ECB (Europska Centralna Banka, European Central Bank) Centralna banka odgovorna za monetarni sustav Europske Unije (EU) i valute euro (EUR). Banka je osnovana u Njemačkoj 1998 godine te  od tada surađuje sa nacionalnim bankama svake zemlje članice EU kako bi zajednički formulirali monetarnu politiku koja bi pomogla u održavanju stabilnosti cijena u Europskoj Uniji.

ETF-ovi (Exchange Traded Funds) su fondovi čijim se dionicama trguje na burzi i koji prate određeni benchmark. ETF-ovi imaju otvorenu investicijsku strukturu što znači da veliki investitori koji su ovlašteni partneri ETF-ova mogu kreirati nove dionice ili otkupljivati postojeće. Ulaganjem u ETF-ove može se disperzirati rizik ulaganja ovisno o osobnim preferencijama investitora (kroz izbor tržišta, sektora, indeksa dionica, očekivanog rasta ili pada tržišta i sl.). Cijena po kojoj se ETF-ovima trguje najčešće odgovara tržišnoj vrijednosti neto vrijednosti imovine fonda (NAV) po dionici; ukoliko se pojavi premija/diskont tržišne vrijednosti u odnosu na NAV dionice fonda institucionalni investitori arbitražom korigiraju razliku u cijeni. Posljednjih su godina upravo ETF-ovi najtrgovaniji vrijednosni papiri na burzama u SAD-u, ali i Europi te se njihova ponuda svakim danom povećava.
Postoji više vrsta ETF-ova: Indeksni ETF-ovi (Index ETF) su fondovi koji drže košaricu vrijednosnica koja replicira prinose određenog indeksa kojeg prate; Obveznički ETF-ovi (Bond ETF) su fondovi koji su bazirani na obveznicama i njihovim prinosima; Robni ETF-ovi (Commodity ETF) investiraju u određeni proizvod koji drže na zalihama ili ulažu u futures-e na neki proizvod, a najčešće prate performanse određenog robnog indeksa; Valutni ETF-ovi (Currency ETF) omogućuju investitorima trgovanje valutama tako što fond direktno drži valutu ili drži kratkoročne dužničke instrumente denominirane u ciljnoj valuti; ETF-ovi s polugom (Leveraged ETF) koriste ulaganje u derivate i dužničke instrumente kako bi multipicirali prinos koji ostvaruje benchmark na kojem se baziraju. Koriste polugu (2:1 ili više) npr. Ako je poluga 2:1 i indeks koji prati ETF poraste za 2% laveraged ETF će porasti 4% i obrnuto.

Extended yield je metoda u ocjeni financijske efikasnosti investicijskih mogućnosti (kapitalnom budžetiranju) kojom se ispravlja (transformira) tzv. nekonvencionalni novčani tok investicijske mogućnosti u konvencionalni.
Nekonvencionalni novčani tok postoji kada se pojavljuje više negativnih čistih novčanih tokova u vijeku efektuiranja investicijske mogućnosti.
Ovom metodom ispravlja se nedostatak metode interne stope rentabilnosti (profitabilnosti) koja daje višestruka rješenja kada postoji više negativnih godišnjih novčanih tokova. To se postiže diskontiranjem negativnog novčanog toka uz cijenu kapitala (zadanu diskontnu stopu) i njegovo oduzimanje od pozitivnog novčanog toka one godine na koju je taj negativni novčani tok sveden diskontiranjem. Na taj se način izbjegava postojanje više negativnih čistih novčanih tokova tako da se metodom interne stope rentabilnosti dolazi do jednoznačnog rješenja.

Evidentna kamata (engl. broken-period interest, njem. Marchzins, Bruchzins, fr. intérêts courus) je iznos kamate na određeni datum između posljednjeg datuma dospijeća i prvog sljedećeg datuma dospijeća kamate.

Evergreen kredit (engl. evergreen credit, njem. Immerkredit) je specifična vrsta kredita bez roka dospijeća s pravom banke da ga u određenim vremenskim razmacima pretvori u kredit s rokom, što ga pretvara u revolving kredit. Slične karakteristike imaju i tzv. perpetuelne note koje se emitiraju na eurotržištu, nonmaturing bonds ili tzv. konzole – obveznice britanske vlade bez roka dospijeća koje nude fiksni ali neograničeni tok prihoda.

Europski monetarni sustav (engl. european monetary system – EMS, njem. Europäisches Währungssystem – EWS) je monetarni sustav osnovan 1979. godine, čije su članice većina europskih zemalja koje predstavljaju najveću europsku ekonomsku snagu, a u okviru kojeg su se složile da održavaju vrijednosti svojih valuta unutar dogovorenog odnosa jedne prema drugoj. Preteča EMS-a je grupa valuta poznata pod imenom Zmija (engl. “Snake”).
Ova je grupa nastala u Europi sredinom 70-ih godina i obuhvaćala je nekoliko europskih valuta predvođenih njemačkom markom. Zemlje članice nastojale su održavati međusobno bliske vrijednosti nacionalnih valuta i fluktuirati zajedno u odnosu na američki dolar, japanski yen i druge valute. Zmija je (ime je dobila prema grafičkom prikazu fluktuacije grupe zemalja članica prema nekoj od valuta nečlanica) narušena odlaskom nekoliko valuta, kao što su engleska funta, talijanska lira i švedska kruna, te ulaskom i izlaskom francuskog franka. EMS predstavlja protivnu verziju Zmije. Važan element koji nije postojao u okviru Zmije, a koji obilježava EMS, jest EMCF – European Monetary Cooperation Fund – Europski monetarni kooperativni fond, koji će obuhvaćajući dolare, zlato i valute zemalja članica pomagati nastojanja članica EMS-a da održe vrijednosti svojih valuta unutar dogovorenog odnosa prema drugim valutama.
Sljedeća razlika između EMS-a i njegova prethodnika jest da su devizni tečajevi EMS-a fleksibilni. Ako se jedna od valuta pokazuje slabijom od druge, a vlade ne mogu ili neće poduzeti potrebne mjere za otklanjanje takve situacije, devizni tečajevi EMS-a mogu biti promijenjeni. Od 1979. izvršeno je nekoliko promjena tečajeva. U slučaju Zmije, ako zemlja članica nije mogla održavati svoju valutu u skladu s dogovorenom snagom, ispadala je iz grupe, tj. prestajala je biti članicom.
Obračunska jedinica za potrebe EMS-a jest ecu – european currency unit, europska novčana jedinica, čija je vrijednost određena u odnosu na košaru europskih valuta. EMS predstavlja pokušaj povezivanja glavnih europskih valuta, a unatoč spomenutim promjenama tečajeva, od 1979. na dalje pokazalo se da je bilo manje fluktuacija vrijednosti u odnosu na one nastale prije stvaranja EMS-a, također i manje fluktuacije glavnih valuta zemalja koje nisu članice EMS-a (npr. Australija, Japan, Kanada, SAD). Naime, valute vodećih zemalja u svjetskoj razmjeni (maloprije spomenute) fluktuiraju u odnosu jedna prema drugoj i prema EMS-u.

Europska investicijska banka (engl. European Investment Bank – EIB, njem. Europäische Investitionbank) je bankarska ustanova koju je 1957. godine osnovalo šest zemalja EEZ da bi pridonosila razvoju na zajedničkom tržištu pomoću sredstava s tržišta i vlastitih sredstava, i to odobravanjem kredita i garancija na neprofitnoj osnovi.
Financiranje je predviđeno za projekte na razvoju nerazvijenih područja zemalja Zajednice, za projekte modernizacije ili prestrukturiranja poduzeća ili nove aktivnosti za koje pojedine članice nemaju dovoljno vlastitih sredstava, kao i sudjelovanje u financiranju onih projekata koji su izvan EEZ ali je njihova realizacija od interesa za Zajednicu.
Danas okuplja 15 članica Europske unije i svoje je poslovanje proširila znatno izvan granica ove integracije. Osim navedenog financiranja projekata, financira modernizaciju i pretvorbu privrednih struktura, kao i projekte u većem broju zemalja u razvoju. Sudjeluje kao sufinancijer važnih razvojnih projekata, a odobrava garancije drugim financijskim organizacijama i bankama.
Svojim zajmovima kreditira samo dio vrijednosti projekata, pa time potiče formiranje alternativnih izvora financiranja. Kredite odobrava u većem broju konvertibilnih valuta, back to back aranžmanima u tzv. jednovalutne zajmove. Zajmovi dospijevaju u rasponu 5–20 godina, a najveći udio pripada zajmovima s dospijećem 5–10 godina. Oko 84% ukupno plasiranih zajmova odnosi se na financiranje unutar Zajednice.
Svoj kreditni kapital formira na temelju odgovarajućih uplata članica i mobilizacijom na tržištu kapitala i posluje na neprofitnoj osnovi, što označava vezivanje kamata na kredit za troškove mobilizacije resursa. U pogledu objektivizacije i selekcije investicijskih projekata uživa visok stupanj nezavisnosti. Član je Grupacije Svjetske banke.

Europska središnja banka (engl. European Central Bank – ECB) je središnja banka EU čije je osnivanje predviđeno za posljednju, treću fazu europske monetarne integracije, koja treba početi u 1999. odlukom Europskoga vijeća.
Primarni cilj je održavanje stabilnosti cijena, te pružanje potpore općoj ekonomskoj politici Unije, ako to ne ugrožava politiku održavanja stabilnosti cijena. Bankom će upravljati izvršni odbor i vijeće guvernera. Izvršni odbor brojio bi 6 članova koje imenuje Europsko vijeće za razdoblje od 8 godina, bez mogućnosti reizbora. Svi članovi izvršnog odbora ulaze u vijeće guvernera u kojem su i guverneri središnjih banaka zemalja članica EU.
Vijeće guvernera utvrđuje ciljeve monetarne politike, referentne kamatne stope i upravlja monetarnim rezervama, dok je odbor zadužen za realizaciju dogovorene politike. Ustroj buduće ECB inspiriran je ustrojem američkoga Sustava federalne rezerve i njemačke Bundesbanke. Začetak ECB-a je Europski monetarni institut (EMI).

Europska banka za obnovu i razvoj (engl. European Bank for Reconstruction and Development – EBRD, njem. Europäische Bank für Wiederaufbau und Entwicklung) je osnovana 1992. radi poticanja tranzicije zemalja Srednje i Istočne Europe prema tržišnom gospodarstvu. Svojom djelatnošću treba doprinositi gospodarskom napretku i obnovi potičući privatne i poduzetničke inicijative.
Banka pomaže zemljama članicama primateljicama koje provode programe privatizacije, demonopolizacije i decentralizacije. Pomoć Banke ostvaruje se na više načina, a naročito izravnim ulaganjima u privatna ili državna poduzeća i banke ili sufinanciranjem ulaganja u poduzeća. Pored toga Banka prikuplja domaći i strani kapital i iskusni menedžment radi ulaganja u određena, prema ocjeni Banke konkurentna poduzeća.
Banka također osigurava tehničku pomoć za pripremu, financiranje i provedbu određenih investicijskih projekata ili projekata razvoja tržišta kapitala, odnosno drugih strukturnih ili sektorskih promjena koje prijelaz u tržišno gospodarstvo zahtijeva. Članice Banke su europske i neeuropske države članice MMF-a, Europske zajednice i Europske investicijske banke.
Temeljni odobreni kapital Banke je deset tisuća milijuna ecua. Osim tih sredstava, Banka obavlja svoje djelatnosti iz sredstava pokupljenih pozajmljivanjem, po osnovi otplate zajmova ili garancije i dobiti, odnosno prihoda koji proiziđu iz ulaganja kapitala u poduzeća. Uz kamatu Banka naplaćuje proviziju na odobrene zajmove i garancije. Banka obavlja svoje djelatnosti ulaganja i pozajmljivanja i dr. samo u zemljama Srednje i Istočne Europe koje odlučno idu u prijelaz prema tržišnom gospodarstvu.
Banka je organizirana kao dioničko društvo. Dioničari banke su države. Organi su Odbor guvernera, Odbor direktora i predsjednik uz jednog ili više potpredsjednika. Svaka država članica imenuje jednoga guvernera i njegova zamjenika u Odbor guvernera.
Odbor guvernera odlučuje o primanju novih članova Banke, povećanju i smanjenju odobrenog temeljnog kapitala, suspenziji članstva, sklapanju sporazuma o kooperaciji s drugim međunarodnim organizacijama, izboru direktora i predsjednika Banke, odobrava opću bilancu i izvještaj o dobiti i gubicima, dopunama Sporazuma o osnivanju i dr.
Sve ostale odluke o upravljanju glavnim operacijama Banke kao što su utvrđivanje politike i donošenje odluka o zajmovima, garancijama, ulaganjima kapitala, pozajmljivanju, tehničkoj pomoći i dr. donosi Odbor direktora. Odbor direktora sastoji se od 23 člana, prema rasporedu s obzirom na zemlje iz koje dolaze, koji je posebno uređen u Sporazumu o osnivanju. Hrvatska je članica Banke od 1993.

Euroobveznice (engl. eurocredit, njem. Euro-Kredit) je međunarodni bankovni kredit nominiran na neku od eurovaluta.
Europske ga banke odobravaju zajmoprimcima u jednoj ili više stranih valuta, a kamata mu se određuje prema stopi na europskom tržištu novca.
Dodjeljuje se kao kratkoročni ili srednjoročni kredit po fiksnoj kamatnoj stopi, ili kao srednjoročni ili dugoročni revolving kredit.

Eurodolar (engl eurodollar, njem. Eurodollar) su američki dolari godinama akumulirani u europskim i drugim bankama, izvan SAD. Budući da takvi dolari nisu pod jurisdikcijom vlade SAD, europske su banke u mogućnosti da njima posluju bez ikakvih ograničenja. Prefiks euro ne ograničava transakcije eurodolara samo na teritorij Europe – on potječe od činjenice da se tržište za “iseljeni” dolar razvilo u Europi u vrijeme sueske krize 1957. i da je najveći dio transakcija u eurodolarima realiziran u londonskim bankama, odnosno u bankama ostalih europskih financijskih centara.
Termin eurodolar upotrebljava se i za depozite npr. u Hong Kongu, Singapuru itd., tj. tržište azijskog dolara u biti je samo jedan ogranak eurodolarskog. Ovo posljednje čini mreža banaka koje primaju depozite, odobravaju zajmove i koriste međubankovnu strukturu za plasman viška rezervi. Cirkulaciju eurodolara po Europi, Aziji, Africi, Australiji brižljivo prate američke vlasti, budući da neograničeno poslovanje eurodolarima može dovesti do inflacije i do pada vrijednosti američkog dolara.

Eurodolarske emisije (engl. eurodollar issues, njem. Eurodollar-Emission) su emisije vrijednosnih papira nominiranih na dolare, a namijenjene prvenstveno prodaji izvan američkog tržišta. Izdavači takvih emisija mogu biti američka poduzeća ili banke, ali potpisnici su najčešće međunarodni konzorciji banaka.
Eurodolarske emisije najčešće se prodaju u zemljama koje imaju veliki trgovinski suficit u dolarima. To su najčešće emisije obveznica koje su odmah poslije izdavanja otkupile strane banke koje ih dalje distribuiraju na tržište.
Eurodolarske emisije atraktivne su kupcima zato što im omogućavaju zaštitu od tečajnog rizika u poslovanju sa SAD, te predstavljaju mogućnost investiranja sredstava stečenih stalnim suficitom trgovinske bilance sa SAD. Osim dolara, i sve druge važnije valute imaju svoja eurovalutna tržišta, ali ona su manjeg opsega od dolarskog.

Euroclear je klirinška institucija u okviru eurotržišta. Osnovale su je 1968. banke i dileri vrijednosnim papirima koji operiraju na ovom tržištu. Sjedište joj je u Zürichu.
Institucija pohranjuje i čuva obligacije (obveznice), knjiži i vodi evidenciju, obavlja kompenzacije i knjiži prijenos vrijednosnica po izvršenim kupoprodajama, pozajmljuje obveznice, transferira devize iz likviditetnih razloga i sl. Razvila se iz klirinškog odjela Morgan Guarranty Trust.

Euroček (engl. Eurocheque, njem. Euroscheck) je vrsta čeka za koji banke i kreditne ustanove koje ga izdaju jamče (garantiraju) da će ček naplatiti uz predočenje (prezentaciju) čekovne (garantne) kartice banci prema uvjetima dogovorenim u sustavu euročeka.
Glavna je značajka tog načina plaćanja u tome što su za isplatu čeka potrebna dva instrumenta (isprave): ček i čekovna (garantna) kartica, jer je ček bez garantne kartice nenaplativ. Turistički i robni promet nametnuo je potrebu za ujednačavanjem tog instrumenta plaćanja, pa su na inicijativu Udruženja njemačkih banaka 1969. godine u Frankfurtu stvoreni zajednički uvjeti euročeka (ček mora sadržavati stilizirana slova “EC”, rok važnosti na kartici ne smije biti prekoračen, naziv novčanog zavoda, broj računa i potpis stavljen na eurokarticu i euroček moraju biti isti, ček mora biti datiran s oznakom mjesta gdje je emitiran, broj garantne kartice mora se ubilježiti na poleđini čeka itd.).
U ovom sustavu plaćanja građani zemalja uključenih u sustav mogu uz predočenje euročeka i eurokartice podizati devize u bilo kojoj zemlji, odnosno plaćati robu, račune i druge usluge, ponajprije turističke (hotelske i sl.). Sva plaćanja oslobođena su bilo kakvih pristojba ili dodatnih troškova, ne samo kad se radi o izdavanju nego i pri honoriranju euročeka kod banke ili davaoca usluga. (Kod kreditnih kartica trgovci i ostali davaoci usluga plaćaju određeni postotak od obavljenog prometa posredstvom takvih kartica.)
Euroček se razvio jer pruža korisnicima određene prednosti, kao što je npr. mogućnost da se svojim čekovima koriste u različitim zemljama i valutama i da plaćaju izravno čekovima; zatim, ti čekovi nisu unaprijed utvrđeni apoenima, jedino ne smiju prijeći određenu utvrđenu svotu, isplate čekova su osigurane garancijama banaka itd. Osim tih čisto “čekovnih” prednosti, sustav euročeka teži i k drugim ciljevima, kao što je stvaranje zajedničke europske monete, a pomoću euročeka, barem u području plaćanja prevladavane su mnoge granice između pojedinih država.
Vlasnik čekovne knjižice popunjava euroček tako što unosi nadnevak i mjesto izdavanja, oznaku korisnika, iznos i valutu na koju ček glasi i stavlja svoj potpis koji mora odgovarati onome na garantnoj kartici. Nadnevak izdavanja ne smije biti kasniji od datuma do kojeg vrijedi garantna kartica, a svota ne smije prijeći visinu utvrđenu u garantnoj kartici. Za prezentaciju otkupljenih čekova banci trasatu važi rok od 20 dana od dana izdavanja.

Etažno vlasništvo (engl. condominium, float ownership, njem. Wohnungseigentum, Etageeigentum) je pravo vlasništva na stan ili poslovnu prostoriju, kao poseban dio zgrade s više stanova i/ili poslovnih prostorija, a povezano je s određenim pravima i obvezama u odnosu na zajedničke dijelove zgrade i zemljišta na kojem je sagrađena zgrada. Naime, na zajedničkim dijelovima zgrade (temelji, glavni zidovi, tavan, krov, podrum, dizalo itd.), kao i zemljištu etažni vlasnici imaju pravo korištenja, ali su ujedno dužni plaćati troškove održavanja tih dijelova i zemljišta.

Euro (EUR) je novčana jedinica Europske unije, čije je uvođenje počelo 1. I. 1999. a treba završiti početkom 2002. Europski sustav središnjih banaka (ESCB) trebalo bi najkasnije 1. I. 2002. pustiti banknote i kovanice eura u optjecaj, a najkasnije šest mjeseci od tog dana trebao bi biti završen proces zamjene nacionalnih valuta u euro.

Eskudo (port. escudo) je novčana jedinica Portugala (PTE) i Zelenortske Republike (CVE). Dijeli se na 100 sentava.

ESOP plan (engl. Employee Stock Ownership Plan) je plan ili program stvoren da bi radnici stekli osjećaj sudjelovanja u upravljanju i razvoju svog poduzeća. Radnici se stoga ohrabruju na kupnju dionica poduzeća.
ESOP plan priznaju i povlašćuju porezne vlasti i politika, posebice u SAD. Ovaj plan, odnosno povjerba koja upravlja i vodi sve poslove, ulaže prvenstveno u obične ili konvertibilne povlaštene dionice poduzeća, koje sponzorira plan.
Radnici obično postaju stvarni vlasnici nakon 5-7 godina službe. Poslodavac unutar ovog plana obično podiže zajam kojim omogućuje kupnju svojih dionica radnicima, a koji se otplaćuje iz budućih prihoda od dividendi i doprinosa poslodavca ESOP-u.

Eskont (engl. discount) ili diskont, gornja granica do koje su banke voljne otkupljivati, u prvom redu mjenice, prije roka njihova dospijeća. Pri otkupu banke odbijaju kamate od dana otkupa (eskonta) do roka dospijeća mjenica i umanjen iznos za obračunate kamate (čist iznos eskonta) stavljaju na raspolaganje podnositelju mjenica u eskont. Vlasnik prenosi mjenice indosamentom u vlasništvo banke koja mu je odobrila eskontni kredit i samim tim preuzima regresnu obvezu prema banci (ako dospjelu mjenicu ne isplati glavni mjenični dužnik ili akceptant, banka stječe, na osnovi mjeničnog protesta, pravo traženja naplate od svih potpisnika na mjenici).

Eskalator (engl. escalator, njem. Index) je način prilagođavanja vrijednosti u skladu s porastom cijena u doba inflacije. Od 1960-ih u dugoročne ugovore (npr. o gradnji kuća ili brodova, ili o najmu) ugrađuju se eskalator klauzule koje osiguravaju povećanje ugovorene cijene u skladu s indeksom troškova ili cijena. Osim tog sustava moguće je sklapanje kratkoročnijih ugovora koji se češće obnavljaju, ili ugovaranje devizne ili zlatne klauzule.
Eskalator se ugrađuje i u sustav socijalnog osiguranja koje se godišnje prilagođava porastu cijena. Pri sklapanju kolektivnih ugovora neke se stope nadnica automatski mijenjaju prema indeksima životnih troškova. U mnogim zemljama (naročito južnoameričkim) državne obveznice, imovina poduzeća i druge stavke često se prilagođavaju sustavom indeksacije ili monetarne korekcije. Pozornost se pokušava usmjeriti s monetarnih na stvarne vrijednosti, i tako postepeno usporiti ritam inflacije.

Eskapizam (engl. escapism, njem. Flucht (aus dem Alltag), Entkommen) je raširen naziv za glavni motiv odlaska na turističko putovanje među stanovnicima razvijenih emitivnih i industrijskih država (escape, bijeg).
Radi se o bijegu iz rutine svakodnevice kao glavnom poticajnom elementu odlaska bez obzira na društveni sloj i profesiju. Zajedno s tim motivom pojavljuju se i drugi, npr. potreba za doživljajem novoga i drugačijeg, uživanje i opuštanje, upoznavanje drugih ljudi i kultura, načina života.

Endogene i egzogene varijable (engl. endogenous and exogenous variables, njem. erklärte und erklärende Variablen). U poslovnoj ekonomiji i makroekonomiji jedna ili više ekonomskih kategorija (varijabli) koje su predmet analize najčešće se reprezentiraju sistemom simultanih, međusobno povezanih jednadžbi. Pritom svaka jednadžba služi za objašnjenje jedne varijable determinirane sistemom. Takve se varijable nazivaju endogenim, a ostale varijable sadržane u sistemu zovu se predeterminiranim. One mogu biti egzogene varijable, ako su u potpunosti određene izvan sistema (npr. varijabla vrijeme), ili su to prošle vrijednosti endogenih varijabli (lagged endogenous variables).

Equity (engl. equity) je:
1. pravednost, pravičnost;
2. glavnica, vlastiti kapital, ulog u poduzeću; pojam se koristi za označavanje visine uloga, tj. visine kapitala koji je neka osoba unijela u poduzeće, banku ili neku drugu instituciju (kod zajedničkog ulaganja).
Najčešće se koristi kada su ulozi jednaki.

Emisijski tečaj (engl. issue price, rate of issue, njem. Emissionskurs) je cijena po kojoj se novoizdani vrijednosni papir (obveznica, dionica) nudi na prodaju. Ova cijena može biti jednaka nominalnoj cijeni takvog papira, pa je u takvom slučaju emisija al pari; može biti iznad nominalne cijene ili super pari; ili ispod nominalne cijene, tj. sub pari.
Kada je potražnja za određenim vrijednosnim papirom velika on se prodaje super pari, i obrnuto, kada je ona mala, sub pari, da bi se pobudio interes kupaca.

Emitent (njem. Emittent) je izdavatelj, trgovačko društvo ili druga ovlaštena osoba na izdavanju vrijednosnih papira (čeka, dionice i sl.) i drugih legitimacijskih papira (npr. kreditne kartice), koji kad ih izda preuzima obveze iz papira, ovisno o njegovoj namjeni, vrsti i posebnim sporazumima.

Emisijska dobit (engl. seignorage, njem. Münzgewinn, Münzgebühr) je dobit koju ostvaruje emisijska banka, a preko nje država, prilikom svake emisije novca, posebno preko kredita; u užem smislu razlika u nominalnoj cijeni kovanice te troškova izrade te kovanice.
Dok su nekad novčane jedinice odgovarale težini određene količine npr. zlata ili srebra, s vremenom se količina metala sadržanog u kovanici sve više počela razlikovati od nominalnog naziva pojedine kovanice. Razlika je predstavljala kovničku dobit, što su je prisvajali vladari koji su kontrolirali kovanje novca.
Danas se temelji na činjenici da država u zamjenu za novac koji stvara “ni iz čega” dobiva realne vrijednosti, odnosno naplaćuje kamate na kredit kojim se novac emitira. Prihod od emisije (nakon pokrića rashoda) pripada proračunu.

Emisija vrijednosnih papira (engl. issue of securities, njem. Emission von Wertpapieren) je aktivnost izdavanja vrijednosnih papira, njihovih plasmana i uvođenja u promet. Provodi se izravno ili preko banaka. Emisija vrijednosnih papira važan je instrument financiranja. Relativno visoki troškovi emisije glavni su razlog protiv korištenja vrijednosnih papira za financiranje i ekspanziju poslovanja.

Emisijska banka (engl. bank of issue, central bank, issuing bank, njem. Emissionsbank) je banka koja ima monopol nad izdavanjem novčanica i kovanog novca (ako ga ne izdaje država). Emisijske banke su potekle od običnih banaka zahvaljujući povjerenju depozitara i pojavi knjižnog novca.
Novčanica kao obveza plaćanja emisijske banke postala je od novčanog simbola i sama novac. S vremenom su se od nekih emisijskih banaka razvile centralne banke kao jedinstvene središnje institucije novčanog sustava zemlje, pa su tako danas emisijske banke ujedno i centralne.

Emisija s prospektom (engl. prospectus issues, njem. Prospektemission) je vrsta indirektne, javne emisije vrijednosnih papira. Prospekt, odnosno (emisijski) prospekt je dokument koji sadrži sve relevantne podatke o emitentu vrijednosnih papira kao i o namjeni sredstava koja se namjeravaju pribaviti i efikasnosti njihova ulaganja. To je sažetak svih dokumenata podnesenih nadležnom organu za kontrolu poslovanja s vrijednosnim papirima.
Prospektom emitent poziva cjelokupnu javnost na financijskom tržištu na kupnju još neemitiranih vrijednosnih papira po utvrđenoj cijeni. Na temelju takvog poziva potencijalni kupci upisuju vrijednosne papire koje će kupiti uplatom novčane protuvrijednosti u utvrđenom roku u cijelosti, odnosno u ratama.
Emisija s prospektom izaziva znatne troškove emisije. Koristi se kad su posrijedi velike emisije poduzeća s nacionalno poznatim tvrtkama. Po pravilu, uključuje korištenje usluga investicijskih banaka i preuzimanje rizika emisije od strane posrednika.

Emisija vrijednosnica (engl. securities issue, njem. Wertpapieremission) je proces izdavanja vrijednosnih papira poduzeća (dionice), države (državne obveznice) ili bankarskih institucija (note, blagajnički zapisi, certifikati o depozitu i sl.), kojim se na taj način žele prikupiti dodatna novčana sredstva ili povećati osnivački kapital. Može se vršiti direktno (neposredno) ili indirektno (posredno).
Direktna emisija postoji kada emitenti vrijednosnica sami izdaju i nude svoje efekte na upis ili kupnju fizičkim i pravnim osobama, za razliku od indirektne emisije kada se upis i prodaja vrijednosnica vrši posredstvom bankovnih ili drugih financijskih institucija, koje su specijalizirane ili specijalno ovlaštene da organiziraju cjelokupni proces emisije i prodaje vrijednosnih papira.

Embargo (engl. embargo, njem. Hafensperre, Handelssperre, Embargo) je vrsta trgovinskog ograničenja, tj. oblik trgovačke kvote kojim se zabranjuje u cijelosti ili djelomično razmjena određene robe s određenom zemljom. Uvoznim embargom uvodi se zabrana ulaska u zemlju određenom proizvodu, a s ciljem uravnoteženja bilance plaćanja s inozemstvom i/ili s ciljem zaštite domaće proizvodnje. Najčešće se uvozni embargo primjenjuje na luksuzne proizvode ili na određene poljoprivredne proizvode. Izvoznim embargom se u vrijeme rata zabranjuje izvoz u neprijateljske i njima savezničke zemlje. U novije doba embargo se rijetko koristi, i to samo u izuzetnim prilikama, a funkciju embarga vrše dozvole i kontingenti kao finiji instrumenti.

Emisija (engl. issue, emission, emitting, njem. Ausgabe von Wertpapieren, Emission) je prikupljanje dugoročnih novčanih sredstava vrijednosnim papirima. To je, zapravo, mobilizacija dugoročnih kredita izdavanjem obveznica ili mobilizacija dugoročnih kredita izdavanjem dionica. Dugoročni zajmovi se raspisuju obično u većim okruglim iznosima s tim što je zaokružen i najmanji iznos koji se može uplatiti (nominalni iznos pojedinog komada obveznica). Tečaj po kojem se prodaju vrijednosni papiri u trenutku izdavanja (emitiranja) naziva se emisijski tečaj. On je jednak nominalnom iznosu (at part) ili nešto niži ukoliko se želi zainteresirati potencijalne kupce. Kasnije se formiraju dnevni, tržišni ili burzovni tečajevi.

Elitni turizam (engl. elite tourism) je naziv za boravak turista u destinacijama i smještajnim objektima koji imaju izvanstandardnu kvalitetu usluge. Ovaj oblik turizma najčešće ne pretpostavlja miješanje turista s lokalnim stanovništvom, ali ni s drugim kategorijama turista.
S druge strane, elitni turizam pretpostavlja podjednako odgovarajuće elitne sadržaje turističke ponude, kao i posebne i platežno natprosječno sposobne posjetitelje. U mnogim turističkim zemljama, posebice u zemljama u razvoju, elitni se turizam odvija u prostorno izdvojenim turističkim objektima i prostornim cjelinama, tzv. turističkim enklavama.

Elektronski transfer sredstava (engl. electronic funds transfer, wire transfer, njem. Zahlungsverkehr) je prijenos novca između računa pomoću telekomunikacijske i kompjutorske tehnologije, koja omogućuje izravne veze između terminala na prodajnom malotrgovinskom mjestu i kompjutora u bankama.
Postoje i sustavi specijalizirani za transakcije s malim svotama (bankomati, kućno bankarstvo). Takvi sustavi su u sve većoj upotrebi u hotelima, restoranima i putničkim agencijama.

Elektroničko bankarstvo (engl. electronic banking, njem. elektronische Abwicklung von Bankgeschäften) predstavlja uporabu bankarskih usluga i izvođenje bankarskih transakcija koje obavlja sama stranka, vlasnik računa i komitent banke, posredstvom osobnih računala ili terminala s lokacija s kojih je moguć pristup telekomunikacijskoj mreži za prijenos podataka.
Elektroničko bankarstvo s obzirom na lokaciju i funkciju može se klasificirati kao:
1. kućno,
2. korporacijsko i
3. međubankarsko.
Uključuje i elektronički sustav za prijenos sredstava, tj. elektroničku razmjenu podataka o financijskim transakcijama (SWIFT) kao i POS-bankarstvo (POS terminali).

Elektroničko trgovanje (engl. screen trading) je trgovanje financijskim instrumentima pomoću telekomunikacijske i računalne tehnologije. Omogućuje razmjenu informacija, podnošenje platnih naloga, obavljanje plaćanja, prijenos vlasništva financijskog instrumenta i primjenu različitih strategija pri trgovanju financijskim instrumentima.
Većina elektroničkih sustava omogućuje samo razmjenu informacija (trgovina se ugovori telefonom, a zatim se relevantne informacije o izvršenoj transakciji pojave na ekranu). To smanjuje troškove trgovanja.
Centralni elektronički sustavi s nizom terminala omogućuju trgovinu bez fizičkog kontakta, a smanjuju i troškove posrednika (brokera) u trgovanju financijskim instrumentima. Sustav Reuter je svjetski standard za elektroničko trgovanje, ali postoje i drugi sustavi, osobito za trgovanje dionicama. Elektronički sustavi omogućuju trgovinu dok traje radno vrijeme.
Međutim, postoje i elektronički sustavi koji rade na načelu zaključivanja transakcija u kraćem vremenu. Kod takvih se sustava prvo prikupljaju i grupiraju kotacije i izrađuju informacije, koje su dostupne svim sudionicima tržišta.

Elastičnost potražnje (engl. demand elasticity, njem. Bedarfselastizität) je mjera ponašanja potražnje u odnosu na promjene u drugim tržišnim pojavama. Ukoliko je postotna promjena količine veća od postotne promjene pojave s kojom se uspoređuje, potražnja je elastična, i obrnuto.
Prema veličini koeficijent elastičnosti potražnje na turističkom tržištu može iskazivati elastičnost potražnje (koeficijent veći od 1), jediničnu elastičnost (koeficijent jednak 1) i neelastičnost (koeficijent manji od 1).

Elastičnost cijena (engl. price elasticity, njem. Preiselastizität) je odnos relativnih promjena razina potražnje određene robe i relativnih promjena njezine cijene. S obzirom na veličinu nastale promjene razlikuju se dvije vrste cjenovne elastičnosti: 1. elastičnost u jednoj točki (point elasticity), i 2. lučna elastičnost (arch elasticity).
Elastičnost u jednoj točki matematički predstavlja odnos relativne promjene količine tražene robe prema relativnoj promjeni cijene te robe. Primjerice, ukoliko promjena cijene za 10% izazove promjenu potražnje za 10% u obrnutom smjeru, elastičnost je 1, što proizlazi iz formule elastičnosti u jednoj točki, kako slijedi: Et = relativna (%) promjena u količini potražnje za robom relativna (%) promjena u cijeni iste robe.
Elastičnost u jednoj točki koristi se tamo gdje su promjene cijena i količina vrlo malene. Tamo gdje su promjene cijena i količina veće, primjenjuje se lučna elastičnost. Lučnom elastičnošću određuje se elastičnost u točki na sredini između kretanja cijena i količina.

Elastičnost (engl. elasticity, njem. Elastizität) je sposobnost neke ekonomske veličine da reagira na promjenu druge ekonomske veličine s kojom je međuzavisna, npr. elastičnost potražnje, elastičnost ponude i elastičnost troškova. Mjeri se koeficijentom elastičnosti.

Elastičnost potražnje (engl. elasticity of demand) je mjera ponašanja potražnje u funkciji promjene cijena (kvocijent postotne promjene količine i postotne promjene cijene). Ukoliko je postotna promjena količine veća od postotne promjene cijena, potražnja je elastična, i obrnuto.

Elastičnost ponude (engl. elasticity of supply) je mjera ponašanja ponude u funkciji promjene cijena. Ako se cijena poveća za 2% a ponuđena veličina za više od 2%, tada je ponuda elastična, i obrnuto.

Ekvivalentna kamatna stopa (engl. equivalent interest rate, krat. EIR) se koristi kod najma (leasinga) i kako bi se omogućila usporedba s drugim izvorom financiranja nabavke opreme kupnjom opreme pomoću bankarskog kredita.
Računa se iz toka gotovine kojemu je inicijalna vrijednost opreme (iznos kredita), a u preostalim terminima iznos najamnine.
Način obračuna je jednak onome pri obračunu interne stope rentabilnosti. Ukoliko je ekvivalentna stopa veća od kreditne kamatne stope, tada je opremu bolje kupiti koristeći kredit, ako je jednaka kreditnoj stopi, tada je svejedno, a ako je manja tada je nabavku opreme bolje financirati koristeći najam.

Eksterno financiranje (engl. external financing, njem. externe Finanzierung) je oblik financiranja poduzeća od strane pravnih i fizičkih osoba izvan samog poduzeća. U eksterno financiranje spadaju svi oblici financiranja iz tuđih izvora kao i financiranje od strane vlasnika poduzeća (npr. nova emisija dionica).
Eksterno financiranje izaziva određene troškove pribavljanja potrebnih sredstava od pravnih i fizičkih osoba iz financijske okoline poduzeća. Ti su troškovi to veći što je takvo financiranje usmjerenije prema cjelokupnoj javnosti na financijskom tržištu.

Ekvivalent sigurnosti (engl. certainty equivalent, njem. Sicherheitsäquivalent) je iznos novčanih sredstava koji se može očekivati sa sigurnošću kao indiferencija između sigurne i rizične, odnosno neizvjesne sume novčanih sredstava. Za taj se iznos umanjuju rizični novčani tokovi i tako se svode na ekvivalentne bezrizične novčane tokove.

Eksterni troškovi (engl. external costs, njem. externe Kosten) su dio eksternih učinaka koji utječu na opadanje ukupnog obujma proizvodnje, a čine ih pretežno troškovi održavanja prirodnog okoliša.
Oni utječu ne samo na akumulaciju pojedinog gospodarskog subjekta nego i na opadanje ukupne raspoložive akumulacije namijenjene gospodarskom i društvenom razvitku.

Eksternalije (engl. externalities, njem. Externalitäten) su dodatni ili vanjski učinci; pojam koji potječe od A. C. Pigoua i G. B. Shawa, ali je u češćoj upotrebi tek od 1960-ih godina. Riječ je o učincima privatne aktivnosti na tržištu ili državnog djelovanja na treće osobe, susjedstvo ili jednostavno o prelijevanju.
Primjer je vanjski, dodatni trošak ili šteta što je izaziva dim iz tvornice ili od lokomotive na okolicu, ljude, odjeću itd. za koji oštećeni ne mogu tražiti odštetu od vlasnika tvornice ili željeznice. Primjer vanjskih, dodatnih koristi je izgradnja nove robne kuće ili auto-ceste koja koristi ljudima što žive u blizini više nego onima koji su udaljeniji, iako i jedni i drugi plaćaju iste cijene u robnoj kući i jednake cestarine.
Postoje zagovornici takvih poreza koji bi obeshrabrivali djelatnosti što izazivaju dodatne štete, te subvencija za poticanje i širenje djelatnosti koje stvaraju dodatne koristi.
Drugi pak tvrde kako sve ekonomske aktivnosti imaju i vanjske učinke, te bi pokušaji da se spriječe, predvide i nadoknade utjecali na privredni ciklus, a mogli bi biti i skuplji od učinaka.

Eksterna stopa prihoda (engl. external rate of return, composite rate of return, dual rate of return) je modifikacija interne stope prihoda kod procjene efikasnosti investicijskih projekata, korištenjem realno procijenjene reinvesticijske stope. Interna stopa prihoda projekta se može znatno razlikovati od moguće stope reinvestiranja pozitivnih novčanih tokova, npr. interna stopa može biti 30%, dok minimalna prihvatljiva stopa povrata sredstava za poduzeće iznosi 15% i mala je vjerojatnost da poduzeće može investirati pozitivne novčane tokove po znatno drukčijoj reinvesticijskoj stopi.
Eksterna stopa prihoda izračunava se tako da se zbroj neto sadašnjih vrijednosti izdataka diskontira s reinvesticijskom stopom i izjednači sa zbrojem budućih vrijednosti reinvesticijskom stopom diskontiranih vrijednosti primitaka. Iz ove jednakosti lako se izračuna nepoznata eksterna stopa prihoda kojom se izračunava buduća vrijednost.
Prednosti korištenja eksterne stope:
1. jednostavniji postupak izračuna;
2. nema mogućnosti dobivanja višestrukih rješenja kao kod računanja interne stope;
3. realno je procijenjena stopa reinvestiranja.

Ekstenzija (engl. extenstion, njem. Verlängerung, Prolongation, fr. extension, prolongation) je produljenje rokova plaćanja dospjelih obveza. Sporazum između insolventnog dužnika i svih njegovih vjerovnika kojim se omogućava dužniku da podmiri svoje dugovanje u specificiranom roku nakon isteka njihova dospijeća.
Voluntaristička metoda stečaja, odnosno rješavanja financijske krize poduzeća koja je usmjerena na ozdravljenje insolventnog dužnika. Provodi se najčešće pod pokroviteljstvom specijaliziranih asocijacija financijskih stručnjaka kako bi se povećao stupanj povjerenja sudionika u ekstenziji u fer provođenje takvog postupka.
Ekstenzijom se izbjegavaju nepotrebni administrativni i sudski troškovi provođenja legalnog postupka reorganizacije poduzeća u krizi tako da omogućava brže i potpunije namirenje ugroženih potraživanja vjerovnika poduzeća u krizi.
Razlikuje se od akorda, koji predstavlja sporazum između insolventnog dužnika i njegova pojedinačnog vjerovnika o produljenju dospjelih obveza ili pak o njihovu smanjenju.

Ekscedentno/kvotno reosiguranje (engl. surplus/quota share reinsurance) je tip proporcionalnog reosiguranja u kome je pridržaj određen kombinacijom svote i postotka. Ugovoren je primjerice pridržaj od 1 Mio, a najmanje 5%.
Na svim rizicima do 20 Mio pridržaj će biti određen kao ekscedent, a na rizicima iznad 20 Mio bit će određen kvotno 5%. Time reosiguravatelj postiže da reosiguranik ima znatan interes i na velikim rizicima, tzv. špicama.

Ekscedentno (svotno) reosiguranje (engl. surplus treaty, njem. Summenexzedentenrückversicherung) je tip proporcionalnog reosiguranja u kojem se kao ključ za raspodjelu rizika između reosiguranika i reosiguravatelja uzima reosiguranikov pridržaj izražen u apsolutnom iznosu i stavljen u odnos prema svoti osiguranja. Iz tih odnosa izračunava se za svaki pojedini rizik postotak predan u reosiguranje. Svi rizici kojima je svota niža od pridržaja ostaju u cijelosti na reosiguraniku.
Limit ugovora se određuje kao umnožak pridržaja koji se nazivaju linije. U ugovoru od deset linija limit iznosi deseterostruki iznos pridržaja. Ovakav tip reosiguranja zahtijeva izradu bordera u kojima je prikazana raspodjela za svaki pojedini rizik.
Primjerice: Zaključen je ugovor od 10 linija s pridržajem od 1 Mio. Svi rizici čije su svote manje od 1 Mio u cijelosti ostaju u pridržaju reosiguranika. Dio svote osiguranja koji je iznad 11 Mio (pridržaj 1 Mio i 10 linija svaka po 1 Mio) ostaje nereosiguran. To praktično znači da će na rizicima do 1 Mio pridržaj iznositi 100%, na rizicima od 2 mio 50%, na rizicima od 10 Mio 10%, na rizicima od 11 Mio 9,09%, na rizicima od 15 Mio pridržaj će biti 1 Mio ili 6,6% i još će ostati nereosigurano 4 Mio ili 26,66% od dotičnog rizika.

Ekonomski tok (engl. economic flow, njem. wirtschaftlicher Kreislauf) je prikaz svih primitaka, izdataka i njihove razlike; čini podlogu za izračunavanje rentabilnosti i primjenu dinamičnih metoda ocjene investicijskog projekta. Širi je pojam od novčanog toka. Primici u ekonomskom toku nisu samo prihodi od prodaje učinaka već i ostatak vrijednosti projekta. Izdaci u ekonomskom toku su: investicije i ostali izdaci vezani uz investicije, rashodi poslovanja bez amortizacije, posebna izdavanja za društveni standard, porezi iz dobiti te izdvajanja za rezerve. Neto primici u ekonomskom toku definirani su kao razlika između primitaka i izdataka.

Ekonomski rizici u osiguranju kredita je posebna grupa u osiguranju kredita. Pojavljuju se uglavnom kod srednjoročnih i dugoročnih kredita. Zbog ekonomskih poremećaja rijetko se osiguravaju.
U ekonomske rizike spadaju rizik povećanja cijena robi koja treba biti isporučena zbog povećanja cijena materijala, radne snage, ako prema ugovoru s kupcem nije moguće povećati cijenu; rizik promjene tečaja ugovorene valute koja se ne može pokriti prodajom zbog dugog roka dospijeća naplate valute i sl.

Ekonomska vrijednost (engl. economic value) se temelji na sposobnosti pojedinog imovinskog oblika, tražbina prezentiranih u vrijednosnim papirima ili pak poduzeća kao cjeline da u budućnosti osigura struju čistih novčanih tokova nakon oporezivanja svom vlasniku, odnosno vlasnicima. Ti se novčani tokovi mogu ostvarivati zaradama od poslovanja, ugovornim plaćanjima ili na temelju djelomične ili potpune likvidacije imovine, odnosno poduzeća u budućnosti.
U konceptu ekonomske vrijednosti dolazi do punog izražaja međuovisnost rizika i profitabilnosti jer se buduća struja čistih novčanih tokova svodi putem oportunitetnog troška ulaganja novca na sadašnju vrijednost.
Zbog toga se vrijednost bilo kojeg dobra može definirati kao sadašnja vrijednost iznosa novčanih tokova koje ono generira u budućnosti, odnosno kao iznos novca koji je investitor voljan platiti za takvo dobro u sadašnjosti kao zamjenu za očekivane buduće novčane tokove. To je koncept vrednovanja orijentiran na budućnost.

Ekonomska unija (engl. economic union, njem. Wirtschaftsunion) u pravilu podrazumijeva oblike gospodarskog povezivanja dviju ili više nezavisnih država bez odricanja od političkog suvereniteta. Primjer je EEZ-a potaknuo stvaranje cijelog niza takvih unija: EFTA, ASEAN (Association of South-East Nations), NAFTA (Newtealand – Australia Free Trade Agreement), LAAI (Latin American Association for Integration), ECOWAS (Economic Community of West African States), Andrean Coomon Market, Arab Common Market itd.
U većini se slučajeva ekonomske unije tvore kao odraz nužnosti i njegovanja u sinorgistički učinak nacionalnih ekonomija. Podrazumijevaju različite oblike bilateralnih i multibilateralnih ustupaka, zajednički nastup, usklađivanje poreznih sustava, sistema preferencijala, kvota itd.

Ekonomika turizma (engl. tourism economics, njem. Fremdenverkehrswirtschaft, Ökonomik des Tourismus) je dio ekonomske znanosti koji opisuje, analizira, objašnjava i dovodi u vezu pojave i odnose u turizmu s gledišta njihovih ekonomskih učinaka i obveza.
Međutim, s obzirom na to da može široko utjecati na društveno-ekonomske odnose i s obzirom na potrebu sistemskih rješenja u okviru nacionalnih ekonomija, odgovarajuće ekonomske politike zemlje i međunarodnih zajednica, turizam ima sva svojstva da bude predmetom makroekonomskih analiza. S druge pak strane, obilje gospodarskih organizama koji sudjeluju u turističkom gospodarstvu opravdavaju mnoga mikroekonomska proučavanja.
Ponašanje turista tijekom njegova turističkog putovanja i boravka bitno je drugačije od života kojeg turist provodi u stalnom prebivalištu. Osim što ima drugačiji ritam života i način stanovanja i ishrane, drugačiji su organizirani odmor i razonoda. Sve se to pak prenosi i na najvažniju razliku tog ponašanja s ekonomskog stajališta koji se očituje u činjenici da se takav čovjek (turist) privremeno isključuje iz procesa rada i postaje isključivo potrošač. Dohodak koji troši na taj način ostvaren je na drugom mjestu i u drugo vrijeme. Sve, inače brojne ekonomske funkcije turizma imaju dvije zajedničke osobine: s jedne strane, turističku potrošnju kao njihov zajednički materijalni izvor i s druge strane, utjecaj na dohodak kao izravan ili neizravan gospodarski cilj. Na tim su činjenicama izgrađeni predmet i interes znanstvene discipline ekonomike turizma. Iako se ekonomika turizma dominantno bavi makroekonomskom problematikom, u globalnim crtama ona proučava i mikroekonomske aspekte turističkog razvitka.
Svaka potrošnja koja generira ekonomske aktivnosti vrijedna je makroekonomske pažnje, pa je zbog toga i interes ekonomske znanosti za turizmom postao relevantan interes u trenutku kad su objektivne ekonomske posljedice turističkog fenomena bile čvrsto zabilježene u prihodima nacionalnih ekonomija receptivnih turističkih zemalja širom svijeta. Taj je interes bio potenciran zanimanjem slabije razvijenih ili nerazvijenih zemalja za mogućim pozitivnim implikacijama što bi ga razvoj turizma mogao donijeti u te sredine. To je dakako potenciralo i ukupni interes za izučavanjem ekonomskih posljedica turističkog razvoja, a to znači da je izuzetno pogodovalo razvoju posebne znanstvene discipline – ekonomike turizma – koja je upravo te posljedice obilježila kao osnovni predmet svog proučavanja.
Ekonomika turizma kao posebna znanstvena disciplina u svojim je gledištima slijedila načela i gledišta koja su u određenim razdobljima vladala u svjetskoj teoriji turizma. Gledišta o turizmu iz početaka turističkog razvoja svodila su predmet izučavanja ekonomike turizma pretežno na izučavanje ekonomskih posljedica koje je turistički promet donosio u sektore ugostiteljstva, prometa i djelatnost putničkih agencija. Analiza se uglavnom svodila na makro plan: dugoročne utjecaje fenomena, posebice agregatne turističke potrošnje, multiplikativni učinak i ostale makroekonomske posljedice turističkog razvoja. Kasniji razvoj u shvaćanju turizma znatno je proširio područje i predmet interesa ekonomike turizma na sve gospodarske sektore i sve prostorne jedinice u kojima se razvija turizam. Tako je pojava i kasnija primjena marketinga u turizmu, unijela mnogo novog u ekonomiku turizma.
Možda više od bilo čega drugoga, marketing je donio potrebu proučavanja tržišnih odnosa ne samo na mikro nego i na makro razini. Iako je ovaj sadržaj ostao uglavnom rezerviran za marketinška istraživanja kao posebnu disciplinu, ipak mnoge teorijske zasade današnje ekonomike turizma teško da bi stekle pravo znanstvenog tretmana u tako kratkom vremenu kao što se to dogodilo od trenutka kad su marketinška znanja primijenjena i na turističko tržište.
U recentnijim radovima turističkih znanstvenika u svijetu, predmet interesa ekonomike turizma postaju sve više i gospodarske posljedice koje turistički odlasci iz neke zemlje ili užeg područja donose toj emitivnoj zemlji ili području. Takva gledišta dodatno su se obogatila načelima globalizacije, što je još više utjecalo na proširenje područja interesa znanstvene discipline ekonomike turizma.
Pored toga, ekonomika turizma je i izraz kojim se označava obrazovni predmet. Često je to temeljni predmet određenog nastavnog plana i programa, u kojem obrađena materija, usprkos nazivu, najčešće prelazi okvire ekonomskih proučavanja.

Ekonomija razmjera (engl. economy of scale, njem. Einsparung durch rationelle Auslastung) je povećanje u proizvodnosti inputa koje proizlazi iz podjela rada i ušteda u materijalima kad poduzeće povećava skalu ili razmjere svojih operacija. Sa strateškoga stajališta, važna zbog ostvarivanja troškovnih prednosti iz veličine pojedinih poslovnih operacija.
Ekonomija razmjera osobito se odražava u proizvodnji ali i u marketingu, distribuciji, nabavi i istraživanju i razvoju. U proizvodnji nastaje smanjivanjem jediničnih (prosječnih) troškova proizvodnje, zbog povećanja obujma (volumena) proizvodnje. Mogućnost osiguravanja sniženja troškova, i zbog toga postizanja niskih cijena, čini važan izvor konkurentske prednosti na tržištima gdje je konkurencija cijenama glavni oblik suparništva među tvrtkama. Troškovi po jedinici proizvoda međutim ne opadaju kontinuirano kako se povećava obujam proizvodnje, već u datom momentu pokazuju tendenciju zadržavanja na relativno konstantnoj razini, a nakon toga iskazuje čak i tendenciju rasta zbog preopterećenja ljudi i strojeva, kao i pod utjecajem povećavanja složenosti upravljanja na višoj razini proizvodnje, odnosno u većoj proizvodnoj organizaciji, dok je istovremeno pozitivan efekt smanjivanja fiksnih troškova po jedinici proizvoda sve manji. Tako dolazimo i do optimalnog obujma proizvodnje, a to je sa stajališta troškova proizvodnje onaj kod kojeg su prosječni troškovi proizvodnje najmanji (minimalni).
U industrijama gdje je efekt ekonomije razmjera veći, veće poduzeće uvijek ima troškove prednosti nad malim poduzećem. Naglasak na iskorištavanju ekonomije razmjera, uz mnogobrojne troškovne prednosti, može dovesti i do znatnih problema ako dođe do većih tehnoloških, marketinških i drugih promjena u industriji. Smatra se da prejaka orijentacija na ekonomiju razmjera dovodi do zamagljivanja percepcije menedžmenta o novim tehnološkim, marketinškim i inim mogućnostima.

Ekonomija opsega (engl. economies of scope) je fenomen smanjivanja prosječnih proizvodnih troškova koji se može postići ako poduzeće (ili jedan njegov pogon) proizvodi određen broj usko povezanih proizvoda. Postoji ako su ukupni troškovi proizvodnje dvaju ili više proizvoda manji nego proizvodnja istih proizvoda u odvojenim pogonima ili poduzećima. To je ekonomija ušteda na troškovima do kojih dolazi objedinjenim izvođenjem velikog broja različitih aktivnosti unutar iste tvrtke korištenjem zajedničkih inputa ili zajedničkim unapređivanjem proizvoda, ili pak njihovom zajedničkom distribucijom.
Ekonomija opsega obuhvaća također i mogućnost djelotvorne proizvodnje širokog spektra različitih proizvoda, umjesto velike količine standardnih proizvoda. Tome pogoduju nove tehnologije proizvodnje pomoću računala (CIM), primjenom kojih se znatno smanjuju troškovi promjene proizvoda (skraćivanjem pripremno-završnih vremena), kao i njihove modifikacije. Kao rezultat toga , moguće je proizvoditi male serije sličnih proizvoda na ekonomičan način. Ekonomija opsega nije ograničena na smanjivanje troškova iz dijeljenja fizičke imovine. Proizvodna diferencijacija dopušta da se menedžerska umijeća, prodajna mreža i tzv. reputacijski kapital iskorištava bolje. Mogućnost za ostvarivanje prednosti od ekonomije opsega uobičajeno postoji u situacijama postojanja viška kapaciteta.

Ekonomija iskustva (engl. economies of experience) su uštede na temelju efekta krivulje iskustva, koje pokazuje kako s povećanjem ukupne ostvarene proizvodnje dolazi do smanjivanja jediničnih troškova proizvoda po nekoj konstantnoj stopi.

Ekonomičnost (engl. economy, efficiency, njem. Wirtschaftlichkeit) odražava ekonomski zahtjev za računalnim poslovanjem. Mjeri se odnosom vrijednosti prihoda i rashoda, odnosno vrijednosti učinaka i troškova. Štedljivost i izdašnost dimenzije su ekonomičnosti: štedljivost odražava težnju ostvarenja prihoda uz najniže moguće rashode, izdašnost odražava težnju ostvarenja što većih prihoda s obzirom na rashode. Poduzeće posluje ekonomično kad su u određenom razdoblju njegovi prihodi veći od rashoda, granično ekonomično kad su prihodi jednaki rashodima, a neekonomično kad su prihodi manji od rashoda, tj. kad se iskazuje gubitak u poslovanju.

Ekonometrija (engl. econometrics, njem. Ökonometrie) je grana ekonomske znanosti koja povezuje ekonomsku teoriju, matematičku ekonomiju i metode statističke analize, a bavi se razvijanjem i usavršavanjem metoda i modela za kvantitativnu analizu gospodarske strukture, s ciljem da se ustanove zakonitosti gospodarskih procesa, te da se omogući predviđanje, planiranje i usmjeravanje privrednih tokova.
Tipičan ekonometrijski model sastoji se od sistema (općenito stohastičkih) jednadžbi koji se može simultano riješiti tako da interakcije svih varijabli (kategorija) povezanih modelom simultano određuju ponašanje skupa (međusobno) zavisnih varijabli. Rezultati do kojih se dolazi primjenom ekonometrijskog modela polazna su osnova za testiranje različitih hipoteza (o stabilnosti, smjeru i intenzitetu povezanosti odabranih grupa varijabli i sl.), te podlogu za formuliranje djelotvorne ekonomske politike.

EIB (engl. European Investment Bank, njem. Europäische Investitionsbank), Europska investicijska banka, bankarska ustanova nastala u okviru Europske ekonomske zajednice. Osnovalo ju je 6 država, osnivača EEZ-a (Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Italija, Francuska i SR Njemačka) 1957. godine sa ciljem osiguravanja i garantiranja kredita članicama EEZ-a. EIB svojim kapitalom sudjeluje u financiranju ne samo razvoja nerazvijenih područja članica EEZ-a nego i projekata prvenstveno infrastrukture od kapitalne važnosti zemalja izvan EEZ-a koji su zanimljivi Zajednici.
Osnivački kapital EIB bio je 1 milijardu dolara. Sjedište banke je u Luksemburgu. U globalnoj politici EU, prvenstvena je zadaća ove banke da financijski podržava brži razvoj zaostalih područja i smanjivanje razlika koje postoje među zemljama članicama Zajednice. Osim Europske investicijske banke, u okviru EEZ-a postoje i druge financijske institucije kao što su: Europski monetarni fond, Europski socijalni fond, Fond za regionalni razvoj, Europski fond za usmjeravanje i garancije u poljoprivredi.

Egalizacijski fond (engl. equalization fund) je dio novca namijenjen izravnanju razlika u cijenama ili intervalutnim tečajevima. Iz toga se fonda isplaćuju ili se u nj uplaćuju razlike nastale pri uvozu ili izvozu zbog nejednakih cijena na domaćem i stranom tržištu.
Deviznim sredstvima tog fonda intervenira se onda kad se na deviznom tržištu žele održati određeni intervalutni odnosi.

EFT POS (Electronic Fund Transfer Point Of Sale) je terminal na prodajnom mjestu namijenjen bezgotovinskom plaćanju pomoću kojeg se transakcije provode elektroničkim putem.

Efikasno tržište (engl. efficient market, njem. leistungsfähiger Markt) je tržište koje na najbolji mogući način ispunjava svoju društvenu funkciju, tj. omogućava kupcima i prodavačima da obave transakcije uz minimalni trošak i po ravnotežnim cijenama.
Efikasnost tržišta u tom smislu nije moguće postići u realnom svijetu, te se stoga realni zahtjev ublažuje na postizanje dobrog tržišta. Efikasno tržište definirano je time što se svi faktori proizvodnje prodaju po cijeni svoga graničnog proizvoda, a svi proizvodi po cijeni jednakim troškovima proizvodnje.
Svi profiti jednaki su nuli, naravno pod pretpostavkom da su kapital i poduzetništvo faktori proizvodnje koji su honorirani u skladu sa svojim graničnim proizvodom. Osnovna prepreka postizanju ovih ciljeva jesu neprozirnost tržišta i tromost činilaca proizvodnje u seobi među djelatnostima.

Efikasnost (engl. efficiency, njem. Leistungsfähigkeit, Effizienz, fr. rendement) je djelotvornost poslovanja, tj. sposobnost ostvarivanja rezultata i ciljeva poslovanja. Ostvarivanje rezultata odnosi se na kratkoročno poimanje djelotvornosti, a sposobnost ostvarivanja ciljeva predstavlja dugoročni aspekt djelotvornosti.
Efikasnost se uobičajeno mjeri odnosom rezultata (efekata) i ulaganja ili utrošaka. Uobičajeno se razlikuje tehnička ekonomska i financijska efikasnost.
Tehnička efikasnost je količinski ili naturalni aspekt razmatranja efikasnosti i temeljni kriterij njezina ostvarivanja je produktivnost rada. Ekonomska i financijska efikasnost predstavlja vrijednosni aspekt razmatranja efikasnosti, a kriteriji za ostvarivanje efikasnosti su ekonomičnost i rentabilnost. U tržišnim privredama temeljni kriterij ostvarivanja efikasnosti je rentabilnost, što znači da poduzeće efikasno posluje ako ostvaruje zadovoljavajuću stopu rentabilnosti. Osim toga, moguće je razlikovati tekuću i relativnu efikasnost.
Tekuća efikasnost podrazumijeva razmatranje efikasnosti poslovanja jednog poduzeća u određenom vremenu. Nasuprot tome, relativna efikasnost podrazumijeva razmatranje efikasnosti jednog poduzeća u odnosu na druga poduzeća, tj. razmatra se položaj poduzeća u njegovu okruženju s obzirom na njegovu relativnu efikasnost.

Efektna banka (engl. stock brokers bank, njem. Effektenbank);
1. bankarska organizacija specijalizirana za poslovanje vrijednosnim papirima koji kotiraju na burzi vrijednosnica – International Stock Exchange (ISE) u Londonu. Posluje vlastitim sredstvima i sredstvima pribavljenim lombardiranjem vrijednosnih papira;
2. banka koja kao posrednik za račun klijenta kupuje i prodaje vrijednosne papire na burzi. Bankama je negdje dopušteno, a negdje zabranjeno poslovati na burzi.

Efektivni tečaj (engl. effective exchange rate, njem. effektiver Wechselkurs) je ponderirana prosječna promjena tečaja neke nacionalne valute prema izabranoj košarici drugih valuta.

Efektivna stopa (engl. effective rate, annualized percentage rate, njem. Effektivzins, fr. taux effectif);
1. kamatna stopa koja iskazuje efekt složenog ukamaćivanja, odnosno obračuna kamate na kamatu. Često se kamatna stopa objavljuje za jedan vremenski interval (najčešće godina), a kapitalizacija se vrši u kraćim razdobljima (dan, mjesec, tromjesečje, polugodište). Za razliku od nominalne stope, efektivna stopa u svom iznosu odražava efekt složenog ukamaćivanja.
Npr. ako jedna banka daje kredit na godinu dana uz nominalnu stopu od 14.25% godišnje i mjesečno ukamaćivanje, a druga banka uz nominalnu stopu od 14.10% godišnje i dnevno ukamaćivanje, tada je potrebno nominalnu stopu preračunati u efektivnu kako bi se točno odredila razlika između uvjeta kreditiranja. Konverzija efektivne godišnje u nominalnu godišnju stopu obavlja se po formuli mpe=(1+pn/(100m)m–1) 100, gdje je pe efektivna stopa, pn nominalna stopa, m vrijeme kapitalizacije (npr. m=12 za mjesečno ukamaćivanje, m=365, 366 ili 360 za dnevno ukamaćivanje). Za navedene nominalne stope odgovarajuće efektivne stope iznose, istim redom, 15.22% odnosno 15.14% iz čega slijedi da druga banka nudi povoljnije uvjete kreditiranja;
2. stvarna cijena financijskog posla. Za razliku od prethodne definicije pri kalkulaciji efektivne stope ne uzima se u obzir samo učestalost kapitalizacije već i administrativni troškovi, provizije, servisiranje, diskont, porezne stope zajmoprimca, odnosno zajmodavca, vrijeme otplate posebno glavnice i posebno kamata (frakcioniranje).
Na primjer, ako se glavnica otplaćuje jednakim otplatnim kvotama 15 godina jedanput krajem godine, uz nominalnu stopu 16% godišnje, a kamata se otplaćuje mjesečno i pri stavljanju kredita u tečaj iznos kredita je umanjen za 1% zbog administrativnih troškova, tada efektivna kamatna stopa iznosi 17.51% i znatno se razlikuje od objavljene stope od 16%. Tek takav obračun omogućava usporedbu različitih izvora financiranja. Ovako definirana efektivna stopa je ključni koncept financijske matematike. U užem smislu osnovni problem financijske matematike je upravo izračun ovakve efektivne stope (aktuarska stopa);
3. prinos do dospijeća.

Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja prikazuje koliko kredit klijenta stvarno košta, odnosno kolika je ukupna cijena kredita. Na visinu efektivne kamatne stope utječe osim redovne kamatne stope i visina naknada koje klijent plaća banci prilikom odobrenja kredita, dužina otplate kredita, visina eventualno potrebnog garantnog depozita ili udjela itd. Način izračuna EKS-a je jedinstven za sve banke, a propisala ga je Hrvatska narodna banka.

Efektiva (engl. cash, njem. Bargeld, fr. argent comptant) je novac koji je materijalno reprezentiran u obliku novčanice i kovanog novca i u svom materijalnom izrazu cirkulira u prometu.
Predstavlja tehnički bankarski izraz za gotov novac.

Efekti (engl. securities, stock and shares, njem. Effekten) su vrijednosni papiri koji su lako prenosivi i zamjenjivi, koji se izdaju na temelju uloženih novčanih sredstava i koji mogu kotirati na burzi. Efekti spadaju u vrijednosne papire, ali s njima nisu uvijek identični nego se prema njima odnose kao species prema genusu.
Vrijednosni papiri su npr. i police osiguranja, isprave o depou, čekovi, založnice itd. Iako je i u tim papirima utjelovljena neka novčana vrijednost, neko imovinsko pravo, ipak to nije dovoljno da bi oni time stekli značaj efekata jer se za efekte traže i naprijed spomenute značajke.
U starijoj literaturi i praksi govori se o efektnim burzama (njem. Effektenbörsen), ali je bolji izraz burze vrijednosnih papira (njem. Wertpapierbörsen), jer neki vrijednosti papiri koji se danas smatraju nemobilnim, već sutra mogu postati prometnim.
Uostalom, svaki vrijednosni papir nije sam po sebi objekt burzovne transakcije, nego samo onaj koji udovoljava zakonskim uvjetima, odnosno pravilima konkretne burze. Osim toga na mnogim burzama vrijednosnih papira posluje se i plemenitim metalima i s vrijednosnim papirima izjednačenim pravima itd.

Efekt sinergije (engl. synergy effect, njem. Synergie-Effekt) je dodatni efekt koji se javlja kao rezultat različitih poslovnih aktivnosti, bez posebnih materijalnih ulaganja, kao rezultat bolje organizacije. Često se koristi kao izraz za dodatne efekte do kojih dolazi zbog integracije (fuzije ili pripajanja) dvaju ili više poduzeća koja se bave istom proizvodnjom ili pak proizvodima koji se međusobno nadopunjavaju, čiji će zajednički poslovni učinak nakon integracije biti veći od zbroja njegovih pojedinačnih rezultata. Efekt sinergije simbolički se izražava ovako: 2 + 2 = 5.

Efekt leptira (engl. butterfly effect) je osjetljiva reakcija na najmanju promjenu. U matematičkim modelima za opis promjene vremena pokazalo se kako minimalno odstupanje kod naizgled beznačajnih parametara može preokrenuti rezultat u njegovu suprotnost. Takvo ponašanje postalo je poznato kao efekt leptira: modelski proračuni pokazuju kako udarac krilima leptira može prouzročiti olujno nevrijeme na drugom kontinentu. U poduzetničkoj praksi ovakvi su efekti poznati već duže vrijeme.
Uobičajeno načelo kaže kako mali uzrok ima male posljedice, a veliki velike. U stvarnosti su međutim prisutne najrazličitije kombinacije uzroka i posljedica, među kojima ne postoje predvidivi odnosi. Tako mali uzrok može dovesti do malih i/ili velikih posljedica, kao i veliki. Problem je u nepredvidivosti odnosa između uzroka i posljedica. Izgradnja strategijskog radara te prikupljanje tihih signala olakšava prepoznavanje nadolazećih promjena još u njihovu ranom stadiju te omogućuje pravodobno prilagođavanje poduzeća budućim izazovima, odnosno izbjegavanje velikih posljedica.

EBIT (akr. od engl. earnings before interest and taxes) je dobit prije odbitka (rashodnih) kamata i poreza na dobit.

EBA (engl. European Banking Association) je udruženje europskih banaka koje okuplja više od 600 banaka.
Ciljevi su udruženja: uzajamno informiranje članica, standardizacija bankarske tehnike, te suradnja u nizu bankarskih poslova.