Torpedo dionica (Torpedo stock) je pojam koji se koristi za dionicu koja je značajno izgubila na vrijednosti i procjenjuje se da će nastaviti gubiti na vrijendosti u bližoj budućnosti. Termin je dobiven prema uzoru na bojni brod koji tone nakon što je pogođen torpedom.

Trzaj mrtve mačke (Dead cat bounce) je termin koji opisuje privremeni oporavak prolongiranog medvjeđeg tržišta nakon kojeg tržište nastavlja padajući trend.

Tržišna kapitalizacija (Market capitalization, market cap) Ukupna tržišna vrijednost dionica kompanije umanjena za trezorske dionice. Tržišna kapitalizacija se računa na način da se ukupan broj dionica (umanjen za broj trezorskih dionica) pomnoži sa trenutnom tržišnom cijenom.

Tržište novca je segment financijskih tržišta na kojem se trguje instrumentima vrlo visoke likvidnosti i vrlo kratkog dospijeća. Koristi se kao kanal uzajmljivanja i pozajmljivanja u kratkom vremenskom roku, od par dana do ispod godine dana.

Tržište kapitala (engl. capital market, njem. Kapitalmarkt) u užem smislu je skupni pojam za ponudu i potražnju vrijednosnica. U širem smislu tržište za svaku vrstu srednjoročno i dugoročno na raspolaganje stavljenih novčanih sredstava.
Na tržištu kapitala javljaju se centralne i poslovne banke, burze, hipotekarne institucije, osiguravajuće kompanije i druge posredničke i investicijske institucije, čiji je zadatak direktno povezati i suočiti interese ponude kapitala suficitarnih subjekata (štediša) s interesima i potražnjom potencijalnih investitora (deficitarnih subjekata).
Glavna područja organiziranog tržišta kapitala su tržište dionica, tržište fiksno ukamaćenih vrijednosnica (obveznica) i emisija vrijednosnih papira. Na međunarodnom planu postoji međunarodno tržište kapitala, npr. eurotržište kapitala.

Trezorski zapisi su vrijednosni papiri koje izdaje Ministarstvo Financija s rokovima dospijeća od 91, 182 i 364 dana sa denominacijom od 100.000,00 kuna. Upis trezorskih zapisa vrši se na aukcijama koje objavljuje Ministarstvo Financija Republike Hrvatske. Na te aukcije imaju pravo izaći samo domaće banke i domaće tvrtke. U primarnoj aukciji prodaju se uz diskont dok se kasnije s njima trguje na sekundarnom tržištu.

Trasat (engl. drawee, njem. Bezogene, Trassat) je osoba koja treba isplatiti mjenicu nakon što ona dospije na naplatu. Međutim, da bi trasat postao mjeničnim dužnikom, nije dovoljno što njegovo ime stoji na mjenici, već je treba i akceptirati.

Trasant (engl. drawer, njem. Aussteler, Trassant) je osoba koja izdaje mjenicu. Da bi mjenica bila pravno valjana, trasant je mora vlastoručno potpisati.

Tržište kapitala je tržište na kojemu se kupuje i prodaje kapital, odnosno mjesto na kojemu se susreću potražnja i ponuda kapitala. Na njemu se susreću interesi štediša s jedne strane i investitora s druge strane. Trguje se dugoročnim vrijednosnim papirima (dionice i obveznice). Burze su najčešća mjesta na kojima se trguje instrumentima tržišta kapitala.

Tržište novca (engl. money market, njem. Geldmarkt) nije konkretno mjesto, već uobičajeni apstraktni pojam za sveukupne kratkoročne novčane poslove, kojima financijske institucije (uglavnom banke) dolaze do dodatnih likvidnih sredstava, pozajmljuju svoje viškove rezervi ili trguju kratkoročnim vrijednosnim papirima.
Ovisno o visini ponude i potražnje i roku na koji se novac pozajmljuje (na jednu noć – overnight money, jedan dan – daily money, sedam dana, na jedan ili više mjeseci ili do opoziva – call money) formira se kamatnjak.
Rastući trend kamatnjaka znak je oskudne likvidnosti, a trend padajućeg kamatnjaka viška ponude kratkoročnih novčanih sredstava nad potražnjom. Važni sudionici nacionalnog, a često i svjetskog tržišta novca jesu centralne banke, koje promjenom eskontnih i lombardnih stopa (po kojima odobravaju eskontne i druge oblike kredita poslovnim bankama) te operacijama na otvorenom tržištu bitno utječu na promjenu ponude, potražnje i kamatnjaka na tržištu novca.

Tržište gotovine (engl. cash market, njem. Bargeldmarkt, Cash-Market) je termin koji ima tradicionalno značenje. Njime se označava takvo tržište na kojem se trži roba isključivo isporukom istog časa kada se za nju dobiva gotovina. Dakle, ono se razlikuje od razmjene ili trženja za neke naknadne isporuke ili za druge uvjete ili oblike plaćanja.

Tržišni indeks (engl. market index, njem. Marktindex);
1. podatak izražen u postotku temelja, unutar kojeg je dio tržišta izražen kao postotak cijelog tržišta, odnosno brojevi koji predstavljaju vaganu vrijednost sastojaka tog indeksa. Dijele se na vodeće i prateće indekse. U vodeće se obično svrstavaju dionički i ponekad obveznički indeksi. U prateće indekse obično svrstavaju robu te različite pokazatelje općegospodarskog stanja.
Tržišni indeksi se stvaraju na temelju veličine i reprezentativnosti pojedinog uzorka, sastojka indeksa te se nakon toga važu. Npr. dionički indeks je vagan prema cijenama i količini izdanih dionica različitih izdatnika. Tržišni indeksi stvaraju “priručne” podatke o povijesnim razinama cijena na pojedinim tržištima. Najpoznatiji indeksi su: Standard & Poor’s 500, The Wilshire 5000 Equity Index, NYSE Index, Financial Times Actuaries All-Share Index, 500-Share Index, FT-Stock Exchange 100-Share Index, INSEE Index (opći indeks francuskih dionia i kamatonosnih vrijednosnica), REX Deutscher Rentenindex i DAX Deutsche Aktienindex, TOPIX – Tokyo Stock Price Index, Nikkei Stock Average, itd.;
2. pored toga što se koriste kao tržišni pokazatelji, indeksi su se počeli masovno koristiti kao predmeti trgovanja unutar rokovnih, terminskih poslova, posebice ročnica. U slučaju zatražene isporuke indeksa kao predmeta ročnice isporučuje se gotovina, a ne svi predmeti trgovine koji čine indeks.

Trust (engl. trust, njem. Trust) je oblik monopolističke udruge u kojoj tvrtke ulaze u fiducijarni odnos, tj. dogovorno prihvaćaju odnos povjerenja i čvrste povezanosti ostvarujući monopolistički položaj na tržištu. Iako formalno i pravno samostalne, potčinjavaju se zajedničkoj upravi zavisnoj o financijskim magnatima koji raspolažu njihovim kontrolnim paketom dionica. Ovaj oblik monopola javlja se kao 1. horizontalni trust – udruga tvrtki povezanih proizvodnjom istih proizvoda i 2. vertikalni trust – udruga tvrtki povezanih komplementarnom proizvodnjom.
Trustovi se pri određivanju cijena obično ravnaju prema prosječnoj rentabilnosti članica trusta tako da svaka članica dobiva jednaku dividendu, a ekstradobiti najrentabilnijih tvrtki slijevaju se u fondove akumulacije cijeloga trusta. Djelovanjem trustova onemogućava se slobodna konkurencija, a upropaštena su i brojna mala i velika poduzeća. Stoga se u razvijenim tržišnim gospodarstvima, osobito u SAD-a, donose mnogi antitrustovski zakoni i propisi.

Troškovni centar (engl. costs centre, njem. Kostenstelle) je organizacijska jedinica u poduzeću u kojem menedžeri imaju mogućnost kontrole troškova, tj. rashoda, dok je kontrola nad njihovim outputima dvojbena. Rezultati rada troškovnih centara ne mogu se tržišno valorizirati, pa troškovni centri mogu odgovarati samo za racionalno poslovanje unutar planiranih troškova. Kao troškovni centri mogu se formirati različite administrativne jedinice u poduzeću. To su sve organizacijske jedinice u poduzeću čiji se proračun temelji na procjeni koliko će stajati usluge koje pružaju te jedinice proizvodnim dijelovima poduzeća. Neke od troškova tih jedinica moguće je i prethodno utvrditi, a drugi se mogu pouzdano procijeniti. Za neke od troškova unutar određenog troškovnog centra daje se menedžeru diskrecijsko pravo da ih odredi. Troškovni centri čiji se troškovi ne mogu unaprijed pouzdano procijeniti nazivaju se diskrecijski centri.

Troškovi prebacivanja (engl. switching costs), troškovi koje ima poduzeće ako mora ili želi napustiti poslovni odnos s dobavljačem i kupcem. Jedna su od ulaznih barijera i zapreka mobilnosti.

Troškovi kredita (engl. credit cost, cost of borrowing, cost of money, njem. Kreditkosten) su ukupni troškovi kojima kreditor (davalac kredita) zadužuje dužnika (korisnika kredita), a uključuju kamatu, proviziju i sporedne troškove (npr. naknada za obradu zahtjeva za dodjelu kredita).
Postoje i implicitni troškovi (troškovi osiguranja kredita).

Troškovi (engl. costs, njem. Kosten) su vrednovana potrošnja proizvodnih faktora potrebna za proizvodnju i prodaju poslovnih učinaka i za očuvanje poduzeća. Razlikujemo ih prema različitim kriterijima. Npr. prema sposobnosti njihova pridruživanja odnosnom objektu razlikuju se pojedinačni (izravno se mogu pridružiti nekom proizvodu – nositelju troškova) te opći troškovi (proizvodima se pridružuju indirektno, primjerice putem mjesta troška). S obzirom na stupanj zaposlenosti kapaciteta, kratkoročno promatrano, razlikuju se varijabilni troškovi, koji se mijenjaju sa stupnjem iskorištenja kapaciteta, te fiksni troškovi, koji ne ovise o stupnju korištenja kapaciteta, odnosno (kratkoročno) ostaju konstantni. Mogu se razlikovati i s obzirom na likvidnost, kao troškovi koji su i izdaci te troškovi koji nisu izdaci.
Istodobnim promatranjem troškova prema stupnju zaposlenosti kapaciteta i prema likvidnosti bitno se proširuje iskazna sposobnost računa troškova, naročito kod utvrđivanja donje granice prodajne cijene. S obzirom na mjesta troška, mogu se razlikovati prema sposobnosti pridruživanja mjesta troška (pojedinačni i opći troškovi mjesta troška) te prema području odgovornosti, tj. prema području kompetencije i odlučivanja, što često odgovara organizacijskom raščlanjivanju poduzeća. Mogu se razlikovati i prema nositeljima: glavni nositelji i pomoćni nositelji troškova. Troškovi se mogu podudarati ali i razlikovati od rashoda. Troškovima se suprotstavljaju učinci, tj. proizvedeni proizvodi i usluge.

Trgovačko društvo (engl. enterprise, company, firm, njem. Handelsgesellschaft) je zajedničko ime za sve pravne oblike poduzeća.

Trezor (engl. treasury, njem. Kasse; Tresor; Staatskasse), riznica:
1. blagajna;
2. u bankama, posebna prostorija za čuvanje novca i drugih vrijednosnica;
3. glavna državna blagajna.

Tražbina (potraživanje) (engl. receivables, njem. Forderung) je zahtjev vjerovnika (zaštićen obveznim pravom) da mu dužnik izvrši određenu činidbu. Zahtjev za određeno davanje ili činjenje može se odnositi i na trpljenje ili propuštanje. Kako se mogu prenositi s jedne osobe na drugu, tražbine postaju predmet poslovnih transakcija (na burzama), sredstvo kreditiranja i osiguranja, sredstvo plaćanja i sl.
Tražbine se smatraju tekućom imovinom poduzeća, ako su naplative u roku od godine dana (tu se ubrajaju potraživanja od kupaca, izdani depoziti i kaucije, različite kratkoročne tražbine od povezanih poduzeća i pridruženih poduzeća, izdani financijski krediti s rokom otplate do godine dana, potraživanja od državnih organa, od radnika i sl.), u suprotnom spadaju u stalnu imovinu. Tražbine mogu biti sigurne, tj. imati svoj veritet (pravovaljanost i istinitost) i bonitet (imovinsku vrijednost), u suprotnom su dubiozne (sumnjive).

Trasirana mjenica (engl. bill of exchange, njem. gezogener Wechsel) je mjenica koja osim izdatnika (trasanta) i osobe kojoj ili po čijoj naredbi se mjenica mora platiti (remitenta) podrazumijeva i treću osobu, trasata, kojem izdatnik mjenice njezinim izdavanjem daje bezuvjetni uput da plati mjeničnu svotu i od kojeg trasant očekuje da taj uput prihvati, tj. da dade akcept.
Ovakvu mjenicu trasant izdaje onda kada postoji treća osoba, trasat, za koju trasant očekuje prihvat mjenične obveze (akcept) iz razloga koji postoje unutar njihova međusobnog odnosa koji nije pravno relevantan za njihove odnose koji postoje povodom mjenice.

Transakcija (engl. transaction, njem. Leistungsaustausch, Transaktion) uvijek označava dvosmjerna davanja – razmjenu vrijednosti između dviju ili više strana. Na taj način komponente transakcije čine najmanje dvije stvari od vrijednosti, uz naznaku ugovorenih uvjeta, vremena i mjesta sporazuma o odgovarajućoj razmjeni.
U trgovačkoj transakciji nudi se i daje proizvod ili usluga u zamjenu za novac. Najveći se dio svjetske trgovine odvija upravo u obliku izravnih gotovinskih transakcija. Međutim, u trgovini s manje razvijenim zemljama sve je češća praksa vezane trgovine (npr. barter, kompenzacijski poslovi, buy-back aranžmani i dr.) te kompleksniji poslovi takve vezane trgovine obuhvaćaju i više od dva sudionika. Da bi se pomoglo sudionicima u takvim transakcijama, osnivaju se različite barter agencije i one specijalizirane za vezanu trgovinu. Radi što cjelovitije zaštite sudionika u transakciji, u svakoj se od zemalja razvijenog tržišnog privređivanja uspostavlja i određeni pravni sustav.

Tugrik (MNT) je novčana jedinica Mongolije, dijeli se na 100 monga.

Tvrde činjenice (engl. hard facts, njem. feste Tatsachen) izražavaju sve kvantitativne, mjerljive informacije o poduzeću i njegovu poslovanju. Ovdje se misli na one dimenzije poslovanja koje se mogu mjeriti i izraziti brojem: vrijednost imovine poduzeća, vlastitog kapitala i obveza, vrijednost prihoda i dobitka, likvidnost i financijska stabilnost, ekonomičnost, rentabilnost, broj zaposlenih, veličina proizvodnog programa, prodajnog asortimana itd. Tvrdim činjenicama se pridaje velika pozornost budući da se mogu objektivno utvrditi i uspoređivati. Pored tvrdih postoje i meke činjenice, o kvalitativnim, nemjerljivim dimenzijama poslovanja.

Tvrda valuta (engl. hard currency) je konvertibilna valuta, valuta koja se slobodno mijenja u bilo koju drugu valutu (nekad i u zlato) u neograničenim količinama, odnosno može se koristiti u međunarodnim plaćanjima bez ograničenja.

Teorija agencije (engl. agency theory, njem. Agency-Theorie) ili agencijska teorija poduzeća je teorijski pristup poduzeću koji složene odnose, aktere, interese i ciljeve poduzeća objašnjava kroz agencijski odnos, odnosno ugovor kojim jedna ili više osoba (principal) angažira drugu osobu ili osobe (agent) da izvrše određeni posao za njih pri čemu im može delegirati i određene ovlasti odlučivanja. U njoj glavnu ulogu ima odnos principal – agent. Principal je onaj koji povjerava posao i koji treba određeni, željeni učinak (proizvod, robu, uslugu) i koji ulaže sredstva i očekuje njihov povrat u uvećanoj vrijednosti.
Agent koji prihvaća obaviti posao za principala za to je nagrađen i plaćen po unaprijed utvrđenoj obvezi iz ugovora bez obzira na ostvareni financijski rezultat. Financijski rezultat ali i poslovni rizik pripadaju principalu koji osigurava kapital i sredstva za izvršenje zadatka. S razvojem poduzeća ti se odnosi usložnjavaju, a menedžment se javlja kao glavni agent vlasnika odnosno originalnog principala i preuzima njegovu ulogu u odnosu na zaposlene. Ta teorija je važan eksplanatorni instrument u ekonomici i financijama, i dobra je podloga i okvir za sagledavanje interesa, ciljeva i odnosa dioničara, menedžmenta i zaposlenih kao i mnogih procesa unutar organizacije u njihovu unapređivanju i ostvarivanju.

Tekući račun (engl. current account, njem. umlaufender Konto);
1. u bankarstvu račun na kojem se kronološki knjiže odobrenja i zaduženja proizašla iz poslovnog odnosa banke i njezina komitenta, s povremenim obračunima dugovnih i potražnih stavki. Sredstva se na tekući račun slijevaju uplatama gotovine, žiro-doznakama, naplatama vrijednosnih papira i stavljanjem kredita u tečaj. U europskom postupku kontokorentnog kreditiranja, korisnik tekućeg računa može ući u dugovni saldo do visine odobrenog kredita. U američkom postupku odobreni kredit evidentira se na pasivnom tekućem računu i jedinstvena je imovinska cjelina s ostalim potraživanjima korisnika po tekućem računu. Kredit se istodobno evidentira i na dugovnoj strani aktivnog tekućeg računa. Oba računa čine jedinstveni tekući račun komitenta, a kamatni obračun im je zajednički. Tekući računi nose kamatu. Kod nas su tekući računi poduzeća ukinuti 1961. Tekući računi građana služe bezgotovinskom plaćanju, ali isto tako preko njih se između građana i banke uspostavlja kreditni odnos (kontokorentni kredit);
2. bankarski ugovor kojim se banka obvezuje određenoj osobi otvoriti poseban račun, u korist tog računa primati uplate, a na njegov teret obavljati isplate u granicama deponentova potraživanja na tom računu uvećanom za kredit koji odobrava depozitar (banka). Bančina obveza isplaćivanja na teret računa preko svote postojećeg potraživanja ugovorom se može isključiti. Ugovor o otvaranju tekućeg računa mora biti sklopljen u pisanom obliku, a u stvarnosti se u pravilu sklapa na neodređeno vrijeme. U takvom slučaju svaka od stranaka može ga raskinuti uz ostavljanje otkaznog roka od petnaest dana. Za izvršenje deponentovih naloga banka odgovara prema pravilima ugovora o nalogu. S druge strane, za izvršene usluge depozitar ima pravo naplatiti proviziju, a također i zahtijevati naknadu za posebne troškove u vezi s tim uslugama;
3. račun kod banke koji je otvoren na temelju ugovora o otvaranju bankarskog tekućeg računa. Potraživanjem koje ima na takvom računu, deponent u pravilu može raspolagati i preko čekova. Banka (depozitar) je dužna izvatkom obavijestiti deponenta o svakoj promjeni stanja na tekućem računu, a deponent ima pravo osporiti stanje u roku od 15 dana od njegova primitka. Istekom tog roka izvadak se uzima odobren, ali se i dalje može osporavati zbog pogrešaka u pisanju ili obračunavanju, kao i zbog ispuštanja ili dupliranja pripisa. To pravo deponenta gasi se istekom godine dana od primitka računa o likvidaciji salda nakon zaključenja tekućeg računa pri raskidu ugovora. U slučaju kad jedan deponent ima kod istog depozitara više tekućih računa, salda tih računa se prebijaju.

Tradicionalni vrijednosni papiri je podvrsta stvarnopravnih vrijednosnih papira koji svom zakonitom imaocu daju tražbinu predaje (lat. traditio) robe koja je u tim papirima naznačena, što ih razlikuje od obveznopravnih vrijednosnih papira koji glase na novac, tj. koji daju novčanu tražbinu, i od korporacijskih vrijednosnih papira koji daju članska prava u trgovačkom društvu.
Kao i drugi vrijednosni papiri, oni mogu glasiti “po naredbi” ili na donositelja, a istovjetnim kosekvencijama u pogledu načina njihova prijenosa. U tradicione vrijednosne papire valja ubrojiti skladišnicu, prenosivi tovarni list i teretnicu.

Total Return Swaps – kupoprodaja rizika i svih priliva od nekog potraživanja za određenu premiju i protupriliv.

Terminski devizni ugovor je devizni ugovor koji se ispunjava određeno duže vrijeme nakon njegova sklapanja. Taj ugovor se sklapa na deviznom tržištu, a njegov predmet su devize koje imaju (tim ugovorom) fiksiran tečaj.
Razmjena deviza ugovorena je po ugovorenom tečaju, a bit će izvršena ugovorenog dana i po ugovorenom tečaju nezavisno od tečaja na dan izvršenja. Svrha terminskog deviznog ugovora može biti špekulativna ili osiguranje od rizika tečajnih razlika.
Špekulativna svrha postojat će onda kad se ugovor sklapa kako bi se razmjenom deviza ugovorenog kasnije dana, a po ugovorenom tečaju, postigao dobitak koji se sastoji u razlici između ugovorenog tečaja i tečaja koji inače vrijedi na dan ispunjenja, tj. razmjene deviza. Špekulirati se može na više (a la hausse) ili na niže (a la baisse).

Teorijska džungla menedžmenta (engl. management theory jungle) je izraz označuje mnoštvo pravaca, škola i teorija menedžmenta. I danas ta džungla ne samo da cvjeta nego postaje i sve gušća, a ima dvostruko više škola i pravaca nego što ih je imala prije dvadeset godina.

Teorija kaosa (engl. theory of chaos, njem. Chaostheorie) je dio fizike, kvantne mehanike; jedan od temeljnih stavova te teorije negativno je oblikovan i glasi: kod određenih nelinearnih sustava nije moguće jednoznačno predviđanje dugoročnog ponašanja tog sustava (efekt leptira). Teorija kaosa definira nove metodološke granice, istražuje tajni red prirode u kojem pravilnost (red) i nepravilnost (kaos) postoje jedan pored drugog. Teorija relativnosti, teorija fraktala, kvantna teorija pomažu u razumijevanju teorije kaosa.
“Trebali bismo se manje baviti bolestima, a više učiti o zdravlju. Zdravlje sadrži kaos i red. Bolest odražava ili pretjerani kaos ili zadržavanje pogrešnog reda, gdje nedostaju kaotični impulsi”, poznata je izreka Petera Druckera. Potrebno je toliko reda da isključimo promašivanje naših ciljeva i toliko nereda da omogućimo razvoj kreativnosti i samorazvoja.

Teorija igara (engl. game theory, njem. Spieltheorie) je znanstvena disciplina koja se bavi opisivanjem konfliktnih situacija i iznalaženjem odgovarajućih modela za njihovo rješavanje. Na teoriju igara možemo gledati kao na matematički instrument i okvir koji se bavi formalnim aspektima racionalnog odlučivanja. Ono što razlikuje igre od ne-igara, sa stanovišta teorije igara, nije ozbiljnost ili neozbiljnost situacije i slično. Igrom istraživači smatraju stratešku međuzavisnost dvaju ili više igrača čiji dobiti i/ili gubici ovise o izboru svakog igrača i njegovih oponenata u igri.
Teorija igara ima zadatak pronalaženja rješenja u situacijama konkurencije, u kojima se djelomično ili potpuno sukobljavaju interesi najmanje dva protivnika (tj. prema ovoj teoriji između sudionika u igri). Rješenje konflikta određeno je akcijama svih strana koje sudjeluju u konfliktu. Teorija igara bavi se situacijama koje imaju sljedeća svojstva: a) moraju postojati barem dva igrača; b) igra počinje tako da jedan ili više igrača izaberu između specificiranih alternativa; c) nakon što je izbor pridružen prvom potezu, rezultat je određena situacija koja određuje tko vrši sljedeći izbor i koje su mu alternative otvorene; d) pravila igre određena su pravilom određivanja koje specificira način ponašanja igrača; e) svaki potez u igri završava situacijom koja određuje isplatu svakog bonificiranog igrača (bonificirani igrač je onaj koji vrši izbore i prima isplate).
Za igrača (sudionika u igri) strategija je skup uputa za igranje koji sadrži instrukcije što treba raditi u svakoj situaciji koja može nastupiti u toku partije. Matematički modeli teorije igara teže pronalaženju optimalne strategije koja igraču garantira najveći mogući prosječni dobitak po partiji. U konfliktu rivali se postavljaju s obzirom na svoje ciljeve, koji su isti – a to je pobijediti protivnika. U takvoj situaciji porast vjerojatnosti kod igrača A da će ostvariti svoj cilj nužno uključuje smanjivanje vjerojatnosti kod igrača B da on ostvari svoj cilj. Najpoznatija je igra s nul-sumom u kojoj gubitak jednog igrača prelazi u dobitak drugog igrača, tako da je njihov zbroj jednak nuli (u igru se ne unosi izvana, niti se iz nje uzima novac ili neko drugo sredstvo kojim se podmiruje gubitak, odnosno pokriva dobitak igrača).
Teorija igara proizvela je matematičke modele koji se bave idealiziranim situacijama, ali ti modeli nisu naišli na veliku praktičnu primjenu u poslovanju. Unatoč tome, koncepcija teorije igara može biti korisno upotrijebljena kod postavljanja strategija i utvrđivanja mogućih akcija konkurencije. Npr. pomaže da se utvrdi koje najefikasnije protumjere (strategije) može poduzeti konkurencija. Ukoliko nam je moguće odabrati strategiju koja osigurava dobitak (u situaciji kad konkurent izabere svoju najbolju strategiju), možemo očekivati barem minimalni dobitak. Poseban je vid konkurentske situacije sudjelovanje u licitaciji (nadmetanju) za dobivanje posla, koncesije, prava i licencije. Bitan konflikt u situaciji nuđenja je sljedeći: koliko se ponudama povećava šansa za dobitak posla (nižim cijenama ponude) toliko se istovremeno smanjuje iznos očekivanog profita i obrnuto. Problem je dakle kako ostvariti najbolju ravnotežu između šansi za dobivanje ponude s jedne strane i ostvarenja zadovoljavajuće razine profita s druge. U okviru teorije igara razvijeni su modeli koji pružaju pomoć u rješavanju ovakvog tipa problema.

Tenge (KZT) je novčana jedinica Kazahstana, dijeli se na 100 tijina.

Tender je ponuda na javnom nadmetanju koja se podnosi u određenoj formi, na temelju objavljenog “poziva za ponudu” (invitation to tender), a sastoji se od tri dijela: komercijalnih uvjeta ponuđača, tehničke dokumentacije i bankarske garancije.
Raspisatelj natječaja oglašava – posredstvom medija ili na drugi način – namjeru uklanjanja ugovora s najpovoljnijim ponuđačem isporuka, odnosno izvođenja radova i oglasom ujedno određuje uvjete i najkasniji rok do kojeg će primati ponude. Među tim uvjetima često se nalazi i davanje od strane ponuđača, odnosno njihovih banaka ponudbene garancije. U zavisnosti od nacionalnih propisa postupak provođenja natječaja može biti uređen ili neuređen.

Temeljni ulog (njem. Stammeinlage) čini vrijednost koju se osnivač društva s ograničenom odgovornošću u trenutku valjanog sklapanja društvenog ugovora, odnosno jedini osnivač tog društva u trenutku valjanog davanja izjave o osnivanju društva, ili osoba koja je na temelju odluke o povećanju temeljnog kapitala tog društva valjano dala izjavu o preuzimanju novog temeljnog uloga obvezala predati društvu kako bi tim obvezivanjem i predajom stekla poslovni udjel u društvu.
Vrijednost temeljnog uloga uvijek se iskazuje u novcu, a on se može unijeti u novcu, stvarima ili pravima. Ako društvenim ugovorom, odnosno izjavom o osnivanju, ili odlukom o povećanju temeljnog kapitala ulozima nije drukčije naznačeno, onda će osoba koja je preuzela temeljni ulog (tj. preuzela obvezu unosa temeljnog uloga) biti dužna unijeti ulog u obliku novčane uplate na račun (budućeg) društva.
Temeljni ulog ne može biti manji od kunske protuvrijednosti svote od 200 DEM izračunate po srednjem tečaju utvrđenom i objavljenom na deviznoj burzi, odnosno od strane Narodne banke Hrvatske s važenjem na dan podnošenja prijave za upis osnivanja društva, odnosno za upis promjene temeljnog kapitala u sudski registar.
Prije upisa osnivanja društva u sudski registar svaki osnivač koji ga unosi novčanom uplatom dužan je uplatiti barem četvrtinu preuzetog temeljnog uloga. Ovo bi se mutatis mutandis primijenilo i pri povećanju temeljnog kapitala društva ulozima.
Ako se temeljni ulog želi unijeti u društvo u stvarima i/ili pravima, onda ih je u društvenom ugovoru (izjavi o osnivanju) potrebno detaljno opisati i naznačiti njihovu vrijednost. U tom slučaju osnivaču ne pristoji pogodnost djelomičnog unosa temeljnog uloga u društvo prije upisa osnivanja društva u sudski registar, već je osnivač prije toga dužan unijeti u društvo čitavu stvar, odnosno sve stvari, odnosno prava. Novac, stvari i prava kojima unosi svoj temeljni ulog u društvo osnivač je dužan unijeti u društvo tako da ono unesenim slobodno raspolaže.

Temeljni kapital (engl. subscribed capital, njem. Grundkapital) je upisani kapital od dioničara ili drugih osoba, što ovisi o pravnom obliku društva i utvrđuje se zakonom pojedine države. Upisani kapital može biti uplaćen u cijelosti ili djelomično. Ako je uplaćen samo dio kapitala, u aktivi se iskazuje potraživanje za upisani a neuplaćeni kapital kao prva ili četvrta pozicija bilance, a u pasivi upisani kapital se iskazuje odvojeno za uplaćeni kapital i kapital koji se poziva platiti.
Način iskazivanja upisanog i uplaćenog kapitala utvrđuje zakonodavstvo države koja primjenjuje smjernice Vijeća Europe. U Republici Hrvatskoj temeljni kapital potrebno je u cijelosti uplatiti u kunama. Najmanji temeljni kapital potreban za osnivanje najveći je za osnivanje dioničkog društva, a iznosi su definirani člankom 12 Zakona o osiguranju u ovisnosti o poslovima osiguranja za koje se društvo osniva.
Za druge pravne oblike osiguravateljnih društava potreban je manji iznos temeljnog kapitala, i to:
1. za društvo uzajamnog osiguranja 30% od visine temeljnog kapitala potrebnog za osnivanje dioničkog društva ako je društvo s neograničenom odgovornošću, odnosno 50% ako je društvo s ograničenom odgovornošću;
2. za vlastito društvo 50% od visine temeljnog kapitala potrebnog za osnivanje dioničkog društva;
3. za javno društvo u visini temeljnog kapitala potrebnog za osnivanje dioničkog društva, osim ako osnivač javnog društva supsidijarno jamči za obveze društva kod osnivanja, a tada sredstva trebaju iznositi 50% temeljnog kapitala za osnivanje dioničkog društva.

Tehnička analiza je način vrednovanja financijskog instrumenta analizirajući statistički generirane tržišne aktivnosti kao što su povijesne cijene i protrgovani obujmi. Tehnička analiza se najčešće koristi različitim vrstama grafičkih prikaza na temelju kojih se posebnim tehnikama mogu naslutiti buduća kretanja.

Tečajni rizik (engl. exchange rate risk, njem. Kursrisiko) je neizvjesnost vrijednosti domaće valute u odnosu na vrijednost strane valute zbog promjene deviznog tečaja. Naime, pod utjecajem brojnih ekonomsko-političkih činilaca i neprestanih promjena ponude i potražnje za devizama, devizni tečaj podložan je učestalim fluktuacijama, koje dovode do odstupanja stvarne vrijednosti jedne (ugovorene) valute i druge valute, tj. one u kojoj se mora izvršiti plaćanje.
Budući da promjena tečaja može realno smanjiti ili uvećati odnos vrijednosti dviju valuta, a time i iznos ugovorene veličine obveza ili potraživanja (npr. iznosa otplate kredita, isplate osigurane svote i premije kod životnog osiguranja i sl.), prilikom zaključivanja ugovora o isplati osiguranja, kredita ili drugih oblika plaćanja, ugovorne strane često dogovaraju i valutnu klauzulu kojom se zaštićuju od tečajnog rizika; one time de facto fiksiraju odnos vrijednosti dviju valuta.

Tečajna marža (engl. support, njem. Stützung) je iznos što ga treba doplatiti na službeno objavljenu cijenu deviza pri njihovoj kupnji.
Uobičajeno se izražava u postotku od službeno objavljenog tečaja. Tečajna se marža najčešće rabi pri nelegalnim ili polulegalnim kupnjama deviza u uvjetima kada je domaća valuta precijenjena, a raspolaganje devizama ograničeno. U nas je poznata i pod nazivom šticung.

Tarifa (engl. rates, njem. Tarif) je službeno objavljena cijena usluge prijevoza u zračnom i željezničkom prometu koja je dogovorena na razini međunarodnih institucija.
1. Tarife po kojima zrakoplovne kompanije danas prodaju svoje usluge možemo svrstati u pet osnovnih kategorija: tarife za korištenje usluga prve klase, tarife za korištenje usluga poslovne klase, tarife za korištenje usluga turističke ili ekonomske klase, povlaštene tarife i promotivne tarife. Tarife za korištenje usluga zračnog prijevoza u prvoj, poslovnoj ili turističkoj klasi bile su dugo godina osnova tarifnog sustava zrakoplovnih kompanija. Radi se o tarifama koje su namijenjene putnicima koji su osjetljivi na vrijeme koje provode na putovanju, ali su neosjetljivi na cijenu. One se međusobno razlikuju po kvaliteti usluge koju putnik dobiva i u razini cijene koju mora platiti za nju.
Najznačajnija je karakteristika sve tri vrsta tarifa da nemaju nikakvih ograničenja. Putnici mogu kupiti kartu bilo kada prije početka putovanja, mijenjati plan svog putovanja u polasku i povratku koliko god puta to žele i bez nadoplate, a neprodana sjedala u zrakoplovu će uvijek biti raspoloživa za kupnju po tim tarifama. Povlaštene tarife namijenjene su samo putnicima koji zadovoljavaju određene kriterije u pogledu dobi, obiteljskog stanja, profesije i sl. Obično se izražavaju u postotku popusta na normalne tarife. Među najtipičnije povlaštene tarife možemo ubrojiti popust za djecu do 2 godine 90% i popust za djecu 2-12 godina 50%. Ti popusti odobravaju se na normalnu tarifu. Postoje i popusti za djecu i omladinu koji se odobravaju i na promotivne tarife, 25% u Europi i 33% u regiji Azija-Pacifik.
Uz klasične popuste postoji i lepeza drugih popusta: studentski i obiteljski popusti, popusti za pomorce, vojnike, grupni popusti i dr. zrakoplovne kompanije kreiraju i različite vrste promotivnih tarifa koje nema njihova konkurencija, a sve s namjerom da privuku potencijalne putnike za svoje letove.
Promotivne tarife varijacije su niskih tarifa s jednim ili više ograničenja, i omogućavaju putnicima znatne novčane uštede u usporedbi s korištenjem normalnih tarifa. One nemaju opću međunarodnu prihvaćenost nego se dogovaraju pojedinačno za određeni par gradova. Najraširenije su tamo gdje je velika konkurencija izvanrednih letova, Euro-mediteranska regija i Sjeverna Amerika, i na odredištima gdje postoji izrazit višak kapaciteta zbog korištenja 5. i 6. slobode. Inicijalno su uvedene da bi stimulirale potražnju za uslugama zračnog prometa izvan sezone na tržištima privatnih putovanja, i imale su zadatak da osiguraju povećanje neto prihoda kompanije. Promotivne tarife mogu imati različita imena u različitim zemljama i različita ograničenja u primjeni, što može stvoriti određene administrativne probleme zrakoplovnim kompanijama.
2. U željezničkom prometu vrijede opće odredbe međunarodne tarife za prijevoz putnika i prtljage (TVC). Općenito postoji tarifa za korištenje prijevoza u 1. razredu i 2 razredu. Na tu tarifu dodaju se posebni dodaci ovisno o vrsti vlakova (putnički, brzi, ekspresni, IC i sl.), vrstama vagona (AB 30, AB 33, BC i sl.) ili odobravaju pojedini popusti (popust na povratno putovanje, popust na omladinu, studente, starije osobe, obitelji, specijalne kategorije putnika i mnogi drugi popusti).

Tala (WST), je novčana jedinica Samoe, dijeli se na 100 senta.

Taka (BDT) je novčana jedinica Bangladeša, dijeli se na 100 pajsa.

Tajno društvo (engl. silent company, secret company, njem. stille Gesellschaft), društvo u kojem tajni član sudjeluje s imovinskim ulogom u nečijem poduzeću javnog člana (komplementara, poduzetnika) tako da ima udio u dobitku, dok prema trećima nema nikakvih obveza. Imatelj poduzeća mora biti po svojstvu trgovac, ali tajno društvo nije trgovačko društvo, nego interni ugovorni odnos između tajnog i javnog člana.
Budući da poduzeće pripada samo imatelju, tajni član u odnosu prema van nema nikakvih prava ni obveza. U internom odnosu tajni član se ne može isključiti iz dobitka, u gubitku također sudjeluje, ali se može i drukčije ugovoriti.
Iako na prvi pogled tajno društvo i tajni član sliče na komanditno društvo i komanditore, to neki ponekad pogrešno nazivaju “tajnim članovima” iako se oni razlikuju u biti:
a) komanditno društvo je trgovačko društvo, a tajno društvo nije;
b) komanditor može imati izravno prava i obveze u društvu kao njegov član, tajni član tu poziciju u odnosu na tajno društvo nema;
c) odgovornost komanditora prema trećima postoji ako nije uplatio ugovoreni ulog, a tajni član nikada ne odgovara za obveze tajnog društva;
d) komanditor se upisuje u sudski registar, tajni član nikada