nju biti spreman platiti više, naročito onda ako je to valuta čiji je tečaj u porastu. Devizna pozicija mijenja se nakon svake kupoprodaje, a mijenja se i u slučaju odljeva ili priljeva deviza po bilo kojoj osnovi (priljev od izvoza robe i usluga, od dobivenih deviznih zajmova ili depozita, odljevi po osnovi uvoza, otplate deviznih zajmova i sl.

Devizna prava (engl. foreign currency claims, njem. Auslandswährungsrecht) su devizna potraživanja izvoznika od financijske/monetarne vlasti u zemlji. Poduzeće izvoznik svoja devizna prava može prodati i nekom drugom poduzeću.

Devizna ograničenja (engl. foreign exchange restrictions, njem. Devisenbeschränkungen) su zakonskim (deviznim) propisima utvrđena ograničenja u pogledu posjedovanja, upotrebe, prometa i raspolaganja devizama, valutama, plemenitim metalima i vrijednosnim papirima.
Uvode se radi što ekonomičnijeg korištenja sredstava međunarodni likvidnosti u platnim i financijskim odnosima s inozemstvom. Najčešće su rezultat nerealnih intervalutarnih odnosa (deviznog tečaja) ili protekcionističke politike pojedine zemlje.
Devizna ograničenja mogu se provoditi na razne načine kao što su kvantitativna ograničenja uvoza, izvoza i plaćanja, politika deviznog tečaja po kome centralna banka kupuje i prodaje devize, uključujući praksu višestrukih deviznih tečajeva i sl. Iako se Međunarodni monetarni fond protivi uvođenju deviznih ograničenja, upravo u njegovim publikacijama navodi se da su devizne restrikcije poprimile vrlo širok i “razvijen” spektar, i u pogledu mjera koje se primjenjuju i u pogledu broja zemalja koje ih primjenjuju, među kojima prednjače najrazvijenije zemlje svijeta.
Mjere se mogu podijeliti u nekoliko grupa:
a) mjere kojima se regulira uvoz (kvantitativna kontrola ulaza, uvozne dadžbine, uvozni depoziti, ograničenje plaćanja uvoza, financiranje uvoza itd.);
b) mjere kojima se regulira izvoz (kvantitativno ograničavanje izvoza , povrat poreza na dohodak od izvoza i druge fiskalne i kreditne mjere);
c) mjere vezane uz devizni tečaj (oporezivanje pri kupnji deviza, devizna kontrola određenih transakcija, ograničenje plaćanja, iznos gotovine koji se može iznijeti iz zemlje, zabrana kupnje deviza za službena i turistička putovanja, bilateralni platni sporazumi, praksa mnogostrukih tečajeva i sl.);
d) mjere kojima se regulira kretanje kapitala (obvezno polaganje depozita nerezidenata, ograničenje službenog tečaja, kontrola priljeva i odljeva kapitala i sl.).
Kakav će oblik deviznih ograničenja pojedina zemlja uvesti i održavati zavisi od njezine sveukupne devizne pozicije i stupnja devizne nelikvidnosti.

Devizna kvota (engl. foreign exchange quota, njem. Auslandsdevisenquote) je propisan i odobren ograničen iznos inozemne valute određen od centralne banke i ponuđena na otkup uz odgovarajuće uvjete.
Najveći broj zemalja devizne kvote koristi za ograničenje vrijednosti robe koja se u predviđenom roku može uvesti.

Devizna kontrola (engl. foreign exchange control, njem. Devisenbewirtschaftung) osigurava ostvarivanje usvojene devizne politike. Najčešće je obavljaju središnje banke i druge ovlaštene banke ili posebne specijalizirane ustanove. Obuhvaća provjeru dokumenata na osnovi kojih se obavlja međunarodna trgovina i međunarodna plaćanja.
Osnovni princip devizne kontrole je dokumentarnost, te opseg devizne kontrole ovisi o brojnosti dokumenata koji su propisani deviznim režimima. Kontrola se osniva na sustavnom evidentiranju svih potrebnih podataka i ostvarenih prava, kao i primljenih obveza zajedno s financijskim podacima na osnovi kojih se obavlja platni promet s inozemstvom.
Da bi devizna kontrola bila efikasan instrument monetarnih vlasti, potrebno je da bude točno regulirana zakonskim propisima, da djeluje preventivno i sveobuhvatno (da obuhvaća sve oblike vanjskotrgovinskog prometa i međunarodnih plaćanja), te da je fleksibilna, tj. da se brzo prilagođava novim potrebama intervencije u skladu sa stanjem platne bilance i općenito, politikom ekonomske razmjene s inozemstvom.

Devalvacija (engl. devaluation, njem. Devalvation, Abwertung) je službena promjena pariteta neke nacionalne valute utvrđivanjem njezine niže vrijednosti u odnosu na neku stabilnu valutu ili u odnosu na neko drugo mjerilo. Devalvacija je čin izravnavanja unutrašnje (niže) vrijednosti novca izražene u njegovoj kupovnoj moći na domaćem tržištu i njegove neopravdano više vanjske vrijednosti izražene u deviznom tečaju. Unutrašnja i vanjska vrijednost novca prethodno se u nekom razdoblju smanjuju bez odluke monetarnih vlasti. Ovo smanjivanje intervalutarne vrijednosti novca koje nastaje na tržištu bez odluke monetarnih vlasti naziva se deprecijacijom.
Deprecijacija je proces koji prethodi činu devalvacije. U uvjetima formiranja promjenjivih tečajeva na tržištu, pojam devalvacije nema više ono značenje koje je imao u uvjetima fiksnih tečajeva. Promjene tečajeva su pod utjecajem tržišnih faktora česti i imaju svoje dnevne vrijednosti. Stoga se tek ponekad znatniji pad deviznog tečaja kolokvijalno naziva devalvacijom, a takva promjena izazvana odlukom monetarnih vlasti – korekcijom tečajeva.

Devize (engl. foreign currency, foreign exchange, njem. Devisen) su sredstvo međunarodnih plaćanja. Potraživanja od druge zemlje koja glase na stranu valutu, stečena po bilo kojoj osnovi i bez obzira na način raspolaganja. Mogu biti u formi prenosivih tražbina kod inozemnih banaka i financijskih organizacija, prenosivih inozemnih vrijednosnih papira koji glase na stranu valutu (mjenice, čekovi, obveznice i sl.), obračunskih jedinica, specijalnih prava vučenja (SPV), inozemnog gotova novca, a odskora i u obliku elektroničkih izvješća o međunarodnim dugovanjima i potraživanjima.

Derivatni finacijski proizvodi (ili skraćeno Derivati) su složeni financijski instrumenti izvedeni iz bazičnih jednostavnih financijskih proizvoda. Kod derivata glavnica nikad ne mijenja vlasnika nego se samo dogovara izmjena novčanih tokova, kompenzira razlika u cijeni, kompenzira kreditni rizik ili se na neki drugi način kompenziraju prednosti i nedostaci bazičnih proizvoda iz kojih je izveden određeni derivat. Paradoksalno koriste se najčešće u dijametralno suprotne svrhe – ili u špekulantivne svrhe za rizicima sklone investitore ili kao instrument zaštite imovine za vrlo konzervativne investitore.
Derivati se obično dijele prema vrsti bazičnih proizvoda iz kojih se izvode. Tako razlikujemo:
a) kreditne derivate
* Credit Default Swap – kupoprodaja rizika nekog izdavatelja za određenu premiju
* Total Return Swap – kupoprodaja rizika i svih priljeva od nekog potraživanja za određenu premiju i protupriljev
* Credit Spread Option – pravo na kupnju ili prodaju nekog vrijednosnog papira ukoliko se spread u odnosu na dogovoreni kriterij promijeni za više od unaprijed dogovorenog iznosa.
b) derivate na devize
* Forward (terminska kupoprodaja strane valute) predstavlja fiksiranje cijene tečaja s dospijećem dužim od dva radna dana. Omogućava klijentu fiksiranje tečaja na točno određeni dan u budućnosti kada će transakcija zbog koje se klijent štiti zaista izvršiti
* Opcija predstavlja pravo terminske kupnje ili prodaje određene valute na točno određeni datum u budućnosti. U slučaju kad je klijentu tržišni tečaj povoljniji, klijent opciju ne mora izvršiti.
c) derivate na vrijednosne papire
* Forward (terminska kupoprodaja vrijednosnih papira) – ugovor o kupoprodaji nekog vrijednosnog papira u budućnosti po određenoj cijeni
* Put (Call) Options – pravo bez obveza na prodaju (kupnju) vrijednih papira u budućnosti po određenoj cijeni.
d) derivate na kamatne stope
* Forward Rate Agreement – fiksiranje kamatne stope na određeni rok s početkom u budućnosti
* Interest Rate Swaps – zamjena novčanih tokova iz fiksnih (varijabilnih) potraživanja za novčane tokove iz varijabilnih (fiksnih) obveza
* Interest Rate Caps ili Interest Rate Floors – opcija ukoliko kamatne stope porastu (padnu) iznad (ispod) određene vrijednosti da će izdavatelj opcije plaćati imatelju razliku.

Devalutacija (engl. demonezation, njem. Abwertung einer Währung) je napuštanje službeno utvrđenog tečaja po kojem se neka novčana jedinica mijenjala za druge novčane jedinice, da bi se nakon nekog vremena utvrdio novi službeni tečaj.

Derivati (engl. derivatives, derivative instruments, njem. abgeleitete Wertpapierart) su vrijednosni papiri kojima je vrijednost određena drugim vrijednosnim papirom. Na primjer, opcija na kupnju dionica je derivat kojemu je vrijednost određena vrijednošću dionica na koju se odnosi, a cijena opcije na kupnju deviza ovisi o tečaju valute.
Odnos cijene derivata i financijskog instrumenta na koji se odnosi mjeri se brojem koji se naziva delta i koji iskazuje osjetljivost cijene derivata na promjenu cijene instrumenta koji mu služi kao podloga. Na primjer za opciju čija se cijena mijenja za 1 dolar ako se cijena odnosnog instrumenta mijenja za 2 dolara, delta je jednak 0.5.

Deregulacija bankarstva (engl. bank deregulation, njem. Deregulation des Bankwesens, Abbau einschränkender Bestimmungen) je pojava liberalizacije propisa o bankovnom poslovanju, pravo u SAD (Depository Institutions Deregulation and Monetary Control Act – Zakon o deregulaciji i monetarnoj kontroli depozitnih institucija) 1980. g., a kasnije u većini razvijenih financijskih sustava. Ovaj i drugi zakoni omogućili su depozitnim institucijama, prije svega komercijalnim bankama, ulazak na financijsko tržište, M and A operacije, brokerskodilerske aktivnosti i sl., čime je i Glass-Steagall Act kojim je odvojeno komercijalno i investicijsko bankarstvo, doveden u pitanje.
Komercijalnim bankama time je data šira sloboda djelovanja na financijskom tržištu ali im je usporedno nametnuta tzv. prudencijalna kontrola (BIS standardi odnosa kapitala i aktive i sl.). Drugi pravac deregulacije usmjeren je na internacionalizaciju nacionalnih tržišta (SAD, Japan, Francuska, a posebice V. Britanija). Pojava deregulacije ponekad se, s pravom, naziva reregulacijom, jer se u biti jedna grupa zakonskih propisa zamjenjuje drugom, liberalnijom i primjerenijom realnim uvjetima na financijskom tržištu.

Depresija (engl. depression, njem. Niedergangsperiode, Depression) je faza u privrednom ciklusu. Osnovno je obilježje depresije osporavanje i opadanje privredne aktivnosti neke zemlje, što se odražava u pratećim negativnim stopama rasta DBP-a i nacionalnog dohotka. Tipična depresija uzrokuje nezaposlenost i deflaciju (npr. 1929. tzv. velika kriza). Međutim, u današnjim prilikama primjećuje se kombinirano djelovanje depresije i inflacije, poznato pod nazivom stagflacija.
Provedena istraživanja su pokazala da potrošači za trajanja depresije, zbog pada proizvodnje i porasta nezaposlenosti, raspolažu s manje novčanih sredstava, pa se usredotočuju na vrijednost proizvoda, te kupuju više nego u normalnim uvjetima proizvode umjerenih cijena. Zbog toga se u takvim vremenima marketinški stručnjaci trebaju izrazito posvetiti funkciji i vrijednosti svojih proizvoda.

Deprecijacija cijena (njem. Preissenkung) je pad cijena određene robe ili usluga ili više njih izazvane rastom ponude, odnosno padom potražnje. Deprecijacija cijena najčešće je posljedica svjesnog djelovanja države mjerama ekonomske politike sa svrhom ostvarenja određenih ciljeva ekonomske politike. Deprecijacija cijena postiže se prije svega selektivnom poreznom politikom, davanjem subvencija, kreditno-monetarnim i drugim mjerama.

Deprecijacija (engl. depreciation, njem. Geldentwertung, Geldverschlechterung) je obezvređenje novca koje se očituje u padu kupovne moći novca na domaćem tržištu ili u padu vrijednosti neke valute na deviznom tržištu izraženom preko tečaja u drugoj valuti.

Depozitni čekovi (engl. deposit checks, njem. Anzahlungschecks) su čekovi koje je moguće izdati (trasirati) isključivo na osnovi realnog pokrića koje izdavalac čeka ima na svom računu kod banke trasata (depozitara).
Ako nisu ograničeni, njihovi izdavaoci ih izdaju u željenim svotama bez ograničenja, a u ovisnosti o raspoloživom saldu na računu kod banke. Poslovanje depozitnim čekovima uobičajeno je u zemljama kontinentalne Europe.

Depozitni novac (engl. deposit money, njem. Giralgeld, Tagesgeld, Hinterlegung von Geld) je slobodni i na zahtjev (a vista, po viđenju) raspoloživi depoziti na računima kod banaka i ostalih financijskih ustanova. To su potpuno likvidna potraživanja na žiro, tekućim i sličnim transakcijskim računima (checkable, current account) kojima se njihovi vlasnici mogu bez ikakvih ograničenja koristiti za direktna plaćanja robe i usluga ili ih mogu bez zapreka zamijeniti za gotov novac. Uz metalni i papirni valutarni novac komponenta je novčane mase. Ravnopravan je gotovini, ima sve njezine funkcije, ali je količinski i funkcionalno danas daleko važniji od nje.
Depozitni novac je nematerijalno sredstvo razmjene i kružeća kupovna snaga kojoj je svojstven bezgotovinski način plaćanja preknjižavanjem na računima banaka i ostalih financijskih ustanova. Nisu svi depoziti po viđenju ujedno i depozitni novac, već su to samo oni koji su namijenjeni svakodnevnim plaćanjima. Štedni depoziti po viđenju npr. nisu novac iako posjeduju sve njegove osobine, jer su u prvom redu namijenjeni štednji. Ostali nazivi: bankovni, žiralni, skripturalni, knjižni novac, knjižni novac (depozit, depozit po viđenju, novac).

Depozitar (engl. depository, depository bank, njem. Depotbank) je banka ovlaštena da čuva vrijednosne papire i njima profesionalno postupa za račun trećih osoba. Vrijednosni papiri predaju se banci nezapečaćeni.
Banka brine o naplati kamata i dividendi, te obavlja druge poslove u ime deponenta (glasanje na skupštinama). Za svoje usluge banka naplaćuje deponentu naknadu – proviziju

Depozitne ustanove (engl. depository institutions) su financijske ustanove koje primaju depozit – novčani ulog koji se čuva u depozitnoj ustanovi. To su pravne osobe (poduzeća) koje se bave financijskim uslugama kao što su: uzimanje novca od gospodarskih subjekata (pojedinaca, poduzeća i države) na čuvanje i uporabu uz kamatu, davanje zajmova gospodarskim subjektima uz kamatu, obrt vrijednosnih papira i deviza za svoju korist ili za korist svojih komitenata, savjetodavne i posredničke usluge uz naknadu te usluge čuvanja uz naknadu svojim komitentima.
Depozitne ustanove su banke (komercijalne i investicijske) i štedne ustanove (štedionice i štedno-kreditne ustanove). Ubrajaju se u financijske ustanove zajedno s nedepozitnim institucijama (kao što su uzajamni fondovi, investicijski fondovi, osiguravajuća društva i mirovinski fondovi). Posrednici su između gospodarskih subjekata koji imaju viškove sredstava i voljni su ih uložiti i onih koji imaju manjak sredstava ili potrebu za sredstvima.
Poslovi depozitnih institucija mogu se razvrstati prema njihovu učinku na bilancu depozitne institucije na pasivne, aktivne i neutralne. Pasivnim poslovima pribavljaju sredstva uz kamatu i time se zadužuju kod gospodarskih subjekata (građana, vlade i poduzeća). Aktivnim poslovima plasiraju prikupljena sredstva uz kamatu u zajmovima i to su potraživanja banaka od građana, poduzeća i vlade koji su uzeli zajmove. Neutralni poslovi su razni savjetodavni i posrednički poslovi te poslovi čuvanja koji nemaju nikakva utjecaja na bilancu stanja depozitne ustanove, a obavljaju ih uz pristojbu.

Depozit po viđenju (engl. demand deposit – DD, njem. Bedarfablagerung, Bedarfdeposit) su novčana sredstva kod banaka i drugih depozitnih ustanova koja mogu bez zapreka biti povučena u gotovini ili prenijeta na drugi račun bez prethodne obavijesti banci. Uz gotovinu (metalni i notalni – papirni novac) komponenta su novčane mase, prosječno iznose oko 70-75% ukupne količine novca u optjecaju i služe kao prometno i plaćevno sredstvo.
Depoziti po viđenju koji nisu namijenjeni transakcijama već npr. štednji, ne smatraju se novcem već kvazi novcem – tobožnjim novcem – iako po svemu mogu poslužiti kao prometno i plaćevno sredstvo. “A vista” je odgovarajući talijanski izraz koji se upotrebljava kako za depozite plative po viđenju, tako i za čekove i mjenice plative čim se predoče. Krediti po viđenju imaju ugovorenu klauzulu kojom kreditor može od dužnika tražiti potpunu otplatu kredita u svakom trenutku.

Depozit (engl. deposit, njem. Ablagerung, Hinterlegung) je pojam koji se dominantno odnosi na novčane depozite i označava novčana sredstva različitih vlasnika koje banka i druge depozitne ustanove prikupljaju na svojim računima i iz njih odobravaju kredite. Novčani depoziti su obveza banke prema svojim deponentima i vode se u pasivi bilance banke, a vlasnicima depozita plaća se tzv. pasivna kamata.
Aktivni (kreditni) poslovi banke moraju biti vođeni tako da se zaštite interesi deponenata: pojedinaca, poduzeća, drugih banaka i vladinih tijela. Banke primaju i nenovčane depozite, kao depozitne stvari (depo poslovi, ostave). Novčane depozite kod banaka i drugih financijskih organizacija moguće je podijeliti prema više kriterija, ali osnovna podjela razlikuje a vista (demand deposits) – depozite po viđenju i vremenske ili ročne depozite (time deposits). Depoziti po viđenju isplaćuju se njihovu vlasniku na prvi poziv, a oročeni depoziti imaju utvrđen rok dospijeća i do tada u pravilu deponent ne može raspolagati novčanim sredstvima u depozitu.

Deport posao (engl. backwardation business, njem. Deportgeschäft) je operacija produženja prodaje na burzi koju koriste oni koji špekuliraju na pad cijena, kada ih cijena u prvom roku ne zadovolji.
U Europi to su špekulanti na à la baise (otud se kod nas koristi naziv besa), a u SAD bears. Supr. report posao.

Deponent (engl. depositor of securities/valuables, bailor, njem. Deponent) je osoba koja predaje na čuvanje neku pokretninu depozitaru ili ostavoprimcu (banci depozitaru). Odnos između deponenta i depozitara regulira se posebnim ugovorom o ostavi, deponiranju.
Za čuvanje stvari deponent plaća posebnu proviziju, odnosno zakup sefa. Svojim potpisom na ugovoru o ostavi on jamči da stvari koje je u propisanoj formi predao depozitaru nisu zabranjene zakonom ili pravilima depozitara. Stvari se mogu predati i uz nalog banci da njima rukuje.

Depo posao (engl. real deposit, njem. totsichliche Ablagerung) su uslužni bankovni poslovi čuvanja i upravljanja tzv. “pravih” – nenovčanih depozita. Banka kod ovih poslova niti je dužnik niti vjerovnik već prima na čuvanje vrijednosne papire, predmete od dragocjenih kovina, umjetničke predmete, osobne predmete i druge pokretne, vrijedne stvari, a za usluge čuvanja naplaćuje proviziju prema tarifi naknada za usluge. Prodajući sigurnost svojih trezora i sefova, banka ponekad preuzima i obvezu poduzimanja određenih radnji (npr. naplata vrijednosnih papira o dospijeću i sl.).

Depo (engl. pledge, pawn, njem. Pfand, Erlag) u širem smislu je davanje neke stvari drugom na čuvanje. U bankarskoj praksi označava polog novca, odnosno pohranu zlata, dragocjenosti, umjetničkih predmeta, nakita, vrijednosnih papira i sl. u trezoru ili sefovima banke uz naplatu provizije. Bankovni depo može biti zatvoren i otvoren.
1. Zatvoreni depo se odnosi samo na čuvanje pologa nerijetko u zapečaćenom obliku. Prima se u obliku kuverata, zamota, kutija, sanduka i sl. i čuva pod ključem ili pečatom. Banka određuje gornju granicu vrijednosti pologa kako bi ograničila svoju odgovornost, a za vrijednost iznad nje upućuje deponenta da ga osigura kod osiguravajuće ustanove. Na ime pologa deponent prima od banke potvrdu ili revers (certificate of pledge) u koju su uneseni svi relevantni podaci. Potvrda nije prenosiva na treće osobe. U suvremenim uvjetima banke iznajmljuju sefove (s dva ključa od kojih jednim raspolaže deponent, a drugim ovlaštena osoba banke) pa klijenti sami mogu polagati, podizati i općenito raspolagati svojim pologom;
2. otvoreni depo obuhvaća samo vrijednosne papire (efekte) koji se predaju otvoreno s popisom u najmanje tri primjerka za depo, za arhiv i za deponenta, a primjerak deponentu služi i kao potvrda banke o preuzimanju u depo.
Osim na čuvanje, banka vrijednosne papire preuzima i na upravljanje (naplata dospjelih kamatnih i dividendnih kupona, zamjena povućenih i primanje novih vrijednosnih papira i dr. Svrha deponiranja vrijednosti je očuvanje od krađe, gubitka, oštećenja i dr., a ako je posrijedi depo s upravljanjem, svrha mu je prepuštanje vođenja specifičnih poslova i administriranja stručnoj instituciji.

Demonetizacija (engl. demonetization, njem. Entwertung, Außerkurssetzung) je prestanak upotrebe nekog metala kao monetarnog materijala iz kojeg se kuje novac. Novac kovan iz metala koji je demonetiziran prestaje biti zakonsko sredstvo plaćanja i nitko ga nije dužan primati u te svrhe; metalu se odriče monetarna funkcija.
Tako je potkraj 19. stoljeća demonetizirano srebro a srebrni novac prestao biti zakonsko sredstvo plaćanja. Zlato kao univerzalni svjetski novac demonetizirano je II. amandmanom Statuta Međunarodnog monetarnog fonda koji je stupio na snagu 1. 4. 1978. g., a njegovu ulogu u sastavu MMF preuzela su specijalna prava vučenja.
U širem značenju demonetizacija se može shvatiti kao pretvaranje novčanog (monetarnog) oblika u nemonetarni financijski oblik koje se obavlja između nebankarskog i bankarskog sektora.

Denominacija (engl. denomination) je promjena nominalne vrijednosti novčane jedinice koja se provodi zamjenom novca novcem manje ili veće vrijednosti.
Tako se npr. novčanica od 1000 novčanih jedinica zamjenjuje novčanicom od 100 pri čemu novčana jedinica postaje 10 puta veća.
Taj se postupak provodi u vrijeme monetarne reforme ili zbog visoke inflacije, kada se novčana jedinica ubrzano obezvređuje.

Delkredere (engl. credit insurance, surety, njem. Bürgschaft, Wertberichtigung) je klauzula kojom određena osoba (komisionar) preuzima jamstvo za pravodobno i uredno ispunjenje ugovorne obveze trećega. U poslovima robnog prometa naročito se javlja kao uglavak komisionog i špediterskog ugovora. Njen efekt je pooštrenje redovne odgovornosti komisionara, odnosno špeditera, jer on odgovara komitentu solidarno s trećom osobom za uredno ispunjenje njene obveze.
Redovna odgovornost komisionara ograničena je na brižljivo izvršenje komitentova naloga i na izbor trećega uz ulaganje pažnje dobrog privrednika. Kad komisioni ugovor sadržava klauzulu delkredere, onda komisionar odgovara komitentu čak i za pravodobno i uredno ispunjenje obveze te pažljivo izabrane treće osobe. Špediter redovito ne odgovara za rad vozara ako ga je izabrao pažnjom dobrog privrednika. Ako se obvezao klauzulom delkredere, onda odgovara i za njegov rad. Ukoliko je ugovorena delkredere klauzula, komisionar ima pravo da, pored redovne, potražuje i posebnu proviziju.

Dekurzivni obračun kamata je način obračuna kamata u kojem se kamata obračunava krajem termina od početne vrijednosti glavnice.
Koristi se i naziv unazadni obračun kamate, a odgovarajuća kamatna stopa se zove dekurzivna kamatna stopa ili efektivna stopa jednostavnog obračuna kamata.

Defundiranje je smanjenje (dugoročnih) dugova poduzeća. Obavlja se prema ugovorenom amortizacijskom planu s financijerima ili postupcima poduzeća za otkup nepotrebnih, odnosno nepovoljnih dugova ili pak iskorištavanjem opcija vjerovnika poduzeća na konverziju dugova u vlastiti kapital poduzeća.
Defundiranje se može provoditi uz istovremeno povećanje vlastitog kapitala poduzeća (proces kapitalizacije), tj. kao proces refinanciranja, ili pak smanjenjem ukupnog kapitala poduzeća, tj. kao proces definanciranja.

Dekapitalizacija (engl. capital reduction, njem. Kapitalherabsetzung) je smanjenje vlastitog kapitala poduzeća. Može se vršiti unaprijed predviđenim (postupnim) povlačenjem povlaštenog kapitala poduzeća ili otkupom vlastitog kapitala.
Dekapitalizacija se može izvoditi kao proces refinanciranja tako da se skuplji vlastiti kapital zamjenjuje jeftinijim zaduženjima ili pak dekapitalizacija može ujedno predstavljati i proces definanciranja.
Dekapitalizacija je, najčešće, podložna zakonskoj regulativi kao i regulativi tržišta kapitala. Dekapitalizacija može biti uvjetovana i gubicima poduzeća koji smanjuju veličinu njegova vlastitog kapitala.

Deflacioniranje je postupak odstranjivanja utjecaja promjena cijena na vrijednosno izražene pojave. Provodi se dijeljenjem nominalnih vrijednosti odgovarajućim indeksom cijena. Taj se skupni indeks cijena naziva deflacijskim indeksom ili deflatorom. Obilježja deflatora ovise o strukturi pojave čije se vrijednosti deflacioniraju.
Za deflacionirane vrijednosti se kaže da su izražene u stalnim cijenama. Kako su promjene vrijednosti rezultat utjecaja promjena količina i cijena proizvoda i usluga, odstranjivanjem utjecaja promjena cijena omogućen je uvid u razvoj realnih vrijednosti.
Primjer deflatora je indeks životnih troškova, a njime se dijele nominalni dohotci, dok su rezultirajuće veličine realni dohotci.

Deflacija (engl. deflation) je pad opće razine cijena u zemlji, često povezan s opadanjem obujma proizvodnje robe i usluga, kao i zaposlenosti.

Definanciranje je smanjenje kapitala (tuđeg ili vlastitog) poduzeća uz istovremeno smanjenje imovine (sredstava) poduzeća.
Računovodstveno gledano, smanjenje imovinske bilance poduzeća. Definanciranje označava i proces vraćanja sredstava izvorima financiranja. Zbog toga se odvija kontinuirano kao dio procesa financiranja u širem smislu.
Sa stanovišta upravljanja obrtnim kapitalom predstavlja proces dovođenja u sklad smanjenja povremenih potreba poduzeća i veličine angažiranih sredstava čime se eliminiraju nepotrebni troškovi financiranja.

Debitna kartica je kartica koja se izdaje vlasniku tekućeg ili deviznog računa, kako bi svojim sredstvima mogao raspolagati neovisno o radnom vremenu poslovnice banke. Debitnom karticom klijent može podizati gotovinu na bankomatu ili plaćati robe i usluge u trgovačko-uslužnoj mreži, pri čemu se za učinjeni trošak ili iznos podignute gotovine račun tereti odmah u trenutku obavljanja transakcije, uz uvjet da na računu postoji pokriće. Pokriće na računu uključuje i iznos neiskorištenog dopuštenog prekoračenja.

Default (njem. Nichterfüllung, Versäumnis, Unterlassung) predstavlja neudovoljavanje obvezi, prestanak plaćanja; situacija kada poduzeća izbjegavaju otvaranje formalnog stečaja ili moratorija pa zamagljuju činjenicu o nemogućnosti plaćanja niz godina kako bi odugovlačila naplatu potraživanja.
To je privredni rizik izvoznika, a u međunarodnoj razmjeni zahtjevi za naplatu usmjeruju se na državne institucije sa zahtjevom da se osiguranjem izvoznih kredita prizna tzv. zaštićeno zavlačenje plaćanja (protected default).

DAX (njem. Deutscher Aktienindex) je njemački indeks cijena dionica, koji sadrži ponderiranu vrijednost 30 vodećih dionica kojima se trguje na Frankfurtskoj burzi.

DDK (devizno dokumentarna kontrola) je funkcionalno i organizacijski dio centralne banke; proizlazi iz različitih deviznih ograničenja i mjera kojima se pod kontrolu stavlja cjelokupni platni promet s inozemstvom.
U pravilu, na osnovi određenih dokumenata obavlja naknadnu kontrolu svih poslova iz poslovanja poduzeća s inozemstvom, osobito u pogledu novčane realizacije u propisanom roku.
Prema potrebi može vršiti i prethodnu kontrolu vanjskotrgovinskog poslovanja poduzeća. Ujedno kontrolira i rad ovlaštenih banaka kao i plaćanja i naplata fizičkih osoba s inozemstvom.

Davanje zbog naplaćivanja (njem. Hingabe wegen Zahlung, lat. datio pro solvendo) je ugovor između vjerovnika i dužnika na temelju kojeg dužnik predaje vjerovniku neku svoju stvar, ili mu ustupi neko svoje pravo (npr. tražbinu) s nalogom da ih vjerovnik proda i iz postignute svote naplati svoju tražbinu, a eventualni pretičak vrati. Obveza dužnika iz prvotne obveze prestaje tek kad se vjerovnik naplati u cijelosti. Bitna je razlika između davanja umjesto isplate i davanja zbog naplaćivanja u tome što je kod davanja umjesto isplate dužnik ispunio svoju obvezu u cijelosti čim vjerovnik primi drugu stvar (jasno uz odgovornost dužnika za nedostatke te stvari), a kod davanja zbog naplaćivanja dužnikova obveza ne prestaje predajom stvari vjerovniku, nego tek u trenutku kad se vjerovnik u cijelosti naplati iz svote postignute prodajom stvari.

Davanje umjesto isplate (ispunjenja) (njem. Hingabe an Zahlungs Statt, lat. datio in solutum) je ugovor između dužnika i vjerovnika na temelju kojeg dužnik daje, a vjerovnik prima nešto drugo umjesto onoga što mu dužnik duguje. Npr. vjerovnik umjesto slike pristaje primiti staru amforu, ili umjesto slike pristane da mu slikar uresi kupaonicu mozaikom i sl. Obveza dužnika prestaje onda kad vjerovnik primi (preuzme radi li se o činjenju) ugovorno zamijenjenu činidbu. I za predane stvari, odnosno druge činidbe dane umjesto prvotno dogovorene stvari dužnik odgovara za materijalne i pravne nedostatke.
Davanje umjesto isplate (ispunjenja) razlikuje se od obnove (novacija) po tome što davanjem u ime dugovanog prvotna obveza dužnika prestaje tek kad ispuni svoju novu obvezu, dok se obnovom dosadašnja obveza zamjenjuje novom i dužnik ima novu obvezu, a stara se gasi. Stoga je davanje umjesto isplate naplatni realni ugovor koji prestaje činom preuzimanja zamijenjenog predmeta ugovora.

Damping (engl. dumping, njem. Schleuderausfuhr, Dumping) je prodaja u inozemstvu proizvoda po cijeni nižoj od važeće u zemlji proizvođača, odnosno prodaja po cijeni ispod troškova proizvodnje (dampinške cijene često ne pokrivaju ni varijabilne troškove proizvodnje). Strogo kao poslovna strategija, to je način utvrđivanja spomenutih cijena radi postizanja određenih ciljeva – osvajanja tržišta nekog proizvoda, tržišta neke zemlje, istiskivanja, odnosno uništavanja konkurencije u zemlji u kojoj se prakticira damping (u ovom posljednjem slučaju riječ je o tzv. grabežljivom (engl. predatory) dampingu.
Damping je najčešće prisutan na razvijenim tržištima, naročito 80-ih godina. Na takvim tržištima izvoznici vide najbolje prilike za ekspanziju, a damping je jedan od načina da se domaća industrija učini nekonkurentskom, odnosno ako se provodi do ekstrema može prisiliti domaće proizvođače da napuste posao. Jednom kada je to postignuto, cijena uveze robe može biti povećana. Ukratko, izvoznik može prakticirati damping s malim profitom kratkoročno, ali s vrlo velikim dugoročno. Zemlje obično uvode globe i određuju propise radi onemogućavanja takvog uvoza, tj. dampinga (antidamping).

Dan namire (engl. settlement day, njem. Erfüllungstermin) je konačan dan unutar kojeg kupac mora doznačiti novčanu protuvrijednost, a prodavatelj isporučiti vrijednosnicu ili predmet trgovine koji je prodao.
Regulacija svakog pojedinog tržišta određuje koliko dana smije proteći do spomenutog dana od dana sklapanja posla.

Dalasi (engl. dalasi) je novčana jedinica Gambije (GMD), dijeli se na 100 bututa.