Zahtjevana stopa prinosa (Required rate of return) Minimalna stopa prinosa zahtjevana od strane investitora kako bi investirao u određeni tip imovine uz pripadajuću razinu rizika.

Zlatni prsluk za spašavanje (Golden life jacket) je iznimna naknada i paket beneficija koji se nudi top managementu kompanije koja je kupljena. Smisao ponude je da se top management zainteresira i privuče da ostane u kompaniji na svojim odtadašnjim pozicijama.

Zombiji (Zombies) su kompanije koje nastavljaju poslovanje usprkos činjenici što nisu solventne ili su blizu bankrota. Zombijima najčešće postaju žrtve visokih troškova povezanih sa pojedinim operacijama poput istraživanja i razvoja. Većina analitičara očekuje da zmbiji neće biti u stanju ispuniti preuzete financijske obveze. Može ih se naći i pod pojmovima “živi mrtvaci” (living dead) ili “zombi dionice” (zombie stocks)

Zagrebačka burza (engl. Zagreb Stock Exchange) je hrvatska burza vrijednosnih papira, osnovana 1991; nastavlja tradiciju Zagrebačke burze za robu i vrednote (1918-1946). Od veljače 1992. pridruženi je član Federacije europskih burza (Federation of European Stock Exchanges – FESE) i Svjetske federacije burzi (Fèdèration Internationale des Bourses de Valeurs – FIBV).
Burzu su kao dioničko društvo, neprofitnu i nevladinu instituciju osnovale 23 banke i 2 osiguravajuća društva. Dioničari Burze su banke, osiguravajuća društva i privatne brokerske kuće. Pristup trgovini imaju ovlašteni burzovni posrednici, brokeri i 40 brokerskih kuća, članova Zagrebačke burze (članovi mogu biti samo pravne osobe).
Trgovina vrijednosnim papirima odvija se elektroničkim sustavom trgovine TEST-1 i na javnim dražbama. Na temelju posebnog ugovora s Hrvatskim fondom za privatizaciju, na javnim dražbama prodaju se dionice koje su u postupku privatizacije pripale portfelju Fonda. Službeni indeks burze je CROBEX.

Zaduženost poduzeća (engl. company indebtedness, njem. Verschuldung, Verpflichtungen, Verbindlichkeiten) odražava značenje i veličinu dugova i uobičajeno se promatra putem vertikalne strukture kapitala: kao odnos vlastitoga i tuđeg kapitala, ili kao udjel tuđeg kapitala u ukupnom kapitalu. Tradicionalno se granično zaduženim smatra ono poduzećekod kojeg je odnos vlastitoga i tuđeg kapitala 50:50.
U suvremenim uvjetima poslovanja odstupa se pomalo od tako definiranog tradicionalnog odnosa: sve veći naglasak se pridaje rezultatima koji se postižu ukupnim kapitalom, tj. trajnoj snazi prihoda. U tom kontekstu tolerira se veća zaduženost poduzeća i pomiče se odnos vlastitoga i tuđeg kapitala prema omjeru 30:70. U mnogim bankama to je i granica kreditne sposobnosti poduzeća.

Založni indosament je vrsta indosamenta, tj. prijenosa ustupanja tražbine iz vrijednosnog papira po naredbi, kojem je povod postojanje indosantove obveze prema indosataru, čije ispunjenje se želi osigurati zalaganjem tražbine iz vrijednosnog papira.
Budući da je dužnik obveze iz takvog vrijednosnog papira dužan ispuniti obvezu onom držatelju papira koji se legitimira ne samo držanjem papira već i neprekinutim nizom punih indosamenata, da bi indosantov vjerovnik mogao postići svoje namirenje realizacijom tražbine iz vrijednosnog papira, potrebno je taj papir indosirati.
Istovremeno, vlasnički indosament omogućio bi daljnji prijenos papira. Stoga u naznačenom slučaju indosant u slog indosamenta unosi napomenu “vrijednost za osiguranje”, “vrijednost za zalog” (ili sličnu koja podrazumijeva zalaganje) koja upućuje na činjenicu da se radi o založnom indosamentu. Kad je mjenica vrijednosni papir prenesen založnim indosamentom, indosatar može vršiti sva prava koja iz nje proistječu, ali mjenicu može indosirati samo punomoćničkim indosamentom.

Zalog (engl. pledge, security, njem. Pfand);
1. oblik osiguranja vjerovnikove tražbine. Ugovorom o zalogu obvezuje se dužnik ili netko treći (zalogodavac) prema vjerovniku (zalogoprimcu) predati u pravilu (jer npr. ovrhovoditelj založno pravo na propisanim nekretninama stječe pljenidbenim popisom) neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo vlasništva, kako bi se prije ostalih vjerovnika mogao naplatiti iz njene vrijednosti, ne bude li mu tražbina isplaćena do dospjelosti. Ujedno se (vjerovnik) zalogoprimac obvezuje da će primljenu stvar čuvati i nakon prestanka tražbine neoštećenu vratiti zalogodavcu. U trgovačkom pravu se u zalog osim stvari daju razne vrste vrijednosnih papira.
2. Založnim pravom može biti opterećena pojedinačno određena pokretna ili nepokretna stvar sposobna za unovčenje, kao i idealni dio takve stvari. Jednako kao stvar, založnim pravom može biti opterećeno pojedinačno određeno imovinsko pravo koje je prikladno da vjerovnik iz njega namiri svoju tražbinu ako zakonom nije drukčije određeno. Jednako kao stvar, založnim prvom može biti opterećeno i nekoliko nekretnina kao da su sve zajedno jedna stvar (zajednička, simultana hipoteka). Sa zalogom su ujedno opterećene i sve njegove pripadnosti, ako nije što drugo određeno. Pravo na plodove koje stvar daje posredovanjem nekoga pravnoga odnosa (najamnine, zakupnine i sl.) može biti samostalnim zalogom. Ako dužnik jednom vjerovniku založi stvar, a kasnije drugomu založi njezine plodove, kasnije založno pravo djeluje samo glede onih plodova koji su u trenutku kad se zalažu već odvojeni, odnosno ubrani. Zalog se opterećuje založnim pravom u korist svagdašnjega vjerovnika određene tražbine čije se namirenje time osigurava.

Zakašnjenje (engl. delay, njem. Verzug) ili mora je povreda obveznopravnog odnosa koja se sastoji u neodržanju ugovornih ili zakonskih rokova ispunjenja ili primitka ispunjenja obveze (solutio). Ako je u zakašnjenje došao dužnik, govorimo o zakašnjenju dužnika (mora debitoris), a ako u zakašnjenje dođe vjerovnik, govorimo o zakašnjenju vjerovnika (mora creditoris).
O subjektivnoj mori govorimo kad do zakašnjenja dolazi krivnjom obvezanoga, a ako je do zakašnjenja došlo bez krivnje obvezanoga, govorimo o objektivnoj mori. Dužnik pada u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok nije određen, dovoljno je da vjerovnik pozove dužnika na ispunjenje obveze, usmeno ili pismeno. Kad je rok određen , opomena je suvišna, jer već sam rok opominje ljude (dies interpellat pro homine).
Dužnikova obveza mora biti dospjela i utuživa. Prije dospjelosti može doći do zakašnjenja jedino u onim slučajevima u kojima vjerovnik iznimno može zahtijevati ispunjenje prije dospijeća obveze (kad dužnik nije dao osiguranje i kad je rok ugovoren isključivo u korist vjerovnika). Kad padne u zakašnjenje, dužnik i dalje ostaje u obvezi ispuniti dužnu činidbu.
Najteža posljedica zakašnjenja jest u tome što odgovara i za slučajnu propast stvari, ako slučaj ne bi stvar zahvatio da je dužnik na vrijeme ispunio svoju obvezu. Da bi se oslobodio te odgovornosti, mora dokazati da bi stvar koja je objekt obveze slučajno propala i da je on svoju obvezu na vrijeme ispunio. Od dužnika koji je zakasnio s ispunjenjem vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je pretrpio zbog njegova zakašnjenja.
Dužnik se može osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da je zakasnio s ispunjenjem obveze zbog okolnosti nastalih poslije sklapanja ugovora, a koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Ako je do zakašnjenja došlo u ispunjenju novčane obveze, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja. U određenim slučajevima vjerovnik može zbog dužnikova zakašnjenja raskinuti ugovor, kao npr. kod fiksnih ugovora ili kad je tako ugovoreno, odnosno kad je dužniku ostavio naknadni primjereni rok za ispunjenje. Ako je bila ugovorena ugovorna kazna za slučaj zakašnjenja, dužnik je, osim obveze ispunjenja, dužan platiti i tu kaznu.
Zakašnjenje prestaje (purgatio morae) čim dužnik ponudi ispunjenje dužne činidbe sa svim onim što je do tada zbog zakašnjenja morao dati. Zakašnjenje prestaje i onda kad vjerovnik naknadno produlji rok ispunjenja ili do toga dođe sporazumom stranaka. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje, ili ga svojim ponašanjem spriječi.
Vjerovnik dolazi u zakašnjenje i kad je spreman primiti ispunjenje dužnikove istovremene obveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze. Čim vjerovnik padne u zakašnjenje, prestaje dužnikovo zakašnjenje, a na vjerovnika prelazi rizik u slučajne propasti i oštećenja stvari te trošak daljeg čuvanja stvari. Vjerovnik u zakašnjenju odgovara dužniku za svu štetu koja mu je prouzročena njegovim zakašnjenjem. Kad je vjerovnik u zakašnjenju, dužnik se može osloboditi obveze polaganjem dugovane stvari u sud. Njegova obveza prestaje u trenutku polaganja. Mora vjerovnika prestaje ako i kada primi ispunjenje. Dužnik je u trgovačkom pravu u slučaju zakašnjenja vjerovniku dužan stvar predati na čuvanje u javno skladište.

Zajedničko ulaganje (engl. joint venture) je posebno poduzeće, posao ili poslovni projekt koji zajednički osnivaju i posjeduju dva ili više inače potpuno neovisnih poduzeća koja, da bi ostvarila neke svoje ciljeve i interese, zajednički ulažu sredstva u određenu poslovnu aktivnost. To je specifičan oblik povezivanja poduzeća udruživanjem kapitala na nekom zajedničkom projektu odnosno pothvatu, ili pak u nekom obliku poslovne suradnje. Zajednička ulaganja jedan su od najčešćih oblika međuorganizacijskog povezivanja poduzeća.
Razlozi za zajedničko ulaganje mogu biti različiti: razvoj nove tehnologije, korištenje ekonomije obujma, prodor na nova tržišta i dr. Poduzeća se često odlučuju na zajednička ulaganja zbog visokog stupnja rizika i nedostatka sredstava, zbog čega nisu u mogućnosti sama, pojedinačno, ući u taj pothvat. Jedan je od najčešćih razloga za zajednička ulaganja komplementarnost proizvodnih programa dvaju ili više poduzeća. Zajedničko ulaganje vrlo je efikasan način za međusobno dopunjavanje i korištenje resursa i vještina, transfer tehnologije i know-how. Često ga koriste multinacionalna poduzeća za prodor na nepoznata inozemna tržišta kroz zajedničko ulaganje s lokalnim poduzećima. Smatra se jeftinijim i fleksibilnijim načinom širenja poslovnih interesa i poslovanja poduzeća od drugih strategija eksternog rasta (akvizicija i integracija). Poteškoće mogu nastajati u postizanju suglasnosti dvaju partnera, posebice u situaciji jednakog vlasništva (50%-50%) u upravljanju i razvoju. Zajednička su ulaganja i jedan od oblika globalizacije poslovanja.

Zair (ZRN) je novčana jedinica Zaira, dijeli se na 100 likuta.

Zaibatsu, jedan od oblika mrežne organizacije u Japanu, koji je prethodio keiretsuu. Zaibatsu je bio okupljen oko jedne glavne holding kompanije. U Japanu su se kompanije grupirale oko velikih banaka, jer im je trebao kapital za izgradnju. To je bilo karakteristično za razdoblje poslije II. svjetskog rata.
Zlatni padobran

Zlatni padobran (engl. golden parachute, njem. grofszügige Abfindung an Top-Manager) je klauzula u ugovoru o zaposlenju, konkretnije menedžerskom ugovoru, kojim se osigurava velika novčana isplata direktorima, odnosno članovima uprave, u slučaju prekida radnog odnosa ili premještanja na drugi položaj u slučaju neprijateljskog preuzimanja poduzeća. Ona je zapravo zaštita vrhovnih menedžera od neprijateljskog preuzimanja jer čini vrlo skupim otpuštanje direktora.
Zaštitne klauzule

Zaštitne klauzule (engl. protective clauses, njem. Schutzklauseln) je zajednički naziv za različite vrste ugovornih klauzula (valutna klauzula, klizna skala, zlatna klauzula itd.) kojima je cilj zaštita vrijednosti činidbi ugovornih strana (isporuka robe, izvođenje usluga, isplata ugovorene cijene) od promjena koje mogu nastati od trenutka sklapanja do trenutka ispunjenja ugovora. Te se promjene mogu sastojati u inflaciji valute u kojoj je ugovoreno plaćanje, u promjeni cijena rada i materijala koji su predmet ugovora itd.
Zaštitnim klauzulama zadržava se, u mjeri u kojoj je to moguće, vrijednost ugovorenih činidbi, unatoč mogućim promjenama koje bi, da nije ugovorena određena zaštitna klauzula, dovele do realne promjene vrijednosti određene činidbe, a time i do štete za jednu od ugovornih strana. Iako se koriste i u unutarnjem pravu, one su posebno značajne u ugovorima s međunarodnim obilježjem, tj. u međunarodnoj trgovini i u ugovorima gdje protječe više vremena od sklapanja do plaćanja kao što su ugovori o izvođenju investicijskih radova. To stoga što se vrijednost novca tijekom vremena mijenja.
S obzirom na okolnost da se vrijednost novca, tj. određene nacionalne valute i promjene te vrijednosti mogu određivati prema više kriterija (kupovna moć u odnosu na robu, zlato, druge valute ili skupine valuta, tzv. “košare”), moguće je zaštitne klauzule podijeliti u nekoliko vrsta monetarne klauzule, zlatne klauzule, klauzule klizne skale, odnosno indeksne klauzule i klauzule promjene količina robe.
U hrvatskom pravu dopuštene su monetarne i zlatne klauzule (čl. 395. ZOO), klizna skala (čl. 397. ZOO) i indeksna klauzula (čl. 396. ZOO). Posljednja je dopuštena pod uvjetom da se radi o indeksu koji je utvrdila ovlaštena osoba – Državni zavod za statistiku.

Zlatno pravilo (engl. golden rule, njem. goldene Regel) je etičko načelo koje zahtijeva da se sve odluke, aktivnosti i njihovi ishodi osoba, grupa ili organizacija prosuđuju prema pravilu: “Ne učini drugome ono što ne bi učinio sebi, odnosno što ne želiš da drugi učini tebi.” To univerzalno načelo etičkog ponašanja trebalo bi menedžerima pomoći u donošenju etičkih poslovnih odluka i razrješenju čestog konflikta između interesa i etičkih načela društva, organizacije i vlastitih interesa i načela.

Zlatni pozdrav (engl. golden hallo) je novčani poticaj koji organizacija daje kako bi motivirala ljude za promjenu posla ili odlazak iz poduzeća. Često se koristi u situacijama kada organizacija želi smanjiti broj zaposlenih bez većeg otpuštanja stimulirajući ljude primamljivim iznosima novca, odnosno otpremninama da odu sami.

Zlatne lisičine (engl. golden handcuffs, njem. Vergünstigung für leitenden Angestellten, um ihn an das Unternehmen zu blinden) su ugovorna klauzula koja osigurava da važni stručnjaci i menedžeri ostanu u organizaciji tako što nudi posebne financijske nagrade i pogodnosti ako ostanu i znatne gubitke u slučaju da napuste organizaciju.

Zlatne klauzule (engl. gold clauses, njem. Goldklauseln) je vrsta zaštitnih klauzula kojima se uključivanjem vrijednosti zlata, koja je podložna znatno manjim promjenama nego vrijednosti pojedinih valuta (novčanih jedinica), stranke osiguravaju od rizika promjene vrijednosti moguće ugovorene valute kao sredstva plaćanja.
Najčešće korištena podvrsta zlatne klauzule jest zlatna vrijednosna klauzula (Gold Value Clause). Takva klauzula sadrži naznaku cijene u jednoj valuti, s tim što je u toj valuti naznačena i cijena zlata u određenoj količini i čistoći na dan sklapanja ugovora. Uz to se određuje i promjena ugovorene cijene razmjerno promjeni cijene zlata u toj valuti uz obvezu plaćanja tako određene cijene. Osim ovakve podvrste zlatnih klauzula poznate su i klauzula plaćanja u određenoj količini zlata i zlatna monetna klauzula, koje se međutim danas manje rabe.

Zlatan stisak ruke (engl. golden handshake, njem. hohe Abfindung an Führungskräfte):
1. velika, u pravilu besporezna, svota novca koju dobiva direktor, odnosno član uprave koji odlazi iz kompanije prije isteka ugovora o radu;
2. velikodušno, otpusno plaćanje zaposlenom kao poticaj da napusti organizaciju.
Označava katkad i novčane nagrade osobama koje odlaze u mirovinu i koje su vid zahvalnosti za njihovu službu.

ZETA analiza (engl ZETA analysis) je model ocjenjivanja kreditne sposobnosti, boniteta, zajmoprimca. Model su sedamdesetih godina razvili Altman, Haldeman i Narayana za procjenu rizika bankrota industrijskih poduzeća.
ZETA analiza kombinira klasične mjere uspješnosti poslovanja, omjernu analizu bilance stanja i bilance uspjeha, s diskriminacijskom analizom, metodom multivarijantne statistike. Model uključuje kao objašnjavajuće varijable pokazatelja omjerne analize, npr. profitabilnost, stabilnost prihoda, likvidnost, sposobnost servisiranja duga.
Model se određuje analizom povijesnih podataka dvije odabrane grupe poduzeća, onih koja su bankrotirala i onih koja uspješno posluju. Analiza određuje diskriminacijsku funkciju u koju se uvrštavaju vrijednosti odabranih omjera poduzeća čiju je kreditnu sposobnost potrebno procijeniti. Uvrštavanjem omjera izračunava se pokazatelj (ZETA score) koji ukazuje ima li analizirano poduzeće sličnosti s grupom bankrotiranih poduzeća. ZETA analiza se primjenjuje u bankarskoj praksi i pokazala se uspješnijom u predviđanju bankrota od klasične omjerne analize (neuralne mreže).

Zemljišne knjige (njem. Grundbuch) su posebne javne knjige (gruntovnica) koje o pravnom stanju nekretnina na području države, mjerodavnom za pravni promet, vode općinski sudovi kao zemljišnoknjižni sudovi. One se temelje na podacima katastarske izmjere. U te se knjige upisuju stvarna prava na zemljištima, druga prava za koja je to zakonom određeno te činjenice važne za pravni promet za koje je to zakonom određeno. Zemljišne knjige vode se ručno ili elektroničkom obradom podataka.
Zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz tih knjiga uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava. Smatra se da zemljišna knjiga (u pravilu) istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta. Zemljišna knjiga sastoji se od glavne knjige i zbirke isprava. Glavna knjiga vodi se za sva zemljišta jedne katastarske općine. Ona se sastoji od zemljišnoknjižnih uložaka, u koje se upisuje samo jedno zemljišnoknjižno tijelo. Zemljišnoknjižni upisi provode se samo u glavnoj knjizi.
Zemljišnoknjižni uložak sastoji se od tri lista – posjedovnice, vlastovnice i teretovnice. Zbirku isprava čine isprave na temelju kojih je dopušten zemljišnoknjižni upis. Knjižni upisi su uknjižba, predbilježba i zabilježba. Uknjižba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju bez posebnoga naknadnog opravdanja.
Predbilježba je upis kojim se knjižna prava stječu, prenose, ograničuju ili prestaju samo pod uvjetom naknadnog opravdanja i u opsegu u kojem naknadno budu opravdana. Zabilježba je upis kojim se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama. Zabilježbom se mogu osnivati određeni pravni učinci kad je to predviđeno zakonom. Upisi u zemljišnim knjigama određuju se i provode po posebnom postupku u zemljišnoknjižnim stvarima kao izvanparničnom postupku.

Zelena pošta (engl. green mail) je situacija u kojoj potencijalni neprijateljski preuzimači poduzeća koji su kupili veliki paket dionica odustaju od stvarnog preuzimanja i taj paket dionica prodaju natrag upravi ciljnog poduzeća po visokoj, zelenaškoj cijeni.

ZBB (akr. od engl. zero-base-budgeting) je proračun s nultom osnovom, instrument planiranja, kontrole i informiranja. Razvijen je šezdesetih godina u poduzeću Texas Instruments. ZBB je proces planiranja i analize koji od svakog menedžera zahtijeva potpunu i detaljnu izgradnju proračuna od nule, pri čemu sam menedžer treba dokazati zašto troškovi uopće nastaju i što ih uzrokuje. Takvo načelo planiranja podrazumijeva detaljno planiranje aktivnosti.
Cilj proračuna s nultom osnovom jest sniženje općih troškova. Budući da su pojedinačni troškovi procesa proizvodnje pomoću analize vrijednosti detaljno ispitivani s obzirom na njihovu opravdanost, pri proračunu s nultom osnovom teži se racionalizaciji područja općih troškova. Primjenom tog procesa proračuna potiče se razmišljanje unaprijed, jer se dosadašnji i sadašnji programi dovode u pitanje. Temelj postupka čine strategijski i operativni ciljevi poduzeća koje je utvrdio menedžment. Uz podršku tima uz proračun provodi se definiranje podciljeva i područja odgovornosti, odnosno organizacijske cjeline za koje se utvrđuje proračun. Takve bi organizacijske cjeline trebale obuhvaćati od jednog do 10 suradnika, a mogu se odnositi na odjele, mjesta, grupe suradnika, funkcije, usluge ili projekte.
U idućim se koracima za svaku jedinicu odlučivanja određuju razina učinaka, troškova i pripadajuća radna aktivnost. Razina učinaka obuhvaća sve rezultate rada koji imaju obilježja kvalitete ili količine. Za svaku jedinicu odlučivanja treba utvrditi tri razine učinaka. Realizirani rezultat rada smatra se srednjom razinom učinaka. Dodatno se utvrđuju viša i niža razina: viša razina obuhvaća poželjni učinak i redovito je iznad prosjeka prošlogodišnjeg proračuna za 20%. Donja je razina učinaka minimum učinaka, prijeko potrebnih za očuvanje poslovne aktivnosti. Pri određenju razine učinaka treba provjeriti koje su aktivnosti i u kojem opsegu doista nužne ili poželjne za bolje ispunjenje cilja, koji su postupci efikasniji i sl. Informacije o razini učinaka, koristima i troškovima pojedinih aktivnosti oblikuju se u pakete odluka i pripremaju se za odluku, pri čemu se svaki paket odlučivanja odnosi na jednu razinu učinaka.
U idućim koracima se preko rangiranja paketa odluka dolazi do ukupnog proračuna, u kojemu menedžment odlučuje o paketima odluka koji će se realizirati. Posljednji koraci služe izvođenju i kontroli odobrenih paketa odluka, planiraju se mjere i informiraju suradnici. Nadzorom se utvrđuje provođenje dogovorenoga. Primjena proračuna s nultom osnovom omogućuje bitne uštede, prema nekim istraživanjima i do 22% u prosjeku, i to zbog racionalnijeg oblikovanja rada, smanjenja broja zaposlenih, centralizacije/decentralizacije rada te promjene organizacije.

Zaštita vjerovnika (engl. protection of creditors (obligee), njem. Gläubigerschutz);
1. u širem smislu skup svih propisa, postupaka i mjera kojima se štite interesi vjerovnika. Tako svaki sudski postupak za naknadu štete, stečajni postupak, bankovna garancija, kapara, zalog itd. štite vjerovnike;
2. kod instituta trgovačkih društava skup propisa koji štite vjerovnike od postupka i radnji organa društva i/ili članova njihovih organa kojima se mogu ugroziti interesi vjerovnika, bez obzira na razloge zbog kojih to čine.
Ovu zaštitu možemo nazvati i posebnom ili dodatnom zaštitom vjerovnika, jer ne isključuje ostale oblike zaštite. To su npr.
a) zahtjev za naknadu štete prema članovima uprave i nadzornog odbora, ne mogu li vjerovnici svoje tražbine namiriti od društva, a šteta im je nastala jer članovi tih organa nisu vodili poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, niti su čuvali poslovnu tajnu društva;
b) pri efektivnom smanjenju temeljnog kapitala društva ne mogu se isplate obavljati dioničarima tako dugo dok se ne podmire vjerovnici društva, odnosno dok im se ne osiguraju tražbine;
c) pri likvidaciji društva likvidatori moraju pozvati vjerovnike društva na prijavu tražbina, s tim da poznate vjerovnike treba posebno obavijestiti u zakonom propisanim rokovima, a imovina društva ne može se podijeliti dioničarima prije isteka roka od godine dana od dana treće objave poziva vjerovnicima na prijavu tražbine. Ne prijave li poznati vjerovnici svoje tražbine, dugovani iznos društvo mora za njih položiti na sud;
d) kod priključenog društva njegovi vjerovnici štite se na taj način što im glavno društvo mora dati osiguranje, odnosno što solidarno odgovara za obveze priključenog društva;
e) kod pripajanja društvo preuzimatelj kao univerzalni pravni sljednik pripojenog društva preuzima i sva njihova dugovanja vjerovnicima;
f) kod spajanja novo društvo preuzima sva dugovanja pripojenih društava;
g) kod preoblikovanja društva kapitala vjerovnici mogu u roku od šest mjeseci od upisa preoblikovanja u sudski registar zahtijevati osiguranje svojih tražbina, a kod preoblikovanja društva osoba u društvo kapitala preoblikovanje ne utječe na odgovornost komplementara za obveze društva koje su ta društva preuzela prije preoblikovanja itd.

Zaštita ovršenika i protivnika osiguranja je načelo (načelo socijalnosti), načelo po kojemu ovrhom i osiguranjem ne smiju dovesti u pitanje život, slobodu, dostojanstvo, osnove gospodarske i socijalne egzistencije i djelatnosti ovršenika. Tako se ovrha i osiguranje radi ostvarenja novčane tražbine u pravilu ne može provesti na stvarima i pravima koji su nužni za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koja je ovršenikov glavni izvor sredstava za život.
Pritom se nekretnine za stanovanje ili obavljanje poslovne djelatnosti u pravilu ne smatraju stvarima koje su nužne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život. Ovrha i osiguranje se u pravilu ne može provesti ni na stvarima i pravima pravnih osoba radi ostvarenja novčane tražbine ako su te stvari ili prava nužni za obavljanje njihove djelatnosti.

Zaštita ovrhovoditelja je načelo kojim se sprečava primjena pravila o zaštiti ovršenika radi zaštite prava vjerovnika. Tako, ako je ovrhovoditelj na temelju pravnoga posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se u pravilu ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na pravila o izuzeću određenih predmeta od ovrhe ili na pravila o ograničenju ovrhe na tim predmetima.
Ovršenik se, zatim, u pravilu ne može protiviti ovrsi na nekoj stvari ili nekom pravu pozivajući se na pravila o izuzeću ovrhe, odnosno o ograničenju ovrhe ako je tu stvar ili to pravo stekao od ovrhovoditelja koji pokretanjem postupka traži ostvarenje svoje tražbine nastale u vezi s tim stjecanjem.

Zaštita manjinskih dioničara (engl. protection of minor shareholders, njem. Minderheitsaktionäre, Minderheitenschutz);
1. institut trgovačkog prava prema kojem se zakonom štite dioničari koji su pri donošenju odluka ostali u manjini;
2. iako za prava i obveze dioničara vrijedi temeljno načelo u jednakom položaju dioničara (Gleichheitsgrundsatz), to ne znači da svi dioničari imaju ista prava i obveze, nego da pod jednakim uvjetima oni imaju jednak položaj u društvu. Tako dioničar (ili dioničari) koji ima više dionica ima objektivno veću mogućnost utjecaja na upravljanje društvom, posebno ako se u njegovim rukama nađe veći broj dionica, tzv. nadzorni paket, koji u praksi može činiti i manje od 50% temeljnog kapitala, budući da je zbog nejedinstvenosti ili pasivnosti ostalih dioničara i manji postotak u većini slučajeva dovoljan za donošenje odluka. U tom kontekstu javljaju se u praksi i pravnoj književnosti pojmovi većinski i manjinski dioničar. Većinski dioničar bio bi onaj koji raspolaže dionicama koje čine veći dio temeljnog kapitala (više od 50%), a manjinski dioničar(i) bio bi onaj (oni) čije sudjelovanje u temeljnom kapitalu iznosi manje od 50%. Bit odnosa između većinskih i manjinskih dioničara je u tome da u glavnoj skupštini ukupan broj glasova manjinskih dioničara nije dovoljan da se ostvare interesi manjine, ako su oni suprotni interesima većine;
3. načelo jednakog položaja dioničara i načelo povjerenja (Treupflicht) ipak obvezuju društvo na zaštitu manjinskih dioničara. Da bi se izbjegle zlouporabe prava manjinskih dioničara kojima bi se moglo otežati djelovanje društva od strane jednog ili manjeg dijela dioničara na štetu ostalih, zaštita se redovito ne pruža doslovce svakom manjinskom dioničaru, nego samo kvalificiranom manjinskom dioničaru, a ako se manjinski dioničari udružuju, kvalificiranoj manjini;
4. kvalificirani dioničar je onaj koji ima dionice koje čine zakonom ili statutom određeni najmanji udio u temeljnom kapitalu društva. Zakonom je obično određeno da manjinska prava imaju oni dioničari koji imaju dionice koje čine najmanje 1/20 ili 1/10 temeljnog kapitala, što ovisi o konkretnoj situaciji predviđenoj zakonom, a statutom se – kada je to zakonom predviđeno – taj udio može i smanjiti;
5. glavno je pravo manjinskog dioničara obvezatno sazivanje glavne skupštine na zahtjev dioničara koji zajedno imaju udjele u visini 1/20 (5%) dijela temeljnog kapitala društva, kao i pravo na objavljivanje predmeta odlučivanja na glavnoj skupštini u javnim glasilima, odnosno u glasilu društva. Posebna skupina prava vezana je uz odlučivanja o imenovanju i opozivu članova nadzornog odbora, a određena prava manjinski dioničari uživaju i u fazi osnivanja, statusnih promjena i likvidacije društva. U zaštitu dioničara, ne samo kvalificirane manjine, nego svakog dioničara pojedinačno – ali i to je zaštita manjine – ubrajamo i pravo dioničara da stavlja svoje prijedloge, odnosno pravo da se suprotstavlja prijedlozima uprave i nadzornog odbora kako bi pridobio ostale dioničare da glasaju za ono što on predlaže, zatim pravo na obaviještenost o sazivanju skupštine, na samoj glavnoj skupštini pravo na obavijesti o poslovima društva koji su na dnevnom redu, pravo da sudskim putem zahtijeva da mu uprava dade obavijesti o točki dnevnog reda glavne skupštine. Značajan oblik zaštite svakog dioničara očituje se i u tome da se odluka kojom se dioničarima stavljaju dodatne obveze može donijeti samo uz suglasnost svih dioničara na koje se to odnosi, što vrijedi i za odluku kojom je za prijenos dionica koje glase na ime i privremenice potrebna suglasnost društva. Zaštita dioničara izričito je prisilnim normama zakona propisana kod povezivanja društava. Naime kod povezanih društava ne samo da vladajuće društvo i njegovi zakonski zastupnici odgovaraju uz određene uvjete ovisnom društvu za štetu, nego je svaki član društva ovlašten postaviti zahtjev za naknadu štete, bilo u korist društva bilo u vlastito ime, ovisno o tome radi li se o ugovornoj, odnosno faktičnoj (stvarnoj) povezanosti. Pored toga vanjskim dioničarima mora se isplatiti primjerena naknada, kao i otpremnina ako se preuzmu njihove dionice;
6. u navedenim prilikama uglavnom se iscrpljuju prava manjine, a pogotovo prava kvalificiranih manjinskih dioničara. Njihova prava imat će pravni učinak samo ako se njima prikloni većina ostalih dioničara jer u protivnom ostaju u manjini. Svrha je instituta zaštite manjinskih dioničara omogućiti im da se brane od odluka i drugih mjera organa društva, što zapravo predstavlja zabranu organima društva da zadiru u prava dioničara uopće;
7. ipak ni u prilikama kada su manjinski dioničari i pojedini dioničari nadglasani, dioničar i društvo nisu nezaštićeni, jer u slučaju da je odluka glavne skupštine ništetna ili pobojna na ništetnost se može pozivati, a pod određenim uvjetima može odluku pobijati svaki dioničar, odnosno kvalificirana manjina.

Zastara (engl. prescription, statute of limitations, limitation, njem. Verjährung);
1. u trgovačkom i građanskom pravu protek vremena nakon kojeg dužnik ima pravo uskratiti ispunjenje obveze. Zastara je gubitak zahtjeva na zaštitu vjerovnikova prava zbog njegova pasivnog držanja kroz zakonom određeno vrijeme. Nastupanjem zastare ne nestaje samo pravo, jer ako je netko dužan određenu svotu, ostaje dužnikom i nakon zastarijevanja njegova duga, pa ako ispuni zastarjeli dug, ispunio je svoju obvezu i nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao, iako nije ni znao da je obveza zastarjela;
2. posljedica zastare sastoji se u tome što i nakon proteka propisanog vremena vjerovnik može tužiti dužnika na ispunjenje obveze, ali dužnik može staviti prigovor zastare, pa vjerovnik ne može ostvariti svoje pravo preko suda. Utuživa obveza se uz prigovore dužnika pretvorila u neutuživu obvezu (naturalna obligacija), pa je ispravno govoriti o zastari tužbenog zahtjeva, a ne o gubitku prava jer bi se onda radilo o prekluziji;
3. zastara se može obustaviti i prekinuti:
a) zastoj (obustava) zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može početi teći, ili već započeta zastara prestane teći tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu, a nakon toga se zastara nastavlja, a proteklo vrijeme se uračunava. Razlozi koji utječu na zastoj zastare mogu biti subjektivne prirode (koji se sastoje u specifičnim osobnim odnosima između vjerovnika i dužnika, npr. obustavlja se zastara prema osobi koja je na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije, neposredne ratne opasnosti ili rata), te objektivne prirode koji čine stvarnu nemogućnost (spriječenost) vjerovnika da ostvari tražbine, kao što su viša sila, odgađanje plaćanja dugova utvrđeno zakonom, velike epidemije, obustava rada suda i sl.;
b) prekid zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, s tim da se proteklo vrijeme ne uračunava, nego zastara nakon prekida počinje teći iznova. Dužnik prekida zastaru izravno izjavom o priznavanju duga, kao i neizravno plaćanjem otplate, kamata, davanjem osiguranja i sl. Vjerovnik prekida zastaru podizanjem tužbe, ali i svakom drugom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim mjerodavnim organom u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbina;
4. u našem pravu rokovi zastare utvrđeni su zakonom i ne mogu se voljom stranaka produžavati ili skraćivati. Opći je zastarni rok, ako nije drukčije utvrđeno, pet godina, dok je za međusobne tražbine pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga zastarni rok tri godine od dospijeća.

Zapošljivost (engl. employability, njem. Vermittlungsfähigkeit, Arbeitsfähigkeit) je stalna konkurentnost pojedinca na tržištu rada s obzirom na potrebna znanja, vještine i sposobnosti koje se traže. Riječ je o potrebi da se stalno zaposlenje zamijeni stalnim razvojem i osiguranjem najnovijih znanja i vještina koje tržište rada zahtijeva, tj. stalnom zapošljivošću. Odgovornost u tome imaju i organizacija i pojedinac.
Organizacije više ne mogu osiguravati stalno radno mjesto i stabilan radni odnos, ali umjesto toga moraju osiguravati svojim zaposlenicima stalno obrazovanje i osuvremenjivanje znanja i vještina tako da stalno mogu naći posao bilo u njima ili drugdje. To istodobno za pojedince znači obvezu stalnog učenja i razvoja, praćenja promjena u znanju i potreba tržišta rada.

Zapljena po ovršenikovu pristanku (administrativna zabrana) je poseban slučaj ovrhe na plaći i drugom stalnom novčanom primanju na temelju dužnikova pristanka.
Dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate vjerovnikove tražbine zaplijeni dio njegova stalnog novčanog primanja i da se isplati izravno vjerovniku, na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravni učinak rješenja o ovrsi. Tu ispravu s učincima dostave rješenja o ovrsi poslodavcu dostavlja vjerovnik.
Zapljena na temelju dužnikove suglasnosti nema utjecaja na provedbu ovrhe na stalnom novčanom primanju radi namirenja tražbine po osnovi zakonskoga uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davaoca uzdržavanja.

Zamjenice novca (engl. money substitute, njem. Geldsubstituten) su novčani supstituti ili surogati koji u određenim okolnostima mogu poslužiti umjesto valutarnog novca kao sredstva prometa i plaćanja. Upotreba surogata novca temelji se na odobrenom kreditu, novčanom depozitu ili na uplati odgovarajuće svote za njihovu kupovinu.
Novčani surogati u širem smislu su vrijednosni papiri i druge vrijednosne isprave koje se dobrovoljno ili silom zakonskih propisa primaju na ime izmirenja obveze. Takvu primjenu imaju čekovi, obveznice, blagajnički zapisi, certifikati o depozitu, različite porezne i slične vrijednosnice, poštanske marke i sl. kojima se u određenim okolnostima može zamijeniti novac. Ove zamjenice novca takvu funkciju ostvaruju na temelju prethodno položenog depozita ili kupovinom za gotovinu.
Zamjenice novca u užem smislu (prave zamjenice) ne ovise o pokriću ili prethodno uplaćenoj svoti, nego imaju fiktivno pokriće u obliku kredita. Takve su zamjenice mjenice koje od dana izdavanja do trenutka dospijeća i konačne isplate, zahvaljujući mogućnosti prijenosa, mogu supstituirati novac i služiti u svrhu plaćanja.

Založno pravo;
1. ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjenja, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Što je određeno za založno pravo primjenjivat će se na odgovarajući način i na prijenos vlasništva radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguravanje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako zakonom nije što drugo određeno. Založno pravo ne može se odvojiti od zaloga koji opterećuje pa tko na bilo kojem pravnom temelju stekne zalog, stekao ga je opterećenoga založnim pravom, ako zakonom nije drukčije određeno. Založno pravo ne može se prenijeti s jednoga zaloga na drugi, ako nije što drugo određeno.
2. Založnim se pravom osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene novčane tražbine, ili tražbine kojoj je vrijednost izražena u novcu; dovoljno je određena tražbina kojoj su određeni vjerovnik i dužnik, pravni temelj i visina, ili barem najviši iznos do kojega se osigurava zalogom. Jednako kao i postojeća tražbina, založnim se pravom može osigurati i da se iz vrijednosti zaloga namiri tražbina koja bi tek nastala nakon nekog vremena ili nakon ispunjenja nekoga uvjeta. Pored glavne tražbine založno pravo ujedno osigurava i namirenje iz vrijednosti zaloga sporednih tražbina, kamata, troškova, za očuvanje stvari i troškova naplate tražbine. Dok traje založno pravo, namirenje tražbine osigurava zalog kao cjelina, uključivši sve njezine pripadnosti, ako se zalog podijeli, založno pravo nastavlja teretiti ono na što se zalog podijelio ili se od njega odvojilo; ako zalog propadne pa umjesto njega nastane pravo koje ga nadomješćuje (pravo na naknadu, na osigurninu i dr.), založno pravo traje i dalje na tom pravu. Založno pravo osigurava namirenje iz vrijednosti zaloga određene tražbine kao cjeline, pa se opterećenje zaloga ne smanjuje sa smanjenjem tražbine, ako nije što drugo zakonom određeno. Ako je založno pravo osnovano tako da osigurava namirenje određene tražbine iz vrijednosti više nekretnina kao jednoga zaloga (zajednička, simultana hipoteka), založni vjerovnik može slobodno birati odakle će namirivati svoju tražbinu, ako nije što drugo određeno. Dužnik koji je radi osnivanja vjerovnikove tražbine osnovao založno pravo nije dužan ispuniti vjerovnikovu tražbinu ako mu se ne vrati zalog, odnosno dopustiti brisanje založnoga prava upisanoga u zemljišnoj knjizi. Prestankom založnoga prava koje osigurava neku tražbinu ne prestaje sama po sebi i ta tražbina.

3. Tražbina osigurana založnim pravom ima pri namirivanju iz vrijednosti zaloga prednost pred svim tražbinama koje nisu osigurane založnim pravima u tom zalogu, ako nije što drugo zakonom određeno. Ako je zalog opterećen s više založnih prava, prednosti pri namirivanju ima ona tražbina koja je ispred ostalih u prvenstvenom redu. Mjesto u prvenstvenom redu određuje se prema trenutku nastanka založnog prava, ako zakonom nije drukčije određeno. Prvenstveni red hipoteka i pretpostavke pod kojima je moguće valjano ustupiti mjesto u prvenstvenom redu određuju se pravilima zemljišnoknjižnoga prava.

Založni list (njem. Pfandschein) ili priznanica, revers;
1. isprava koju je zalogoprimac dužan izdati zalogodavcu i u njemu opisati značajke po kojima se založena pokretna stvar razlikuje (individualizira) od onih sličnih stvari. U založnom listu mogu se naznačiti i bitni uvjeti ugovora o zalogu;
2. založni list ne smije se zamjenjivati sa založnicom (varantom) iz ugovora o uskladištenju.

Zadržana dobit (engl. retained earnings, njem. einbehaltener, unverteilter, nicht ausgeschütteter, thesaurierter Gewinn) je dio vlasničke glavnice poduzeća, koji je nastao akumuliranjem – zadržavanjem dijela ostvarene dobiti iz prethodnih obračunskih razdoblja. Nalazi se u pasivi bilance stanja i pokazuje vrijednost kapitala vlasnika običnih dionica. Na povećanje zadržane dobiti utječe neto dobit obračunskog razdoblja a na smanjenje utječu raspoređivanje dividendi i eventualno gubitak tekućeg obračunskog razdoblja.
Zadržavanjem zarada poduzeće bi bilo u stanju investirati u fondove i, kao rezultat, očekivalo bi se da zaradi više nego što je zaradilo godinu dana ranije. Za uzvrat, očekivala bi se isplata veće dividende. Kad ne bi bilo nikakvog zadržavanja i kad bi se sve zarade isplaćivale kao dividende, ne bi bilo neto investicija. Zadržana dobit zove se još i akumulirana dobit.

Zlot (PLZ) je novčana jedinica Poljske, dijeli se na 100 groša.

Zlatno pravilo vođenja (engl. golden rule of leadership, njem. goldene Führungsregel) je načelo djelovanja vođe koje glasi: “Napravi ono što si rekao da ćeš napraviti.”