Obveznice su dugoročni, prenosivi, dužnički vrijednosni papiri s unaprijed određenim rokom dospijeća. Izdavatelj obveznice je dužnik koji posuđuje novac od kupca i ima obvezu vratiti ga (glavnicu i kamate) o dospijeću. Izdavanjem obveznica, poduzeća prikupljaju potrebna financijska sredstva za financiranje svog poslovanja (osnovna i trajna obrtna sredstva). Motiv ulaganja u obveznice su kamate na obveznice koje za investitora predstavljaju fiksni prinos pa u tom slučaju govorimo i o relativno sigurnom vrijednosnom papiru. U kontekstu toga, obveznice imaju nadređeni položaj pri raspodjeli poslovnog rezultata prije bilo kakvih isplata pa se ulaganje u obveznice odnosi na investitore s visokom averzijom prema riziku.
Postoji nekoliko vrsta obveznica: Jednokratne obveznice – Obveznice s jednokratnim dospijećem gdje se glavnica plaća o dospijeću a kamate u periodički jednakim iznosima, Anuitetska (serijska) obveznica – obveznice s višekratnim dospijećem gdje se obveza vraćanja glavnice i kamata vrši u periodički jednakim anuitetima, Obveznice bez kamata (zero cupon bonds) – obveznice koje su prodane uz diskont za iznos kamata i obveznice kod koje se naplata kamata vrši odjednom.

Ovrha na patentu, tehničkom unapređenju, plodouživanju i sličnim pravima je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na navedenim pravima. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području se nalazi ovršenikovo prebivalište, odnosno sjedište, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi njegovo boravište.
Mjesna nadležnost za ovrhu na dionici za koju je izdana isprava o dionici određuje se prema pravilima o ovrsi na pokretninama. Ovrha se provodi pljenidbom prava te njegovim unovčenjem u skladu s odredbama o prodaji pokretnina.

Ovrha na novčanoj tražbini ovršenika (njem. Exekution auf Geldforderung des Schuldners) je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na novčanoj tražbini ovršenika prema trećemu. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno sjedište ovršenika, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi boravište ovršenika.
Ako ovršenik nema u Republici Hrvatskoj ni boravište, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište ovršenikova dužnika, a ako ovaj nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem području se nalazi boravište ovršenikova dužnika. Određene su tražbine apsolutno izuzete od ovrhe, neke relativno, dok je na nekima ona ograničena. Ovrha na novčanoj tražbini provodi se u pravilu pljenidbom i prijenosom.
Pljenidba i prijenos novčane tražbine mogu se odrediti i provesti samo u iznosu koji je potreban za namirenje tražbine ovrhovoditelja, osim ako je u pitanju nedjeljiva tražbina. Ako više ovrhovoditelja traži ovrhu na istoj tražbini koja je djeljiva, pljenidba i prijenos određuju se u odgovarajućim iznosima, napose u korist svakoga ovrhovoditelja. Pljenidba se provodi dostavom ovršenikovu dužniku rješenja o ovrsi kojim mu se zabranjuje da ovršeniku ispuni novčanu tražbinu, a ovršeniku se zabranjuje da tu tražbinu naplati ili da inače raspolaže njome i zalogom koji je dan za njezino osiguranje. Pljenidba je provedena danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovu dužniku. Ovrhovoditelj pljenidbom stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini. Pljenidbu novčane tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru koji se prenosi indosamentom ili za čije je ostvarenje inače potreban taj papir, provodi sudski ovršitelj oduzimanjem papira od ovršenika i njegovom predajom sudu, odnosno javnom bilježniku. Pljenidba je obavljena oduzimanjem papira od ovršenika. Pljenidba novčane tražbine zasnovane na dionici za koju nije izdana isprava o dionici kao i na dionici koja glasi na ime za koju je izdana ta isprava obavlja se dostavom rješenja o pljenidbi dioničkom društvu.
Prednosni red založnih prava više ovrhovoditelja određuje se prema danu primitka ovršnoga prijedloga. Tražbine s istim prednosnim redom namiruju se razmjerno ako se ne mogu namiriti u cijelosti. Ovršenikov dužnik dužan je izjasniti se u roku koji odredi sud o tome priznaje li i u kojem iznosu zaplijenjenu tražbinu i je li voljan namiriti je te je li njegova obveza da namiri tu tražbinu uvjetovana ispunjenjem neke druge obveze, inače odgovara ovrhovoditelju za štetu. Zaplijenjena tražbina prenosi se na ovrhovoditelja u skladu s njegovim prijedlogom, radi naplate ili umjesto naplate. Ovrhovoditelj je u pravilu dužan već u ovršnom prijedlogu zatražiti da se tražbina na njega prenese radi naplate ili umjesto isplate.
O vrsti prijenosa sud odlučuje rješenjem o ovrsi. U rješenju o ovrsi ili u posebnom rješenju o prijenosu poziva se ovršenikov dužnik da dužni iznos položi kod suda uplatom na određeni račun i da o tome obavijesti sud. Prijenos tražbine proveden je dostavom ovršenikovu dužniku rješenja kojim je prijenos određen. Prijenos tražbine zasnovane na vrijednosnom papiru koji se prenosi indosamentom ili kojega je radi ostvarenja inače potrebno podnijeti, proveden je kada sud na taj papir stavi izjavu o prijenosu i papir s tom izjavom preda ovrhovoditelju.
Ovršenikov dužnik kojemu je dostavljeno rješenje o ovrsi ili posebno rješenje o prijenosu ispunjava svoju obvezu polaganjem novca kod suda koji provodi ovrhu, odnosno javnoga bilježnika. Prijenosom tražbine radi naplate ovlašćuje se ovrhovoditelj da traži od ovršenikova dužnika isplatu iznosa naznačenoga u rješenju o ovrsi ili u posebnom rješenju o prijenosu, ako je taj iznos dospio, da obavlja sve radnje koje su potrebne radi očuvanja i ostvarenja prenesene tražbine i da se koristi pravima u vezi sa zalogom koji je dan za osiguranje te tražbine.
Ovrhovoditelj na koga je tražbina prenesena radi naplate namiruje se iz sredstava položenih kod suda, odnosno javnoga bilježnika, po pravilima za namirenje u ovrsi na pokretninama. Zaplijenjena tražbina prelazi prijenosom umjesto isplate na ovrhovoditelja do prenesenoga iznosa, s učinkom ustupanja tražbine uz naknadu.

Ovrha na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine na navedenim novčanim tražbinama ovršenika. Ta se ovrha u osnovi provodi po općim pravilima o ovrsi na novčanoj tražbini, uz stanovite specifičnosti. Rješenjem o ovrsi na plaći i drugim stalnim novčanim primanjima određuje se pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku isplaćuje plaću da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati, odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.
Rješenje o ovrsi odnosi se i na povećanje primanja do koga dođe nakon dostave rješenja o ovrsi. Ako pravo na zakonsko uzdržavanje, odnosno pravo na rentu za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davaoca uzdržavanja, prema istom ovršeniku ima više osoba, a ukupni iznos njihovih tražbina prelazi do stalnog primanja koji može biti predmet ovrhe, ovrha se određuje i provodi u korist svakoga od takvih ovrhovoditelja razmjerno visini njihovih tražbina. Ako nakon započete provedbe ovrhe na stalnom novčanom primanju bude podnesen novi prijedlog za ovrhu radi naplate tih tražbina, sud je dužan ranije doneseno rješenje o ovrsi izmijeniti po službenoj dužnosti i odrediti iznos koji će se ubuduće isplaćivati pojedinim ovrhovoditeljima. Tražbine za koje nije propisano bezgotovinsko plaćanje ovrhovoditelj naplaćuje neposredno na blagajni na kojoj se ovršeniku isplaćuje plaća.
Ovrhovoditelj ima pravo zahtijevati da mu se obustavljeni iznos isplaćuje poštom na adresu koju naznači ili na određeni račun kod pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa, uz odbitak troškova doznake. Kad ovršeniku prestane rad, rješenje o ovrsi djeluje i prema drugom poslodavcu, odnosno isplatitelju stalnog primanja, i to od dana kada je toj osobi dostavljeno rješenje o ovrsi. Raniji isplatitelj dužan je bez odgode dostaviti rješenje o ovrsi novom isplatitelju i o tome obavijestiti sud. Raniji isplatitelj dužan je obavijestiti sud o prestanku ugovora o radu bez odgode ako mu nije poznat novi isplatitelj, o čemu je sud dužan obavijestiti ovrhovoditelja, određujući mu rok radi pribave podataka o novom isplatitelju.
Ovrhovoditelj može do završetka ovršnoga postupka predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži isplatitelju da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi. Nakon pravomoćnosti toga rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv isplatitelja u istom ovršnom postupku.

Ovrha na računu po dužnikovu pristanku je poseban ovršni postupak na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa.
Dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate vjerovničke tražbine zaplijeni određeni njegov račun kod banke ili druge pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa te da se novčana sredstva s toga računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplaćuju vjerovniku. Takva isprava ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate. Tu ispravu banci ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa dostavlja vjerovnik s učincima dostave sudskoga rješenja o ovrsi, neposredno u prijemnom uredu banke ili druge osobe koja obavlja poslove platnoga prometa, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika.
Zapljena po dužnikovu pristanku bez utjecaja je na provedbu ovrhe na plaći radi namirenja tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenoga uzdržavanja zbog smrti davaoca uzdržavanja.

Ovrha na pokretninama (njem. Exekution auf körperlichen Sachen) je poseban ovršni postupak koji se provodi radi naplate novčanih tražbina na pokretninama. Za tu ovrhu mjesno je nadležan u pravilu sud na čijem se području, prema naznaci u prijedlogu za ovrhu, pokretnine nalaze. Ako nije poznato gdje se pokretnine nalaze, ovrhovoditelj može predložiti da sud donese rješenje o ovrsi na pokretninama, ne naznačujući mjesto gdje se one nalaze (leteća ovrha). Ovrhu u tom slučaju određuje sud na čijem se području nalazi prebivalište ili, podredno, boravište ovršenika, fizičke osobe, odnosno sjedište ovršenika pravne osobe, a ovrhovoditelj može podnijeti rješenje o ovrsi svakom stvarno nadležnom sudu na čijem se području nalaze pokretnine ovršenika, s prijedlogom da taj sud provede ovrhu. Posebno su određene pokretnine koje su apsolutno ili relativno izuzete od ovrhe.
Ovrha se provodi zapljenom pokretnina, njihovom procjenom i prodajom te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom. Ovrhu provodi sudski ovršitelj, koji je dužan, prije nego što pristupi pljenidbi, predati ovršeniku rješenje o ovrsi i pozvati ga da plati iznos za koji je određena ovrha s kamatama i troškovima. O vremenu i mjestu pljenidbe obavještava se i ovrhovoditelj ako je to tražio.
Pljenidba se obavlja sastavljanjem pljenidbenoga popisa. Popisati se mogu pokretnine koje se nalaze u posjedu ovršenika te njegove pokretnine koje se nalaze u posjedu ovrhovoditelja. Smatra se, dok se ne dokaže protivno, da ovršeniku pripadaju pokretnine koje ima na sebi, odnosno koje se nalaze na njegovoj nekretnini ili u njoj, u stanu u kojemu stanuje, odnosno u poslovnoj prostoriji koju je zakupio. Smatra se, dok se ne dokaže protivno, da su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima svih pokretnina koje se zateknu u njihovoj kući, stanu, poslovnoj prostoriji ili drugoj nekretnini.
Ovršenikove pokretnine koje se nalaze u posjedu treće osobe mogu se popisati samo ako ona na to pristane. Popisuje se onoliko pokretnina koliko je potrebno za namirenje tražbine ovrhovoditelja i troškova ovrhe. Prvenstveno se popisuju pokretnine u pogledu kojih nema primjedbi o postojanju prava koje bi sprečavalo ovrhu i pokretnine koje se najlakše mogu unovčiti. Popisane pokretnine sudski ovršitelj ostavlja na čuvanje ovršeniku, ako sud, na prijedlog ovrhovoditelja, ne odredi da se one predaju na čuvanje ovrhovoditelju ili trećoj osobi. Gotov novac, vrijednosni papiri i dragocjenosti predaju se u sudski, odnosno javnobilježnički polog. Ovršeniku je zabranjeno raspolagati zaplijenjenim stvarima, čak i pod prijetnjom kaznenih sankcija.
Ovrhovoditelj stječe pljenidbenim popisom založno pravo na popisanim pokretninama. Ako je popis obavljen u korist više ovrhovoditelja red, prioriteta založnoga prava stečenoga popisom ili zabilješkom u zapisniku o pljenidbenom popisu određuje se prema danu kada je popis obavljen, odnosno prema danu kada je stavljena zabilješka. Istodobno s pljenidbenim popisom obavlja se i procjena pokretnina. Procjenu obavlja sudski obršitelj, ako sud nije odredio da je obavi sudski procjenitelj ili posebni vještak. O pljenidbenom popisu i procjeni sastavlja se zapisnik. Ako se nakon pljenidbenoga popisa odredi ovrha na zaplijenjenim pokretninama radi naplate druge tražbine istoga ovrhovoditelja ili tražbine drugoga ovrhovoditelja, ne obavlja se ponovni popis i procjena tih pokretnina, već se u nastavku zapisnika samo zabilježuju podaci iz kasnijega rješenja o ovrsi.
Prodaja zaplijenjenih stvari provodi se u pravilu tek nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Prodaja se obavlja usmenom javnom dražbom ili neposrednom pogodbom. Način prodaje određuje zaključkom sud. Javnu dražbu u pravilu provodi sudski ovršitelj. Prodaja neposrednom pogodbom obavlja se između kupca, s jedne strane, i sudskoga ovršitelja ili osobe koja obavlja komisione poslove, s druge strane. Prodaja dražbom određuje se ako su u pitanju pokretnine veće vrijednosti, a može se očekivati da će se prodati po većoj cijeni od procijenjene vrijednosti. Na prvoj dražbi pokretnine se ne mogu prodati ispod dvije trećine procijenjene vrijednosti. One se ispod te cijene ne mogu prodati ni u roku koji je sud odredio za prodaju neposrednom pogodbom. Na drugoj dražbi pokretnine mogu biti prodane i ispod te cijene, ali ne ispod jedne trećine procijenjene vrijednosti. Kupac je u pravilu dužan položiti kupovninu i pokretnine uzeti odmah nakon zaključenja dražbe, odnosno prodaje neposrednom pogodbom.
Kupac u svakom slučaju postaje vlasnik kupljenih pokretnina njihovim preuzimanjem. Ako se iz prodajne cijene namiruje samo jedan ovrhovoditelj, sud je dužan, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenoga prodajom stvari i oduzetoga novca namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u ovršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja pokretnine i glavna tražbina.
Ako se u ovršnom postupku namiruje više ovrhovoditelja, odnosno ako se, pored ovrhovoditelja, namiruju i osobe čija prava prestaju prodajom pokretnine, oni se iz prodajne cijene namiruju onim redom kojim su stekli založno ili drugo pravo koje prodajom prestaje, ako zakonom za određene tražbine nije propisano prvenstveno pravo namirenja. Na ovrhu na pokretninama primjenjuju se na odgovarajući način pravila o ovrsi na nekretnini.

Ovrha na tražbini po računu kod banke i druge pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa je poseban postupak ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika koji se provodi po općim pravilima o ovrsi na novčanoj tražbini, uz određene specifičnosti.
Ovrha na novčanoj tražbini, koja po žiroračunu, deviznom računu i drugim računima kod banke ili drugih pravnih osoba koje obavljaju poslove platnoga prometa pripada ovršeniku, određuje se tako što se rješenjem o ovrsi nalaže toj pravnoj osobi da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati ovrhovoditelju, nakon pravomoćnosti toga rješenja. To rješenje ima učinak rješenja o ovrsi kojim su određeni zapljena novčane tražbine i prijenos radi naplate.
U rješenju o ovrsi određuje se broj ovršenikova računa s kojega treba obaviti isplatu te broj ovrhovoditeljeva računa na koji isplatu treba obaviti, ili drugi način obavljanja isplate. Rješenje o ovrsi dostavlja se pravnoj osobi prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi, a sud ju je dužan obavijestiti o pravomoćnosti po službenoj dužnosti. U ovom postupku primjenjuju se na odgovarajući način pravila o ovrsi na štednom ulogu. Banka, odnosno pravna osoba koja obavlja poslove platnoga prometa dužna je na zahtjev suda dostaviti podatke o žiroračunu, deviznom ili drugom računu ovršenika.
Ovrhovoditelj može zatražiti da sud u istom ovršnom postupku naloži banci, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa da mu isplati sve ono što mu nije isplatila sa zaplijenjenog računa zbog nepostupanja po rješenju o ovrsi, te taj nalog u tom postupku prisilno ostvariti.

Ovrha na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine ili da se preda nekretnina (njem. Exekution auf Ansprüche auf Herausgabe und Leistung körperlicher Sachen) je poseban ovršni postupak radi naplate novčane tražbine, koji se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi na novčanoj tražbini ovršenika. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem se području nalaze te stvari.
Ovrha se provodi zapljenom tražbine, njezinim prijenosom na ovrhovoditelja i prodajom stvari. Prijenos zaplijenjene ovršenikove tražbine ima učinak prijenosa ovršenikove novčane tražbine radi naplate. Ako ovršenikova tražbina još nije dospjela, sud je dužan naložiti predaju stvari nakon dospijeća. Protiv ovršenikova dužnika koji nije voljan stvari predati ovrhovoditelj može, i prije pravomoćnosti rješenja o prijenosu tražbine, tužbom zahtijevati predaju ako u obvezi predaje nema ovršnu ispravu.
Rješenjem kojim se određuje prijenos ovršenikove tražbine sud je dužan naložiti ovršenikovu dužniku da pokretnine na koje se ta tražbina odnosi preda službenoj osobi ili drugoj osobi na čuvanje. Prodaja pokretnina predanih sudskom ovršitelju ili čuvaru obavlja se po pravilima o ovrsi na pokretninama. Rješenjem kojim se određuje prijenos ovršenikove tražbine sud je dužan naložiti ovršenikovu dužniku da nekretninu na koju se ta tražbina odnosi preda ovrhovoditelju.
Ovrhovoditelj je dužan nekretninom, u ime i za račun ovršenika, upravljati kao dobar gospodar, i sudu, na njegov zahtjev, položiti račun o upravljanju. Ovrhovoditelj može radi namirenja svoje tražbine, u roku koji ne može biti dulji od trideset dana od dana kada mu je nekretnina predana, predložiti sudu prodaju te nekretnine. Ako ovrhovoditelj ne predloži, ovrha se obustavlja. Nekretnina se prodaje i ovrhovoditelj namiruje prema pravilima o ovrsi na nekretnini.

Ovrha na tražbini po štednom ulogu je poseban postupak ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika koji se provodi po općim pravilima o toj ovrsi, uz određene specifičnosti. Pljenidba tražbine po štednom ulogu kod banke ili druge pravne osobe može se provesti i bez prethodnoga oduzimanja štedne knjižice ovršenika. Ako ovrhovoditelj ne raspolaže potrebnim podacima o štednom ulogu ovršenika, može sudu predložiti donošenje rješenja kojim će privremeno zaplijeniti sve štedne uloge ovršenika kod određene pravne osobe (prijedlog za privremenu pljenidbu).
Rješenjem o privremenoj pljenidbi sud je dužan od pravne osobe zatražiti i podatke o štednim ulozima ovršenika. Pravna osoba je dužna bez odgode dati sudu tražene podatke i ne smije obavijestiti ovršenika da su ti podaci traženi. Pošto dobije tražene podatke, sud o njima obavještava ovrhovoditelja, koji može u roku od osam dana predložiti ovrhu na određenom štednom ulogu ili na određenim štednim ulozima. U povodu takvoga prijedloga sud donosi rješenje o pljenidbi određenoga štednoga uloga ili određenih štednih uloga i stavlja izvan snage rješenje o privremenoj pljenidbi štednih uloga.

Ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na ispražnjenje i predaju nekretnine. U tom postupku mjesno je nadležan sud na čijem se području nekretnina nalazi.
Ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine provodi se tako da sudski ovršitelj, nakon što udalji osobe i ukloni stvari s te nekretnine, predaje nekretninu u posjed ovrhovoditelju. Ispražnjenu i predaji nekretnine može se pristupiti nakon proteka osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi ovršeniku i prije njegove pravomoćnosti. Ako se dostava ovršeniku ne može uredno obaviti na posljednjoj poznatoj adresi ni na drugi zakonom predviđeni način, sud mu je dužan bez odgode postaviti privremenoga zastupnika, kojemu zatim dostavlja rješenje.
Sud je dužan, kad je to potrebno, protiv osoba koje ometaju provedbu ovrhe izreći novčane ili zatvorske kazne. Na zahtjev suda, policija i služba socijalne skrbi dužni su pružiti svu potrebnu pomoć provedbi ovršnih radnji. Potrebnu radnu snagu i prijevozna sredstva radi provedbe ovrhe dužan je osigurati ovrhovoditelj, na zahtjev sudskoga ovršitelja, koji ovrhovoditelju mora biti priopćen najkasnije osam dana prije provedbe ovrhe.
Ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu zatražiti da se zajedno s ovrhom radi ispražnjenja i predaje nekretnine odredi ovrha na pokretninama ovršenika koje treba ukloniti s nekretnine radi naplate troškova ovršnoga postupka. Takva ovrha određuje se i provodi po pravilima o ovrsi na pokretninama ovršenika radi naplate novčane tražbine. Rješenje o naknadi troškova postupka ovrhe je ovršna isprava na temelju koje ovrhovoditelj može predložiti ovrhu u istom ili posebnom ovršnom postupku.

Ovrha radi ostvarenja tražbine na nezamjenjivu radnju je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na radnju koju može obaviti samo ovršenik. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi.
Ovrha se provodi tako da sud rješenjem o ovrsi određuje ovršeniku primjeren rok za ispunjenje obveze i istovremeno mu zaprjećuje da će protiv njega izreći određenu novčanu kaznu ako u roku koji mu je određen ne ispuni obvezu. Ako ovršenik u roku koji mu je određen ne ispuni obvezu, sud je dužan, na prijedlog ovrhovoditelja, rješenjem ovršeniku izreći novčanu kaznu kojom mu je zaprijetio. U tom rješenju sud je dužan ovršeniku odrediti novi rok za ispunjenje obveze i zaprijetiti mu novom novčanom kaznom u većem iznosu nego što je bila ona kojom mu je bio ranije zaprijetio, ako ni u tom roku ne ispuni obvezu. Sud je dužan ovršeniku izricati novčane kazne i prijetiti novima određujući daljnje rokove za ispunjenje obveze, sve dok ukupni zbroj izrečenih novčanih kazni ne dostigne desetostruki iznos prve izrečene kazne (ukupni maksimum).
Pri odmjeravanju visine novčane kazne u propisanim granicama, sud je dužan voditi računa o značenju radnje koju je ovršenik bio dužan obaviti te o drugim okolnostima slučaja. Ovršenik koji je ispunio svoju obvezu u roku koji mu je sud odredio dužan je bez odgode o tome obavijestiti sud i priložiti nesumnjive dokaze o tome. Nesumnjivim se dokazom smatra ovjerovljena pisana izjava ovrhovoditelja o tome da je radnja obavljena, javnobilježnički zapisnik ili zapisnik sudskoga ovršitelja o obavljanju radnje, nalaz i mišljenje sudskoga vještaka da je radnja obavljena, predaja djela koje je radnjom učinjeno u sudski ili javnobilježnički polog i sl. U protivnome, smatrat će se da radnja nije obavljena.
Prije izricanja novčane kazne sud je dužan omogućiti ovršeniku da se izjasni, a po potrebi i održati ročište radi izvođenja dokaza. Ako radnja koju može obaviti samo ovršenik ne ovisi isključivo o njegovoj volji (npr. stvaranje određenoga umjetničkog djela i sl.), ovrhovoditelj nema pravo tražiti ovrhu, već samo naknadu štete.

Ovrha radi ostvarenja obveze na trpljenje i nečinjenje je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na trpljenje određene radnje ili na suzdržavanje od određene radnje (propuštanje). Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi.
Ovrha se provodi tako da sud na prijedlog ovrhovoditelja koji tvrdi da se ovršenik ponaša protivno svojoj obvezi, rješenjem naloži ovršeniku da se ponaša u skladu sa svojom obvezom i zapriječuje mu novčanom kaznom ili kaznom zatvora ako se nastavi tako ponašati. U pravnom lijeku protiv rješenja o ovrsi ovršenik može osporiti tvrdnju ovrhovoditelja da se ponašao protivno svojoj obvezi iz ovršne isprave. U povodu takvog pravnog lijeka sud može, po potrebi, odrediti ročište radi izvođenja dokaza i saslušanja stranaka. Na prijedlog ovrhovoditelja, pošto utvrdi da se ovršenik i nakon donošenja rješenja kojim mu je naloženo trpljenje ili propuštanje ponašao protivno svojoj obvezi, sud je dužan ovršeniku izreći novčanu kaznu ili kaznu zatvora kojom mu je bio zaprijetio i istovremeno mu zaprijetiti novom novčanom kaznom ili kaznom zatvora ako se ponovno bude ponašao protivno svojoj obvezi.
Ako je već ovršnom ispravom ovršeniku naloženo da se ponaša u skladu sa svojom obvezom pod prijetnjom novčane kazne ili kazne zatvora, smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora ako se ovršenik ponašao protivno svojoj obvezi nakon pravomoćnosti ovršne isprave. Ovrhovoditelj je dužan podnijeti prijedlog da se ovršeniku izrekne novčana kazna ili kazna zatvora zato što se i nakon naloga suda ponašao protivno svojoj obvezi, u roku od petnaest dana od saznanja za takvo ponašanje, a najkasnije u roku jedne godine od povrede obveze. Navedeni rokovi teku posebno za svako ponašanje protivno obvezi.
Ovršeniku treba omogućiti da se izjasni o prijedlogu ovrhovoditelja za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora. Sud može održati i ročište radi izvođenja dokaza i saslušanja stranaka. Na prijedlog ovrhovoditelja sud je dužan izricati ovršeniku novčane kazne ili kazne zatvora i prijetiti mu novim takvim kaznama sve dok se ovršenik ne prestane ponašati protivno svojoj obvezi. Ukupno trajanje kazni zatvora kojima se zamjenjuju izrečene novčane kazne u povodu iste ovršne isprave, odnosno ukupni zbroj kazni zatvora koje mogu biti izrečene ovršeniku u povodu iste ovršne isprave, ne mogu prijeći šest mjeseci.
Na prijedlog ovrhovoditelja, sud je dužan rješenjem naložiti ovršeniku da dade osiguranje za štetu, ako ovrhovoditelj učini vjerojatnim da bi štetu pretrpio time što bi se ovršenik i nadalje ponašao protivno svojoj obvezi. Visinu i trajanje osiguranja, prema okolnostima slučaja, određuje sud. Na temelju rješenja o davanju osiguranja, sud je dužan odrediti ovrhu i prije njegove pravomoćnosti. Prijedlog za izricanje pojedine novčane kazne ili kazne zatvora ovrhovoditelj može povući sve do pravomoćnosti odluke o izricanju tih kazni. U tomu slučaju smatrat će se kao da prijedlog za izricanje tih kazni nije podnesen.
Troškove postupka izazvane povučenim prijedlogom snosi ovrhovoditelj, osim ako se stranke nisu drukčije sporazumjele. Novčanu kaznu i kaznu zatvora sud izvršava, po službenoj dužnosti, nakon pravomoćnosti rješenja kojim su izrečene. Ovrha pokrenuta prijedlogom za ovrhu dovršena je pravomoćnošću rješenja o ovrsi.
Postupak pokrenut prijedlogom za izricanje novčane kazne ili kazne zatvora smatra se novim postupkom, ali se u tom postupku ne donosi novo rješenje o ovrsi, već samo rješenja o izricanju tih kazni. Određeno osiguranje ostaje na snazi s obzirom na sve postupke koji su pokrenuti radi ostvarenja tražbine na trpljenje i nečinjenje, osim ako rješenjem kojim je ono određeno nije što drugo predviđeno. O troškovima svakoga od navedenih postupaka sud odlučuje, na zahtjev stranaka, u tim postupcima.

Ovrha radi ostvarenja tražbine na zamjenjivu radnju je posebni ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na radnju koju može obaviti i druga osoba. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi.
Ovrha se provodi tako da sud ovlašćuje ovrhovoditelja da na trošak ovršenika povjeri drugoj osobi da tu radnju obavi ili da je obavi on sam. U prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelj može predložiti da sud rješenjem naloži ovršeniku da unaprijed položi kod suda određeni iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati obavljanjem radnje od strane druge osobe ili ovrhovoditelja. Visinu iznosa sud određuje po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir, po mogućnosti, troškovnik osobe ovlaštene za obavljanje takve radnje koji uz prijedlog za ovrhu položi ovrhovoditelj.
Konačno rješenje o visini tih troškova sud donosi na prijedlog ovrhovoditelja, odnosno ovršenika. Ako se naknadno pokaže da je od ovršenika pribavljeno više sredstava nego što je bilo potrebno za pokriće troškova obavljanja radnje i troškova ovršnoga postupka, sud je dužan, na prijedlog ovršenika, razliku vratiti ovršeniku, ako on raspolaže sredstvima pribavljenim od ovršenika, odnosno naložiti ovrhovoditelju da u određenom roku tu razliku vrati ako je njemu stavljena na raspoložbu.
Na osnovi rješenja kojim je ovršeniku naloženo da unaprijed položi kod suda iznos potreban za podmirenje troškova može se predložiti ovrha prije njegove pravomoćnosti, a na osnovi konačnog rješenja o visini troškova te rješenja o vraćanju razlike ovršeniku tek nakon njihove pravomoćnosti. ? prijedlog za ovrhu, ? rješenje o ovrsi.

Ovrha radi predaje i isporuke pokretnina je poseban ovršni postupak na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na predaju određene stvari ili na isporuku zamjenjivih stvari. U tom ovršnom postupku mjesno je nadležan sud na čijem se području nalaze stvari.
Ovrha radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod ovršenika provodi se tako što sudski ovršitelj oduzima te stvari od ovršenika i predaje ih uz potvrdu ovrhovoditelju. Na taj način ovrha se provodi i kada se stvari nalaze kod treće osobe koja ih je voljna predati sudskom ovršitelju. Ako treća osoba nije voljna predati stvari, ovrhovoditelj može sudu predložiti da na njega prenese ovršenikovu tražbinu prema trećoj osobi na predaju stvari. U povodu takvog prijedloga provodi se na odgovarajući način postupak predviđen za ovrhu na tražbini da se predaju ili isporuče pokretnine. Ako se stvari ne uspiju pronaći ni kod ovršenika ni kod treće osobe, sud je dužan, u istom postupku, na prijedlog ovrhovoditelja, procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem naložiti ovršeniku da ovrhovoditelju u određenom roku isplati iznos u vrijednosti. Ovrhovoditelj može taj prijedlog podnijeti u roku od osam dana od dana obavijesti da stvari nisu nađene. Ako ga ovrhovoditelj ne podnese u određenom roku, sud je dužan obustaviti ovrhu. Na temelju rješenja kojim je naložena isplata vrijednosti stvari ovrhovoditelj može, i prije njegove pravomoćnosti, predložiti, u istom postupku, ovrhu radi naplate dosuđenoga iznosa. Taj se prijedlog mora podnijeti najkasnije u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja.
Ako prijedlog za ovrhu radi naplate dosuđene vrijednosti stvari ne bude podnesen u određenom roku, sud je dužan obustaviti ovrhu te ukinuti rješenje kojim je naložio isplatu stvari i druge provedene radnje. Ovrhovoditelj može zajedno s prijedlogom za ovrhu radi predaje određenih stvari spojiti i prijedlog za donošenje rješenja o nalaganju isplate vrijednosti stvari. U tom slučaju oba se postupka provode istovremeno, s tim da sud može odrediti ovrhu radi naplate vrijednosti stvari i započeti s njezinom provedbom, ali se radnje unovčenja zaplijenjenih dijelova imovine ovršenika ili prijenos sredstava s njegova računa ne mogu provesti prije nego što se utvrdi da se ovrha radi predaje stvari nije mogla provesti.
Ako se ovrha radi predaje određenih stvari provede, sud je dužan po službenoj dužnosti obustaviti ovrhu radi naplate dosuđene vrijednosti te ukinuti rješenje kojim je ona određena i druge provedene radnje. U tom slučaju ovrhovoditelj snosi u cijelosti troškove izazvane podnošenjem prijedloga za ovrhu radi naplate vrijednosti stvari. Ako je ovršnom ispravom utvrđena obveza na isporuku određene količine zamjenjivih stvari koje se nalaze kod ovršenika ili treće osobe, ovrha se provodi na način propisan za ovrhu radi predaje određenih stvari. Ako se stvari ne nađu ni kod ovršenika ni kod treće osobe, ovrha se provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o ovrsi radi predaje određene stvari.
Prigodom procjene vrijednosti stvari uzima se u obzir potreba njihove nabave na drugoj strani. Ako tijekom ovršnoga postupka dođe do promjene vrijednosti zamjenjivih stvari, ovrhovoditelj može zatražiti od suda novu procjenu te naložiti ovršeniku plaćanje razlike u vrijednosti. Naknadu štete koja mu je nanesena time što mu predaja, odnosno isporuka stvari nije obavljena ovrhovoditelj može tražiti od ovršenika u posebnoj parnici.

Ovrha upisivanjem prava u javnu knjigu je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave kojom je utvrđena tražbina na zasnivanja određenog prava uknjižbom u javnu knjigu, a i radi prijenosa, ograničenja ili ukidanja prava upisanoga u javnu knjigu. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud koji vodi javnu knjigu u koju treba obaviti upis.
Ovrha se provodi tako da sud odredi da se u javnoj knjizi obavi odgovarajući upis, koji se zatim provodi po službenoj dužnosti. Kada ovršenik nije upisan kao nositelj prava, upis prava ovrhovoditelja može se obaviti ako ovrhovoditelj, uz prijedlog za ovrhu, podnese dokaz, u skladu s pravilima po kojima se vodi odgovarajuća javna knjiga, da je pravni prednik ovršenika osoba koja je upisana kao nositelj prava.
Ako je ovrhovoditelj ovršnom ispravom ovlašten tražiti u odnosu na ovršenika upis založnoga ili nekoga drugog prava na upisanom pravu, osim prava vlasništva ili drugoga upisanog osnovnoga prava, ovrhovoditelj može u prijedlogu za ovrhu zahtijevati da se pravo vlasništva ili drugo osnovno pravo upiše na ovršenika, a zatim da se obavi upis njegova prava založnoga ili drugog adhezijskoga prava, ako podnese dokaz, u skladu s pravilima po kojima se javna knjiga vodi, da je ovršenik stekao pravo vlasništva ili drugo osnovno pravo.

Ovrha zbog ponovnog smetanja posjeda je poseban ovršni postupak koji se provodi na temelju ovršne isprave donesene u parnici zbog smetanja posjeda kada ovršenik nakon provedbe ovrhe ili nakon što sam ispuni obvezu ponovno učini smetanje posjeda koje se u biti ne razlikuje od prijašnjega. Za tu ovrhu mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi.
Ovrha se provodi tako da sud, na prijedlog ovrhovoditelja, na temelju iste ovršne isprave, ako je njome zabranjeno takvo buduće ponašanje, donosi novo rješenje o ovrsi radi uspostave prijašnjega stanja, ako je to potrebno, i zapriječuje ovršeniku izricanjem novčane kazne ako ponovno počini smetanje posjeda. U tome se slučaju na odgovarajući način primjenjuju pravila o ovrsi radi ostvaraenja tražbine na trpljenje ili nečinjenje.
Donošenje rješenja o ovrsi kojim će se ovršeniku zaprijetiti novčanom kaznom ovrhovoditelj može predložiti već u prvom prijedlogu za ovrhu na temelju rješenja zbog smetanja posjeda kojim je ovršeniku zabranjeno ponovno takvo ponašanje. Prijedlog za ovrhu zbog ponovnog smetanja posjeda ovrhovoditelj može podnijeti u toku od trideset dana od dana saznanja za ponovno smetanje posjeda, a najkasnije u roku od jedne godine nakon ponovljenoga smetanja.

Ovršni postupak (engl. execution procedure, enforcement procedure, njem. Exekutionsverfahren, Zwangswollstreckungsverfahren, fr. exécution forcée) je poseban građanski postupak po kojemu sudovi prisilno ostvaruju tražbine (prava na neko davanje, činjenje, nečinjenje, trpljenje) na temelju ovršnih ili vjerodostojnih isprava.
Opće stvarno nadležni u ovršnom postupku su općinski sudovi; trgovački sudovi nadležni su određivati i provoditi ovrhu na temelju odluka koje su donijeli u prvom stupnju, provoditi postupak priznanja i izvršenja stranih sudskih i arbitražnih odluka u trgovačkim stvarima te određivati i provoditi ovrhu na temelju vjerodostojnih isprava u pravnim stvarima u kojima postoji njihova nadležnost u parničnom postupku.
Ovršni postupak u prvom stupnju vodi i odluke donosi sudac pojedinac, a u drugom stupnju vijeće sastavljeno od tri suca. Ako se o prisilnom ispunjenju ili osiguranju nekih tražbina odlučuje u parničnom, kaznenom ili nekom drugom sudskom postupku, takve odluke sud donosi u sastavu u kojemu vodi odnosni sudski postupak.
Ovršni postupak pokreće se prijedlogom ovrhovoditelja. Kada su zakonom određeno tijelo ili osoba koja nije nositelj određene tražbine ovlašteni pokrenuti postupak radi njezina ostvarenja, to tijelo, odnosno osoba imaju u postupku položaj ovrhovoditelja.
Ovršni postupak pokreće se i po službenoj dužnosti kada je to zakonom izrijekom određeno. Ako je postupak pokrenut prijedlogom nekoga tijela ili osobe koja nije nositelj tražbine, odnosno po službenoj dužnosti, radi ostvarenja tražbine određene svote, ta osoba može u postupku sudjelovati s ovlastima ovrhovoditelja, ali ne može poduzimati radnje koje bi sprečavale provedbu postupka pokrenutoga po prijedlogu određenoga tijela ili osobe, odnosno po službenoj dužnosti. Ako tijelo ili osoba, koji nisu nositelji tražbine odluče povući prijedlog kojim je postupak pokrenut, odnosno ako sud odluči obustaviti postupak pokrenut po službenoj dužnosti, osoba radi čije je tražbine postupak pokrenut može preuzeti vođenje postupka. Kada su po zakonu neko tijelo ili osoba dužni dostaviti sudu određenu ovršnu ispravu ili ga na drugi način obavijestiti o postojanju razloga za pokretanje ovršnoga postupka po službenoj dužnosti, oni u tim postupcima nemaju položaj stranke.
U ovršnom postupku sud u pravilu postupa na temelju podnesaka i drugih pismena (načelo pismenosti). Načelo kontradiktornosti nije određujuće. Ročišta se održavaju kad je to zakonom određeno ili kad sud smatra da je održavanje ročišta svrhovito. O ročištu, umjesto zapisnika, sudac može sastaviti službenu bilješku. Sud saslušava izvan ročišta stranku ili sudionika u postupku ako je to predviđeno zakonom ili ako smatra da je to potrebno radi razjašnjenja pojedinih pitanja ili izjašnjenja o nekom prijedlogu stranke. Izostanak jedne ili obiju stranaka te sudionika s ročišta, ili njihovo neodazivanje pozivu suda radi saslušanja, ne sprečava sud da i dalje postupa. Nema mirovanja postupka.
Odluke o ovršnom postupku sud donosi u obliku rješenja ili zaključka. Zaključkom se izdaje nalog sudskom ovršitelju za provedbu pojedinih radnji te odlučuje o upravljanju postupkom i o drugim pitanjima kada je to izrijekom predviđeno. Zaključak u drugom stupnju donosi predsjednik vijeća. Protiv rješenja donesenoga u prvom stupnju dopuštena je u pravilu samostalna žalba, i to u roku od osam dana. Protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave može se izjaviti prigovor.
Žalba u pravilu nije suspenzivna. Rješenje kojim se žalba odbija i prvostupanjsko rješenje potvrđuje, odnosno kojim se prvostupanjsko rješenje preinačuje, pravomoćno je. U ovršnom postupku revizija nije dopuštena. Ponavljanje postupka također nije dopušteno, uz izuzetak da ovršenik tim pravnim sredstvom može pobijati dio rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim mu je naloženo da namiri tražbinu. Povrat u prijašnje stanje dopušten je samo zbog propuštanja roka za žalbu i prigovor.
Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek. Na ovršni postupak supsidijarno se primjenjuju pravila o parničnom postupku. Pravila o ovršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju i na postupak osiguranja.

Ovršno pravo (njem. Vollstreckungsrecht, Exekutionsrecht) je u širem smislu, sustav pravnih pravila koja uređuju postupak po kojemu sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak; ovrha) i osiguranje tražbine (postupak osiguranja) te materijalnopravne odnose koji nastaju u vezi s provedbom tih postupaka; ovršno pravo uređuje i neke slučajeve javnobilježničkog osiguranja tražbina vjerovnika; u užem smislu, sustav pravnih pravila koja uređuju postupak po kojemu sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava te materijalnopravne odnose koji nastaju u vezi s provedbom tog postupka.
Supsidijarni izvor sudskog ovršnog procesnog prava su pravila parničnog procesnog prava. Supsidijarni izvor sudskog ovršnog materijalnog prava su odredbe zakona kojima se uređuju.

Ovršnost (njem. Vollstreckbarkeit) je svojstvo određene isprave da se na temelju nje može tražiti ovrha. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje pozitivne tražbine (ili neko davanje ili činjenje) ovršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje (paricijski rok).
Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku, ako zakonom nije drukčije određeno. Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje negativne tražbine – na neko trpljenje ili nečinjenje (propuštanje) – ovršna je ako je postala pravomoćna, osim ako je u ovršnoj ispravi određen poseban rok za usklađivanje ponašanja ovršenika s njegovom obvezom. Dakle, istek paricijskog roka u pravilu nije pretpostavka za ovršnost odluka kojima je naloženo ispunjenje negativne činidbe. Odluka donesena u upravnom postupku ovršna je ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak, dakle u pravilu ako je postala konačna, odnosno istekom paricijskog roka. Na temelju ovršne odluke koja je postala ovršna u jednom dijelu, ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.
Ovrha se određuje na temelju sudske odluke koja nije postala pravomoćna i odluke donesene u upravnom postupku koja nije postala konačna ako je zakonom propisano da žalba ili koji drugi pravni lijek ne zadržava ovrhu. Sudska odnosno upravna nagodba ovršna je ako je tražbina koju prema njoj treba ispuniti dospjela.
Dospijeće tražbine dokazuje se zapisnikom o nagodbi ili javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom. Dospijeće koje se ne može dokazati na navedeni način dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku kojom se utvrđuje dospijeće. Na temelju nagodbe koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.
Javnobilježnička isprava ovršna je ako je dospjela obveza koja je u njoj utvrđena. Ako ta obveza ovisi o uvjetu ili roku koji nije određen kalendarski, za ovršnost javnobilježničkog akta potrebno je da se javnom ispravom ili, ako to nije moguće, pravomoćnom presudom donesenom u parničnom postupku dokaže da je uvjet nastupio ili da je rok protekao.
Odgovarajuća pravila vrijede za solemniziranu privatnu ispravu ili za privatnu ispravu na kojoj je potpis ovjerio javni bilježnik. Na temelju javnobilježničke isprave koja je postala ovršna u jednom dijelu ovrha se može odrediti samo u odnosu na taj dio.

Ovrha radi uspostavljanja prijašnjeg stanja je poseban ovršni postupak koji se provodi u slučaju u kojemu je zbog ponašanja ovršenika protivno obvezi iz ovršne isprave nastala promjena koja nije u skladu s pravom ovrhovoditelja. Za tu ovrhu nadležan je sud na čijem području treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi. Ovrha se provodi tako da ovlašćuje ovrhovoditelja, na njegov prijedlog, da sam, a po potrebi i uz pomoć sudskoga ovršitelja, uspostavi prijašnje stanje na trošak i opasnost ovršenika.
U pogledu polaganja iznosa potrebnoga za podmirenje troškova za uspostavljanje prijašnjega stanja i određivanja konačne visine tih troškova primjenjuju se odredbe o troškovima za ovrhu radi ostvarenja radnje koju može, pored ovršenika, obaviti i druga osoba. Ako je do promjena protivno pravu ovrhovoditelja došlo nakon nastanka ovršne isprave, sud je ovlašten odrediti ovrhu radi uspostave prijašnjeg stanja tek pošto utvrdi da je do promjene došlo zbog ponašanja ovršenika.

Ovršna isprava (njem. Exekutionstitel) je jedna od dviju zakonom utvrđenih osnova za određivanje ovrhe (titulus executionis). Ovršna isprava je kvalificirana, u pravilu, javna isprava određenog sadržaja.
Ovršne mogu biti samo one isprave kojima je to svojstvo izrijekom priznato zakonom (načelo legaliteta):
1. ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba;
2. ovršna odluka donesena u upravnom postupku i ovršna upravna nagodba sklopljena u tom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno;
3. ovršna javnobilježnička isprava.
Sudskom odlukom smatra se presuda, rješenje, platni nalog te druga odluka donesena u postupku pred sudom (uključujući prekršajni) i izbranim sudom, a sudskom nagodbom smatra se nagodba sklopljena u postupku pred tim sudovima. Odlukom upravnoga tijela smatra se rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli tijelo državne uprave ili pravna osoba s javnim ovlastima, a upravnom nagodbom smatra se nagodba zaključena u upravnom postupku pred tim tijelom, odnosno pred tom osobom. Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, obujam i vrijeme ispunjenja obveze.
Dakle, obveza radi čijeg se ostvarenja ovrha traži mora u ovršnoj ispravi biti definirana u subjektivnom, objektivnom i vremenskom smislu. Ona mora biti bezuvjetna. Da bi osoba koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik mogla predložiti ovrhu, mora javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom (dopunska ovršna isprava) dokazati da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku. Na odgovarajući način treba dokazati i prijenos tražbine na pasivnoj strani.
Ako je ovršna isprava odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje (pozitivna činidba), u njoj mora biti određen i rok za dobrovoljno ispunjenje. Ako je obveza ovršenika utvrđena u ovršnoj ispravi uvjetovana prethodnim ili istovremenim ispunjenjem neke obveze ovrhovoditelja ili nastupanjem nekoga uvjeta, sud smije, na prijedlog ovrhovoditelja, odrediti ovrhu ako on izjavi da je svoju obvezu ispunio, odnosno da je osigurao njezino ispunjenje ili da je uvjet nastupio.
Ako ovršenik u pravnom lijeku protiv rješenja o ovrsi istakne da ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu, da nije osigurao njezino ispunjenje ili da uvjet nije nastupio, sud je dužan o ispunjenju ili osiguranju ispunjenja obveze ovrhovoditelja, odnosno o nastupanju uvjeta odlučiti u ovršnom postupku, osim ako odluka o tome ovisi o utvrđivanju spornih činjenica. Ovršna isprava mora imati potvrdu o ovršnosti ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju.

Ovjera (engl. authentication, njem. Beglaubigung) jepostupak kojim se pred mjerodavnim državnim tijelom potvrđuje vjerodostojnost potpisa i rukopisa određene osobe, vjerodostojnost određene isprave, ili se potvrđuje vjerodostojnost potpisa osobe koja je ispravu potpisala i vjerodostojnost pečata stavljenog na ispravu.
Ovjera prijepisa obavlja se na temelju usporedbe s izvornom ispravom. Prijepis se mora u svemu slagati s izvornom ispravom. U našem i općenito u germanskim pravnim sustavima ovjere se obavljaju preko javnog bilježnika (notara). U anglosaksonskim pravima ovjere obično čini solicitor.

Ovisno društvo (engl. dependant enterprise) je pravno samostalno društvo, na koje neko drugo društvo (vladajuće društvo) ima neposredno ili posredno prevladavajući utjecaj.

Ougija (MRO) je novčana jedinica Mauritanije, dijeli se na 100 homa.

Otvoreni ugovori su u pravilu složeni ugovori međunarodnog trgovačkog prava koji sadrže odredbe hardshipa, odnosno izmjena ugovora u slučaju promijenjenih okolnosti. Tim odredbama se, pored mogućnosti izmjena i prilagođavanja ugovora i nabrajanja slučajeva koji se smatraju događajima koji mijenjaju izvorne okolnosti ugovora, utvrđuje i točno razrađen plan izmjena ugovora. Izmjene se mogu odnositi na reviziju cijene, garancije monetarnih rizika, produljenje rokova i dr.
Stupanj točnosti takvih ugovora odredaba ovisi o prirodi i sadržaju ugovora. Sa strogog ugovornopravnog stajališta ne radi se o izmjenama ugovora već o sastojku ugovora ugrađene prilagodljivosti manje-više normalnim i redovitim pojavama promjena na tržištu. U slučaju otvorenih ugovora nije potrebno pregovarati o izmjenama i prilagođavanju ugovora događajima koji su predviđeni ugovorom i koji su stvarno nastupili. Odredbe o prilagođavanju od tada vrijede umjesto izvorno ugovorenih uvjeta ugovora.

Otvoreni investicijski fond je zasebna imovina, bez pravne osobnosti, što ga uz odobrenje Komisije za vrijednosne papire osniva društvo za upravljanje fondovima, kojemu je predmet poslovanja isključivo prikupljanje novčanih sredstava izdavanjem i javnom prodajom dokumenata o udjelu. Obveza fonda je da u svakom trenutku bezuvjetno otkupi izdane udjele.

Otvaranje stečajnog postupka (njem. Eröffnung des Konkurses) je granični stadij između prethodnoga stečajnoga postupka i stečajnog postupka u užem smislu, u kojemu se odlučuje o određivanju i provedbi stečaja. Pošto primi izvještaj stečajnog suca, odnosno privremenoga stečajnog upravitelja, te mišljenje vještaka o nesposobnosti za plaćanje i dužnikovoj prezaduženosti, stečajno vijeće određuje ročište radi rasprave o uvjetima za otvaranje stečajnoga postupka, na koje se pozivaju predlagatelj, zastupnici po zakonu dužnika pravne osobe, odnosno dužnik pojedinac, privremeni stečajni upravitelj te, po potrebi, vještaci. Na tom se ročištu ispituje i mogućnost preuzimanja duga. Već na tom ročištu ili najkasnije u roku od tri dana nakon njegova zaključenja stečajno vijeće dužno je donijeti rješenje u otvaranju stečajnoga postupka ili o odbijanju prijedloga za otvaranje toga postupka. U tom drugom rješenju treba odrediti i tko je dužan snositi troškove postupka.
Protiv rješenja o otvaranju stečajnoga postupka žalbu mogu podnijeti zastupnik po zakonu dužnika pravne osobe, odnosno dužnik pojedinac. Ako se utvrdi da je dužnik do završetka prethodnoga postupka postao sposoban za plaćanje, postupak se obustavlja, a troškovi provedenoga postupka snosi dužnik.
U rješenju o otvaranju stečajnoga postupka stečajno vijeće imenuje stečajnoga upravitelja. Tim se rješenjem pozivaju vjerovnici da u određenom roku stečajnom upravitelju prijave svoje tražbine. Taj rok ne može biti kraći od petnaest dana niti duži od tri mjeseca. Rješenjem u otvaranju stečajnoga postupka nad imovinom dužnika pojedinca pozivaju se dužnikovi dužnici da svoje obveze više ne ispunjavaju izravno dužniku nego stečajnom upravitelju za stečajnoga dužnika. U rješenju o otvaranju stečajnoga postupka posebno se određuje upis otvaranja stečajnoga postupka u sudski, odnosno obrtni registar, u zemljišne knjige, upisnik brodova, upisnik zrakoplova te upisnik prava intelektualnoga vlasništva.
Rješenjem o otvaranju stečajnoga postupka zakazuje se i ročište vjerovnika na kojem se ispituju prijavljene tražbine (ispitno ročište) te ročište vjerovnika na kojem se na temelju izvještaja stečajnoga upravitelja odlučuje o daljnjem tijeku stečajnoga postupka (izvještajno ročište). Ta se ročišta mogu spojiti tako da se najprije održi ispitno ročište, a zatim izvještajno ročište.
Stečajno vijeće može odlučiti da se stečajni postupak otvori bez provedbe prethodnog postupka i bez ispitivanja postojanja razloga za otvaranje toga postupka, ako je prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka podnio stečajni dužnik ili likvidator. Ako tijekom prethodnoga postupka utvrdi da dužnikova imovina koja bi ušla u stečajnu masu nije dovoljna ni za namirenje troškova toga postupka ili je neznatne vrijednosti, stečajno vijeće donosi odluku o otvaranju i zaključenju stečajnoga postupka. U tom se slučaju stečajni postupak ne provodi, a predlagatelj može od svake osobe koja je odgovorna zato što prijedlog za pokretanje stečajnoga postupka nije pravodobno podnesen zahtijevati naknadu predujmljenog iznosa i pretrpljene štete. Na toj je osobi teret dokaza da nije postupala protivno svojim dužnostima i da za to nije kriva.
Ako se stečajni postupak zaključi zato što nema uvjeta za njegovu provedbu, a dužnik nema sredstava ni za pokriće najnužnijih troškova, ta se sredstva isplaćuju na teret državnoga proračuna. O otvaranju stečajnoga postupka vjerovnici se obavještavaju oglasom koji se objavljuje isticanjem na oglasnoj ploči suda istoga dana kada je doneseno rješenje o otvaranju stečajnoga postupka i objavom u Narodnim novinama.
Rješenje o otvaranju stečajnoga postupka dostavlja se predlagatelju, dužniku, bankama kod kojih dužnik ima račune, ispostavi porezne uprave prema dužnikovu sjedištu i državnom odvjetništvu, zatim tijelima koja vode upisnike, odnosno javne knjige o dužniku i njegovoj imovini. Protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka, predlagatelj ima pravo žalbe. Protiv rješenja kojim je prihvaćen prijedlog, pravo na žalbu ima stečajni dužnik.

Otrovna pilula (engl. poison pill) je taktika koju ciljno poduzeće na koje je usmjereno neprijateljsko preuzimanje koristi kako bi se obranilo od preuzimanja na taj način da samo preuzme ili se integrira s drugim poduzećima kako bi postalo financijski ili strukturalno manje atraktivno potencijalnom preuzimaču. Taktika obrane poduzeća od neprijateljskog preuzimanja, na način da se tvrtka učini manje atraktivnom za preuzimanje, metoda zaštite poduzeća od preuzimanja. Cilj menedžmenta je da se pilula učini toliko neukusnom da je potencijalni tražilac neće željeti progutati.

Otpust (oprost) duga (engl. renounciatiory, resignation, njem. Entsagung) je takav prestanak obveznog odnosa kod kojeg vjerovnik izjavi dužniku da neće tražiti njegovo ispunjenje, a dužnik se s time suglasi.
Otpust duga je ugovor, jer je za njegovu valjanost potrebna suglasnost obiju strana, a ne jednostrana izjava volje vjerovnika. Ako dužnik ne pristane da mu se dug oprosti iz bilo kojih razloga (materijalnih, moralnih), izjava vjerovnika nema pravni učinak.
Otpust duga ne smije prouzrokovati neku povredu prava trećih osoba, jer to bi bio ugovor na štetu trećih, a takav ugovor je zabranjen.

Otpravak (njem. Abfertigung) je potpuni prijepis nekog sudskog, upravnog ili javnobilježničkog akta koji je označen kao otpravak i koji u pravnom prometu zamjenjuje izvornik akta.

Otkup poduzeća od strane menedžmenta (engl. management buyout – MBO) je kupnja poduzeća ili otkup njegovih dionica od strane menedžera. MBO se stimulira u tržišnim privredama, kako bi se menedžment poduzeća u još većoj mjeri učinio odgovornim za poslovne rezultate.

Otkup poduzeća od strane zaposlenih (engl. employee buyout – EBO, njem. Firmenaufkauf durch Betriebsangehörige, Verkauf des Betriebs an Teile der Belegschaft) je način otkupa državnih poduzeća koja su suočena s teškoćama u poslovanju, pa ih otkupljuju njihovi zaposlenici. Veoma čest način otkupa poduzeća, odnosno kupnje njegovih dionica od strane zaposlenih u slučajevima privatizacije državnih poduzeća u bivšim socijalističkim zemljama, pa i u nas.
Poznat način otkupa poduzeća i u tržišnim privredama, najčešće državnih poduzeća koja su zapala u nepremostive poslovne teškoće, pa se po povoljnijoj cijeni nude na prodaju radnicima zaposlenim u njima. Ne samo u povijesti kompanija već i danas taj način otkupa poduzeća veoma je raširen način centralizacije proizvodnje odnosno kapitala.

Otkup poduzeća (engl. buyout) je način stjecanja poduzeća, odnosno promjene vlasnika nad poduzećem kupnjom poduzeća ili otkupom njegovih dionica. To je poslovna operacija kupnje poduzeća. Obično se kupuje kontrolni paket dionica. Buyout može se odnositi na menedžera management buyout – MBO) ili na zaposlene (employee buyout – EBO). Kupnja poduzeća ili otkup njegovih dionica najčešće se obavlja uz pomoć financijske poluge, odnosno kredita. Takav način otkupa poznat je pod nazivom leverage buyout – LBO.

Osnivačka glavnica (engl. share capital, njem. Aktienkapital) je iznos kapitala potreban za osnivanje i početak rada društva. Dijeli se na određeni broj dionica u dioničkom društvu, odnosno na određeni broj udjela u društvu s ograničenom odgovornošću.

OTC (krat. od engl. over-the-counter market, njem. OTC market, Freiverkehr) ili OTC-tržište; izvanburzovna prodaja dionica na sekundarnom tržištu vrijednosnih papira.

Osigurljiva vrijednost (engl. insurable value), stvarna vrijednost osigurljivog interesa izraženog u novcu koji je pravno dopušteno osigurati. Od tog pojma valja razlikovati vrijednost osiguranog interesa. To je vrijednost interesa izraženog u novcu koji je osiguran. Za odnos stranaka relevantni su pojmovi: vrijednost osiguranog predmeta i osigurana vrijednost. Vrijednost osiguranog predmeta je ugovorena ili stvarna vrijednost osiguranog predmeta.

Osigurana vrijednost je iznos (svota) naveden u ugovoru ili polici osiguranja na koji je sklopljeno osiguranje. Ta vrijednost može biti jednaka, veća ili manja od ugovorene ili stvarne vrijednosti osiguranog predmeta.

Osiguravateljno dioničko društvo (engl. insurance joint stock company, njem. Versicherungsaktiengesellschaft) je dioničko društvo za osiguranje propisani je oblik poduzeća za obavljanje djelatnosti osiguranja, uz društvo za uzajamno osiguranje, vlastito društvo za osiguranje i javno društvo za osiguranje.
Ono je dioničko društvo prema Zakonu o trgovačkim društvima (ZTD), ali podliježe i posebnim odredbama Zakona o osiguranju. Najmanji iznos temeljnog kapitala (čl. 12. ZO) mora biti uplaćen u novcu, ali prema odredbama ZTD određeni iznos iznad toga može biti neuplaćen. Organi društva su nadzorni odbor, uprava i skupština dioničara, te revizor. Dioničkom društvu za osiguranje odobrenje za rad izdaje Direkcija za nadzor društava za osiguranje (čl. 13. ZO), a ona i nadzire njegovo poslovanje (čl. 55. ZO).

Osiguravateljna burza (engl. insurance exchange, njem. Versicherungbörse) je pojam kojim se u imovinskom osiguranju označava poslovni sastanak osiguravatelja, posrednika osiguranja i ostalih osoba zainteresiranih za osiguranje (brodovlasnici, trgovci), na kojem se vrši ponuda i plasman osiguranja.
Najvažniji su, a ujedno i najstariji, londonski burzovni sastanci koji se održavaju u okviru londonskog Lloyda. Kako je današnji Lloyd zapravo korporacija, odnosno zajednica osiguravatelja udruženih radi vođenja poslova osiguranja, na burzovnom sastanku osiguravatelji članovi Lloyda, prema vlastitoj ocjeni i interesu, preuzimaju u osiguranje pojedine rizike ili dijelove rizika.
Ponuda rizika za osiguranje vrši se samo preko Lloydovih posrednika, tj. brokera. Iako su poslovi Lloyda najopsežniji iz područja pomorskog osiguranja, Lloyd preuzima i ostale rizike iz drugih vrsta osiguranja. U poslovima posredovanja za osiguranje robe u prijevozu i uskladištenju poznati su centri u Londonu, Hamburgu, Amsterdamu i drugdje.

Osiguravateljna bilanca (engl. balance sheet, njem. Bilanz, Versicherungsbilanz) je bitan dio financijskih izvještaja osiguravateljnih poduzeća. Bilanca je propisani pregled imovine, sredstava (aktiva) i izvora, obveza (pasiva) na koncu svake godine i ima za rezultat iskazan bilančni dobitak ili gubitak. Pregled se temelji na propisanoj shemi u Zakonu o računovodstvu.
Aktiva je zbroj svih predmeta imovine, dakle upotreba kapitala, a pasiva izvješćuje o kapitalu koji je poduzeću stavljen na raspolaganje, bilo od dioničara (vlastiti kapital, temeljna glavnica u dioničkom društvu) ili od članova u društvu za uzajamno osiguranje ili od trećih (tuđi kapital, odnosno obveze). Veoma važnu poziciju u osiguravateljnoj bilanci imaju rezerve (pričuve) koje pripadaju poduzeću i povećavaju njegova vlastita sredstva (uz temeljnu glavnicu to čini i neraspoređena dobit).
Zakon o osiguranju i nadzorna vlast posvećuju posebnu pozornost veličini vlastitih, neopterećenih sredstava, koja su dodatno jamstvo da će osiguravateljno poduzeće trajno ispunjavati preuzete obveze prema osiguranicima. Stoga su u Zakonu o osiguranju propisane odredbe i ograničenja za ulaganje sredstava osiguranja, koja nisu propisana za ostala dionička društva s drugačijim gospodarskim ciljevima.

Osiguravatelj (engl. insurer, njem. Versicherer) je pravna osoba koja se bavi osiguranjem. Mogući su sljedeći organizacijski oblici osiguravatelja: društvo uzajamnog osiguranja, dioničko društvo vlastito društvo za osiguranje i javno društvo za osiguranje.

Osiguranje povezano s investicijskim fondovima (engl. unit-linked insurance) je osiguranje života u kojem rizik ulaganja gotovo u potpunosti snosi ugovaratelj osiguranja. Postala su veoma popularna sredinom osamdesetih godina zbog svoje fleksibilnosti.
Dijelom premije osiguranja kupuju se udjeli u investicijskom fondu, a dijelom se pokrivaju administrativni troškovi i trošak rizika smrti. Vrijednost ugovorene svote ovisi o rezultatima ulaganja. U osiguranjima koja pokrivaju rizik smrti najčešće postoji garantirana minimalna ugovorena svota za slučaj smrti. Osiguranja povezana s investicijskim fondovima obično su osiguranja na cijeli život i osiguranja za slučaj smrti i doživljenja.

Opcije (engl. options, njem. Option) su pismene punomoći kojima njihov izdavatelj daje kupcima pravo na kupnju i/ili prodaju određenog paketa vrijednosnih papira u određenom vremenu i po utvrđenoj cijeni. To su samostalni vrijednosni papiri uvedeni i na tržište kapitala. Engleski burzovni izraz za premiju.

Operativna dobit ili gubitak (engl. operating income or loss, njem. Betriebseinkommen oder Verlust) je dobit ili gubitak zrakoplovne kompanije koji nastaje kao rezultat obavljanja usluga zračnog prometa prije podmirenja poreza na dobit, a zasniva se na ukupnim operativnim prihodima i ukupnim operativnim troškovima.

Operativni leasing –Kod operativnog leasinga predmet najma ostaje u vlasništvu davatelja najma (leasing tvrtke) za cijelo vrijeme njegovog trajanja ali se po njegovu isteku može prodati trećim osobama. Vrijednost predmeta leasinga obračunva se u neto iznosu bez PDV-a koji se plaća u jednakim mjesečnim obrocima za cijelo vrijeme trajanja najma. Troškovi operativnog leasinga priznaju se kao troškovi poslovanja i umanjuju osnovicu za plaćanje poreza na dobit. Knjigovodstveno se vrijednost operativnog leasinga ne iskazuje u bilanci zaduženosti čime se ne smanjuje vrijednost tvrtke. Prilikom ugovoranja obvezna je uplata jamčevine davatelju najma koja se iskazuje u % inicijalne vrijednosti predmeta leasinga. Po isteku leasing ugovora predmetna oprema ili nekretnina može se zamijeniti drugom – novom i modernijom.

Operativni novčani tok (engl. operational cash flow) govori o opsegu samofinanciranja poduzeća izvorima novčanog toka kao rezultatima osnovne, poslovne aktivnosti. Njegova veličina omogućuje stvaranje suda o podrijetlu i veličini ostvarenog novčanog toka, snazi prihoda i sposobnosti samofinanciranja, ali ne govori ništa o načinima uporabe tako stvorenih sredstava. Nedostaci operativnog novčanog toka – onemogućavanje spoznaje o promjeni vanjskih izvora financiranja, te onemogućavanje uvida u načine korištenja novca – uklanjaju se primjenom ukupnog novčanog toka, kojeg je on dio.
Operativni novčani tok govori o financijskim sredstvima čiji je izvor u poslovnoj aktivnosti, tj. on je razlika između primitaka iz poslovne aktivnosti (prodaja za gotovinu proizvoda i usluga, naplaćena potraživanja od prodaje, ostali primici s temelja prihoda) i izdataka vezanih uz poslovnu aktivnost (gotovinske isplate za materijal i usluge, isplata plaća, plaćeni porezi, ostali izdaci poslovne aktivnosti). Operativni novčani tok može se povećati porastom primitaka zbog porasta realiziranih količina, porasta prodajnih cijena, promjenom asortimana i povećanjem udjela proizvoda s visokim postotkom doprinosa novčanom toku ali to povećanje može uslijediti i kao rezultat smanjenja poslovnih izdataka. U tome i jest velika prednost i važnost operativnog novčanog toka u upravljanju i odlučivanju u poduzeću, pogotovu u procesu proizvodnje gdje operativni novčani tok postaje objektivnim instrumentom politike proizvodnje i oblikovanja asortimana.

Operativni proračun (engl. operating budget) je plan prema kojem se alociraju financijska sredstva svim centrima odgovornosti u organizaciji, a najčešće se sastavlja za jednogodišnje razdoblje. Operativni proračun sadrži procijenjenu količinu proizvoda i usluga koje organizacija namjerava proizvesti, kao i sredstva koja su joj za to potrebna. Proračun izdataka, proračun prihoda i proračun profita najučestalije su vrste operativnog proračuna.

Oportunitetni troškovi (engl. opportunity costs, njem. Alternativkosten, Opportunitätskosten) predstavljaju fiktivni dobitak, odnosno gubitak, koji nastaje ulaganjem sredstava upravo u jedan određeni a ne neki drugi projekt.
Ako se 100 jedinica uloži u projekt A, dobiva se dobit od 10 jedinica, a isti iznos sredstava uložen u projekt B ostvaruje dobit od 15 jedinica. Razlika od 5 jedinica je oportunitetni trošak ili korist, ovisno o tome u koji su projekt sredstva uložena.

Oporeziva vrijednost (engl. assessed value) je utemeljena propisima kojima se određuje oporezivanje imovine. Pravila za određivanje ove vrijednosti mogu široko varirati u poreznim zakonodavstvima, a mogu ali i ne moraju uzimati u obzir tržišnu vrijednost imovine koja se procjenjuje za porezne potrebe.
Upotreba ovog koncepta vrijednosti ograničena je i nema znatnije veze s ostalim konceptima vrijednosti, ali može utjecati na poslovne odluke u vezi s raspolaganjem određenim imovinskim oblicima.

OR (engl. overriding commission) je u reosiguranju provizija koju reosiguravatelj kao retrocesionar plaća retrocedentu. Ona predstavlja daljnje smanjenje riziko premije, jer su prethodno originalne premije već umanjene za proviziju koju je retrocedent dao reosiguraniku.

Ordinary loss je engleski izraz za uobičajeni (redoviti, prirodni) gubitak u težini ili zapremini robe za vrijeme prijevoza ili uskladištenja do kojeg dolazi zbog posebnih svojstava te robe. Prema institutskim klauzulama za osiguranje robe, iz osiguranja su isključene štete nastale zbog normalnog curenja (ordinary leakage), redovitog gubitka u težini ili zapremini (ordinary loss) i uobičajenog habanja osiguranog predmeta (wear and tear).
Sa stajališta osiguranja te opasnosti nisu rizik jer je njihov nastup neizbježan i zato predvidiv. Zbog toga te štete nisu pokrivene osiguranjem “svih rizika”. Posebnim ugovornim utanačenjem moguće je osigurati i te rizike. Visina normalnog gubitka robe nije uvijek ista. Ona varira ovisno o vrsti robe, dužini puta, stanju tereta prije prijevoza, klimatskim uvjetima prijevoza, načinu slaganja i sl.

Oročeni depozit (engl. time deposit, njem. Zeitdeposit) predstavlja novčana sredstva na posebnim depozitnim računima banaka čije se upotrebe deponent odriče na određeno dogovoreno vrijeme. Sredstva oročenih – ročnih depozita ne mogu se koristiti za svakodnevna plaćanja.
Depozit na neodređeno vrijeme uz otkazni rok mogu se koristiti tek istekom ugovorenog roka od pismene obavijesti o otkazu depozita. Depoziti na određeno vrijeme koriste se tek istekom tog vremena. Ročni depozit može se razročiti samo u rijetkim, ugovorom predviđenim prilikama. U slučaju razročavanja obračunava se niža paralizirajuća kamatna stopa od one predviđene za oročeni depozit, koja je inače viša nego na druge vrste depozita. Visina kamatne stope na oročene depozite raste usporedo s dužinom roka oročavanja depozita.

Ortaštvo (engl. partnership, njem. Gesellschaft nach bürgerlichem Recht, einfuche Gesellschaft) je društvo za zajedničko tečenje, ugovorom zasnovan obveznopravni odnos kojim se ugovorne stranke obvezuju udružiti svoj trud (rad) i/ili svoju imovinu u cijelosti ili djelomice radi postizanja nekog zajedničkog cilja, bez stvaranja novog subjekta.
Ortaci mogu biti fizičke i pravne osobe koje se moraju dogovoriti o zajedničkom cilju ortaštva. Izostane li takav dogovor, ne postoji ortaštvo. Svrha ortaštva mora biti dopuštena. Mora postojati sporazum makar i o labavoj zajedničkoj organizaciji preko koje svaki ortak ima određeni utjecaj i pravo sudjelovanja pri odlučivanju, ali čime se ne stvara pravna osoba. Ortaštvo ne može biti stranka u parničkom postupku, ne može biti upisano u zemljišne knjige, a i u stečajnom postupku subjekti su ortaci, a ne ortaštvo.
U sporu između ortaštva i trećih svi ortaci su tužitelji i tuženici. Tuži l i ortak u sporu s društvom, postavlja zahtjev protiv svih ostalih ortaka. U načelu svi ortaci upravljaju društvom, pri čemu se razlikuju poslovi redovitog upravljanja (održavanje i popravci stvari i sl.) i poslovi izvanrednog upravljanja (otuđenje zajedničke stvari, zasnivanje hipoteke i sl., pri čemu je potrebna suglasnost svih ortaka). Ortaci mogu povjeriti upravljanje jednom ili više ortaka ili nekom trećem. Imovinu ortaštva čine ulozi ortaka (glavnica), te imovina stečena poslovanjem ortaštva. Udjeli ortaka u dobitku i gubitku utvrđuju se ugovorom, a ako nisu utvrđeni, svaki ortak ima jednak udio u dobiti i gubitku.

Osigurana svota (engl. sum insured, amount insured, njem. Versicherungssumme); u ugovorima o osiguranju redovito se navodi svota osiguranja, odnosno vrijednost osiguranog predmeta. Često se polica osiguranja u kojoj je navedena ugovorena vrijednost osiguranog predmeta naziva valutirana polica (engl. valued policy).
Ako vrijednost nije ugovorena, izdana polica naziva se nevalutiranom policom (engl. unvalued policy), što je danas u praksi gotovo napušteno. U praksi se vrijednost osiguranog predmeta označava tako da se u polici izričito navede da se radi o ugovorenoj vrijednosti stavljanjem riječi “so valued” (tako procijenjeno) kod robe, odnosno riječi “valued at” (procijenjeno na) kod osiguranja brodova.
Najčešće će u praksi biti situacija da je vrijednost osiguranog predmeta jednaka njegovoj stvarnoj vrijednosti, ali moguća su i odstupanja od tog načela (nadosiguranje, podosiguranje).

Osigurane obveznice (engl. secured bonds, njem. gesicherte Schuldverschreibungen) su obveznice čija je tražbina osigurana. Osiguranje može biti realnom imovinom, ili idealnim oblikom imovine.
Razlikuju se obveznice osigurane hipotekom, zalogom opreme ili garancijama trećih osoba, odnosno idealnim oblikom vlasništva prezentiranim u vrijednosnim papirima dužnika ili njegovih garanata.

Osigurani rizik (engl. insured risk, njem. versichertes Risiko) je element ugovora o osiguranju; događaj s obzirom na koji je sklopljeno osiguranje. Pojmom rizik podrazumijeva se budući neizvjesni događaj nastao nezavisno od isključive volje osiguranika zbog kojeg osiguranik može pretrpjeti materijalnu štetu. Pod događajem se razumijeva vanjski događaj, odnosno nezgoda (engl. fortuity) koji ima za posljedicu gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta.
Posljedica ostvarenja osiguranog rizika jest osigurani slučaj. On se ogleda u štetnoj promjeni postojećeg stanja izazvanog uzrokom. Rizik u odnosu prema šteti predstavlja njezin uzrok. Sklapanjem ugovora o osiguranju osiguravatelj preuzima na sebe snošenje štetnih posljedica ostvarenja osiguranog rizika. Relevantni su samo oni uzroci koji su osigurani (osigurani rizici). Osiguranjem su pokrivene sve štete nastale zbog osiguranih rizika.
U okviru pomorskog osiguranja osiguravaju se pomorski, odnosno transportni rizici. To su one opasnosti kojima su izložena prijevozna sredstva i roba za vrijeme prijevoza.
Ugovoriti se može osiguranje:
a) pojedinih rizika
b) svih rizika
Osigurani rizici redovito su popisani u uvjetima osiguranja.

Osiguranik (engl. insured, njem. Versicherte) je osoba koja se kod osiguravatelja osigurava za slučaj nastupa određenog rizika. Osiguranik, odnosno neka druga osoba umjesto njega, dužan je uplaćivati premiju osiguranja kojom se, na načelima zajedničkog snošenja rizika, prikupljaju sredstva za provođenje osiguranja.

Osiguranje (njem. Versicherung) je pravni odnos između osiguranika i osiguravatelja u kojem se na načelu zajedničkog snošenja određenog rizika osiguravatelj obvezuje osiguraniku, isplatom određenog novčanog iznosa ili priznanjem nekog drugog prava, naknaditi štetu proizašlu iz nastupa osiguranog rizika, a osiguranik ili neka druga osoba se obvezuje da će platiti premiju osiguranju kojom se prikupljaju sredstva za podmirenje prava koja proizlaze iz nastupa osiguranog rizika.
Osiguranjem se smanjuju gubici koje pojedinac ima iz nastupa nekog štetnog događaja, raspodjelom tih gubitaka na veći broj osoba. Sjedinjavanjem financijskih doprinosa (premija) većeg broja osiguranika i troškova isplate naknade nastalih šteta, osiguravatelj je u mogućnosti daleko lakše podmiriti štete nastale u nekom razdoblju nego što je to u mogućnosti bilo koji pojedinac samostalno.

Osiguranje (jamstvo) u ovršnom postupku i postupku osiguranja može biti gotov novac, iznimno bankarska garancija, vrijednosni papiri koji imaju burzovnu vrijednost te dragocjenosti čiju je vrijednost lako utvrditi na tržištu i koje se mogu brzo i jednostavno unovčiti, koje u ovršnom postupku ili postupku osiguranja polaže jedna od stranaka kao sigurnost protivnoj strani da će moći naknaditi štetu ili troškove koji će joj biti izazvani provedbom nekog postupka ili neke radnje.
Republika Hrvatska i jedinice lokalne samouprave i uprave te državna tijela nisu dužni dati osiguranje kad u postupku sudjeluju kao stranke. Na danom osiguranju protivna stranka stječe zakonsko založno pravo. Kada sud u ovršnom postupku ili postupku osiguranja odluči o pravu protivne stranke na naknadu štete ili troškova postupka u vezi s radnjom zbog poduzimanja koje je osiguranje dano, na njezin će prijedlog istim rješenjem odlučiti i o naplati utvrđene tražbine iz toga osiguranja.

Osiguranje hipoteke (engl. mortgage insurance, njem. Hypothekenversicherung) štiti hipotekarnog vjerovnika od gubitka glavnice i kamata u slučaju da hipoteka u cijelosti ili djelomično ne prođe na dražbi. Olakšava vjerovniku da dođe do novca, jer hipotekarni vjerovnik zaključenjem osiguranja hipoteke nema nikakav rizik.
Premija se najčešće obračunava i plaća prema vjerojatnosti s kojom će osiguravatelj doći u posjed hipoteke. Za brodove postoji poseban oblik osiguranja hipoteke.

Osiguranje izvoznih kredita naziva se u praksi i osiguranje izvoznih potraživanja. Razvilo se kao posebna grana osiguranja osobito posljednjih pedeset godina. U najužem smislu, pod osiguranjem izvoznih kredita smatra se takva vrsta osiguranja u kojem izvoznik kao vjerovnik zaključuje s osiguravateljem ugovor, prema kojem se osiguravatelj obvezuje da će platiti potraživanja od inozemnog dužnika ako ovaj zbog nekih razloga ne izmiri svoju obvezu.
Njemačka, engleska i francuska literatura smatra osiguranjem izvoznih kredita samo ovaj oblik osiguranja (delkredere). Naši autori uz ovaj uži pojam, pod osiguranje izvoznih kredita u širem smislu podvode i kaucijsko osiguranje. Počeci osiguranja izvoznih kredita javljaju se polovinom prošlog stoljeća u Francuskoj (L’Union du Commerce 1849., Credit Commercial 1855.), kasnije i u Velikoj Britaniji (The Ocean Accident and Guarantee Corporation 1885.) i SAD (United States Credit System Company 1899.). Poslije Prvog svjetskog rata osiguranje izvoznih kredita dobiva novi zamah, pa se tako 1917. godine osniva u Njemačkoj (Hermes Kredit Versicherungs, A.G.), 1918. u Velikoj Britaniji (The Trade Indennity Company Ltd.), u Nizozemskoj 1925. (Nederlandsche Credit verzekering), Švedskoj 1928. (Svensna Credit), Belgiji 1929. (Belge d’Assurance de Credits).
Sve veći razvitak gospodarstva i međunarodne razmjene i sve veća borba za međunarodna tržišta, posebno u manje razvijene zemlje, povećali su rizike naplate kredita i tako učinili sve značajnijim osiguranje izvoznih kredita, kao jedan od instrumenata izvozne ekspanzije. Dolazi do razvitka osiguranja izvoznih potraživanja od komercijalnih rizika, ali i do snažnog rasta potraživanja od nekomercijalnih rizika iza kojih, uglavnom, stoji država. Ona počinje igrati značajnu ulogu u ovoj djelatnosti. Osnivaju se nove institucije osiguranja nekomercijalnih rizika.
Tako je u Velikoj Britaniji osnovan Export Credit Guarantee Department pri Ministarstvu trgovine 1919. godine; u Švedskoj Export Kreditnaruden, kao posebni državni ured, 1933. godine; u Francuskoj Compagnie d’Assurance pour le Commerce Exterieur kao državno osiguravajuće društvo 1949. godine.
U Njemačkoj privatna društva surađuju s državom, npr. Hermes Kredit Versicherungs A. G. i Deutsche Revisions und Treuhand A. G. Država se na taj način uključuje u izvoznu stimulaciju pa rizik kreditiranja izvoznici prebacuju na državu.
Osiguranje izvoznih kredita, osim što osigurava naplatu potraživanja od inozemnog kupca, omogućuje da izvoznik dobije kredit od banke pod povoljnim uvjetima. Osiguranjem izvoznih kredita od komercijalnih rizika bave se privatna osiguravajuća društva, a osiguranjem nekomercijalnih bavi se obično država, odnosno posebne institucije koje surađuju s državom ili su pod njezinom kontrolom.
Naknada štete izvoznih potraživanja (represivna funkcija osiguranja) kod komercijalnih rizika alimentira se iz fondova osiguranja, dok se kod nekomercijalnih rizika nadoknađuje iz akumuliranih fondova od premije i iz državnog proračuna.

Osiguranje potrošačkih kredita je osiguranje kod kojeg su osiguranici poduzeća iz proizvodnje i prometa, poslovne banke, kao i štedne udruge, koji odobravaju kredite potrošačima i svojim štedišama za kupnju potrošne robe i robe trajnije vrijednosti.
Osiguranici se osiguravaju protiv nemogućnosti naplate dospjelih rata (anuiteta) zajma od dužnika. Da bi stekao pravo na naknadu štete, osiguranik je dužan sam pokušati naplatiti neplaćene rate opomenom za plaćanje ili postupkom prisilne naplate. Na ime štete osiguraniku se naknađuje ostatak neplaćenog duga kao i razumno učinjeni troškovi koje je osiguranik imao u sudskom postupku i postupku prisilne naplate duga. Isplatom odštete osiguranik prenosi cesijom na osiguravatelja sva prava potraživanja od dužnika.
Visina potrošačkog kredita koju osiguranik može odobriti dužniku, kao i vrijeme na koje se kredit daje utvrđuje se sporazumno između osiguranika i osiguravatelja uzimajući u obzir dužnikovu kreditnu sposobnost. Premiju osiguranja plaća osiguranik na iznose odobrenog kredita, u koje su gotovo redovito uključene redovite kamate. Zatezne kamate osiguravatelj ne nadoknađuje. Visina premijskih stopa ovisi o vrsti robe za koju se kredit odobrava, te o dužini trajanja zajma. Samopridržaj osiguranika u šteti iznosi obično 10% od naknade.

Odlučivanje u uvjetima rizika (engl. decision-making under risk, njem. Entscheidung unter Risiko) je odlučivanje u okolnostima u kojima rezultati nisu sigurni, ali su poznate vjerojatnosti za različite rezultate. Stupanj vjerojatnosti da će se određeni događaj zbiti rangira se od 0 do 1, tako da je zbroj vjerojatnosti za sve mogućnosti 1. Kod odlučivanja u uvjetima rizika poželjno je da donositelj odluka odredi vjerojatnost za svaku mogućnost. Odlučivanje u uvjetima rizika uobičajena je okolnost odlučivanja.

Odnos cijene dionica i dobitka (engl. price-earnings ratio, P/E, njem. Preis Einkommen Verhältnis) je važna informacija potencijalnim investitorima i vlasnicima dionica koja se objavljuje u izvještajima o burzovnim kotacijama, a standardni je podatak u novinskom retku kotacija.
Pokazuje odnos cijene dionica i dobitka poduzeća po dionici. U odnos se stavlja cijena dionica pri zatvaranju burze i dobit po dionici, koja se ne objavljuje u listama burzovnih kotacija pa P/E odnos nije moguće izračunati iz podataka raspoloživih u retku burzovnog izvještaja. Dobit po dionici ne treba miješati s podacima o isplaćenoj dividendi.
Primjer: P/E odnos 10 znači da cijena dionica predstavlja desetorostruki iznos dobiti poduzeća po dionici u posljednjoj godini ili u posljednja 4 tromjesečja. Odnos P/E pokazuje relativne vrijednosti različitih dionica, a omogućava i izračunavanje dobiti po dionici.

Odnos duga i (vlasničke) glavnice (engl. debt-equity, D/E ratio, njem. Schuldendienstquote) je najpoznatiji pokazatelj upotrebe poluge, odnosno stupnja zaduženosti poduzeća. Pokazatelj financijske strukture ili strukture kapitala poduzeća, odnosno stupnja zaduženosti poduzeća. Predstavlja odnos dugova ili ukupnih obveza poduzeća i njegova vlastitog kapitala, odnosno vlasničke glavnice poduzeća.
Za razliku od pokazatelja odnosa dugova (ukupnih obveza) prema ukupnim sredstvima (ukupnom kapitalu) poduzeća ovaj pokazatelj raste brže s porastom dugova u strukturi kapitala; tako u slučaju da iznos dugova premašuje vlasničku glavnicu, ovaj pokazatelj ubrzano raste. Povezan je s konzervativnim kriterijem određivanja granice zaduživanja poduzeća, tzv. pravilom 1:1, koje kaže da je maksimalni iznos dugova koje može koristiti neko poduzeće veličina njegove vlasničke glavnice.
Pokazatelj odnosa duga i glavnice može se računati temeljem knjigovodstvenih vrijednosti dugova i vlasničke glavnice ili pak temeljem njihovih tržišnih vrijednosti. U ovom drugom slučaju prisutan je problem realnosti procjene tržišne vrijednosti dugova i glavnice. Kao kompromis, može se promatrati odnos knjigovodstvene vrijednosti dugova prema tržišnoj vrijednosti vlasničke glavnice. Tako prikazan odnos dugova i glavnice koristi se i kao jedan od pokazatelja rizika stečaja poduzeća.

Odnos duga i uloga  (engl. debt-equity ratio) je odnos vlastitog kapitala i kredita uloženih u određeni poslovni pothvat. Velika vrijednost sredstava potrebnih za ulaganje u kapitalne projekte onemogućava poduzetnike da ulože u cijelosti samo svoja sredstva kao ulog (engl. equity). Stoga je potrebno da se preostali dio sredstava pribavi uzimanjem kredita, koji se financijskoj konstrukciji smatra dugom (engl. debt).
Odnos duga i uloga može biti različit. No, često taj odnos iznosi 80:20% u korist duga, što znači da su od 100% uloženih sredstava 80% sredstava pribavljena kreditima, a 20% su sredstva ulagača.

Odredbe o posebnim rizicima (engl. special risk clause) su ugovorne odredbe oblikovane u poslovnoj praksi. Njima se nastoje pobliže odrediti događaji koji ako se u stvarnosti i dogode mogu biti uvjet primjene odredaba o višoj sili i hardshipu. Primjer takvih događaja: inflacija, porast cijena sirovina, rat, štrajk i dr.

Odustanak (engl. rescision (revocation) of the contract, njem. Abgehen vom Vertrage, Rücktritt);
1. pravo jedne stranke da odustane od ugovora kad nastanu određene okolnosti. U nekim slučajevima moguće je odustati od ugovora i bez obrazloženja i u svako doba, jedino se odustankom ne smije suugovaratelja gospodarski ugroziti i staviti ga u gori položaj;
2. razvrgnuće ugovora prije dospjelosti ugovorne obveze. Pojam odustanka vrlo je blizak pojmu raskida ugovora, pa se postavlja pitanje njihova razgraničenja. Općenito se smatra da je razlika pretežno terminološke prirode. Preporučuje se ipak o odustanku govoriti kad je razvrgnuće uslijedilo prije dospjelosti ugovorne obveze, a o raskidu kad se ugovor razvrgava nakon dopjelosti.

Odustatnina (engl. forfeit (smart) money, njem. Reugeld) je imovinska vrijednost, u pravilu svota novca, koju se obvezuje platiti strana koja prije ispunjenja odustane od ugovora. Na davanje ili plaćanje odustatnine mogu biti ovlaštene obje ili samo jedna ugovorna strana. Obećavatelj dobiva alternativno ovlaštenje (facultas alternativa), ili ispuniti ugovornu obvezu (što je dužan) ili da dade odustatninu (što nije dužan).
Pravo izbora se gasi čim je obećavatelj počeo ispunjavati svoju ugovornu obvezu. Kad strana u čiju je korist ugovorena odustatnina izjavi drugoj strani da će dati odustatninu, ona više ne može zahtijevati ispunjenje ugovora. Strana ovlaštena na odustajanje dužna je dati odustatninu istovremeno s izjavom o odustajanju. Kapara se može ugovoriti kao odustatnina.

OECD (engl. Organization for Economic Cooperation and Development; krat., njem. Europäische Organisation für die Kooperation und Entwicklung) je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj – organizacija sljedbenik OEEC-a (engl. Organization for European Economic Cooperation – Organizacija za europsku ekonomsku suradnju) osnovane 1948. godine s ciljem pomoći u rekonstrukciji Europe razorene u II. svjetskom ratu. Relativno brzo oporavljene europske privrede pokazuju međuzavisnost s razvijenim industrijskim zemljama Sjeverne Amerike, te kao reakcije na takvu situaciju 1960. godine dolazi do osnivanja nove organizacije, OECD-a čije su članice-osnivači 18 europskih zemalja, SAD i Kanada.
Do 1973. organizaciji pristupaju Japan, Finska, Australija i Novi Zeland (bivša Jugoslavija je od 1961. godine imala status pridruženog člana). Poveljom potpisanom 14. prosinca 1960. utemeljeni su ciljevi Organizacije: unapređivanje privrednog rasta zemalja članica; pomoć nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju (u okviru i izvan članstva u Organizaciji); težiti povećanju svjetske trgovine. Aspekti djelovanja i rada Organizacije su: razvojna politika i kooperacija, energija, razvoj, trgovina, financijska i fiskalna pitanja, socijalna pitanja, zapošljavanje, edukacija, ekologija, znanost, tehnologija, industrija, poljoprivreda, ribarstvo. Organizacija je konzultativnog karaktera, bez snage obvezivanja bilo koje od svojih članica. Sjedište Organizacije nalazi se u Parizu.

Offshore bankarstvo (engl. offshore banking, njem. Offshore-Bankwesen) predstavlja financijske lokacije i institucije koje nude bankarske usluge, porezne beneficije i povjerljivost inozemnim ulagačima depozita.

Offshore (engl. offshore market) u međunarodnom poslovanju i financijama označava situacije u kojima se depoziti, investicije, proizvodnja i druge aktivnosti odvijaju u nekoj drugoj zemlji, a ne u onoj u kojoj živi vlasnik, investitor, proizvođač ili pokretač aktivnosti.

Offshore fonodovi (engl. offshore funds, njem. Investmentfonds mit Sitz in einem steuerbegünstigten Land) su fondovi koji se zbog nekih poslovnih ili drugih razloga drže u bankama izvan vlastite zemlje.

Offshore kompanija (engl. offshore company, njem. Offshore-Unternehmen) je kompanija osnovana u drugoj zemlji zbog poreznih ili drugih pogodnosti. Nekad je pojam označavao kompaniju na otoku ili blizu obale, dok je danas opći pojam koji se koristi u međunarodnom poslovanju za označavanje svih kompanija koje se osnivaju izvan zemlje primarno radi korištenja poreznih povlastica. 
Ograničeno partnerstvo (engl. limited partnership) je pravni oblik poduzeća u kojemu pored općih partnera, koji upravljaju društvom i vode poslovanje društva, te za obveze društva odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom, postoje i partneri s ograničenom odgovornošću, koji za obveze društva odgovaraju samo do visine svojih uloga koje su unijeli u društvo. Oni se nazivaju spavajući članovi.

Ograničeni depozit (engl. restricted deposit, njem. beschränkte Einlage, limitiertes Depot) je vrsta depozita u domaćem bankarstvu.
Depozit koji se ukamaćuje i kod kojeg se transferi s računa mogu vršiti samo kad nastupe unaprijed utvrđeni uvjeti; npr. privredni subjekti obvezni su da na posebnom računu kod banke drže određeni propisani iznos novčanih sredstava rezervi koja mogu koristiti samo za pokriće gubitaka, samo u slučaju nelikvidnosti i sl.

Okvirni kredit (engl. credit line, njem. Kreditlinie, Kreditrahmen) ili kreditna linija je najčešće godišnji kreditni ugovor sklopljen između banke i poduzeća za kratkoročno financiranje tekućih potreba u momentima formiranja bilančnih deficita poduzeća, a obuhvaća godišnji obujam raspoloživog kredita, automatsko korištenje sredstava u okviru ugovorenog limita, automatsko vraćanje korištenih sredstava i kamatno opterećenje za iznos neto-zaduženja.
U zemljama s razvijenim financijskim tržištem ovim oblikom kreditiranja koriste se ili najjača poduzeća kao oblikom osiguranja za kupovinu kratkoročnih vrijednosnih papira (s dospijećem do 9 mjeseci), ili se njime koriste poduzeća za refinanciranje dijela kreiranih a nerealiziranih komercijalnih vrijednosnih papira, pri čemu im banke daju razvojnu podršku. U posljednje vrijeme kreditne linije za ovakve namjene ugovaraju se na dvije godine.

Oligopol (engl. oligopoly, njem. Oligopol) je struktura tržišta određene gospodarske grane za kojom su sva poduzeće svjesna uzajamne zavisnosti proizvodnje, prodaje, promocije i investicija. Zbog toga će pokušaj manipulacije bilo kojom varijablom od strane bilo kojeg poduzeća vrlo vjerojatno izazvati reakciju konkurentskog poduzeća. Ova obilježja obično se pripisuju tržištima na kojima broj poduzeća koja prodaju svoje proizvode možemo definirati kao “nekoliko”.
U ekonomskoj teoriji postoji nekoliko modela oligopola: od onih u kojima oligopolist djeluje neovisno i zasniva svoje odluke na temelju nekih pretpostavki u pogledu reakcija konkurencije, pa do modela u kojima je suparništvo među poduzećima prebrođeno različitim oblicima suradnje i/ili tajnih, odnosno, za razvoj konkurencije na tržištu, štetnih sporazuma.

Opcija (engl. option, njem. Option);
1. u širem smislu pravo određenih osoba da svojom jednostavnom izjavom upućenom drugoj određenoj osobi izazove perfekciju predviđenog ugovora, odnosno već postojećem ugovoru promijeni sadržaj. Pravo na optiranje stječe se na temelju zakona, posebne klauzule u nekom obveznom ugovoru, statutu društva i sl. Propuštanje ostvarenja opcije dovodi do gubitka prava na opciju;
2. pravo osiguranika ili korisnika osiguranja na izbor oblika plaćanja koje proizlazi iz ugovora o osiguranju;
3. pravo i na sklapanje ugovora o kupnji i prodaji vrijednosnih papira ili robe unutar određenog razdoblja;
4. pravo prvenstva pri upisu novih dionica i sl.

Opcija kupnje (engl. call-option, njem. Kaufoption) je opcija koja kupcu daje pravo kupnje točno određenog broja predmeta opcije od prodavatelja po unaprijed utvrđenoj cijeni, izvršnoj cijeni, na utvrđeni datum – kod europske opcije, odnosno, u slučaju američke opcije, i unutar određenog razdoblja.
Ovakve opcije obično kupuju ulagači koji očekuju porast cijene predmeta opcije.

Opcija garantirane rente (engl. guaranteed annuity option); kod osiguranja života ili mirovinskih fondova s jednokratnom isplatom naknade, osiguravatelj može omogućiti opciju isplate u obliku rente garantiranog minimalnog iznosa.

Opcija prodaje (engl. put-option, njem. Verkaufsoption) je opcija, koja imaocu, kupcu daje pravo, opciju, prodaje točno određenog broja predmeta opcije.
Opcija prodaje obvezuje prodavatelja opcije na preuzimanje predmeta opcije i plaćanje unaprijed utvrđene cijene imaocu takve opcije, ako je ovaj podnese na izvršenje. Opciju prodaje kupuju ulagači koji očekuju pad cijene predmeta opcije.

Objektivna odgovornost (engl. strict liability, njem. Kausalhaftung) je odgovornost za štetu za čiji se nastanak ne traži krivnja štetnika. Objektivna odgovornost nastaje kad se ispune, odnosno kad oštećenik dokaže ove pretpostavke: štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete, te protupravnost štetne radnje. Iznimno, uzročna se veza ne dokazuje već presumira kod šteta koje su nastale u vezi s opasnom stvarju ili opasnom djelatnošću.
Pravila objektivne odgovornosti primjenjuju se na štete od stvari i djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu. Pod opasnom stvari razumijeva se svaka stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu porabe ili na drugi način predstavlja opasnost nastanka štete za okolinu, pa je zbog toga treba nadzirati s povećanom pažnjom. Jedna djelatnost predstavlja povećanu opasnost kada u njezinu redovnom toku, već po samoj njezinom tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, mogu biti ugroženi životi i zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pozornost osoba koje obavljaju tu djelatnost kao i osoba koje s njom dolaze u dodir.
Hoće li neka određena stvar ili djelatnost biti kvalificirana opasnom, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju. Prema našem zakonodavstvu opasnom se stvarju smatraju i proizvod s nedostatkom zbog kojeg predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari. U opasne stvari ulaze i nuklearni uređaji. Za štete od opasnih stvari odgovara njezin imatelj, a to je u prvom redu vlasnik stvari. Umjesto imatelja odgovarat će onaj kome je imatelj povjeri da se njome služi, odnosno onaj koji mu na protupravan način oduzme stvar, ili pak osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu. Ipak, će imatelj odgovarati ako je stvar povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati.
Za štetu zbog nedostatka stvari odgovara njezin proizvođač koji ju je stavio u promet. Korisnik nuklearnog uređaja odgovara za nuklearne štete. Posebna pravila postoje o odgovornosti za štetu u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu. Tako npr. za štete od motornog vozila u pokretu koje pretrpe treće osobe (pješaci, biciklisti, putnici) imatelj odgovara po pravilima objektivne odgovornosti. Međutim, za štete koje imatelji motornih vozila nanesu jedan drugome vozilom u pokretu vrijede pravila subjektivne odgovornosti, ako postoji krivnja barem na strani jednog imatelja.
Pravila objektivne odgovornosti primjenjuju se također i kod šteta od terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija, zatim kod odgovornosti organizatora priredbi te odgovornosti za onečišćavanje okoliša.
Kod objektivne odgovornosti štetnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže jednu od sljedećih činjenica:
1. da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjeći ni otkloniti, tj. da se šteta dogodila višom silom;
2. da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika;
3. da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe.
Obračun troškova po aktivnostima
Obračun troškova po aktivnostima (engl. activity based costing – ABC) je paradigma koja se temelji na principu da nisu proizvodi koje izrađuje organizacija ti koji generiraju troškove, već su to zapravo aktivnosti koje se izvode u procesima logistike, proizvodnje, marketinga i prodaje te ostalih funkcija podrške. Resursi neophodni za podršku tih aktivnosti rezultiraju određenim troškovima, koji se potom raspoređuju na pojedine proizvode tako da se utvrdi koliko je svaki od njih imao podrške u izvedenim aktivnostima (poznatim kao pokretači troškova, cost drivers).
Cilj sustava trošenja na osnovi aktivnosti jest točnije utvrđivanje troškova za pojedine proizvode u odnosu na tradicionalne principe njihova obračunavanja, te njihovo što veće reduciranje, eliminiranje rasipanja resursa na što manju mjeru. U tom kontekstu ovaj sustav je blisko vezan s ciljevima i aktivnostima i kao takav elementarni dio bilo koje vrijednosne analize procesa, čije je fundamentalno načelo da troškovi imaju svoje uzroke i da se tim uzrocima može upravljati, odnosno da se mogu kontrolirati.

Obračun provizije (njem. Provisionsabrechnung), postupak kojim ugovorne strane utvrđuju visinu provizije; ovisi o tome je li u cijenu usluga davatelja uključena provizija koju on plaća posredniku.

Obrtni kapital (engl. working capital, njem. Umlaufvermögen, Betriebskapital):
1. ulaganje u obrtna sredstva poduzeća. Ovaj pojam ponekad podrazumijeva ulaganje u obrtna sredstva poduzeća i naziva se koncept upravljanja obrtnim kapitalom. Obuhvaća određivanje oblika kratkoročnog financiranja obrtnih sredstava, te dugoročnog financiranja za onaj dio obrtnih sredstava koji treba biti dugoročno prisutan u poslovanju poduzeća (stalna obrtna sredstva). Radni kapital je uvjet likvidnosti i financijske stabilnosti poduzeća. Postoji minimalni iznos radnog kapitala koji banke često zahtijevaju od svojih dužnika. Kreditori i poslovodstva koriste izvještaje o upotrebi radnog kapitala za unutrašnju kontrolu. Analiza izvještaja o radnom kapitalu daje dobar uvid u financijske transakcije poduzeća;
2. koristi se za označavanje obrtnih sredstava (obrtne aktive poduzeća);
3. koristi se za označavanje onog dijela obrtnih sredstava koji je dugoročno financiran. Predstavlja razliku između obrtnih sredstava (obrtne aktive) i kratkoročnih obveza poduzeća.

Obveze (engl. liabilities, njem. Verbindlichkeiten, Verpflichtungen, Schulden) – bilančna pozicija kojom se odražava vrijednost tuđeg ulaganja u poslovni proces. Uobičajeno se razlikuju dugoročne obveze kojima je rok dospijevanja duži od godinu dana, te kratkoročne obveze kojima je rok dospijeća do godinu dana. Tradicionalno se smatra kako odnos vlastitog ulaganja i obveza treba biti 1:1, dok se prema suvremenim tendencijama smanjuje taj zahtjev i postavlja se granica od 30:70 kao odnos vlastitog i tuđeg ulaganja, što je ujedno i granica za ocjenu kreditne sposobnosti u bankama.

Obveza (engl. obligation, njem. Obligation, Obligo, Verbindlichkeit, Verpflichtung) ili obligacija;
1. moralni ili zakonski zadatak koji netko mora ispuniti;
2. pravni odnos između dviju osoba po kojemu je jedna osoba ovlaštena zahtijevati od druge osobe neku činidbu, koju je druga osoba dužna izvršiti.
Naziva se još i obligacijom, a ujedno, s obzirom na to da je tako uobičajeno, skraćeni je izraz za čitav obveznopravni odnos. Razlikujemo potpune i nepotpune obveze, obveze s više subjekata (pluralističke obveze), a u okviru pluralističkih razlikujemo djeljive, nedjeljive i solidarne obveze. Nadalje, postoje obveze s više činidaba, i to alternativne, fakultativne i tzv. kumulativne obveze. Kao posebna vrsta obveza promatraju se novčane obveze.

Obveze s ograničenom odgovornošću (engl. limited liability obligations, njem. Obligationen mit beschränkter Haftung) su vrsta nepotpunih obveza kod kojih na vjerovničkoj strani postoji i pravo i odgovornost, a na dužničkoj i dug i odgovornost, ali je odgovornost ograničena.
Ograničenje odgovornosti javlja se u tri oblika:
1. sustav abandona (napuštanja stvari), specifični institut pomorskog prava kojom se odgovornost brodara za obveze nastale iz poslovanja broda ograničava na sam brod i vozarinu onog putovanja u kome su te obveze nastale. Abandonalni ili noksalni sustav moguće je primijeniti i u drugim pravnim institutima;
2. ovršni ili pekulijarni sustav, po kojem dužnik za preuzete obveze ne odgovara vjerovniku čitavom svojom imovinom, nego samo određenim njezinim dijelom. To je slučaj npr. u nasljednom pravu kad vjerovnici ostavitelja zatraže separatio bonorum (odvajanje ostavine od nasljednikove imovine): tada se mogu namiriti samo iz ostavine, a ne mogu u ovršnom postupku hvatati i nasljednikovu imovinu. Ta dva sustava spadaju u tzv. predmetno stegnutu odgovornost;
3. u sustavu kvantitativno ograničene odgovornosti dužnik za preuzete obveze odgovara čitavom svojom imovinom, ali samo do određenog iznosa. Nasljednik npr. odgovara za ostaviteljeve dugove čitavom svojom imovinom, ali samo do visine naslijeđene imovine.

Obveznica (engl. bond, njem. Schuldverschreibung), ili zadužnica (obligacija) je dužnički vrijednosni papir koji izdavaoca obvezuje na povrat pozajmljenih sredstava u određenom roku s određenom kamatom, koja se isplaćuje periodično ili se pribraja glavnici i isplaćuje o dospijeću. Obveznica je kreditni instrument i u biti je ugovor o kreditu. U slučaju da je izdavalac država, može služiti i kao platežno sredstvo prema državi za poreze i druge dažbine.
Može glasiti na ime ili na donosioca, a izdaje se u gotovim apoenima. U razvijenim zemljama razvio se golem broj različitih vrsta obveznica koje osim države izdaju i banke, te razne financijske kuće. Osiguravajuća društva u svojem financijskom poslovanju često ulažu u obveznice s ciljem da se zaštite i oplemene novac prikupljen iz premije osiguranja i ostalih vrsta prihoda.
Obveznica je, u pravilu, vrsta dugoročnog vrijednosnog papira. To je pisani dokument koji nalaže izdavaocu (emitentu) obveznice da plati njezinu imaocu određeni iznos novca naznačen na obveznici i ugovorene kamate, na samo jedan budući datum (datum dospijeća) ili na niz budućih datuma. U prvom slučaju radi se o obveznici bez kupona (jednokratno isplativoj obveznici), dok je u drugom slučaju riječ o obveznici s kuponima (višekratno isplativoj obveznici). Obveznica bez kupona (zero cupon bond) je ona kojom se emitent obvezuje da će izvršiti samo jednu isplatu na određeni budući datum i ta isplata jednaka je nominalnoj vrijednosti obveznice.
Prednost za emitenta je što nema godišnjih isplata, ali međutim kada obveznica dospije, u slučaju nedostatka novčanih sredstava, emitent može doći u stanje nelikvidnosti i insolventnosti. Ukoliko se prodaju prije dospijeća, prodaju se uz duboki diskont. Ako je riječ o obveznici s kuponima, emitent se obvezuje isplaćivati kamate u ugovorenim (polugodišnjim ili godišnjim) iznosima, dok se glavnica podmiruje na dan dospijeća.
Postoje i tzv. obveznice sa serijskim dospijećem, kod kojih se i glavnica i kamate plaćaju u periodičnim iznosima. Najčešća vrsta obveznice je obveznica s fiksnim prinosom, koji označava kuponska stopa. Umjesto fiksne kamatne stope u toku trajanja dužničkog instrumenta, kamatna stopa može fluktuirati s tekućom tržišnom kamatnom stopom, pa se takve obveznice nazivaju obveznice s fluktuirajućim prinosom. Radi zaštite vjerovnika, često se određuje minimalna kamatna stopa, rjeđe maksimalna kamatna stopa.
Uspješne korporacije izdaju neosigurane korporacijske obveznice – kao osiguranje služi financijska snaga i moć zarađivanja kompanije. Nasuprot tome, osigurane obveznice omogućavaju u slučaju neplaćanja namirenje iz imovine emitenta (hipotekarne obveznice).
Obveznice na temelju prihoda obvezuju poduzeće da plati kamatu tek onda kada ostvari dostatan prihod iz kojeg tu kamatu može podmiriti. Ova vrsta obveznice daje malu vjerojatnost fiksnog povrata. Konvertibilna obveznica je ona koja se može zamijeniti, prema opciji imaoca, za određen broj običnih dionica (omjer razmjene obveznica za dionice naveden je na obveznici). Obveznice se također mogu emitirati u stranoj valuti (foreign bond issue).
Specijalna vrsta obveznica su euroobveznice (eurobonds), koje su denominirane u najstabilnijim stranim valutama, kojima se živo trguje (to su najčešće američki dolar, japanski jen, britanska funta i dr.). Ukoliko emitent obveznica ne plati kamate na dugovanje u ugovorenom roku, vlasnici obveznica mogu zahtijevati povrat glavnice i prije roka dospijeća.

Obveznice (bonds) su dugoročni dužnički vrijednosni papiri s rokom dospijeća preko jedne godine. Kupac obveznice posuđuje iznos na koji obveznica glasi njezinu izdavatelju, a izdavatelj obveznice jamči da će tijekom utvrđenog vremenskog razdoblja imatelju obveznice godišnje plaćati utvrđeni iznos kamata, te o dospijeću obveznice isplatiti iznos na koji ona glasi. Za razliku od klasičnog kredita, dužnički financijski instrument može biti kupljen ili prodan na sekundarnom tržištu.

Obveznice bez kupona (zero-coupon bonds) su obveznice koje se prodaju po diskontiranoj cijeni, a otkupljuju se po nominalnoj cijeni. Za razliku od standardne obveznice ne nose kamatu u određenim vremenskim intervalima do dospijeća.

Obveznice s promjenjivom kamatom (njem. Gewinnschuldverschreibungen)su dividendne obveznice, obveznice kod kojih vjerovnici imaoci umjesto čvrstih kamata sudjeluju s promjenjivim dijelom u podjeli dobitka.
Npr. vjerovnik ima zahtjev na čiste kamate od 4 % i dodatno jedan iznos u visini od 20 % od dividende koja se isplaćuje dioničarima. Obveznice s promjenjivom kamatom svojim pravom na sudjelovanje u dobitku imaju učinak sličan onome povlaštenih dionica bez prava glasa.

Obveznice, zamjenjive (engl. convertible bonds, njem. Wandelschuldverschreibungen) jamče imaocima da unutar određenog roka mogu obveznice pretvoriti u dionice, ili im daju pravo prvenstva pri upisu novih dionica. U ovom drugom slučaju imalac zadržava tražbinu od društva iz zamjenjivih obveznica, a pored toga ima prvenstvo pri upisu dionica koje stječe uplatom iznosa za izdane dionice.
Gospodarski gledano uvodi se mogućnost vjerovnicima da ostvare svoje pravo zamjene i pravo prvenstva (opcije), ili da ostanu kod svog ulaganja s utvrđenim i stalnim kamatama. Pretvaranje zamjenjivih obveznica u dionice jedan je od načina povećanja temeljnog kapitala društva (uvjetno povećanje).

Obveznički fond (bond fund) je vrsta investicijskog fonda koji sredstva ulaže u obveznice različitih izdavatelja. Prinosi fondova su stablini uz smanjen rizik zbog sigurnosti obveznica.

Obvezno osiguranje (engl. compulsory insurance, njem. obligatorische Versicherung) je osiguranje od određenih rizika propisano zakonom pojedine zemlje.
Prema odredbama Zakona o osiguranju u Hrvatskoj se obvezno osiguravaju:
1. putnici u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja, uključujući autobuse koji obavljaju prijevoz putnika; rent-a-car vozila; taksi vozila; zrakoplovi za javni prijevoz i zrakoplovi za turistički prijevoz;
2. vlasnici, odnosno korisnici motornih vozila od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama;
3. vlasnici, odnosno korisnici zrakoplova od odgovornosti za štete počinjene trećim osobama.

Obzor investiranja (engl. investition horizon) je krajnja točka vremena koju investitor uzima u obzir pri planiranju investicijske strategije. Dobitke ili gubitke koji rezultiraju iz investicije, nakon te točke investitor ne uzima u obzir.
Obzor investiranja je udaljeniji što investitor planira dugoročnije. Kad se planira investicija, uzimaju se u obzir svi prihodi i rashodi koji su rezultat te investicije između sadašnjeg trenutka i obzora investiranja, s tim što se svi prihodi i rashodi diskontiraju na sadašnju vrijednost. Kod kupovine dužničkih papira obzor investiranja jedna je roku dospijeća duga, dok je kod vlasničkih papira, obzor investiranja jednak očekivanom životnom vijeku kupca, ili očekivanom periodu držanja vlasničkog papira.
U slučaju polica osiguranja obzor investiranja je razdoblje do isteka police, dok je kod lutrijske srećke obzor investiranja određen trenutkom ždrijebanja. Investitor često promatra i investicije koje se sastoje od kompleksnih transformacija imovine iz jednog oblika u drugi. U slučaju analize takvih investicija razuman obzor investiranja je razdoblje u kojem se može sa zadovoljavajućim stupnjem pouzdanosti predvidjeti stanje na tržištu. Taj period ni u najstabilnijim gospodarstvima ne prelazi pet godina, a drastično se skraćuje ako je gospodarstvo nestabilno.

Očitovanje o kontrolnom paketu (engl. comfort letter, njem. Patronatserklärung, fr. lettres de patronage) je instrument bankarskog i financijskog prava i poslovne prakse. Takvo očitovanje vladajuće društvo daje banci, odnosno davaocu kredita kada je primalac kredita ovisno i pravno samostalno poduzeće u kojem vladajuće poduzeće ima prevladavajući utjecaj.
Očitovanjem se izražava stupanj i oblici utjecaja koje vladajuće poduzeće ima u ovisnom poduzeću i spremnost da će u slučaju otežanih ili neurednih otplata kredita poduzeti određene mjere ili dati novčanu pomoć. Vladajuće poduzeće može se očitovati i negativno izražavajući politiku poduzeća da se ne upleće u poslove ovisnog društva i da nije spremno djelovati u slučaju teškoća otplate određenog kredita. Sa stajališta davaoca kredita, odnosno banke, važno je da utvrdi stvarne i pravne odnose ovisnosti i stupanj faktične kontrole vladajućeg poduzeća.

Ocjena investicijskih projekata (engl. investment project evaluation, njem. Prüfung des Investitionsprojektes) je složen postupak kojem je cilj sagledavanje opravdanosti i prihvatljivosti projekta. Uzimaju se u obzir sljedeći elementi:
a) ciljevi razvoja nositelja investicijskog projekta,
b) oblikovanje kriterija ocjene koji su izvedeni iz ciljeva razvoja,
c) izbor metoda ocjene investicijskog ulaganja,
d) izrada podloge za primjenu metoda ocjene,
e) primjena metoda ocjene investicijskog ulaganja,
f) donošenje investicijske odluke.
Uobičajeno se razlikuju ocjena tržišne djelotvornosti projekta i ocjena društveno-ekonomske djelotvornosti projekta. Pri ocjeni tržišne djelotvornosti projekta naglasak je na njegovim neposrednim učincima, dijelu akumulacije projekta koji će se stvoriti i ostati na raspolaganju poduzeću, inputi i outputi projekta vrednuju se prema tržišnim cijenama te se uzimaju u obzir individualne vremenske preferencije poduzeća i vlasnika. Kod ocjene društveno-ekonomske djelotvornosti naglasak je na neposrednim i posrednim učincima projekta i njihovu djelovanju na sve ciljeve društveno-ekonomskog razvoja, a učinci se vrednuju po ispravljenim cijenama što odražavaju njihovu vrijednost sa stanovišta društva uz uvažavanje društvenih vremenskih preferencija. Pristup ocjeni investicijskog projekta može se definirati kao statičan i kao dinamičan.
Statičan pristup analizira djelotvornost projekta na osnovi podataka iz jednog razdoblja vijeka trajanja projekta, obično u jednoj godini koja se smatra reprezentativnom. Kod dinamičnog pristupa uzimaju se podaci iz cijelog vijeka trajanja projekta. Ocjena investicijskog projekta ima ovu strukturu:
a) tržišna (financijska) ocjena projekta
b) društveno-ekonomska ocjena projekta
c) ocjena projekta u uvjetima neizvjesnosti
d) usporedna ocjena projekta

Odbor vjerovnika (njem. Gläubigerrausschuss) je tijelo koje u stečajnom postupku zastupa interese vjerovnika nadzirući i usmjeravajući rad stečajnog upravitelja i uopće odvijanje postupka. Stečajno vijeće može osnovati odbor vjerovnika i imenovati njegove članove i prije prvoga ročišta vjerovnika.
U odboru vjerovnika moraju biti zastupljeni razlučni vjerovnici, stečajni vjerovnici s najvišim tražbinama i vjerovnici s malim tražbinama. U odboru u pravilu treba biti zastupljen i predstavnik ranijih zaposlenika dužnika. Za članove odbora mogu biti postavljene i osobe koje nisu vjerovnici. Broj članova odbora određuje stečajno vijeće i taj broj mora biti neparan.
O osnivanju odbora vjerovnika odlučuju inače vjerovnici na prvom ročištu vjerovnika. Oni mogu zamijeniti odbor koji je imenovalo stečajno vijeće. Odbor vjerovnika dužan je nadzirati stečajnog upravitelja i pomagati mu u vođenju poslova, pratiti tijek poslovanja, pregledavati knjige i poslovnu dokumentaciju te naložiti provjeru prometa i iznos gotovine. Ono osobito razmatra izvještaje stečajnoga upravitelja o tijeku stečajnoga postupka i o stanju stečajne mase, pregledava poslovne knjige i cjelokupnu dokumentaciju koju je preuzeo stečajni upravitelj, može podnijeti prigovor stečajnom vijeću na rad stečajnog upravitelja, daje mišljenje stečajnom vijeću o unovčenju dužnikove imovine kad vijeće to zatraži, daje mišljenje stečajnom vijeću o nastavljanju započetih poslova, odnosno o radu stečajnog dužnika kad vijeće to zatraži, daje mišljenje stečajnom vijeću o priznavanju opravdanih manjkova pri inventuri kad vijeće to zatraži itd.
Odbor je dužan obavješćivati vjerovnike o tijeku stečajnog postupka i o stanju stečajne mase. Stečajno vijeće može člana odbora vjerovnika razriješiti iz važnih razloga, i to po službenoj dužnosti, na zahtjev člana ili vjerovnika. Članovi odbora vjerovnika dužni su naknaditi štetu razlučnim i stečajnim vjerovnicima ako su skrivljeno povrijedili koju od svojih zakonskih dužnosti. Odbor vjerovnika o pitanjima iz svoga djelokruga odlučuje na sjednicama. Sjednicama mogu prisustvovati stečajni sudac i stečajni upravitelj bez prava glasa. Odbor vjerovnika odlučuje većinom glasova prisutnih članova, a ako su glasovi podijeljeni, odlučuje stečajni sudac. Članovi odbora vjerovnika imaju pravo na nagradu za svoj rad kao i na naknadu stvarnih troškova.

Odgoda ovrhe (njem. Aufschiebung der Vollstreckung) je privremena obustava svih ili nekih radnji u provedbi ovrhe koja se može odrediti na temelju prijedloga ovršenika, ovrhovoditelja ili treće osobe. Zbog određenih razloga sud je dužan, a zbog nekih samo može na prijedlog ovršenika u cijelosti ili djelomice odgoditi ovrhu, i to samo ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.
Odluku o prijedlogu za odgodu sud u pravilu donosi nakon što ovrhovoditelju omogući da se o njemu izjasni. U slučaju u kojem je odgoda fakultativna, sud može na zahtjev ovrhovoditelja odgodu ovrhe uvjetovati davanjem primjerenoga osiguranja. Ako ovršenik ne da osiguranje u roku koji mu sud odredi, a koji ne može biti dulji od petnaest dana, smatrat će se da je odustao od prijedloga za odgodu.
Za vrijeme odgode ovrhe neće se poduzimati radnje kojima se ona provodi. U ovrsi radi naplate novčane tražbine i nakon donošenja rješenja o odgodi ovrhe provest će se radnje na temelju kojih ovrhovoditelj stječe založno pravo ili pravo namirenja na predmetu ovrhe. Na prijedlog ovrhovoditelja provest će se i procjena predmeta ovrhe. Ako odbije prijedlog za odgodu ovrhe, sud će nastaviti s ovrhom i prije pravomoćnosti rješenja kojim je prijedlog odbijen. Na prijedlog ovrhovoditelja sud je dužan odgoditi ovrhu ako njezina provedba nije počela. Ako je počela, a ovršenik se usprotivi odgodi, sud je dužan odbiti prijedlog za odgodu.
Sud je dužan odgoditi ovrhu na prijedlog treće osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Takva odgoda može biti uvjetovana polaganjem osiguranja. Ovrha se u pravilu odgađa za vrijeme dok traje razlog zbog kojega je određena. Nakon isteka toga vremena ovrha se nastavlja poslužbenoj dužnosti; ovrha se može nastaviti i prije toga ako ovrhovoditelj učini vjerojatnim da su preostali razlozi za odgodu ili ako da osiguranje.

Odgođene kompenzacije (engl. deffered compensation, njem. aufgeschobenen Abfindung) su praksa suvremenih poduzeća u politici nagrađivanja kojom se isplata nekih oblika kompenzacija ili dijelova prihoda stečenog na temelju različitih osnova odgađa, najčešće do odlaska u mirovinu. Vrlo često kompanije razvijaju takav sustav sudjelovanja zaposlenih u profitu u kojem se cijeli iznos ili jedan njegov dio isplaćuje tek pri odlasku u mirovinu.