BDI (Baltic Dry Indeks) je brodarski i trgovački indeks koji reflektira cijene transporta krutih rasutih tereta koji se prevoze brodovima. Kreirala ga je Baltic Exchange burza koja je globalno mjesto posredovanja ugovorima za brodarski prijevoz. Indeks pokriva Handymax, Panamax i Capesize tipove brodova koji prevoze širok spektar roba poput ugljena, žita ili željezne rudače. Važnost BDI-a je u tome što u realnom vremenu predstavlja stanje globalne ponude i potražnje za sirovinama, a za razliku od dioničkih i robnih indeksa na njegovu vrijednost ne utječu špekulanti.

BDP (Bruto Domaći Proizvod, Gross Domestic Product – GDP) Monetarna vrijednost finalnih dobara i usluga koje se proizvedu unutar granica države u određenom vremenskom periodu, najčešće godinu dana. Sadrži svu privatnu i javnu potrošnju, državnu potrošnju, investicije te izvoz umanjeno za uvoz unutar određenog teritorija.

BDP = C + I + G + X

gdje su:

C…ukupna privatna potrošnja
G…ukupna državna potrošnja
I…ukupne investicije
X…neto izvoz kompanije (Izvoz umanjeno za uvoz)

Bear (bearish) je pesimističnan pogled na tržište kapitala. Obilježje tržišta “medvjeda” su opadajuće cijene. “Bear market” je tržište na kojem cijene određenih grupa vrijednosnih papira padaju ili se očekuje pad.

BELEX15 je službeni indeks Beogradske berze ponderiran tržišnom kapitalizacijom, koji se ne prilagođava za isplaćene dividende i niti za dilutacijske efekte koji se javljaju uslijed isplate dividende. BELEX15 je ponderiran isključivo tržišnom kapitalizacijom koja se nalazi u slobodnom prometu (free float). BELEX15 se sastoji samo od dionica kojima se trguje metodom kontinuiranog trgovanja i koje su ispunile uvjete za ulazak u indeks. Udio pojedine dionice u indeksu je ograničen na 20% u odnosu na ukupnu tržišnu kapitalizaciju indeksa na datum revizije.

Benchmark je standard u odnosu na koju se mjere performanse vrijednosnice, fonda ili investicijskog managera. Uobičajeno se za ovu svrhu koriste službeni indeksi na tržištima kapitala.

Beta je mjera volatilnosti ili sistemskog rizika vrijednosnice u odnosu na cijelo tržište. Beta se koristi u Capital Asset Pricing Model-u (CAPM) kojim se izračunava očekivani prinos na određenu imovinu temeljem bezrizičnog prinosa, bete i očekivanog prinosa. Uobičajen sinonim za betu je i beta koeficijent

Bid je cijena, ponuda, od strane investitora, kupca po kojoj je spreman kupiti vrijednossni papir. Gotovo uvijek će kupac uz navedenu cijenu istaknuti i količinu vrijednosnica koju je spreman kupiti po toj cijeni.

Bijeli vitez (White knight) Treća strana koju uprava kompanije koja je predmet neprijateljskog preuzimanja vidi kao bolju opciju (spas) u odnosu na neprijateljskog preuzimača.

Bijeli štitonoša (White squire) Treća strana koju uprava kompanije koja je predmet neprijateljskog preuzimanja vidi kao potencijalnog kupca značajnog, ali dovoljnog, manjinskog udjela u kompaniji što bi onemogućilo neprijateljsko preuzimanje bez prodavanje cijele kompanije.

BoE (Bank of England) The Bank of England je centralna banka Ujedinjenog Kraljevstva (UK).

BRIC (Brazil, Russia, India, China) Akronim koji simbolizira brozrastuće ekonomije Brazila, Rusije, Indije i Kine.

Bull (bullish) je optimističan pogled na tržište kapitala. U općenitijem smislu, “Bull market” je tržište u kojemu cijene vrijednosnih papira rastu ili se očekuje rast.

Burza vrijednosnih papira je centralno mjesto gdje se susreću ponuda i potražnja različitih vrijednosnih papira. U Hrvatskoj je to Zagrebačka burza d.d. Organizirano trgovanje vrijednosnim papirima u Hrvatskoj uređeno je Pravilima burze i Zakonom o tržištu kapitala. Članovi burze su investicijska društva (brokerske kuće) koja imaju izravan pristup burzi. Svi zainteresirani za trgovanje vrijednosnim papirima putem nekog od članova burze mogu plasirati nalog na burzu. Cijena vrijednosnog papira formira se odnosom ponude i potražnje za određenim vrijednosnim papirom na tržištu..

Barirani ček (engl. crossed cheque, njem. Verrechnungsscheck, gekreuzter Scheck) ili precrtani ček je vrsta obračunskog čeka, čija se posebnost sastoji u tome što je na licu precrtan dvjema dijagonalno i međusobno usporedno povučenim crtama. Takav ček se može naplatiti samo preko banke, i to obračunom, a ne i u gotovu novcu, tj. njegov imatelj ne stječe neposredno pravo potraživati predaju novca od banke, već pravo zahtijevati pripis čekovne svote saldu na svom računu.
Kad između crta nije ništa naznačeno, govori se o općem precrtavanju s posljedicom mogućnosti obračuna preko bilo koje banke, a kad je precrtan s dvije usporedne crte između kojih je naznačeno ime određene banke, onda se govori o posebnom precrtavanju s posljedicom mogućnosti obračuna samo preko banke koja je naznačena. Trasat bariranog čeka ovlašten je uplatiti čekovnu svotu samo banci, i to ako je precrtavanje posebno, onda samo banci koja je na čeku naznačena, a ako je precrtavanje opće, onda bilo kojoj banci, ali ne i drugoj osobi. Ako bi čekovnu svotu banka trasat isplatila komu trećem, odgovarala bi za štetu, ali samo do svote koja odgovara čekovnoj svoti. Ako crte na čeku nisu usporedne, ček se uzima poništenim. Ček može precrtati bilo trasant bilo imatelj čeka.

Burzovni nalog (engl. order, njem. Börsenauftrag) nalog što ga je burzovnom zastupniku dala osoba koja želi sklopiti ugovor na burzi. Budući da burze propisuju uvjete za članstvo u njima, tj. za stjecanje mogućnosti trgovanja na burzi, te budući da na burzi mogu trgovati samo burzovni zastupnici, osobe koje na burzi žele sklopiti kakav ugovor mogu to učiniti isključivo posredstvom kojeg burzovnog zastupnika, osobe koju je burza (kao organizacija) ovlastila za trgovanje na njoj samoj (kao mjestu trgovanja).
Kad se radi o burzi vrijednosnih papira, onda burzovni nalog mora, uz podatke kojima se individualiziraju vrijednosni papiri o kojima se radi, sadržavati naznaku radi li se o prodaji ili kupnji, o cijeni, o količini i o roku važenja naloga. Cijena po kojoj se kupuje ili prodaje u nalogu može biti točno određena s tolerancijom ili bez tolerancije na više i manje ili može biti naznačena kao tržišna cijena. Što se tiče roka važenja, nalog može biti otvoren, tj. do opoziva, dnevni, tj. za točno određeni dan ili na određeni rok. Količina vrijednosnih papira koji se žele kupiti ili prodati može biti točno određena uz klauzulu “sve ili ništa” ili može biti određena maksimalna količina.

Burzovni posao (engl. exchange business, njem. Börsengeschäft) je posao sklopljen na burzi. Među najvažnije karakteristike burzovnih poslova treba ubrojiti strogu formalnost postupaka koji prethode njihovu sklapanju, kao i samog sklapanja tih poslova. Ti postupci i sklapanje u pravilu su uređeni pravilima odgovarajuće burze. Daljnja posebnost tih poslova sastoji se u tome što ih mogu sklapati samo određene osobe koje se nazivaju burzovni zastupnici, burzovni posrednici, članovi burze ili slično, a sve ostale osobe izuzete su od te mogućnosti. Za stjecanje ovlasti za sklapanje poslova na burzi potrebno je ispuniti uvjete koje postavlja sama burza.

Burzovni agent (engl. broker, exchange agent, njem. Börsenagent, Kursmakler) je ovlašteni tržišni posrednik (specijalizirana agencija ili pojedinac unutar agencije) koji posreduje između kupca i prodavaoca na burzi. Nije vezan ni za ponuđača ni za potražioca, nego je neutralna osoba. Po nalogu jedne od stranaka traži odgovarajuću robu ili uslugu i pomaže u sklapanju posla. Obično ne posjeduje predmet trgovanja nego nastupa kao agent kupca ili prodavaoca i zaračunava proviziju za obavljenu uslugu (engl. brokerage fee ili brokerage).
Za burzovnog agenta koriste se i nazivi: senzal, burzovni mešetar, kursmakler i makler. U praksi se često događa da se spajaju funkcije brokera i dilera.

Burzovni krah (engl. market crash, njem. Börsenkrach) je drastični pad konjunkture koji uzrokuje velik pad svih vrijednosnih učinaka na burzi. Uzroci mogu biti ratno stanje, velike špekulacije i sl.

Burzovna raspodjela (engl. exchange distribution) je poseban postupak trgovanja velikim količinama dionica. Veliki ulagač, veliki klijent B/D tvrtke namjerava prodati veliku količinu dionica. Prodavatelj pismeno obavještava nadležne organe burze da je zaista vlasnik svih tih dionica, te da ih namjerava prodati u razumnom vremenskom razdoblju.
B/D tvrtka ne odlazi na parket burze kako bi ispunila nalog klijenta za prodaju, već šalje upite nekolicini ostalih B/D tvrtki, da svojim klijentima ponude kupnju ovih dionica (koja nije obvezujuća). Kada postane siguran da postoji dovoljan interes za kupnju predmetnih dionica, veliki nalog za prodaju i svi nalozi za kupnju šalju se na parket burze gdje se “spajaju” i realiziraju, po tekućoj tržišnoj cijeni. Klijent koji je dao nalog za prodaju plaća posebnu proviziju objema stranama.

Burzovna vrijednost (engl. stock exchange value, market value, njem. Börsenwert) je cijena po kojoj kotira neki vrijednosni papir, deviza ili roba na burzi. Burzovna vrijednost određuje se na osnovi srednjeg tečaja postignutog za vrijeme burzovnog sastanka i obično se službeno objavljuje i publicira.
To je cijena po kojoj se može prodati ili kupiti neki vrijednosni papir, deviza ili roba i naziva se još i tržišna vrijednost, koja može biti veća ili manja od nominalne (vrijednost napisana na vrijednosnom papiru, a može biti i emisijska vrijednost). Na osnovi burzovne vrijednosti određuje se i vrijednost nekog dioničkog društva.

Burzovne kotacije (engl. stock eschange quotation, njem. Börsenkurse) su izvješća o tržišnim aktivnostima i tržišnoj poziciji (cijenama) vrijednosnih papira prethodnog dana ili za određeno proteklo razdoblje. Redovi ili kolone brojki svojevrsni su sažeti izvještaji i najjednostavnija informacija o poziciji pojedinog vrijednosnog papira na tržištu, a to znači i o vrednovanju poduzeća na tržištu. Izvještaji se obično odnose na dionice, obveznice (korporacijske, državne zadužnice, municipalne obveznice, euroobligacije…), fondove tržišta novca, fondove zajedničkog investiranja – unit trust, investment trust ili mutual funds i sl.

Burzovna akvizicija (engl. exchange acquisition) je burzovno stjecanje, jedan od posebnih postupaka prilikom trgovanja velikim količinama vrijednosnica, posebice dionicama. Javlja se u slučaju da netko od velikih ulagača (institucionalnih ulagača) želi kupiti veliku količinu dionica.
B/D tvrtka koja inače trguje za ovog ulagača pismeno obavještava nadležne organe burze o ukupnom broju dionica koje njihov klijent želi kupiti u bliskoj budućnosti. Zatim, tvrtka traži od ostalih B/D tvrtki (jedne ili dvije najčešće) da svojim klijentima ponude prodaju po ponuđenim uvjetima.
Nakon prispijeća ponuda za prodaju od klijenata ostalih B/D tvrtki, te uravnoteženja, odnosno ostvarenja iste količine ponude i potražnje, svi nalozi za prodaju i nalog za kupnju šalju se, koordinirano, na parket burze na izvršenje. Klijent koji je potaknuo ovu veliku kupnju plaća posebnu proviziju i svom B/D-u i ostalim sudionicima ovog stjecanja.

Burza (engl. exchange, njem. Börse) je institucija namijenjena trgovanju robom čije su karakteristike opće poznate i čije su količine razmjenjive. Roba kojom se trguje stoga se ne treba nalaziti na licu mjesta. Za robu različitih karakteristika (pamuk, žito) ustanovljuju se tipovi.
Ovisno o predmetima kojima se trguje razlikuju se burze:
1. novca i valuta za trgovinu stranim kovanicama, novčanicama i devizama;
2. robe i proizvoda za trgovinu različitom burzovnom robom (pamuk, šećer, žito, kositar itd.);
3. efekata za trgovinu vrijednosnicama, kojima se često zna pridružiti burza novca za trgovinu kratkoročnim novčanim papirima;
4. osiguranja za osiguranja brodskih vožnji;
5. za terete. Pravila trgovanja na burzama unaprijed su jasno definirana.
Za organizaciju burze i za odvijanje burzovnih poslova postoje posebni propisi i uzance.

Burza vrijednosnih papira je organizirano tržište vrijednosnica. Na burzi se susreću kupci, posrednici i prodavatelji vrijednosnih papira. Na domaćim burzama se trguje državnim i korporacijskim obveznicama, dionicama i komercijalnim zapisima. Trgovanje ovim vrijednosnim papirima je organizirano u skladu s pravilima burze i državnom regulacijom. Cijena vrijednosnih papira se formira suprotstavljanjem ponude i potražnje. Trgovanje se obavlja isključivo između članova burze. Najvažnija burza u SAD-u je burza u New Yorku, a među najvažnijim europskim burzama su Londonska i Frankfurtska. U Hrvatskoj postoje dvije burze, u Zagrebu i Varaždinu.

Bulldog market je tržište na kojem se prodaju obveznice stranih tvrtki nominirane u funtama sterlinga, tzv. bulldog bonds.
Te obveznice omogućavaju britanskim investitorima da kupuju strane obveznice bez ulaska u tečajni rizik. Analogna tržišta su Samurai Market u Japanu i Yankee Market u Sjedinjenim Američkim Državama.

Burning cost;
1. kolokvijalni izraz za specifičan način određivanja premije reosiguranja viška šteta, postotak šteta nastalih u prethodnom razdoblju u odnosu na odgovarajuću bruto premiju. Upotrebljava se kao baza za izračun premije za buduće razdoblje. Kako ta metoda funkcionira, pokazuje sljedeći primjer.
Ugovorna je premija reosiguranja primjenom burning costa formule 100/80 minimalna 4%, maksimalna 10%. To znači da će za svakih 80 šteta premija iznositi 100. Ako se primjenom formule na stvarne štete pokaže da bi premija bila niža od 4% originalne premije osiguranja, premija reosiguranja će iznositi 4%, odnosno ako se pokaže da bi premija iznosila više od 10%, bit će plaćen ugovoreni maksimum.
Sistem burning costs primjenjuje se u slučajevima gdje nema pouzdanih statističkih podatak pa bi se određivanje premije u fiksnom postotku moglo pokazati kao nepravedno, na štetu jedne ili druge strane;
2. u osiguranju za određene tipove rizika ili grupa rizika izračun premije može se bazirati na prošlim štetama. Burning costs je trošak šteta nastalih u proteklom razdoblju izražen kao godišnja stopa na jedinicu izloženosti.

Bull/bik (engl. bull, njem. Haussier) je uvriježeni burzovni izraz koji najčešće označava špekuliranje na rast cijena, kamatnih stopa ili tečajeva na burzi vrijednosnih papira ili na deviznoj burzi, a poznat je i pod imenom raport posao ili špekulacije na hosu. Drugo značenje naziva “bik” podrazumijeva osobu ili organizaciju koja očekuje da će cijene na tržištu vrijednosnih papira općenito ili cijene samo nekih vrijednosnih papira rasti.
Djelujući na osnovi te pretpostavke, “bik” kupuje vrijednosne papire kako bi ih kasnije prodao po višim cijenama i na razlici cijena ostvario zaradu; naziva se još i hosist. Ukoliko se pod tim nazivom označava tržište, onda je riječ o tržištu s tendencijom rasta cijena, kamatnih stopa ili tečajeva. Takvo tržište poznato je pod imenom bull market (suprotno značenje od bear market).

Bulion (engl. bullion, gold and silver bullion, njem. ungemünztes Gold und Silber, Gold und Silber in Barren, fr. matiéres d’or et d’argent) je šipka ili poluga napravljena od dragocjenog metala. Za industrijsku upotrebu i u ukrasne svrhe trguje se srebrnim bulionima.
Zlatnima, kao sredstvom plaćanja, trguju banke i države. Čuvaju se i kao zaliha vrijednosti i kao pokriće za papirnati novac. Postoje posebna bulionska tržišta, financijski centri u kojima se trguje samo zlatnim bulionima.
U Velikoj Britaniji, npr. postoji pet mešetarskih poduzeća koja posreduju u trgovini. Sastaju se svaki dan i utvrđuju službenu cijenu.

Bull – bullish Osoba koja smatra da će cijene rasti. U općenitijem smislu, osoba koja je optimistična te koja može tako misliti o gospodarstvu uopće.

Buking (engl. booking, njem. Buchung);
1. prijavljen dolazak gosta u neki hotel (najava dolaska);
2. rezervacija nekog turističkog aranžmana ili sjedišta u nekom prijevoznom sredstvu ili u smještajnom objektu;
3. sam postupak i služba evidentiranja prodaje turističkih aranžmana kod turoperatora ili turističkih agencija.
U postupku bukinga koriste se različiti termini na engleskom, npr. booking form – obrazac koji turoperator ili turistička agencija daje klijentu na popunjenje; booking fee ili booking charge – novčani iznos koji klijent plaća agenciji za izvršenje određene rezervacije; booking list – dokument koji organizator aranžmana šalje izravnim davaocima usluga, a sadrži popis turista koji će koristiti usluge iz aranžmana; booking report – izvještaj o stanju bukinga u određenom razdoblju; last minute booking – rezervacija turističkog aranžmana pred samo putovanje, obično obuhvaća razdoblje između dva tjedna do nekoliko sati pred odlazak na put; centralni buking – sustav rezervacije kod kojeg se prijave turista za određene aranžmane prosljeđuju izravno u jedno središnje mjesto koje sve evidentira i daje konačnu suglasnost o prodaji; alotmanski buking – sustav bukinga kod kojeg prodajna mjesta raspolažu određenim kontingentom aranžmana i u sklopu tog kontingenta (alotmana) ponašaju se (u prodaji) sasvim samostalno.

Budžet kapitala (engl. capital budget, njem. Kapitalbudget, Investitionsbudget) ili budžet investicija odvojeno prikazuje investicijske rashode od tekućih budžetskih rashoda i to zbog njihova dugoročnog efekta na privredna kretanja.
Budžet kapitala se razlikuje kako po strukturi rashoda, tako i po izvorima prihoda. U Velikoj Britaniji se naziva budžetom ispod crte.

Buduća vrijednost (engl. future worth) je novčani iznos koji je ekvivalentan jednoj ili više uplata (anuiteta) u prethodnim razdobljima, na određeni budući datum uz određenu kamatnu stopu. Računa se složenim načinom obračuna kamata.
Formula za jednu uplatu je Cn = C0(1+i)n, gdje je C0 početna uplata, n broj razdoblja ukamaćivanja do određenog budućeg datuma, i je kamatni koeficijent (i=p/100, p kamatna stopa), obračun kamate je dekurzivan.
Tablice brojeva (1+i) za različite vrijednosti broja razdoblja n i kamatnih koeficijenata ili stopa poznate su kao I. financijske tablice koje se javljaju u dvije varijante, za dekurzivno i anticipativno ukamaćivanje. Formula za niz jednakih uplata krajem termina (postnumerando) je Cn = A ((1+i)n–1)/i gdje je A iznos uplata (anuiteta).
Tablica brojeva ((1+i)n–1)/i se zove V. financijska tablica, a faktori za izračunavanje buduće vrijednosti niza uplata navode se u III. financijskim tablicama.

BSP (akr. od engl. Bank Settlement Plan) je specijalizirana organizacija IATA-e, koja se osniva na teritorijima različitih država i služi za pojednostavljivanje međusobnih obračuna ostvarenog prometa po osnovi prodanih putničkih karata između zrakoplovnih kompanija i putničkih agencija.

Budimpeštanska burza (engl. Budapest Stock Exchange – BSE) je madžarska burza vrijednosnim papirima, osnovana 1864, zatvorena nakon II. svjetskog rata, ponovno otvorena 1990. Djeluje kao samoregulirajuća, neprofitna ustanova u vlasništvu svojih 57 članica, od kojih su mnoge u vlasništvu stranih banaka i brokerskih kuća.
Objavljuje službeni indeks BUX, indek cijena dionica 22 kompanije. Od 1996. objavljuje indeks CESI, koji se izračunava na osnovi izabranih dionica s najvećom kapitalizacijom na pet srednjoeuropskih burzi: Bratislava, Budimpešta, Ljubljana, Prag i Varšava.

Buduća stopa (engl. future rate, forward rate, njem. Terminkurs, fr. cours a terme);
1. u teoriji očekivanja vremenske strukture kamatnih stopa, stopa za koju se očekuje da će vrijediti između dva termina u budućnosti i označava se sa tFt+n. Riječ je o implicitnoj stopi u smislu da se ne navodi u poslovnim izvorima informacija, ali se može izračunati iz prihoda do dospijeća i trenutnih stopa (spot rate), 0Sn koje su poznate: (1+tFt+1) = (1+0St+1)((t+1)/(1+0St))t. Koristeći ovaj rezultat mogu se izvesti i buduće stope za bilo koji interval (t, t+n);
2. cijena ili kamatna stopa koja se primjenjuje na buduće transakcije (futures, options).

Brzina likvidacije štete (engl. claim settlement rate, njem. Schadenregulierung) je vrijeme od trenutka obavijesti osiguravatelja o nastanku štete do konačne isplate štete. Prema Zakonu o obveznim odnosima (ZOO, NN 53/91, članak 919) kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravatelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana računajući od dana kad je osiguravatelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio.
Ako je za utvrđivanje postojanja osiguravateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno neko vrijeme taj rok počinje teći od dana kad je dokumentirano utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos. Znači da rok počinje teći od trenutka kad je osiguravatelj u posjedu sve potrebne dokumentacije iz koje se može utvrditi njegova obveza (prijave štete, zapisnika o izvidu štete, dokaza da postoji pravna osnova za obvezu osiguravatelja, računa popravka ili sanacije, odnosno obračuna totalne štete osiguranog predmeta i slično).
Ako iznos osiguravateljeve obveze ne bude utvrđen u roku četrnaest dana računajući od dana kad je osiguravatelj dobio obavijest o nastanku štete, osiguravatelj je obvezan, na zahtjev osiguranika, isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma. Brza, pravilna i korektna obrada štete najbolja je reklama za osiguravateljno društvo i djelotvorno je sredstvo u borbi protiv konkurencije.

Brzina optjecaja (engl. velocity of money, njem. Umlaufgeschwindigkeit) je broj koji pokazuje koliko se robno-novčanih metamorfoza u određenom vremenskom razdoblju obavilo određenom količinom novca. Što je taj broj veći, znači da je za određeni obujam prometa i plaćanja potrebna manja količina novca. Definira se kao prosječna mjera upotrebe novca u određenom razdoblju za obavljanje robno-novčanih transakcija.
U teoriji je poznata po matematičkoj formulaciji kvantitativne teorije novca Irvinga Fishera prema kojoj je umnožak količine novca (M) i brzine optjecaja novca (V) jednak umnošku količine robe koja se promeće (T) i cijena (P), odnosno: MV = PT. Iz ove jednadžbe V se može definirati kao odnos između obujma novčanih transakcija (PT) i količine novca (M) ili V=PT/M.
U praktičnoj monetarnoj analizi dobije se iz odnosa nominalnog društvenog bruto-proizvoda ili društvenog proizvoda i novčane mase (dohodna brzina optjecaja novca) ili iz odnosa novčanih transakcija i novčane mase (transakcijska brzina optjecaja novca). U monetarnoj teoriji i u praktičnoj monetarnoj politici predstavlja izuzetno važnu kategoriju, jer o njoj ovisi kolika će biti potrebna količina novca u optjecaju da bi se robno-novčane transakcije normalno odvijale.
Na brzinu optjecaja novca utječu brojni činioci (vrijednost novca, organizacija gospodarskog, a posebno novčanog sustava), što se izražava u većoj ili manjoj potražnji novca, pri čemu je brzina optjecaja novca to manja što je potražnja za novcem veća (u deflatornim prilikama) i obrnuto: u inflatornim prilikama svatko se nastoji što prije “riješiti” novca, što smanjuje potražnju za novcem, a ubrzava njegovo prometanje, dakle povećava se brzina optjecaja novca.

Brzi odnos (engl. quick rate, acid test ratio, njem. Liquidität ersten Grades) je bazični pokazatelj tzv. horizontalne financijske strukture, odnosno bazični pokazatelj likvidnosti poduzeća. Stavlja u odnos tzv. kratkoročno vezanu imovinu (sredstva) poduzeća (novac, odmah unovčive vrijednosne papire i naplativa potraživanja od kupaca i drugih dužnika) s kratkoročnim obvezama prema izvorima.
Često se definira i kao odnos između obrtnih sredstava umanjenih za zalihe i kratkoročnih obveza poduzeća. Brzi odnos ukazuje na mogućnost održanja solventnosti poduzeća jer dovodi u vezu imovinu poduzeća koja se brzo pretvara u novac s obvezama koje brzo dospijevaju.
Za prosječno proizvodno poduzeće brzi odnos trebao bi se kretati oko jedan, a sa stanovišta mogućnosti održavanja solventnosti bilo bi bolje da je veći od jedan. Sama oportunost ovog pokazatelja prosuđuje se na temelju određenih funkcionalnih (granskih) i teritorijalnih odnosno funkcionalno-teritorijalnih agregata. Kod nas se za označavanje ovoga pokazatelja koristi još i izraz koeficijent ubrzane likvidnosti.

Bruto zarađena premija (engl. gross earned premium, njem. verdiente Bruttobeiträge) je dio bruto premije koji osiguravatelju stvarno ostane od ukupno fakturirane premije. Ona je prihodovana stavka računa dobiti i gubitka osiguravatelja.
Taj je zbroj bruto fakturirane premije i razlike prijenosne premije osiguranja tekuće godine i prijenosne premije osiguranja prethodne godine, od čega se oduzima premija predana u reosiguranje.
U računovodstvu društava za reosiguranje bruto zarađena premija sastoji se od primljene premije reosiguranja iz zemlje i iz inozemstva i predane premije reosiguranja u zemlji i u inozemstvu.

Bruto premija (engl. gross premium, njem. Bruttoprämie) je uobičajeni naziv koji se koristi i u drugim zemljama, za ukupnu premiju, po jednom ugovoru, ili za pojedinu vrstu ili grupu osiguranja, ili za cijelo poduzeće za osiguranje. To je ukupna premija ili cijena osiguranja, tj. iznos koji je dužan uplatiti osiguranik prilikom sklapanja osiguranja ukoliko nije uplata premije drugačije ugovorena (s počekom, u ratama i sl.). Nazivamo je tarifnom ili komercijalnom premijom, a utvrđuje se prema cjenicima, tarifama osiguravatelja u jedinstvenom postotku ili iznosu tako da osiguraniku nije vidljivo kolika je tehnička premija i visina režijskog dohotka.
Sustav evidentiranja premije na temelju njezina ukupnog iznosa (tzv. bruto premija) ili raspodjelom te premije u dijelove, radi potrebe osiguravatelja (za suosiguranje i reosiguranje), naziva se bruto sustav, za razliku od neto tarife, premije i obračuna u politici osiguranja kada se na neto (tehničku) premiju, dograđuju troškovi poslovanja (režija) i druge obveze (porez, taksa i sl.).
U Zakonu o osiguranju rabi se naziv premija za osiguranje, koja se sastoji od funkcionalne premije i dijela premije za obavljanje djelatnosti osiguranja. Funkcionalna premija sadrži tehničku premiju, a može sadržavati dio za preventivu, ako je on uračunat u premiju.
Tehnička premija služi za podmirenje obveza iz ugovora o osiguranju (isplatu odšteta, ugovorenih svota), te za podmirenje obveza prema reosiguravatelju za reosigurane rizike. Dio premije za preventivu služi za financiranje i kreditiranje aktivnosti namijenjenih za sprečavanje rizika. Dio premije za režiju namijenjen je za obavljanje poslova osiguranja. Bruto premija uvećana za porez na promet čini ukupnu premiju. U zapadnim zemljama terminologija je nešto drugačija: bruto premija se sastoji od neto premije, dodatka za sigurnost (postoji i kod nas), te dodatka za troškove (troškovi upravljanja).

Bruto profit (engl. pre-tax profit, njem. Vorsteuerprofit, Vorsteuergewinn) je izvedena veličina koja odražava uspješnost poslovanja. Dobiva se kao razlika svih prihoda (poslovnih, financijskih i izvanrednih) i svih rashoda (poslovnih, financijskih i izvanrednih) poslovanja određenog razdoblja.
Bruto profit se naziva i dobit (profit) prije oporezivanja i koristi se za oblikovanje i izračunavanje različitih pokazatelja: pokazatelja proizvodnosti (bruto profit/broj zaposlenih), pokazatelja rentabilnosti prometa (bruto profit/poslovni prihodi x 100 ili bruto profit/ukupno prihod x 100), rentabilnosti ukupnog ulaganja (bruto profit/ukupno ulaganje x 100) te rentabilnosti vlastitog ulaganja (bruto profit/vlastito ulaganje x 100). Podloga za izračunavanje bruto profita jest račun dobiti i gubitka.

Bruto nacionalni dohodak (engl. gross national product – GNP, njem. Bruttosozialprodukt) je ukupna vrijednost svih proizvoda i usluga koje proizvedu rezidenti jedne zemlje u toku godine, uključivo i neto dohodak od faktorskih usluga koje su pružene inozemstvu.
Bruto nacionalni dohodak se od bruto domaćeg proizvoda razlikuje za vrijednost neto faktorskih usluga koje su pružene inozemstvu. Kod usluga kapitala vrijednost usluga pruženih inozemstvu najčešće se računa kao razlika primljenih i plaćenih kamata i dividendi, no pritom se ispušta dobit na kapitalu, koja može potjecati od neraspodijeljene dobiti.
Kod dohotka od rada problem je kako tretirati dohodak koji u zemlju šalju radnici iz inozemstva. Dok će se na primjer repatrirani dohodak građevinskih radnika koje je domaće poduzeće poslalo na rad u inozemstvo u pravilu ubrojati u nacionalni dohodak, doznake radnika emigranata koji u inozemstvu borave dulje od godine dana neće, iako i one mogu imati karakter relativno stalnog dohotka koji je raspoloživ stanovništvu zemlje u koju se te doznake upućuju.

Bruto nacionalni proizvod – BNP (engl. gross national product, GNP, njem. Bruttonationalprodukt, BNP) je vrijednost svih finalnih dobara i usluga proizvedenih pomoću domaćih faktora proizvodnje unutar nekog razdoblja.
Pri tome je nevažno da li se ti faktori proizvodnje nalaze u zemlji ili inozemstvu. Definiran je konvencijom u okviru standardiziranih sustava društvenih računa Ujedinjenih naroda.
Realni GNP izražava vrijednost proizvodnje u stalnim cijenama iz jedne godine, pa zato izražava samo promjene u količinama proizvedenih dobara i usluga.

Bruto marža (engl. gross margin, njem. Bruttomarge, Bruttospanne) je jedan od financijskih pokazatelja poslovanja, govori o tome koliko se bruto dobiti ostvaruje na jednu jedinicu poslovnih prihoda (100 jedinica poslovnog prihoda ako se pokazatelj izražava u postotku).
Oblikuje se na temelju odnosa vrijednosti bruto dobitka, tj. dobitka prije oporezivanja u brojniku te vrijednosti prihoda od prodaje u nazivniku i izražava se kao postotak. Bruto marža odražava rentabilnost (profitabilnost) prometa. Svako povećanje vrijednosti ovog pokazatelja ocjenjuje se povoljnim kretanjem, a smanjenje vrijednosti upućuje na teškoće u poslovanju poduzeća i može biti jedan od indikatora poslovne krize. Podloga za izračunavanje bruto marže jest račun dobiti i gubitka. U europskom prostoru naziva se rentabilnost prometa.

Bruto domaći proizvod – BDP (engl. gross domestic product, GDP, njem. Bruttosozialprodukt, BSP) je vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih unutar neke zemlje, a uključuje i vrijednost dobara i usluga proizvedenih pomoću inozemnih faktora proizvodnje u zemlji; ne uključuje vrijednost proizvodnje u inozemstvu koje potječe od domaćih proizvodnih faktora.
Definiran je konvencijom u okviru standardiziranih sustava društvenih računa Ujedinjenih naroda. Nominalni GDP izražava vrijednost proizvodnje u tekućim cijenama, pa tako sadrži promjene cijena i količina.

Bruto domaći proizvod (engl. gross domestic product – GDP, njem. Bruttoinlandsprodukt) je ukupna vrijednost svih proizvoda i usluga raspoloživih za finalnu potrošnju koja se proizvedu na području jedne zemlje u određenom periodu, neovisno o tome da li dohodak od tih proizvoda i usluga stječu rezidenti ili nerezidenti.
Bruto domaći proizvod je manji od bruto nacionalnog proizvoda za vrijednost faktorskih usluga koje su rezidenti zemlje pružili drugim zemljama.

Brokersko/dilerska kuća (engl. broker/dealer house, njem. Händler im Freiverkehr) je tvrtka koja obavlja kupoprodaje vrijednosnica i robe za svoj račun te za račun klijenata.
Obično se razvrstavaju na veletrgovce i malotrgovce. No samo u smislu da ovi prvi prvenstveno trguju za račun velikih, institucionalnih, ustanovnih ulagatelja, dok posljednje prvenstveno rade za pojedince, male ulagatelje.

Brokerske kuće (engl. brokerage firms, brokerage houses, njem. Maklerfirmen) su poduzeća specijalizirana za burzovno poslovanje, ili investicijske i komercijalne banke koje imaju odjele za brokersko poslovanje. Brokerske kuće zastupaju svoje klijente na burzi izvršavajući njihove naloge, te analizirajući tržište i dajući savjete investitorima.
Osnovna funkcija brokerskih kuća je analitička i savjetodavna. Brokerske kuće vrlo su važan dio financijskog tržišta, budući da kontinuiranom analizom tržišta i upućivanjem investitora u najprofitabilnije segmente pomažu stabilnosti tržišta i objektivnoj valorizaciji efekata ponuđenih na burzi. Osim neposrednih kontakata s klijentima, većina značajnijih brokerskih kuća izdaje i publikacije u kojima objavljuje svoje analize i predviđanja.
Većina značajnijih brokerskih kuća su ujedno i investicijske banke. One u načelu pokrivaju cjelokupno tržište, ali su većinom specijalizirane za određeni segment u kojem nastoje biti vodeće. Tako postoje brokerske kuće specijalizirane za trgovinu dionicama, obveznicama, opcijama i budućim ugovorima. U Europi, a posebno u Njemačkoj, karakteristično je to da se i velike komercijalne banke pojavljuju kao brokerske kuće. Najaktivnija među njima je Deutsche Bank kojoj pripada vodeće mjesto u svijetu po obujmu trgovine euro-obveznicama.
Za svoje usluge brokerske kuće naplaćuju naknade, od kojih je najčešći oblik brokerska provizija koju klijent plaća prilikom provođenja transakcije. Donedavno je bilo pravilo da za svoje komitente brokeri ne naplaćuju analize i savjete, međutim smanjivanje provizije zbog uzajamne konkurencije brokerskih kuća dovelo je do toga da brokeri posebno naplaćuju sve usluge koje pružaju klijentu.
Pravila po kojima brokerske kuće posluju razlikuju se. Svaka burza ima svoja pravila, a pravila se općenito razlikuju i među zemljama. Većina velikih brokerskih kuća operira na više svjetskih tržišta, i na svakom od njih prilagođava se lokalnim uvjetima poslovanja.
Poznate brokerske kuće i investicijske banke su: Merrill Lynch, Salomon Brothers, Dow-Jones, Pierce, Goldman Sachs & Co, Morgan Stanley (sve iz Sjedinjenih Američkih Država), Nomura securities, Nikko securities, Daiwa securities (iz Japana).
U Hrvatskoj je status brokerskih kuća (društava za poslovanje s vrijednosnim papirima) riješen Zakonom o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima iz prosinca 1995. Dozvoljeno im je obavljanje praktično svih poslova na tržištu vrijednosnicama, uključujući i poslove investicijskog bankarstva.

Brokerski kredit (engl. brokers’ loan) je novac koji broker posuđuje od banaka ili drugih brokera za raznolike namjene.
Može se koristiti za financiranje zaliha dionica koje drži specijalist, za garancije (underwriting) pri izdavanju novih obveznica i dionica, te za kupnju dionica na marginu kada kupac želi koristiti brokerski kredit za kupnju vrijednosnih papira.

Brokerska provizija (engl. brokerage, broker’s commission, njem. Maklergebühr, Courtage) je naknada koju burzovni posrednik – broker dobiva za obavljenu transakciju. Iz te provizije broker namiruje sve troškove koji su povezani uz izvršenje naloga, tj. plaća proviziju burzi, eventualni najam specijalista kod ograničenog naloga, te troškove prijenosa i dostave vrijednosnih papira. Ta provizija može biti određena pravilima burze, ili je svaka brokerska kuća definira u pregovorima s klijentima.
Na New York Stock Exchange provizija je bila fiksirana na 1% sve do 1 svibnja 1975. Tada je brokerima dopušteno da ugovaraju tarife s klijentima. Na Londonskoj burzi tek se 27. listopada 1986. odstupilo od fiksne provizije.
Proviziju plaća korisnik usluge na nominalnu vrijednost obavljene transakcije, bez obzira na stvarne troškove koje je broker imao za izvršenje naloga. Brokerska provizija vrlo je značajan faktor u burzovnoj špekulaciji, budući da bitno smanjuje rentabilnost špekulacije u odnosu na strategiju “kupi i drži”.

Broker je osoba koju je Komisija za vrijednosne papire ovlastila za trgovinu vrijednosnim papirima. Radi u brokerskim kućama ili bankama (društvima ovlaštenim za poslovanje vrijednosnim papirima). Broker kupuje i prodaje vrijednosne papire na temelju naloga klijenta i za tu uslugu zaračunava određenu proviziju.

Broker osiguranja (engl. insurance broker, njem. Versicherungsvertreter, Versicherungsmakler, fr. courtier) je specijalni savjetnik – stručnjak s područja osiguranja, koji daje savjete i profesionalnu pomoć osiguranicima. Za razliku od agenata osiguranja koji uz posredovanje u poslovima osiguranja obavljaju i druge poslove (bankovne, kupoprodaja nekretnina i sl.), brokeri se profesionalno bave djelatnošću osiguranja.
Svojim klijentima osiguranicima odgovorni su za moguće loše savjete. Radi zaštite profesije u inozemstvu su česta udruženja brokera osiguranja koja štite visoki standard ove profesije.
Za obavljene poslove dobivaju proviziju (engl. brokerage, njem. Maklergebühr, fr. courtage) koja je u pravilu viša nego provizija agenata. Iako rade u korist osiguranika, proviziju plaća osiguravatelj. Osiguravatelj katkada daje odobrenje brokeru za likvidaciju i isplatu manjih šteta.

Broj police (engl. policy number, njem. Policennummer) je oznaka za identifikaciju ispostavljene police. Iz police potencijalno proizlaze novčana potraživanja. Budući da je ona i instrument prijenosa prava iz osiguranja, važno je da polica ima svoju identifikacijsku oznaku. Tako se olakšava i informatička obrada polica.
Broj police može biti tiskan ili dodijeljen kompjutorski. Kod polica s već tiskanim brojem svaka osoba koja radi na poslovima pribave osiguranja zadužuje policu prema njezinu broju (tzv. stroga evidencija), a nakon njezina ispunjavanja i ispostavljanja osiguraniku dužna se i razdužiti za tu policu.
U nekim osiguravateljnim društvima postoji i posebno radno mjesto evidentičara stroge evidencije kojemu je osnovni posao evidentiranja zaduženja i razduženja serijskih brojeva ispostavljenih polica.

Briselska burza (engl. Brussels Stock Exchange – BSE) je najveća belgijska burza vrijednosnih papira. Od 1989. primjenjuje kompjutorizirani sustav trgovanja (CATS).

Brettonwoodski sporazumi (engl. Bretton Woods Agreement, njem. Bretton-Woods-Übereinkommen) su međunarodni sporazumi o uređenju sustava međunarodnih plaćanja i osnivanju posebnih organizacija s ciljem da služe u tu svrhu, Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) i Međunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD), koje se često nazivaju i brettonwoodskim institucijama, jer su sporazumi sklopljeni na svjetskoj monetarnoj konferenciji u Bretton Woodsu u SAD 22. srpnja 1944. godine održanoj u sklopu međunarodne akcije za postavljanje širih i stabilnijih osnova za uređenje valutnih i općenito ekonomskih odnosa u svijetu.
U radu konferencije sudjelovale su 44 zemlje od kojih je do kraja 1945. godine, odnosno početka rada Fonda i nešto kasnije Banke, sporazum ratificiralo njih 35. U narednim godinama u te se institucije učlanjuje sve veći broj zemalja, tako da članstvo u Međunarodnom monetarnom fondu danas prelazi brojku od 170 zemalja članica, a u Međunarodnoj banci za obnovu i razvoj ili Svjetskoj banci nešto manje (preduvjet za članstvo u banci je članstvo u Fondu).
Djelatnost ovih institucija proteže se na područje međunarodnih plaćanja i financiranja, pri čemu je Fond orijentiran na regulaciju međunarodnih plaćanja i odobravanja kratkoročnih kredita namijenjenih financiranju neravnoteža u platnim bilancama zemalja članica, a Banka na odobravanje isključivo dugoročnih kredita namijenjenih financiranju bazičnih, razvojnih investicija.

Brainstorming (engl. brainstorming, njem. Brainstorming) je spontan sustav kreacije ideja, naziv tehnike vođenja grupnog intervjua čiji je cilj da se rješenja određenog problema postignu spontanim idejama, mislima i asocijacijama sudionika.
U ograničenom vremenu (od 20 do 45 minuta) grupa od 10 do 15 sudionika potiče se na kreiranje što više ideja i njihovih međuodnosa. Karakteristično je za ovu metodu da se kritika i valorizacija ideja nikada ne obavlja za vrijeme sastanka nego kasnije.
Vrijednost je brainstorminga kao metode koja se koristi u prognostici, odnosno procjeni budućeg razvoja tržišta u tome što pravilno vođen sastanak može rezultirati mnogobrojnim idejama u kratkom vremenu prvenstveno zbog lančane asocijacije kada se jedna ideja pojavi kod jednog sudionika, nju istodobno slijedi nova ideja kod dotičnog sudionika, ali isto tako i kod drugih sudionika. Njome se također ostvaruje stimulacija rivalstvom (kompetitivni faktor), ali i stimulacija pozitivnom potvrdom ideja.

Branding (njem. Markierung, Beschaffenheitssicherung) je engleski izraz za davanje proizvodu ili usluzi svih potrebnih elemenata za identitet marke proizvoda. Vrlo širok pojam koji pokriva ime, dizajn, simbol, pravno zaštićene elemente identiteta itd. koji se koriste radi razlikovanja proizvoda, usluge i proizvođača u odnosu na druge.

Brain trust (njem. Brain-Trust) je engleski izraz za savjetodavnu ekipu stručnjaka oko nekog privrednog ili političkog funkcionara čiji je zadatak razrada pojedinih strateških problema i priprema podloge za širu raspravu (“vijeće mudraca”).

BOT-model (engl. build, operate and transfer) znači izgraditi, upravljati i prenijeti. To je moderan pravni oblik izgradnje velikih privrednih i infrastrukturnih objekata. Izvođač, na temelju ugovora, ima pravo financirati i izgraditi određeni objekt, njime upravljati i privredno ga iskorištavati u određenom periodu, nakon čega objekt prelazi u vlasništvo investitora

Bostonska burza (engl. Boston Stock Exchange – BSE) je američka burza vrijednosnih papira, uspostavljena 1834; prva američka burza koja je otvorila svoje članstvo stranim brokerima. Od 1984. povezana je s Montrealskom burzom vrijednosnih papira.

Boravišna pristojba (engl. visitors’ tax, tourist tax, local tourist tax, njem. Aufenthaltsgebühr) je pristojba koju gost plaća za svaki dan boravka u mjestu ugovorenog smještaja.
Boravišna pristojba i premija osiguranja moraju u računu ugostitelja biti posebno iskazane. Obračunava se po osobi i ostvarenom noćenju, a ovisi o razdoblju sezone i kategoriji turističkog mjesta.

Bordero (engl. bordereau, njem. Bordereau, fr. bordereau) je iskaz preuzetih rizika (osiguravatelja) u reosiguranje.
Sadrži osnovne podatke za identifikaciju osiguranja (osiguranih objekata) koje se predaje u reosiguranje. U pravilu rizici se vode po rednim brojevima.

Bonus (engl. bonus):
1. dio isplata (naknada) zaposlenom koje su na određeni način izravno vezane uz vrijednost, kvantitetu ili kvalitetu objavljenog posla;
2. dodatno plaćanje pojedincu ili grupi za posao koji su obavili iznad postavljenih količinskih ili vremenskih standarda ili postizanje nekih drugih određenih ciljeva;
3. svako plaćanje iznad normalne standardne plaće.
Bonusom se mogu nagrađivati različiti rezultati rada: povećanje produktivnosti, kvaliteta, pridržavanje rokova, kreativnost, povećanje profita i sl. U pravilu se bonus isplaćuje pravovremeno. Upotrebljava se i za oznaku svakog oblika stimulativnog plaćanja (incentive payment).

Bonusne dionice (engl. bonus shares, bonus issue, capitalization issue, scrip issue, njem. Gratisaktien, Ausgabe von Gratisaktien, fr. émission d’actions gratuites, action bénéficiaire) ili kapitalizacijska emisija su dionice što ih kompanija izdaje bez troškova za postojeće dioničare s ciljem da upotpuni rezerve kapitala u trenutku kad se emitirani kapital kompanije znatno razlikuje od upotrijebljenog kapitala.
Riječ je o iznosu što su ga upisali dioničari uvećanom za neraspodijeljene profite i rezerve. Bonusne dionice se izdaju postojećim dioničarima koristeći neraspodijeljene profite i rezerve.

Bonitet (engl. standing, credit worthiness, njem. Kreditwürdigkeit, Bonität) je pojam koji pobliže određuje kvalitetu tvrtke, potraživanje robe, zemljišta, vrijednosnih papira i sl. Bonitet tvrtke se procjenjuje i aktivira u bilanci posebnom bilančnom stavkom (goodwill). Bonitet dužnika označava sposobnost plaćanja dospjelih obveza.
Bonitet robe određuje pobliže kvalitetu robe u tehnološkom i ekonomskom smislu, kao npr. kvalitetu sirovinske osnove, trajnost i sigurnost robe, pakiranja, ambalažiranje i sl. Bonitet zemljišta određuje pedološke i druge karakteristike zemljišnih površina. Bonitet vrijednosnih papira odnosi se na sposobnost plaćanja isplatitelja iznosa, žiranta, visinu kamatne stope, rok plaćanja i sl. Pojam je dakle blisko povezan s kreditnom sposobnošću tvrtke ili dužnika da na vrijeme odgovori obvezama plaćanja.

Bonitet poduzeća (engl. creditworthiness, njem. Bonität) je ocjena vjerojatnosti nastupanja insolventnosti poduzeća u budućnosti, prema nešto širem shvaćanju ocjena likvidnosti i kreditne sposobnosti, u najširem smislu sveobuhvatna ocjena temeljena na analizi završnog računa i situacije poduzeća. U ovom širokom smislu ocjena boniteta odnosi se i na ocjenu ekonomskih pojava u poduzeću, oznaku neopipljive sigurnosti s obzirom na ugled poduzeća, unutarnju vrijednost, oznake koje u sebi sadrže ujedno i ocjenu likvidnosti i kreditne sposobnosti poduzeća. Posljedica nepostojanja jednoznačnog boniteta poduzeća manifestira se i u različitim postupcima, različitim metodama kojima se dolazi do ocjene boniteta poduzeća.
Vrlo usko i vrlo pojednostavljeno shvaćanje boniteta poduzeća svodi se na solventnost poduzeća, a ocjena boniteta poduzeća na ocjenu vjerojatnosti nastupanja insolventnosti, odnosno na prognozu insolventnosti. Prema ovom shvaćanju poduzeće ima dobar bonitet ukoliko pravodobno podmiruje dospjele obveze.
Ocjena boniteta često se poistovjećuje s ocjenom kreditne sposobnosti i likvidnosti. Elementi na temelju kojih se utvrđuje kreditna sposobnost poduzeća jesu analiza stanja i kretanja prihoda te vertikalna i horizontalna struktura imovine i kapitala. Dok se ocjena boniteta temeljena na ocjeni solventnosti sastoji od isključivo kvantitativnih informacija, kod ove proširene ocjene boniteta uzimaju se pored kvantitativnih i kvalitativne informacije. Tipični primjeri ovakve ocjene boniteta su brzi test (quick test), Altmanov model, kredit-scoring, a u svijetu je to informacija o bonitetu tvrtki Kreditschutzverband 1870. te Dun & Bradstreet.
Najšire shvaćanje boniteta, kao kvalitete cjeline ekonomskih pojava i procesa u poduzeću, temelji se na ocjeni potencijala. Polazi se od analize završnih računa te se korištenjem dinamičkih i prognostičkih pokazatelja nastoje otkriti slabe i jake strane poduzeća vidljive u njegovim završnim računima (hard facts). Statistička analiza završnih računa, kao prvi korak ocjene boniteta , provodi se najčešće multivarijantnom linearnom analizom diskriminance. Rezultat ovog postupka jest izbor relevantnih pokazatelja i njihova kombinacija, kao i objektivizirana granična vrijednost u obliku vrijednosti diskriminance koja je osnova za ocjenu individualne vrijednosti diskriminance pojedinog poduzeća i polazište je za ocjenu boniteta poduzeća i njegovu klasifikaciju u zonu dobrih ili loših poduzeća. Od mnoštva različitih pokazatelja potvrđeni su sljedeći kao oni koji svaki za sebe, a pogotovo u kombinaciji, najbolje klasificiraju poduzeća u dobra ili loša: rentabilnost ukupnog ulaganja, udjel vlastitog kapitala u ukupnog kapitalu, stopa povrata kapitala te faktor zaduženosti. Pokazatelji se temelje na koncepciji cash flowa, jer je cash flow veličina koja odražava sposobnost poduzeća za samofinanciranje investicija, podmirenje dugova, stvaranje i povećanje likvidnih rezervi te raspodjelu dobitka.
Nakon utvrđivanja tvrdih činjenica slijedi kvalitativna analiza situacije poduzeća, analiza nekih činjenica. Tvrde činjenice naime govore primarno o prošlosti i sadašnjosti poduzeća, dok meke činjenice odražavaju njegove izglede u budućnosti. Kvalitativnom analizom situacije želi se spoznati orijentacija poduzeća prema kupcu i potrebama kupca, tržišna pozicija poduzeća i njegovih proizvoda, fleksibilnost organizacije, inventivnost i inovativnost – ukratko otvorenost poduzeća promjenama na tržištu i u okruženju.
Na temelju analize podataka završnih računa i analize situacije poduzeća pojedino poduzeće svrstava se u jedan od šest mogućih razreda boniteta: u prvom i drugom razredu su poduzeća u kojima ni podaci o bilanci ni situacija u poduzeću ne upućuju na ugroženost poduzeća; od trećeg do petog razreda su poduzeća za koja se, ili na temelju bilance ili na temelju situacije poduzeća, zaključuje o mogućoj ugroženosti, dok se u šestom razredu nalaze poduzeća čije bilance odražavaju značajke prisutne i u bilancama ugroženih poduzeća, a pored toga i situacija poduzeća negativnim značajkama ukazuje na akutnu ugroženost.
Klasificiranje poduzeća u jedan od razreda boniteta nije i konačna ocjena o bonitetu. Razvrstavanje poduzeća u pojedine razrede nikad nije dovršen posao: godišnje razvrstavanje poduzeća u razrede boniteta postaje nedostatnim, pa se sve češće bonitet ocjenjuje u kraćim razdobljima, svaka tri mjeseca. Ovakav postupak ocjene boniteta čini transparentnim sva negativna i pozitivna svojstva poduzeća, omogućuje spoznaju potencijalne snage i potencijalnih slabosti poduzeća u ovladavanju opasnostima i korištenju prilika iz okruženja. Osnovni je cilj ovakve ocjene boniteta upoznavanje rizika i šansi u poslovanju nekog poduzeća.

Bonifikacija (engl. allowance, credit note, njem. Bonifikation, Gutschrift) je dobropis ili odobrenje koje prodavalac daje kupcu u apsolutnom ili relativnom izrazu (%) od vrijednosti prodane robe, izvršene usluge ili plaćanja, i to samo kada je riječ o utvrđenoj manjkavosti na kvaliteti, kvantiteti i izgledu robe, ili usluge koja je isplaćena ili pogrešno obračunata u financijskim transakcijama.

Boliviano (BOB) je novčana jedinica Bolivije, dijeli se na 100 sentava.

Bolnina (njem. Schmerzensgeld);
1. štetu pretrpljenu fizičkim bolima;
2. ukupnost naknade štete s naslova pretrpljenih tjelesnih ozljeda ili smrti bliske osobe, dakle, naknada za pretrpljene fizičke i duševne boli.
Pojam nalazimo u njemačkom, austrijskom i švicarskom odštetnom pravu.

Bolesnička osiguranja (engl. sickness insurance, njem. Krankenversicherung) je skupni naziv za osiguranja za slučaj nesposobnosti i pokriće troškova uzrokovanih bolešću. Mogu biti privatna ili socijalna osiguranja.
Privatna osiguranja razvijenija su u zemljama sa slabo razvijenim socijalnim osiguranjem, dok su u zemljama razvijenog socijalnog osiguranja u pravilu svedena na dopunska pokrića iznad standarda socijalnog osiguranja.
Podrazumijevaju osiguranje bolničkih dana, osiguranje bolničkih i medicinskih troškova, trajno zdravstveno osiguranje i slično. Mogu pružati pokriće za sve bolesti ili se ograničiti samo na neke bolesti. Prema izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju nazivaju se zdravstvenim osiguranjima.

Bolivar (VEB) je novčana jedinica Venezuele, dijeli se na 100 sentima.

Blue chip (njem. erstklassige (sichere) Wertpapieranlage, die beste Aktie, Spitzenwert) je redovna dionica najviše kvalitete u smislu da ima manji rizik kapitalizacije (smanjenja vrijednosti dionice), isplate dividendi i bankrota.
Ne postoji službena lista poduzeća koja izdaju ove dionice, ali se podrazumijeva da su to velika i stabilna poduzeća.

Blokada valute (engl. blockage of currency, njem. Währungssperre) je vrsta monetarne barijere, najraširenija uz diferencirane devizne tečajeve. Blokadom valute prekida se uvoz u cijelosti ili se reducira do određene granice, ograničavanjem raspoloživosti strane valute. Ovakva monetarna barijera najčešće se upotrebljava u političke svrhe – protiv jedne ili više nacija (npr. 1979. Iran je upotrijebio blokadu valute radi izbjegavanja trgovine sa SAD). Također, može se upotrijebiti kao sredstvo za svladavanje teškoća proizašlih iz situacije u kojoj se nalazi bilanca plaćanja.

Blok polica (engl. ticket policy, njem. Blockpolice) je kratkoročno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja zaključeno pomoću markice ili kupona. Često se na taj način zaključuje osiguranje za vrijeme putovanja, primjerice dobrovoljno osiguranje putnika u javnom prijevozu od posljedica nesretnog slučaja.

Blok vrijednosnica (engl. round lot, njem. gerader Aktienbetrag, 100 Stück) je paket od stotinu komada vrijednosnog papira. Najčešće je to osnovna jedinica kod trgovanja na burzi.
Za trgovanje brojem vrijednosnica koji nije djeljiv sa sto plaća se posebna provizija za ostatak nakon dijeljenja broja sa sto. To je tzv. odd lot, odnosno raspareni paket vrijednosnica.

Blagajnički zapis (engl. treasury bill, njem. Schatzwechsel) je kratkoročni utrživi vrijednosni papir s rokom dospijeća do jedne godine. Izdaju ga državni trezori (ministarstva financija), državne agencije ili centralne banke.
U Hrvatskoj blagajničke zapise emitiraju Hrvatska narodna banka, poslovne banke, a mogu ih izdavati i teritorijalno-političke zajednice i nebankovne financijske organizacije. Dužnički je instrument za održavanje likvidnosti. Smatra se “nerizičnim” instrumentom, a sigurnost i umjereni prihod glavne su mu karakteristike. Prodaje se uz diskont (popust) tako da mu je cijena pri prodaji niža od nominalne, a o dospijeću isplaćuje se nominalna vrijednost upisana u zapisu. Rijetko se prodaje s kamatnim kuponom, tj. uz prihod kroz vrijeme. Uobičajeno mu je dospijeće 91 dan, 182 dana.
Blagajnički zapisi američke vlade prodaju se otprilike jednom mjesečno i s rokom od 52 tjedna. Nominalna vrijednost obično mu je viša nego kad su posrijedi obveznice. Blagajnički zapis temeljni je vrijednosni papir kojim središnje banke provode tzv. politiku otvorenog tržišta regulirajući količinu novca u optjecaju, a kamatna stopa na blagajničke zapise orijentacijska je kamatna stopa pri ugovaranju drugih vrsta kredita ili pri emisiji dužničkih vrijednosnica.
U nas blagajnički zapis mora sadržavati oznaku da je blagajnički zapis, tvrtku izdavatelja, tvrtku upisnika ili oznaku da je na donosioca, iznos na koji glasi, visinu kamatne stope, rokove otplate glavnice i kamata, mjesto i datum izdanja, prava imaoca blagajničkog zapisa, potpise ovlaštenih osoba izdavaoca i odgovarajuće serijske brojeve.
Iznos na koji blagajnički zapis glasi određuje njegov izdavalac, kao i apoene u kojima se izdaje. Visinu kamatne stope po blagajničkom zapisu određuje izdavalac blagajničkog zapisa. Blagajničke zapise izdanja Hrvatske narodne banke mogu upisivati banke, a one što ih izdaju ostali ovlašteni emitenti mogu upisivati poduzeća i druge pravne osobe, kao i građani. Alternativni nazivi: trezorski zapis, trezorska mjenica.
Blagajnički zapisi su kratkoročni utrživi vrijednosni papiri s rokom dospijeća do jedne godine. Izdaju ga ministarstva financija, državne agencije ili centralne banke. U Hrvatskoj blagajničke zapise emitira Hrvatska narodna banka. Blagajnički zapisi smatraju se nerizičnim instrumentom, a sigurnost i niži prinos glavne su mu karakteristike. Prodaju se uz diskont na 91, 182 i 364 dana.

Blagajnički maksimum je najveći iznos novca koji smije ostati u blagajni na kraju radnog vremena. Tijekom dana taj se iznos smije prekoračiti, ali se na kraju dana mora osigurati da sav višak bude deponiran na račun poduzeća.
Blagajnički maksimum određuje poslovodni organ poduzeća ili banke, a u iznimnim slučajevima može biti određen zakonskim ili podzakonskim aktom. Postavljanjem blagajničkog maksimuma poduzeća se brane od nepotrebnog rizika držanja gotovine u većem iznosu od neophodnog.

Blagajna (engl. cash in hand, njem. Kassenbestand) je mjesto u organizaciji poduzeća (najčešće u okviru financijske funkcije) koje obavlja poslove s gotovim novcem, surogatima novca i eventualno s drugim vrijednosnim papirima (npr. mjenicama, čekovima, blagajničkim zapisima, komercijalnim zapisima, obveznicama i dionicama).
Maksimalan iznos novca koji se može držati u blagajni regulira se blagajničkim maksimumom. Blagajna je obvezna voditi blagajnički dnevnik. Sve uplate i isplate gotova novca evidentiraju se u blagajničkom dnevniku koji se još naziva i knjiga blagajne ili blagajnički izvještaj. U toj (uvezanoj) knjizi blagajne na prvom listu (blagajničkom dnevniku) provodi se originalno knjiženje a kopija ostaje u knjizi blagajne.
U blagajničkom dnevniku provode se knjiženja uplate i isplate gotovine neposredno poslije njihova nastanka a na temelju isprava blagajničke uplatnice i blagajničke isplatnice. Blagajnički dnevnik se svakodnevno zaključuje i utvrđuje saldo te se uspoređuje stvarni iznos gotovine u blagajni s utvrđenim saldom.

Bjanko mjenica (engl. blank draft, njem. Blankowechsel) je mjenica koja prilikom izdavanja ne sadrži sve bitne elemente koje predviđa zakon (iznos i rok). Primalac bjanko mjenice ovlašten je da naknadno popuni elemente koji nisu naznačeni, ali u skladu s dogovorom s izdavaocem mjenice. Međutim, izdavalac mjenice obvezan je prema svakom imaocu mjenice i u slučaju kada je ona naknadno popunjena elementima suprotno postignutom sporazumu prilikom izdavanja. Stoga je izdavanje bjanko mjenice veoma rizično i treba ga u pravilu izbjegavati.

Bjelica ili blanket (engl. blank form, blank, njem. Blankett) je obrazac na kojem se nalazi samo potpis izdavatelja, dok ostali sadržaj, bilo u cjelini ili samo na nekim mjestima u obrascu, može slobodno ispuniti njezin posjednik.
U željezničkom prometu upotrebljava se kao naziv za punovažan, tiskani obrazac željezničke putničke karte na kojoj se naknadno dodaju ostali potrebni podaci (npr. broj dana valjanosti karte, odredište (stanica) do kojeg se putuje, razred kojim se putuje i cijena i sl.). Naziv bjelica mogu imati i drugi dokumenti, obrasci ili isprave, na primjer mjenica, ček, punomoć i sl.

Bjanko kredit (engl. unsecured credit, uncovered credit, njem. Blankokredit, ungesicherter Kredit) je kredit odobren korisniku samo na temelju njegova boniteta i kreditne sposobnosti, bez posebnih instrumenata osiguranja.
Naziva se neosigurani ili nepokriveni kredit.

Biznis (engl. business, njem. Geschäft) je posao, zaposlenje, poslovna aktivnost, a u najširem značenju može se odnositi na poslovni pothvat, posao, rad. U gospodarskoj praksi i znanstvenoj teoriji razvijenog svijeta, osobito američkog i engleskog, ovaj se izraz najčešće koristi kao opća oznaka svakog djelovanja koji u sebi sadrži poslovnost, poduzetništvo, trgovinu i zarađivanje.
Nerijetko se ovaj izraz može odnositi i na tvrtku, firmu, poduzeće i sl. Izrazom biznismen (businessman) označava se poslovni čovjek u različitim gospodarskim djelatnostima. Često se izraz biznis koristi u određivanju uspješnosti poslovanja kao “dobar posao” (business) ili “loš posao” te u određivanju opsega poslovanja kao “velik posao” (big business) ili “malen posao” (small business).
U slobodnom tržišnom gospodarskom svijetu uobičajeni su slijedeći oblici organizacije biznisa:
a) pojedinačni ili jednovlasnički (solo propietarship);
b) partnerstvo – ortaštvo (partnership); i
c) korporacija.
Za sva tri oblika organizacije biznisa bitni su elementi: poduzetnik – glavnica – biznis. To su elementi koji sjedinjuju poduzetničku inicijativu i njegovo djelovanje. U svakom slučaju ovdje je bitan posao i to posao koji donosi dobitak. Treba napomenuti da biznis nije ničim ograničen. On djeluje zakonitostima tržišne ponude i potražnje. Baviti se biznisom značiti baviti se svim vrstama zakonski dopuštenih poslova koji donose profit (dobitak).

Bjanko akcept (engl. blank acceptance, njem. Blankoakzept) je akcept koji ovlaštena osoba svojim potpisom stavlja na lice nepopunjene mjenične tiskanice, ostavljajući primaocu mjenice da sve ostale mjenične potrepštine unese prema potrebi i prema sklopljenom sporazumu. Takav akcept nema mjenično-pravnog učinka dok se mjenica ne popuni bitnim sastojcima.
Obveza akceptanta kao glavnog dužnika trasirane mjenice sastoji se u plaćanju dospjele mjenice. Ako akceptant ne udovolji svojoj obvezi, imalac mjenice ima pravo neposredne tužbe protiv akceptanta, zahtijevajući od njega dužnu svotu, kamate i plaćanje odgovarajućih troškova.

Bimetalizam (engl. bimetalic standard, bimetalism, njem. Bimetallismus, Doppelwährung) je monetarni sustav u kojem se kuje novac iz dva metala koji služe kao valutni materijali, a to su zlato i srebro; u prometu postoje i ravnopravno optječu dvije vrste novca – zlatni novac i srebrni novac.
Ako između tih dviju vrsta novca nije zakonski utvrđen nikakav odnos vrijednosti, već se on mijenja zavisno od odnosa tržišnih cijena zlata i srebra, a plaćanja zavise od volje i ugovora sudionika u prometu, onda je to sustav paralelne valute.
Ako je između dva valutna materijala, zlata i srebra, uspostavljen zakonski odnos, npr. 1:15,5, onda je riječ o sustavu dvojne ili alternativne valute; plaćanje se moglo obavljati ili u zlatnom ili u srebrnom novcu, ali prema utvrđenom odnosu.
Zbog različitog odnosa vrijednosti zlata i srebra u pojedinim zemljama dolazilo je do izvoza potcijenjenog metala (npr. zlata) iz jedne zemlje da bi u inozemstvu kupovao i u zemlju uvozio drugi metal (srebro) koji je služio kao valutarni materijal. Na taj način u zemlji je prevladavao novac kovan iz jednog metala i to onog “lošijeg” koji je tjerao iz prometa “bolji” novac (zlatni), a ta je pojava poznata kao “Greshamov zakon”.

Bir je novčana jedinica Etiopije (ETB) i Eritreje (ETB), dijeli se na 100 centa.

Bilateralizam (njem. Bilateralismus) je sustav dvostruko reguliranih međudržavnih trgovinskih i platnih odnosa. Pretpostavka bilateralizma jest uspostavljanje djelotvorne ravnoteže između dviju zemalja, razmjenom robe i usluga. Primjerice izvozom nastala potraživanja bit će uvozom kompenzirana. Bilateralizam povezuje dva narodna gospodarstva i omogućuje im da se međusobno usklađuju, da već unaprijed imaju osiguran izvoz viška proizvoda i uvoz tržišno deficitarne robe. Bilateralni odnos može i sputavati jednu od zemalja da plasira svoje proizvode na povoljnija tržišta.
Bilateralizam osobito dolazi do izražaja nakon velike ekonomske krize (1929-1933) i nakon drugog svjetskog rata. Donedavno je bio vrlo karakterističan za tzv. socijalističke zemlje koje su svoja međusobna dugovanja i potraživanja izravnavale kliringom.

Bilateralni sporazumi (engl. bilateral agreements, njem. bilaterale(r) Vertrag) su međunarodni sporazumi sklopljeni između dviju strana. Ugovorne strane su u pravilu države, a ne međunarodne organizacije, jer međunarodne organizacije iako čine jednu ugovornu stranu, predstavljaju interese i mogu stvarati obveze za više država njihovih članova.
Bilateralnim sporazumima uređuju se različiti međusobni odnosi država, od trgovinskih do pitanja prava osoba, državljanstva, priznavanja diploma, slobodnog prometa, malograničnog prometa, granica i dr.

Bilanciranje (engl. balancing, njem. Bilanzierung) je uravnoteženje nečega što se može mjeriti, procijeniti i čime se može iskazati rezultat. U računovodstvu, iskazivanje stanja imovine, dugova i vlasničke glavnice kroz bilancu te uspješnost poslovanja poduzeća kroz račun dobiti i gubitka. Pretpostavlja ispravnu procjenu vrijednosti imovine, dugova i vlasničke glavnice te rashoda i prihoda.
Poznate su različite metode i postupci procjene; procjena po troškovima nabave, odnosno nabavnoj cijeni; procjena po tekućim troškovima, odnosno tekućoj tržišnoj cijeni; procjena po utrživoj vrijednosti, odnosno neto prodajnoj cijeni; procjena po sadašnjoj vrijednosti, odnosno sadašnjoj diskontiranoj vrijednosti budućih neto novčanih priljeva; procjena po likvidacijskoj cijeni.
Izbor metode ili kombinacije elemenata različitih metoda procjene i njihovih varijanti ovisi o ciljevima koji se procjenom žele postići.

Bilanca plaćanja (engl. balance of payments, njem. Zahlungsbilanz) je sistematski pregled svih ekonomskih transakcija koji rezidenti jedne zemlje obave s rezidentima ostalih zemalja u određenom razdoblju, u pravilu u tijeku jedne godine. Ona predstavlja nužnu dokumentacijsko-statističku osnovu za analizu ekonomske razmjene neke zemlje s inozemstvom, kao i utjecaj te razmjene na sve njezine makroekonomske agregate (utjecaj na proizvodnju, potrošnju, zaposlenost).
Transakcije u platnoj bilanci prikazane su u dvije podbilance ili računa – bilanci (računu) tekućih transakcija i bilanci (računu) kapitalnih transakcija. Na tekućem računu iskazuju se podaci o uvozu i izvozu robe i usluga, te transfera, a na računu kapitalnih transakcija podaci o priljevu i odljevu kapitala. Zbroj salda bilance tekućih transakcija i bilance kapitalnih transakcija jednaka je promjenama rezervi.
Ako je saldo bilance tekućih transakcija jednak saldu bilance kapitalnih transakcija, tada je i promjena rezervi jednaka nuli. U bilanci plaćanja transakcije se knjiže prema načelima dvojnog knjigovodstva. Sve transakcije koje znače povećanje sredstava (aktive) ili smanjenje obveza (pasive) knjiže se na dugovnu stranu ili na stranu aktive (debit).
Sve transakcije kojima se smanjuju sredstva (aktiva) ili povećavaju obveze knjiže se na potražnu stranu ili stranu pasive (credit). U bilanci plaćanja transakcije se evidentiraju u trenutku nastanka prava, odnosno obveze.

Bilanca centralne banke (engl. central bank’s balance, njem. Zentralbankstand) je sustavno iskazan pregled aktivnih i pasivnih poslova centralne banke u određenom trenutku.
U aktivi centralne banke kao glavne stavke nalaze se devizne rezerve i monetarno zlato, vrijednosni papiri, krediti bankama i državi, te devizna potraživanja.
U pasivi su devizne obveze i primarni novac: gotov novac u opticaju, depozitni novac, oročeni depoziti i sredstva u kanalima platnog prometa, te sredstva na računima banaka i blagajnički zapisi.
Specifičnost bilance centralne banke u odnosu na poslovne banke jest da u pasivi ima primarni novac koji može stvarati “ni iz čega”, tj. povećanjem obje strane bilance.

Bikovni raspon (engl. bull spread) je strategija ulaganja na tržištu opcija. Provodi se korištenjem put-opcija i call-opcija. Strategija će ostvariti dobit ako cijena predmeta opcije poraste.
Bikovni raspon nastaje istovremenom kupnjom i prodajom opcija iste vrste, istog dospijeća, ali po različitim izvršnim cijenama. Isto tako, istovremenom kupnjom i prodajom opcija iste vrste, po istoj cijeni, ali s različitim dospijećem.
Kombinacijom prethodnih strategija mogu se kupiti i prodati opcije iste vrste po različitoj izvršnoj cijeni i različitog dospijeća.

Bilanca (engl. balance sheet, njem. Bilanz) je bilanca stanja, dvostrani računovodstveni iskaz koji ima uravnoteženu desnu i lijevu stranu (lijeva strana u kojoj se iskazuje aktiva mora biti uvijek jednaka desnoj strani u kojoj se iskazuje pasiva). Ona je trenutačni iskaz stanja (na određeni dan) sredstava i izvora sredstava iskazanih u novčanom izrazu. U bilanci stanja iskazuje se vrijednost imovine poduzeća, i to jedanput po pojavnom obliku i funkciji (aktiva) i drugi put po vlasnosti i ročnosti (pasiva). U aktivi bilance (lijeva strana) bilježi se imovina koja se najčešće raščlanjuje na tekuću imovinu, dugoročna financijska ulaganja i fiksnu imovinu. U pasivi (desna strana) bilježe se kratkoročne i dugoročne obveze, te vlastiti kapital (vlasnička glavnica). Ako poduzeće posluje pozitivno, bilanca ja aktivna, a ostvareni se dobitak bilježi kao saldo izravnanja u pasivi (čini izvor za povećanje imovine iskazane u pasivi). Obrnuto, kada poduzeće posluje negativno, bilanca je pasivna, a ostvareni se gubitak bilježi kao saldo izravnanja u aktivi (tumači se kao smanjenje imovine). Bilanca pruža korisnicima informacije o tome što poduzeće ima na određeni dan (aktiva), što poduzeće duguje i što mu ostaje kad se od imovine oduzmu obveze (pasiva). Bilanca se obično sastavlja u jednom od dva oblika, i to: 1. dvostrani pregled (po foliju) u kojem se lijeva strana naziva aktivna, a desna pasivna, te 2. jednostrani pregled (po pagini) gdje je prvi (gornji) dio aktivan, a drugi (ispod aktive) dio pasivan. Bilanca je podloga za financijsku analizu, analizu likvidnosti, zaduženosti, aktivnosti i profitabilnosti. Kao najvažniji financijski izvještaj predmet je revizije.

Bikovi protiv medvjeda (Bulls Vs. Bears) je pojam kojim se označava stalna borba između dvije kategorije špekulanata na burzama. Bikovima se nazivaju ulagači koji prinos nastoje ostvariti na padu dionica dok se medvjedima nazivaju oni ulagači koji zaradu nastoje ostvariti na rastu cijene nekih dionica. Generalno se može reći da bikovi uglavnom kupuju dok medvjedi prodaju dionice na kojima očekuju zaradu. Za oboje je karakteristična tzv. terminska kupoprodaja ili kupoprodaja s kratkom pozicijom (bez angažiranja vlastitoga kapitala korištenjem opcija i tzv. budućih ugovora ili “futures-a”). Isti ulagač se obično istovremeno ponaša kao bik kod jedne vrste imovine i kao medvjed kod druge vrste imovine. Ta vječna borba medvjeda i bikova se smatra jednim od ključnih razloga za promet vrijednosnih papira po realnim burzovnim cijenama.
Bikovi protiv medvjeda je stalna borba špekulanata na burzi, u kojoj jedni pretpostavljaju da će vrijednost dionica rasti i tako se ponašaju, dok drugi špekuliraju na pad dionica.
Kip koji simbolizira tu borbu nalazi se na ulazu u New York Stock Exchange. Špekulanti koji prognoziraju pad dionica nazivaju se medvjedima, dok se oni koji očekuju rast nazivaju bikovima. Pretpostavlja se da nazivi dolaze od toga što medvjed napada tako da žrtvu ruši na pod, dok je bik baca u zrak.
Općenito, bikovi kupuju, dok medvjedi prodaju, očekujući da će na tim transakcijama ostvariti dobit. Jedan sudionik na tržištu obično se istovremeno ponaša i kao bik kod jedne vrste imovine, a kao medvjed kod druge vrste.
Tipična špekulacija odvija se korištenjem tzv. terminske prodaje ili prodaje s kratkom pozicijom. Bikovi terminski kupuju dionice očekujući rast cijene, dok ih medvjedi terminski prodaju očekujući pad. Najčešće ulaze u te špekulacije a da ne posjeduju dionice (imaju kratku poziciju) očekujući da će na dan zatvaranja transakcije ostvariti znatnu dobit bez angažiranja kapitala. U toku tih špekulacija stvoren je niz instrumenata koji je tehnički olakšavaju. U prvom redu to su opcije i budući ugovori, te sekundarno tržište tih instrumenata. Stalno nadmetanje špekulanata omogućava prodaju vrijednosnih papira po njihovoj redovnoj cijeni.

Bik (engl. bull, njem. Haussier) je osoba koja smatra da će cijene rasti. U općenitijem smislu, osoba koja je optimistična, te koja može tako misliti i o gospodarstvu uopće. Bikovi su špekulanti koji vjeruju u porast trgovanja i cijena, te na temelju takve pretpostavke djeluju i trgovanjem pokušavaju ostvariti dobit.
Tržište bikova je ono unutar kojeg trgovci vjeruju i djeluju na temelju izgleda porasta cijena jedne vrijednosnice, robe, industrije ili ukupnog tržišta. Obilježje tržišta bikova je dulje razdoblje porasta cijena vrijednosnica ili robe. Ovakvo tržište obično traje najmanje nekoliko mjeseci, uz velik opseg trgovine.

Bijeli vitez (engl. white knight) je taktika izbjegavanja neprijateljskog preuzimanja, tako da intervenira treće poduzeće, s kojim je “žrtva” preuzimanja u dobrim odnosima i koje ga onda preuzima ili se s njim integrira spašavajući ga tako od nepoželjnog preuzimača.

Bijeg kapitala (engl. flight of capital, njem. Kapitalflucht, fr. èvasion de capitaux) karakterizira takvo privredno stanje u određenoj zemlji da domaće osobe (rezidenti) prebacuju svoju imovinu djelomično ili u cijelosti u one zemlje u kojima je privredna situacija zdravija.
Razlozi za ovakav transfer su bojazan od obezvređivanja domaćeg novca, politička nesigurnost, pretjerani porezi i dr.

Bid bond (njem. Bietungsgarantie) je angloamerički izraz korišten pri izvoznom financiranju za garantiranje ponude (garancija). Ovom garancijom banka u pravilu garantira po nalogu ponuđača plaćanje dijela ponuđene cijene (oko 5 – 10%) za slučaj da izabrani ponuđač ne bude u stanju izvršiti ponuđenu isporuku, radnju ili uslugu.

Bez prava (engl. ex rights, njem. ohne Bezugsrecht, fr. ex droit) je prodaja dionice bez prava na kupnju dodatnih dionica po cijenama nižim od tržišne cijene. Ovo pravo ima oblik kupona, a prodaja bez prava se vrši u prethodno određenom intervalu. Kuponima se trguje na burzi na kojoj dionica kotira neovisno o samoj dionici.

Bez protesta (njem. ohne Protest) je klauzula (odredba) unesena u mjenicu, čije postojanje oslobađa imatelja mjenice potrebe podizanja protesta zbog neakceptiranja ili neisplate mjenice i posljedica propuštanja protesta. Ovu odredbu u mjenicu mogu unijeti trasant, indosant i avalist. Ako je klauzulu “bez protesta” u mjenicu unio trasant, ona će djelovati na sve kasnije potpisnike mjenice, a ako je tu klauzulu unio indosant ili avalist, ona će imati učinak samo na indosanta, odnosno avalista koji je njezin autor.
U prvom slučaju imatelj ne gubi pravo regresa ako ne podigne protest, a u drugom ga ne gubi samo prema indosantu, odnosno avalistu koji je unio tu klauzulu, dok je za očuvanje prava regresa prema ostalim potpisnicima mjenice protest ipak potrebno podići. Ako imatelj mjenice podigne protest unatoč postojanju odredbe “bez protesta”, onda u prvom slučaju nema pravo nadoknade troškova protesta, dok u drugom slučaju to pravo ima. Istovjetno značenje ima i klauzula “bez troškova”. Bez troškova je odredba (klauzula) u činjenici koja ima isti učinak kao klauzula “bez protesta”.

Bezgotovinsko plaćanje (engl. cashless payment, njem. bargeldlose Zahlung) se provodi knjižnim prijenosom određene novčane svote s računa dužnika na račun vjerovnika u knjigama banaka i drugih novčanih institucija.
Osnovni instrumenti ovog načina plaćanja su virmanski nalozi u odgovarajućim oblicima i obračunski čekovi. U tu se svrhu, negdje manje a negdje više, koriste i drugi instrumenti bezgotovinskih plaćanja kao što su akreditivi, mjenice, kreditne kartice, kreditna pisma i prelevmani. Oblici bezgotovinskih plaćanja su žiro promet i obračunski platni promet.

Bez dividende (engl. ex dividend, njem. ex Dividende, fr. coupon detachée, ex dividende) je kotacija dionice koja ne uključuje upravo isplaćenu dividendu, što znači da prodavač zadržava dividendu.

Best efforts ili every effort je opći pravni standard kojim se pobliže tumači i ugovara način na koji zastupnik vodi brigu i poduzima radnje radi sklapanja ugovora. Postupci zastupnika ocjenjuju se s obzirom na zahtjev zaštite imovinskih i pravnih interesa nalogodavca. Moraju biti u skladu s najboljim standardima struke (best business practice). U slučaju spora primjenom tog općeg standarda ocjenjuje se je li zastupnik postupio u skladu s ugovorom, i standardima određenih struka u mjestu poslovanja.
Taj pravni standard potječe iz američkog prava i ugovorne prakse, a primjenjuje se u ugovorima o trgovačkom zastupanju i ugovorima o isključivoj distribuciji. Usporediv je s hrvatskim pravom i pravom EZ prema kojima je zastupnik dužan brinuti se o interesima nalogodavca i postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika (ZOO), odnosno s pozornošću i u dobroj vjeri (pravo EZ).

Beta je mjera nediverzificirajućeg rizika investicija (ulaganja) u vrijednosne papire instrumente financiranja. Pokazuje odnos između prinosa od investicija u vrijednosne papire i tržišnog prinosa. Izračunava se kao odnos kovarijance prinosa na vrijednosni papir i tržišnog prinosa, te varijance tržišnog prinosa.
Odražava stopu tržišne kapitalizacije efekata nekog vrijednosnog papira, odnosno poduzeća. Objavljuju je specijalizirane organizacije, a koristi se pri raznim vrednovanjima vrijednosnih papira odnosno samog poduzeća.

Bespremijsko osiguranje (engl. no-premium insurance, njem. prämienlose Versicherung) je osiguranje bez plaćanja premije u klasičnom smislu te riječi. Prvi oblici bespremijskog osiguranja vuku porijeklo još od prvih oblika razmjene dobara između ljudi te su vezani za najranije razdoblje ljudskog društva (razvoj osiguranja).
Smatra se da je kod pomorskog zajma u visokim kamatama bila sadržana i premija osiguranja te da je upravo pomorski zajam neka vrsta prekretnice i crte razdvajanja između bespremijskog i premijskog osiguranja. U današnje doba bespremijsko osiguranje prisutno je kod društava za uzajamna osiguranja (gdje članovi takvih društava plaćaju doprinose, a nečlanovi premiju) i kod posebnih P&I klubova.

Besplatna dionica (engl. bonus share, njem. Gratisaktie, Freiaktie) je dionica dioničkog društva dodijeljena fizičkoj ili pravnoj osobi a da ona nije uplatila dioničku glavnicu, unijela materijalnu stvar ili pravo. Najčešće se daje kao dopunska motivacija rukovodiocima dioničkog društva za uspješno poslovanje društva, ili radnicima društva s istom svrhom.
Besplatna dionica može biti dodijeljena u trajno vlasništvo, ili vezana uz dužnost koje se trenutno obnaša, što je češći slučaj. Može biti obična ili povlaštena.
Dodjela besplatne dionice smanjuje udio dioničara u dobiti poduzeća, tako da se oni odlučuju na njihovo dodjeljivanje jedino u slučaju ako očekuju da će dopunska motivacija vlasnika besplatne dionice biti dovoljna da postotno poveća ukupni profit više nego što se smanjuje dioničarski udio u profitu.

Beskuponske obveznice (engl. zero-coupon bonds, zero-rated bonds, njem. Zerobond, Nullkuponanleihe) je obveznice koje se prodaju po diskontiranoj vrijednosti, a otkupljuju po nominalnoj vrijednosti. Nominalna se vrijednost diskontira za iznos kamata od trenutka prodaje do dospijeća.
Za razliku od standardne obveznice ne donose kamatu u određenim vremenskim intervalima do dospijeća. Tom tehnikom prodaju se kratkoročne zadužnice (blagajnički zapisi), ali i dugoročne obveznice (duboki diskont) i derivirane zadužnice (npr. STRIPS).

Beskonačno razdoblje držanja (engl. infinite holding period) je držanje imovine koje nije vremenski ograničeno. Pretpostavlja se da će imovina biti držana u vlasništvu vječno, tj. da će prihodi od imovine stalno pristizati. Od te se pretpostavke polazi pri određivanju cijena imovine čiji period amortizacije nije vremenski ograničen. To su prvenstveno dionice, iako se može primijeniti na sve vrste imovine koja daje prihode, a nije podložna trošenju (zemlja i sl.).
Ako se polazi od pretpostavke da je vrijeme držanja beskonačno, koristi se sljedeća metoda za određivanje sadašnje vrijednosti imovine: V = D0 + D1/K1 + … + Dn/Kn + … ili uz pretpostavku kontinuirane stope rasta dividende g: V = D0/(k–g). Simboli označavaju: Di – dividenda u periodu i; k – kamatna stopa; K = 1 + k.
Pretpostavka beskonačnog perioda držanja koristi se uglavnom u teoriji, budući da se u praksi vrijednost dionice uglavnom određuje tako da se zarada pomnoži sa određenim multiplikatorom koji u praksi, ovisno o kamatnoj stopi i stabilnosti poduzeća varira između 6 i 20. Taj multiplikator je empirijska vrijednost za 1/(k–g).

Besa (njem. Baisse, der sinkende Börsenkurs, franc. baisse) je špekulacija na burzi na pad tečajeva, za razliku od hose (hausse) – špekulacija na rast tečajeva. Hausier – špekulant na porast tečajeva.

Bescarinska prodavaonica (engl. duty free shop, njem. zollfreie(s) Geschäft, Duty free Geschäft) su mjesta u zračnim lukama, lukama, zrakoplovima ili brodovima na kojima putnici mogu kupiti robu koja nije opterećena carinom i porezima.
Nacionalni propisi pojedinih zemalja propisuju količinu i vrstu robe koju putnici smiju unijeti u zemlju a da na nju ne plate carinu i poreze.

Bernska unija (engl. Berne Union) je Međunarodna unija kreditnih i investicijskih osiguravatelja, udruga što su je 1934. osnovale privatne i državne agencije za osiguranje izvoznih kredita i investicija radi izrade zdravih načela za osiguranje izvoznih kredita i održavanje discipline u međunarodnom kreditiranju.
Članovi Unije razmjenjuju informacije i kontinuirano surađuju; oni ne djeluju kao predstavnici svojih država.

Benchmark je skup podataka koji se koristi za usporedbe rezultata portfelja ili pojedinačnog ulaganja. Na domaćem tržištu obveznica najčešće se kao benchmark uzimaju njemačke državne obveznice – bund.

Benchmarking je proces mjerenja i uspoređivanja kompanijinih operacija, proizvoda i usluga s najboljima, bilo unutar kompanijina područja djelovanja ili izvan njega. Benchmarking je postupak koji se temelji na uspoređivanju vlastitih dimenzija (procesa, proizvoda, troškova itd.) s nekim poduzećem koje zaslužuje da bude mjera vrijednosti. Potrebno je naći takvo poduzeće s kojim se može – i vrijedi – usporediti te izvesti zaključke i poruke iz spoznaja o iskustvima drugih.
Preduvjet uspješnog benchmarkinga je samouspoređivanje, tj. spoznaja o tome što se događa u poduzeću. Uspješan benchmarking odgovara na pitanja: što (koja korisna iskustva ima partner), te kako (tj. kako je došao do njih). Bit benchmarkinga čine ova obilježja: benchmarking se eksplicitno usmjerava na pojedini proizvod, proces ili funkcionalno područje, a ne na poduzeće u cjelini; benchmarking je decentralizirani proces koji za svaku pojedinu funkciju traži odgovarajući uzor; u središtu nije globalna ukupna usporedba već specifična pojedinačna usporedba. Cilj je takvog procesa otkrivanje komparativnih prednosti kompanije, koje zatim treba primijeniti.
Benchmarking uključuje prikupljanje kvantitativnih i kvalitativnih informacija o procesu i funkcijama koje podupiru proces. Postoje dva tipa benchmarkinga: unutarnji i vanjski. Unutarnji se upotrebljava kada se uspoređuje jedan odjel, proces ili posao unutar organizacije s drugim. Vanjski je kompliciraniji i upotrebljava se kao usporedba one prakse koju koristi organizacija u procesu reinženjeringa s praksom drugih organizacija.

Bear/medvjed (njem. Baissier) je u američkim burzovnim krugovima naziv za besista – osobu koja pristupa terminskim prodajama robe, vrijednosnih papira i deviza u očekivanju da će cijene i tečajevi kasnije padati. Neki ga nazivaju i “short seller”. O “bear-market” govori se kada je tendencija na burzi pad cijena i tečajeva.

Bečka burza (njem. Wiener Börse) je jedna od najstarijih burzi u srednjoj Europi. Jače se počela razvijati nakon 1980.

Bruto domaći proizvod (BDP) je makroekonomski pokazatelj koji prikazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u zemlji tijekom cijele godine, a izražen je u novčanim jedinicama. BDP se izražava kao tijek proizvodnje ili kao tijek prihoda odnosno troškova, a ne obuhvaća vrijednost intermedijarnih dobara (dobra koja se koriste kao sirovine ili poluproizvodi za proizvodnju drugih dobara) kao ni transferna plaćanja.

Bear – bearish
Osoba ili institucija s pesimističnim pogledom na izgled tržišta. Obilježje tržišta “medvjeda” su opadajuće cijene. “Bear market” je tržište na kojem cijene određenih grupa vrijednosnih papira padaju ili se očekuje pad.

BCG portfeljna matrica rasta i udjela (engl. BCG growth – share portfolio matrix, njem. Portfolio-Matrix der Boston Consulting Group) je portfeljna analiza predstavljena matricom rasta i udjela koja se sastoji od četiri kvadranta. Zamislila ju je i praktički valorizirala jedna od vodećih konzultantskih kompanija, Boston Consulting Group, po kojoj je i dobila ime.
Svaki krug na matrici predstavlja jednu stratešku poslovnu jedinicu; veličina kruga (površina) predstavlja financijsku veličinu posla iskazanu kao stratešku poslovnu jedinicu, dok pozicija na matrici predstavlja “uspješnost” pojedinih strateških poslovnih jedinica. Varijable koje iskazuju stopu rasta gospodarstva (industrije) s jedne strane i relativni tržišni udio s druge strane predstavljaju osi četverokvadrantne matrice. Stopa rasta gospodarstva predstavlja relativne pokazatelje kretanja gospodarstva u cjelini, a varijabla relativni tržišni udio definirana je u odnosu na najvećeg (najznačajnijeg) konkurenta u djelatnosti promatranoj kroz SJP.
U BCG matrici značajne su prosječne veličine koje dijele (vodoravno i okomito) kvadrante u kojima se pozicioniraju, radi određivanja “uspješnosti” pojedine strateške poslovne jedinice, a samim tim i ispunjavanje pretpostavki o različitim poslovnim strategijama.

Bazna stopa (engl. base rate, njem. Eckzins) je promjenjiva kamatna stopa koja se primjenjuje na bankovne zajmove. Uobičajena je u Velikoj Britaniji gdje kamatnu stopu po kojoj odobravaju zajmove tamošnje poslovne banke nazivaju baznom stopom i ona tamo igra ulogu eskontne stope.

Bazni poen (engl. basis point, njem. Basispunkt) je termin koji označava jednu stotinku jednog postotka; upotrebljava se kao minimalno mjerilo u financijama i trgovini, a osobito kao mjerilo prinosa (engl. yield) obveznica; npr. ako obveznica x ima prinos od 11,50%, a obveznica y 11,75%, razlika iznosi 25 baznih poena. Njome se označuje razlika između dvije kamatne stope; kamatna stopa je 12 posto, ako poraste za 25 baznih poena znači da će bit 12,25 posto.

Bayesova teorija odlučivanja (engl. Bayesian decision theory, njem. Bayes-Entscheidungsregel) je skup metoda i postupaka statističke analize, čija primjena završava izborom jedne iz skupa mogućih akcija vezanih uz dani problem odlučivanja, a početna analiza se vrši na osnovi subjektivnih vjerojatnosti koje se kasnije revidiraju uz pomoć novih empirijskih informacija i Bayesova teorema o aposteriornoj vjerojatnosti, tj. kombiniranjem subjektivnih i objektivnih uvjetnih vjerojatnosti.
Subjektivne vjerojatnosti, koje predstavljaju procjene vjerovanja stručnjaka u mogućnost realizacije određenog slučajnog događaja na osnovi podataka o sličnim problemima, ili poznavanja problematike, igraju važnu ulogu u Bayesovoj teoriji odlučivanja; i premda je njihova upotreba opravdana u svim situacijama (npr. poslovnim) kad treba donositi odluke bez obzira na to jesu li svi podaci dostupni ili ne, ona izaziva nepovjerenje mnogih teoretičara.
Pored niza akcija (odnosno odgovora na situaciju odlučivanja koji su pod kontrolom subjekta odlučivanja), na ishode djeluju i nekontrolirani činitelji, tzv. “stanja prirode”, tako da odabrana akcija može dovesti do bitno različitih rezultata u različitim okolnostima. Donositelj odluke nastoji identificirati stanja prirode, te sve raspoložive informacije prikazati u tablici (matrici) isplativosti, koja u pretkoloni sadrži moguća stanja prirode, u zaglavlju moguće akcije, a u svakom polju brojčanog dijela rezultate (učinke) primjene pojedine odluke u danoj okolnosti.
Učinci su izraženi u jedinicama korisnosti (tj. brojeva koji izražavaju upotrebljivost rezultata prema mišljenju donosioca odluke) ili jedinicama novčane isplativosti. Izbor odluke zasniva se na Bayesovu kriteriju prema kojem je optimalna odluka ona koja maksimizira očekivanu korisnost, odnosno očekivanu novčanu isplativost (tj. zbroj odgovarajućih učinaka odabrane akcije ponderiranih subjektivnim vjerojatnostima).

Barter posao (engl. barter business, barter trade, njem. Bartergeschäft, Kuppelungsgeschäft) je oblik vezane trgovine između dva poslovna partnera ili dvije zemlje po posebnom sporazumu. Predmeti razmjene sadržani su u dvije robne liste izvoznika i uvoznika i za svaku je predviđena najviša novčana svota do koje se može obaviti izvoz. Ugovarači nastoje da razmjena ostane na istom vrijednosnom omjeru.
Kod barter poslova svaka se pošiljka posebno plaća. Klasični barter je međusobna razmjena u istoj vrijednosti između suugovaratelja (1:1). Sporazum o uzvratnoj kupovini postoji naplaćuje li izvoznik dio svog izvoza kupnjom proizvoda koje ima uvoznik njegove robe kao kupac. Odnos je obično 2:1.

Barter (engl. barter, njem. Tauschhandel, Tauschgeschäft) je oblik vezane trgovine kroz direktnu međusobnu razmjenu proizvoda i usluga, po posebnom sporazumu, bez korištenja novca ili drugih sredstava plaćanja. Predmeti razmjene navode se u robnim listama izvoznika i uvoznika i na svakoj od njih se predviđa maksimalan iznos izražen novčano do kojeg se može obaviti vezana trgovina.
Interes je obaju sudionika da uravnoteže razmjenu na istoj razini (odnos 1:1). To je bio primitivan oblik razmjene proizvoda, a danas se ponovno javlja kao trgovinska formula između zemalja u slučajevima kada postoje restrikcije u plaćanju devizama ili se želi ojačati izvoz proizvoda zemlje kupca.

Barrister (njem. Rechtsanwalt) je jedna od dviju osnovnih vrsta engleskih odvjetnika. Barristeri su u pravilu jedini ovlašteni zastupati pred tzv. višim sudovima (Crown Court, High Court, apelacijski sudovi); stranke s njima mogu stupiti u kontakt samo preko solicitora. U Londonu barristeri su smješteni u tzv. Inns of Courts, još od četrnaestog stoljeća. Da bi netko postao barristerom, mora pojesti odgovarajući broj večera u svom Innu.
Kandidat za barristera mora najprije obaviti dvogodišnju obuku u Innu kojemu se pridružio, koja se okončava polaganjem posebnih ispita (bar exams). Nakon toga mladi barister mora obaviti svojevrsni jednogodišnji vježbenički staž (pupillage). Barister je dužan preuzeti svaki slučaj koji mu je ponuđen, ukoliko spada u uobičajenu sferu njegove prakse (cab-rank rule). Barister nema pravo na naknadu za obavljene usluge, već samo na honorarium, koji nije ovlašten utužiti od stranke.

Bankrot (engl. bankruptcy, njem. Bankrott, der finanzielle Zusammenbruch) je potpuni financijski slom banke ili tvrtke zbog nemogućnosti podmirivanja potraživanja prema vjerovnicima. Bankrot najčešće nastupa kada financijska obveza tvrtke premašuje vrijednost imovine, a ne postoji mogućnost da se potraživanja odgode ili kreditno podmire.
Bankrot kao pojam potječe od talijanskog izraza banca rotta (razbijena klupa) koji se odnosi na pojavu osvećivanja bankarima koji nisu mogli podmiriti svoje obveze prema klijentima, tako da su im razbijali bankarske klupe. Bankrotstvo se najčešće, gotovo lančano, javlja u vrijeme gospodarskih kriza i pospješuje koncentraciju i centralizaciju kapitala.

Bankovni swap (engl. bank swap, njem. Bankswap /geschäft/) je vrsta swapa koja se u prošlosti odvijala između komercijalnih ili centralnih banaka dvaju ili više zemalja, radi povremenog nabavljanja strane valute. Posljednjih godina u operaciju se uključuju međunarodna poduzeća, tako da tipično korištenje swapa postaje financiranje ekspanzije podružnice međunarodnog poduzeća u zemlji u razvoju ili u nerazvijenoj zemlji čija je valuta meka i nekonvertibilna i/ili blokirana.
Operacija se odvija tako da određeno međunarodno poduzeće želi proširiti npr. tvornicu svoje podružnice u nekoj zemlji u razvoju, a pritom želi minimizirati rizik zamjene valute te izbjeći situaciju da zamijeni preveliku količinu svoje tvrde valute za meku nacionalnu valutu zemlje domaćina. Međunarodno poduzeće će poslovati s nekom komercijalnom ili s centralnom bankom zemlje domaćina. Ono će u zemlji porijekla deponirati određen iznos vlastite tvrde valute u svojoj banci, radi kreditiranja banke zemlje domaćina. Za uzvrat, banka će u zemlji domaćina posuditi meku nacionalnu valutu za potrebe podružnice u dotičnoj zemlji.
Na unaprijed ugovoreni datum banka zemlje domaćina vratit će tvrdu valutu, odnosno istovremeno će međunarodno poduzeće vratiti meku nacionalnu valutu. Budući da se tvrda valuta posuđuje i vraća u zemlji porijekla međunarodnog poduzeća, odnosno meka valuta se posuđuje i vraća u zemlji u kojoj se nalazi podružnica, smanjuje se potreba korištenja deviznih tržišta i izbjegavaju se troškovi konverzije, a obje strane dobivaju valutu koja im treba.

Bankovni ugovori (engl. bank contracts, njem. Bankverträge) su takvi dvostranoobvezni pravni poslovi koje banke sklapaju sa svojim klijentima i drugim subjektima uređujući njima međusobna prava i obveze, a uređeni su pretežno pravilima obveznog prava i dispozitivnim normama.
Značajke su bankovnih ugovora ove: predmet njihova poslovanja je promet novca i vrijednosnih papira i obavljanje usluga u vezi s tim predmetom; barem jedna stranka je uvijek banka; bankovni ugovori su u pravilu formalni; velik dio ugovora sklapa se pomoću formulara koje je pripremila banka, a klijenti posluju s bankama na temelju njihovih općih i posebnih uvjeta; sklapanjem određenih ugovora s bankom komitenti često stječu i određena prava upravljanja bankom.

Bankovno pokriće (engl. banker’s cover) su vrijednosni papiri koji uz zlato i devize služe kao pokriće za novčani opticaj. Zbog povećanja potreba prometa i porasta društvenog proizvoda zlatne rezerve postale su ograničavajući faktor novčane emisije.
Da bi se omogućila dovoljna likvidnost privrede, odustalo se od principa “currency-škole” i novčanice su se mogle emitirati i na temelju kvalitetnih mjenica i drugih kreditnih instrumenata koji su bili dokaz povećane potrebe transakcijskih sredstava.

Bankovni proizvod u suvremenom bankarstvu označava svaku aktivnost (transakciju) banke po nalogu njezinih komitenata koja se temelji na sve većoj primjeni informatičke tehnologije. Primjena novih tehnologija u bankarstvu ubrzala je skraćivanje vremena za izvršenje transakcija i nametnulo potrebu za povećanom standardizacijom pojedinih operacija u procesu globalizacije bankarstva (npr. SWIFT). Posljedica je toga specijalizacija u pogledu izvršavanja određenih transakcija tj. kreiranja bankovnih proizvoda (npr. odobravanje pojedinog oblika kredita).
U suvremenom bankarstvu čitav spektar bankovnih proizvoda čine transakcije vezane za kupovinu dionica, investicijskih certifikata, poslove swap aranžmana i tzv. derivata na financijskom tržištu. Suvremeni kriterij specijalizacije banaka sve više polazi od tipa bankovnog proizvoda koji najbolje odražava njezinu poslovnu aktivnost.

Bankovni neuspjeh (engl. bank failure, bank crash, njem. Bankkrach) je zatvaranje banke zbog nemogućnosti da ispuni svoje obveze plaćanja. Takvu situaciju uzrokuju različiti činioci:
1. rastuće kamatne stope, koje djeluju na banke s visokim udjelom odobrenih kredita po fiksnoj kamatnoj stopi;
2. loši ekonomski uvjeti u nekim regijama, jer manje banke ne mogu geografski diversificirati svoje kredite; 3. postojanje velikog broja malih banaka u manjem području s jednom prevladavajućom gospodarskom djelatnosti;
4. velik plasman bankovnih sredstava preko međunarodnih kredita bankama manje razvijenih zemalja koje ih nisu sposobne vraćati.

Bankovni poslovi (engl. bank business, njem. Bankgeschäfte) predstavljaju sveukupnost poslova koje su banke ovlaštene obavljati u okviru svoje djelatnosti. Najčešće se dijele na: pasivne, aktivne, neutralne i vlastite bankovne poslove.
Kod pasivnih poslova banka je dužnik i na svoj dug plaća kamatu. Aktivni poslovi su poslovi kod kojih se banka pojavljuje kao vjerovnik i na pozajmljena sredstva naplaćuje kamatu. Neutralni poslovi su poslovi koje banka kao posrednik obavlja za račun klijenta a kao naknadu naplaćuje proviziju. Kod vlastitih poslova banka nije posrednik, već posluje za vlastiti račun.

Bankovni marketing –Kako su banke izuzetno važan sektor narodnog gospodarstva, a njihovo se djelovanje odvija preko financijskog tržišta, prirodno je da su razvile bankovni marketing, kao najnapredniji oblik svog djelovanja na tržištu. Bankovni marketing počiva na načelima i filozofiji teorijskog marketinga. Jasno, ovo se odnosi na poslovne banke, bez obzira na to jesu ili univerzalnog ili specijalnog profila, ali posebice na komercijalne banke, koje maksimalno diverzificiraju asortiman svojih financijskih usluga. Dapače, poslovne banke razvile su strateški marketing, kao najsuvremeniji izraz marketinškog djelovanja, što je u skladu (a i preduvjet) za primjenu strateškog menedžmenta.
Zadatak je strateškog marketinga da vodi bankovnu organizaciju, u okviru kontinuiranog obnovljivog procesa, tako da se njeno djelovanje što potpunije uskladi s njenom tržišnom okolinom. U tom kontekstu, banka organizira vlastiti marketinški investicijski sustav, istražuje svoje tržište i svoju makrookolinu, kako bi mogla prilagoditi svoje ponašanje potrebama tržišta uz osiguranje profitabilnosti svog poslovanja. Strategija marketinga zasniva se u banci na strateškim jedinicama poslovanja ili SJP (strategic business unit – SBU), koje – prema tržišnim okolnostima – diktiraju njenu dugoročnu i kratkoročnu poslovnu politiku. Marketing banaka je visoko promišljen i izuzetno razrađen marketing, a njegov operativni izraz se manifestira preko standardnog marketinškog instrumentarija putem 4-P (marketinškog miksa).

Bankovni konzorcij (engl. bank consortium, njem. Bankkonsortium) je način okrupnjivanja kapitala ugovornim udruživanjem banaka radi ostvarivanja nekog projekta što ga one pojedinačno nisu u stanju izvesti ili ga mogu izvesti uz teškoće i velike troškove. Ciljevi konzorcija mogu biti kratkoročni (organizacija distribucije vrijednosnih papira, osiguranje garancije i sl.) ili trajni (npr. međusobno održavanje likvidnosti).
Temeljna je karakteristika konzorcija da traje samo dok se ne ispuni cilj radi kojeg je osnovan. Za trajanja konzorcija banke zadržavaju samostalnost, a po ispunjavanju cilja zbog kojeg se osniva, konzorcij se raspada. Osim nacionalnih postoje i međunarodni konzorciji, u koje se udružuju banke iz dvije ili više zemalja.
Voditelj konzorcija naziva se banka gestor. Na istom principu konzorcije osnivaju i velika poduzeća, obično radi zajedničkog izvođenja investicijskih radova u zemlji i u inozemstvu i sličnih pothvata. Poznati su slučajevi konzorcijalnog nastupa hrvatskih i slovenskih banaka pri izdavanju garancija američkoj EXIM banci prilikom izgradnje nuklearne elektrane Krško, slavonskih banaka pri izgradnji Osječkog aerodroma, konzorcijalnog financiranja izgradnje turističkih naselja na Jadranu i sl.

Bankovni klubovi (engl. bankers’ clubs) su udruženja pojedinih banaka radi usklađivanja zajedničkog djelovanja, smanjivanja rizika i sl. Najčešće se stvaraju iz potreba banaka koje posluju u svijetu zbog zajedničkog reguliranja otplata dugova pojedinih zemalja koje se nalaze u financijskim teškoćama (Pariški klub, Ciriški klub).
Na sastancima kluba utvrđuju se isti uvjeti otplate dužnika, ili se dogovore diferencirani uvjeti, ali zajedničkom suglasnošću svih zainteresiranih privatnih i javnih banaka.

Bankovni kliring (engl. bank celaring, njem. Bankabrechungsverfahren) je oblik podmirenja domaćih plaćanja obračunom potraživanja i dugovanja banka koje svakodnevno međusobno posredstvom posebne ustanove za obračun kompenziraju salda podnesenih naloga plaćanja svojih komitenata. Salda se kompenziraju bez evidentiranja pojedinačnih naloga, a plaćanja se ostvaruju samo u saldu koji rezultira iz prijeboja ukupnih potraživanja i dugovanja.
Zbog racionalnosti u korištenju depozitnog novca i brzine naplate potraživanja, ima dominantnu poziciju u unutrašnjem platnom prometu mnogih zemalja s razvijenim čekovnim prometom i upotrebom raznovrsnih vrijednosnih papira. Bitno se razlikuje od međunarodnog kliringa.

Bankovni kartel (engl. bank cartel, njem. Bankkartell) je grupa banka koje su se formalno dogovorile o cijenama, ponudi, tržišnoj strategiji i dr. Banke ponekad sklapaju i tajni (neformalan) sporazum kako bi postigle monopolistički položaj na tržištu. I poneke države nastojale su, pogotovo u prošlosti kada su se međunarodne bankovne transakcije odvijale sporo, pomoću bankovnih kartela kontrolirati poslovanje banaka te poboljšati njihovu efikasnost.
Razvitak informatičke tehnologije te deregulacija znatno su utjecali (stimulirajući konkurenciju na tržištima kapitala i smanjujući prepreke konkurenciji) na smanjenje moći bankovnih kartela i doprinijeli njihovu raspuštanju. Na to su utjecali i novi propisi Europske unije.
Najveći i najutjecajniji formalni kartel – Swiss Big Bank Syndicate (BBS), koji se sastojao od tri najveće švicarske banke: Union Bank of Switzerland (UBS), Swiss Bank Corporation (SBC) i Credit Suisse, te koji je od 19. stoljeća predstavljao švicarsko bankarstvo – raspušten je 1990. godine. Nakon toga je konkurencija među bankama povećana, ali došlo je istovremeno i do spajanja banaka (naročito u SAD i V. Britaniji) koje, ako se nastavi nestajanje malih i srednjih banaka, može dovesti ponovo pojedine banke u monopolistički položaj, a time prisiliti i države da uvode nove antimonopolističke mjere i regulacije.

Bankovni holding (engl. bank holding, njem. Bankgruppensystem, Kettenbanksystem), poput holdinga u drugim gospodarskim granama i u bankarstvu se javlja ovaj način koncentracije kapitala. Jaka i prosperitetna banka posjeduje kontrolni paket dionica u drugim bankama i time odlučujući utjecaj na kadrovsku strukturu i poslovnu politiku. Postoji jednobankovni holding (jedna banka posjeduje najmanje 25% dionica druge banke) i višebankovni holding (dvije ili više banaka osnivaju holding kompaniju). U visokorazvijenim zemljama bankovni holding je dominantan organizacijski oblik.

Bankovni akcept (engl. banker’s acceptance, bank acceptance, B/A, njem. Bankakzept) je ročna mjenica vučena na banku. Prihvatom (acceptance) mjenice banka daje bezuvjetno obećanje plaćanja mjenične svote, određenog dana, svakom zakonitom korisniku mjenice.
Zbog garancije banke ovim se instrumentom lako trguje. Tipično dospijeće B/A je 30, 90 ili 180 dana, ovisno o realizaciji posla. Iako se bankovni akcept pojavljuje najčešće uz komercijalne poslove u međunarodnoj razmjeni, posao s akceptom odvojen je od glavnog posla. Na tržištu novca B/A se prodaju uz diskont.

Bankovni ček (engl. banker’s draft, bank draft, njem. Bankscheck, fr. cheque de banque) je vrsta čeka kod koje su izdavalac (trasant) i onaj na kojega je ček vučen (trasat) ista institucija, tj. banka. Banka ispostavlja ček, plativ po nalogu, vučen na sebe samu ili na neku drugu banku u zemlji i inozemstvu.
Takvi čekovi upotrebljavaju se često u međunarodnom poslovanju, pri čemu se tzv. osobni (personalni) čekovi ne mogu primjenjivati zbog nepoznavanja boniteta izdavaoca od strane primaoca ili njegove poslovne banke.
Stoga uvoznici ili (još češće) fizičke osobe koje trebaju obaviti neko plaćanje u inozemstvo, na osnovi pokrića koja polažu u svoju banku, kod te banke “kupuju” bankovni ček, koji sami ili preko banke šalju u inozemstvo radi podmirenja neke obveze.

Bankovne obveznice (engl. bank bonds, njem. Bankschuldverschreibungen) su srednjoročni i dugoročni vrijednosni papiri s fiksnim prinosom koje izdaju banke i na osnovi kojih pozajmljuju sredstva na tržištu kapitala.
Bankovne obveznice najčešće emitiraju investicijske banke radi osiguranja sredstava za plasmane. Izdaju se na osnovi posebne odluke banke, a po svojoj pravnoj prirodi i obliku slične su obveznicima državnog zajma.

Bankovne rezerve (engl. bank reserves, njem. Bankreserven, Mindestreserven) su rezerve poslovnih banaka koje služe za osiguranje njihove likvidnosti ili kao instrument monetarno-kreditne politike kojim se regulira kreditna aktivnost banaka i količina novca u optjecaju.
Obično se dijele na rezerve likvidnosti (a ove na primarne i sekundarne) i na obvezatne rezerve. Visinu jednih i drugih u pravilu određuje centralna banka u obliku stope rezerve likvidnosti ili obvezatne rezerve, što je zapravo postotak od određenih depozita koji banke izdvajaju i dužne su držati na svom računu (žiro računu ili računu obvezatne rezerve) kod centralne banke.
Visinom stopa ovih rezervi stječe se na multiplikaciju depozita i kreditnu ekspanziju banaka i to tako da što su propisane stope rezervi banaka više, to je mogućnost njihove kreditno-depozitne multiplikacije manja. U nekim zemljama politika rezervi likvidnosti i obvezatnih rezervi banaka glavni je instrument monetarno-kreditne politike, a primjenjuje se linearno prema svim bankama.
Hrvatska narodna banka u svojoj praksi također koristi ovaj instrument jer je djelotvoran, a željeni učinci se brzo postižu. Svako smanjenje stopa ovih rezervi, a napose obvezatne koja je u pravilu viša i “zarobljava” veće iznose sredstava banaka, djeluje isto kao i novi priljev primarnog novca na žiro račun banaka, povisuje njihovu likvidnost i omogućuje dodatnu kreditnu aktivnost.

Bankovne akvizicije (engl. banking acquisitions) su okolnosti u kojima jedna banka kupuje ili preuzima dio ili čitavu aktivu druge banke.
Karakteristične su za SAD 80-ih godina zbog nagle deregulacije i ukidanja teritorijalnih ograničenja.

Bankovne krize (engl. banking crises, njem. Bankenkrise) predstavljaju gubitak povjerenja u banke koji uzrokuje masovne navale ulagača sa zahtjevima za povlačenje sredstava; nekad česte pojave, rjeđe otkako je uvedeno državno osiguranje depozita i stroža regulacija u bankarstvo.
Bankovne se obveze uglavnom sastoje od depozita po viđenju, a bankovna sredstva su nelikvidna, tj. sustav u cjelini ne može isplatiti ulagače ako se svi odjednom pojave na šalteru. Solventna banka s velikim brojem zahtjeva za podizanje uloga može svoja sredstva prodati drugim bankama na tržištu, kako bi udovoljila željama ulagača.
Međutim, bankovni sustav u cjelini ne može apsorbirati zahtjeve svih ulagača u svim bankama. Sklonost krizi je manja ako postoji središnja banka koja pravovremeno intervenira te ako umjesto velikog broja manjih banaka postoji manji broj banaka koje usklađuju svoje djelatnosti.

Bankovna stopa (engl. bank rate, discount rate, njem. Diskontsatz), u širem smislu jedna od kamatnih stopa po kojoj središnja banka odobrava kredite; u užem i izvornom značenju, najniža kamatna stopa po kojoj je Engleska banka (Bank of England) bila spremna odobravati kredite za likvidnost diskontnim kućama, tj. financijskim institucijama preko kojih je obavljala operacije na otvorenom tržištu.
Ti su krediti bili pokriveni vrijednosnim papirima, a bankovna stopa bila je redovito viša od kamatnih stopa na novčanom tržištu. Engleska banka ne objavljuje bankovnu stopu od 1972. Ona obavlja operacije na otvorenom tržištu direktnim transakcijama sa širokim krugom financijskih institucija, a one mogu uzimati kredite za likvidnost od središnje banke.

Bankovna tajna (engl. banker’s duty of secrecy, njem. Bankgeheimnis) je obveza banaka, članova njihovih upravljačkih i nadzornih organa, kao i svih osoba u stalnoj ili povremenoj službi u banci da čuvaju tajnu o poslovima banke ili o poslovima koje su same zaključile. To se posebno odnosi na imena i adrese komitenata banke, visinu i vrstu uloga, stanje depozita, broj i vrste čuvanih vrijednosnica i drugih predmeta. Obveza čuvanja tajne postoji i nakon prestanka službe u banci.
Ovoj obvezi podvrgnuti su i revizori, službenici središnje banke koji imaju uvid u navedene informacije, državni službenici kada su kontrolni i nadzorni organi osnovani od strane države i sl. Banke u pravilu nisu dužne čuvati tajnu kada im to čuvanje tajne može štetiti ili kada su od komitenta izričito oslobođene čuvanja tajne. Posebno se zakonom propisuje obveza čuvanja tajne o štednim ulozima i depozitima građana.

Bankovna linija (engl. bank line, credit line, njem. Banklinie, Kreditlinie) su različiti oblici izričitog ili prešutnog sporazuma o međusobnom kreditiranju banaka na određeni rok, s naknadama i provizijama ili bez njih.
1. Međusobni sporazum o kreditiranju u vezi s poslovima platnog prometa;
2. odobravanje kredita banke banci do određenog iznosa i na dogovoreni rok, obično sa svrhom međusobnog održavanja likvidnosti;
3. kredit banke banci u inozemstvu kako bi se na teret kreditne linije financirao izvoz komitenata banke kreditora;
4. dugoročni kreditni aranžmani Međunarodne banke za obnovu i razvoj s bankama iz zemalja članica za financiranje posebnih namjena;
5. trajni sporazum banke i poduzeća kojim banka određuje maksimalni iznos kredita koji zajmoprimcu stavlja na raspolaganje na kratki rok.

Bankovna provizija (engl. bank fee, bank commission, njem. Bankprovision) je fiksna ili varijabilna naknada koju neka banka naplaćuje za pružene usluge (zamjena valuta, doznake, čuvanje vrijednosti itd.). Uobičajeno su provizije u postotnom iznosu ili u promilima u odnosu na iznos koji je predmet transakcije, odnosno usluge. Za operacije malog obujma obično se primjenjuje fiksni minimalni iznos naknade. Bankovna provizija je prihod banke. Tarife po kojima se naknade obračunavaju banke objavljuju kao cijene svojih usluga.

Bankovna kartica (engl. banker’s credit card, njem. Bankkreditkarte) je poseban instrument kreditiranja i plaćanja domaćinstava. To je noviji oblik financijskog servisiranja stanovništva i pospješivanja konkurentske pozicije na tržištu. Pionirska uloga u širenju ovog instrumenta pripada poslovnoj banci Bank of Amerika.
Osnovni razlozi njene sve šire primjene proizlaze iz nastojanja banaka da širenjem spektra financijskih usluga poboljšaju mobilizatorsku ulogu, okupe što širi krug komitenata, unaprijede ostale vitalne usluge i funkcije, prate suvremene tendencije elektronskog transfera novca i stvaranja nova područja izvora prihoda. Riječ je o specifičnom instrumentu koji se temelji na tripartitnom sporazumu između banke, vlasnika bankovne kartice i trgovca o osiguranju posebne vrste kreditne linije imaoca kartice, pri čemu trgovačka i uslužna poduzeća uz odgovarajuće uvjete prihvaćaju aranžman o prodajama robe i usluga imaocima kreditnih kartica bez novčanog plaćanja. Iako se kartice najpoznatijih banaka prihvaćaju bez unaprijed ugovorenih aranžmana s trgovinama, najčešće su i one komitenti odgovarajuće banke kod koje koriste različite vrste kredita.
Postoje dva osnovna načina kreiranja kreditnih kartica banaka. Prvi se odnosi na kreiranje vlastitih kartica jedne banke, kada banka postaje ujedno sudionik ili udruženi član grupe banaka koje izdaju kartice i ugovaraju odgovarajuća licencijska i privilegijska prava. Pritom moraju ispunjavati prilično zahtjevne uvjete, a zbog visokih inicijalnih troškova samo velike banke mogu računati na uspješnost operacija s kreditnim karticama. Prema drugom načinu jedna banka može ugovoriti aranžman kartica većih i poznatih banaka. Srednje i manje banke radije se uključuju u programe marketinga, promocije i unapređivanja tokova kreditnih kartica velikih banaka koji nose znatno manje troškove i relativno veće prihode. Programi unapređivanja cirkulacije kartica velike banke od strane širokog kruga banaka naročito su zastupljeni u međunarodnim relacijama.
Postoji i metoda kooperativnog izdavanja kartice većeg broja banaka kada svaka pojedinačno kreira svoju karticu, ali se kod jedne banke iz formiranog kruga vode računi i realizira kompjutorski obračun kretanja sredstava, čime se reduciraju troškovi i rizici ukupnih operacija. Banci koja ima centralnu organizacijsku poziciju, ostale banke plaćaju određenu naknadu. Banke kartice izdaju subjektima sa zadovoljavajućim depozitnim i kreditnim relacijama.
Svaka izdana kartica otvara odgovarajuću kreditnu liniju koja se odobrava vlasniku instrumenta, a kompjutorizacija omogućuje trenutno praćenje i kontrolu kretanja sredstava i zaduženja potrošača. U uvjetima neredovitog plaćanja obveza, kartica se može povući ili se odgovarajuća kreditna linija može reducirati do razine koja je manje rizična. Instalirane kreditne linije mogu biti korigirane i naviše od zahtjeva imaoca kartica, a na osnovi povoljnih ocjena.
Dugovi se obračunavaju mjesečno, i to tako da se imaocima kartica ostavlja na volju hoće li obveze plaćati na kraju tekućeg mjeseca bez kamata, ili koristiti revolving kredit s minimalnim mjesečnim otplatama koji se aranžmanom ugovora između banke i vlasnika kartica (što je standardna odlika kreditiranja potrošača u maloprodajnoj i uslužnoj sferi uz kreditni limit u fiksnom i apsolutnom iznosu). Veći broj banaka uspostavlja gornju granicu pojedinačnih transakcija na kredit, preko kojeg se može ići samo uz prethodno odobrenje banke. Imaoci kartica plaćaju servisnu proviziju banci u iznosu dugovanog salda 1-1,5%.
Obnavljanje kartice je periodično. Imaoci kreditnih kartica mogu kupovati robu i usluge bez upotrebe novca i čekova, mogu podizati gotovinu na bankarskim šalterima, koristiti kreditne linije do određene granice i povlasticu jednokratnog plaćanja mjesečnih dugova kod odgovarajuće banke. Moguća je i isplata čekova na račun imaoca kreditne karte, što predstavlja dodatni dug na njegovu računu. Revolucionarni razvoj kreditnih kartica povezan je s kompjutorizacijom u bankarstvu. Prve kartice pojavile su se u aranžmanu velikih trgovinskih i/ili uslužnih organizacija, a tek širom kompjutorizacijom u ove kreditne programe uključile su se i svjetske banke.
Najpoznatiji programi kreditnih kartica su Bank-Amercard (inicijalno ga pokrenula Bank of America, a danas razvijen u kompleksni program pod nazivom VISA) i Master-Card (Interbank Card Association). U posljednja dva desetljeća došlo je do transformacije lokalnih kreditnih programa u nacionalne, a ovih u međunarodne programe kreditiranja potrošača, a bankovne kartice postale su rado prihvatljiv instrument plaćanja na svim točkama trgovinskih i uslužnih transfera. Trgovinske i uslužne organizacije ostvaruju specijalne efekte u pogledu eliminiranja nekvalitetnih kredita, općeg reduciranja rizika, pospješivanja realizacije robe i usluga i poboljšanja kompetitivne pozicije na tržištu.

Bankovna garancija (engl. guaranty) je poseban instrument osiguranja plaćanja i izvršenja ugovorenih obveza o ugovornom roku kojim određena banka garantira korisniku da će njen komitent izvršiti sve preuzete obveze navedene u garanciji. Ukoliko to komitent ne učini, preuzete obveze će izvršiti banka.
Garancija se u pravilu izdaje u pisanom obliku. Postoje različite vrste bankovnih garancija: kreditne, činidbene, bezuvjetne, uvjetne, obične, solidarne itd. Supergarancija se javlja u situaciji kada korisnik garancije nema povjerenja u banku-garanta i traži još dodatnu garanciju od druge banke (supergaranciju).

Bankovna doznaka (engl. bank remittance, njem. Banküberweisung) je nalog koji izdaje jedna banka drugoj za isplatu određene svote novca trećoj osobi. Ovaj nalog banka izdaje na temelju naloga svog komitenta, koji je upućuje da s osnova njegova pokrića izvrši novčanu doznaku fizičkoj ili pravnoj osobi koju je on u svom nalogu naznačio. Na temelju primljenog i kontroliranog naloga koji je primila od komitenta, banka izrađuje nalog za doznaku na posebnoj tiskanici popunjavajući ga sadržajem koji joj je komitent priopćio te ga usmjerava na odgovarajuću banku.
Svaka bankovna doznaka treba sadržavati: naziv isplatne banke, ime nalogodavca, ime korisnika, iznos, osnovu na ime čega se vrši isplata, eventualno uvjete pod kojima se isplata može izvršiti ili druge napomene i naziv banke nalogodavca. U međunarodnim plaćanjima domaća banka po nalogu svog komitenta nalaže inozemnoj banci isplatu određene novčane svote u stranoj valuti u obliku odobrenja na računu ili isplate u gotovu korisniku.
Prigodom ispostave naloga za izdavanje međunarodne bankovne doznake komitent može zatražiti da doznaku u stranoj zemlji izvrši određena banka-korespondent ili korespondent po izboru domaće banke. U prvoj varijanti domaća banka će biti prisiljena, ako joj kod određene inozemne banke manjka pokriće, priskrbiti ga radi realizacije doznake. U drugoj pak mogućnost za domaću banku je povoljnija, jer ona usmjeruje doznaku tamo gdje postoji pokriće ili otprije uspostavljeni korespondentni odnos. Banka koja izdaje nalog za plaćanje obično ima novčana sredstva na svom tekućem računu kod isplatne banke (kontokorentnog korespondenta). Uobičajeno je da banke, po prethodnom dogovoru, jedna drugoj daju kredit onda kada na računu nema dovoljno sredstava za izvršenje naloga. Tim se kreditima zapravo samo premošćuje poštansko vrijeme dok se ne dobije pokriće, i nazivaju se postkrediti.
Bankovne doznake u plaćanjima s inozemstvom mogu biti nostro i loro, a koriste se pri uvozu robe (najčešće po prispijeću), za plaćanje unaprijed investicijskih i raznih drugih isporuka (avansi), te za nerobna plaćanja (stipendije, darovanja, naslijeđa, pomoći i sl. Mogu biti uvjetne i bezuvjetne. Kod uvjetnih, realizacija doznake je uvjetovana izvršenjem neke činidbe od strane njezina korisnika (npr. predajom mjenice, fakture, garantnog pisma, tovarnog lista i dr.).
Doznake mogu biti obične i brzojavne. Obične su one koje se usmjeravaju na odredišnu banku korespondenta pismenim putem sa zahtjevom da se određena svota isplati trećoj osobi odmah ili na određeni dan uz potpise ovlaštenih osoba banaka-korespondenata. Ukoliko se nalogodavcu žuri s doznakom u inozemstvo, on može banci u svojoj zemlji izdati nalog za telegrafsku isplatu (telegraphic transfer, krat. TT) ili telefaks isplatu (cable transfer; krat. CT).
Pri emitiranju brzojavnih i njima sličnih doznaka potrebno je koristiti šifru, odnosno tzv. kod (code), tj. brzojavni ključ radi sigurnosti. Te su isplate najčešći instrument plaćanja u platnom prometu s inozemstvom, jer se doznakama obavljaju i plaćanja po instrumentima koji služe za osiguranje plaćanja (garancije, akreditivi, inkaso i dr.). Doznake u konvertibilnim valutama izvršavaju se uglavnom preko uzajamno otvorenih tekućih računa banke nalogodavca i isplatne banke (banke-korespondenta), a doznake u klirinškim valutama izvršavaju se preko zbirnih klirinških računa koji se obično vode kod centralnih, emisijskih ustanova.

Bankoosiguranje (engl. bankassurance, njem. Bankversicherung) je povezivanje banaka i osiguranja. Dinamičan razvoj osiguranja života kao instrumenta investiranja u mnogim je razvijenim zemljama uzrokovao smanjenje ulaganja u banke, što je rezultiralo novim vidom prodaje osiguranja života preko banaka.
Nudeći najširi mogući izbor financijskih usluga na jednom mjestu banke i osiguravatelji se nadaju efikasnijem iskorištenju potencijala svojih klijenata i time povećanju vlastitih profita. Glavni argumenti za koncept bankoosiguranja su smanjenje troškova i bolja iskorištenost postojećih kanala prodaje.

Bankomat (engl. cash dispenser, automated teller machine – ATM, njem. Geldautomat, Benkautomat) je stroj za izdavanje gotovine s tekućih računa banke elektroničkim putem. Štedi vrijeme, smanjuje gužve i troškove na bankovnim šalterima.
Može se mahom koristiti cijeli dan (24 sata). Postavlja ga banka u svojim prostorima ali i na otvorenom. Koristi se ubacivanjem kartice s osobnim identifikacijskim kodom, unošenjem tajne šifre (PIN) i traženog (dopuštenog) iznosa. Korisnik komunicira s bankomatom na domaćem jeziku ili na engleskom. Noviji bankomati omogućavaju zamjene valuta i dr. operacije.

Banke podataka (engl. data banks, njem. Datenbank) su računalni informacijski sustavi koji pohranjuju, sređuju i obrađuju određene informacije i kao takve ih u prikladnom obliku dostavljaju naručiteljima. Prema tome, banka podataka je skup informacija prikladno pohranjenih i redovito procesiranih i aktualiziranih.
Sadržaji banaka podataka najčešće nisu nove izravne informacije nego informacije koje se nalaze u okviru nekog drugog medija (npr. u tiskovnom obliku u okviru časopisa, priručnika i sl.). Danas postoji velik broj banaka podataka koje obuhvaćaju informacije iz turizma i može se reći da se taj broj stalno povećava. Tzv. online banke podataka mogu se podijeliti na tekstualne banke podataka i banke podataka koje obuhvaćaju činjenice, odnosno brojčane pokazatelje.
Tekstualne banke podataka dijele se na referentne, koje dakle upućuju na bibliografske izvore iz različitih publikacija (knjiga, časopisa, novina), i banke podataka s punim tekstom, dakle one koje pohranjuju integralne tekstove iz određenih publikacija. Banke podataka razlikuju se i po pristupu.
Direktne banke podataka omogućuju neposredan pristup korisnika preko telekomunikacijske mreže (online). Kada se pristup ostvaruje preko posrednika (brokera), tada govorimo o indirektnim bankama podataka.
Prednosti banaka podataka u praćenju turističkog tržišta očigledne su (brz pristup informacijama, aktualne informacije, mogućnost korištenja različitih kriterija pri traženju određenih informacija, internacionalni obuhvat, ušteda za prostorom). U mnoštvu banaka podataka koje tretiraju turizam mogu se apostrofirati neke kao što su Information Center koji vodi American Hotel and Motel Association, Centre des Etudes Touristiques u Francuskoj, Travel Reference Center – University of Colorado u Boulderu i dr.

Banknota (engl. bank note, note, njem. Banknote, Schein) je prenosivi beskamatni pismeni zapis o obvezi banke da donosiocu isplati iznos na koji banknota glasi u zakonskoj valuti jedne zemlje, nekada najčešće u zlatu. Banknote su prije izdavale brojne banke, no s vremenom su države pravo izdavanja banknota ograničile na manji broj banaka, ili pak na jednu, glavnu državnu banku.
S vremenom se razvijala praksa da manje banke svoje banknote isplaćuju banknotama jedne velike banke koja je svoje banknote isplaćivala u rezervnom novcu, tj. zlatu. Nestankom konvertibilnosti domaćeg novca u zlatu, zamjenjivost banknota je postala fiktivnom, budući da su same banknote centralne banke preuzele funkciju zakonskog sredstva plaćanja, odnosno rezervnog (ili primarnog) novca.

Bankarska garancija (engl. bank guarantee, njem. Bankgarantie) je pojam koji se rabi za oznaku specifičnog pravnog instituta personalno-pravnog osiguranja potraživanja, koje osiguranje na traženje jedne osobe banka daje drugoj osobi. Pod tim pojmom može se podrazumijevati i isprava o garanciji koju ispostavlja banka u okviru garantnog posla. Povod garantnom poslu uvijek je postojeća ili buduća novčana obveza iz trgovačkog ugovora ili s njim u vezi, čiji vjerovnik traži osiguranje ispunjenja te obveze a dužnik se s tim traženjem suglasi.
Nastavno dužnik, sada u svojstvu nalogodavca, traži od banke izdavanje bankarske garancije u korist svog vjerovnika, sada u svojstvu korisnika garancije. Ako banka prihvati traženje nalogodavca, onda izda i dostavi korisniku pisani tekst svoje garancije koji sadrži njezinu obvezu plaćanja određene svote novca korisniku i koji je ujedno temelj te obveze prema odredbi čl. 2 UCP za garancije na zahtjev i čl. 1083. st. 2. ZOO. Sa stajališta vrste pravnih odnosa koji se uspostavljaju izdavanjem garancije, garancije je moguće podijeliti na akcesorne bankarske garancije, odnosno bankarske garancije izdane s naslova jamstva i na samostalne bankarske garancije odnosno bankarske garancije “na prvi poziv”.
Iako se bankarskih garancijama osigurava ispunjenje obveza u raznolikim faktičnim slučajevima, te slučajeve i bankarske garancije prema preciznijoj svrsi njihova izdavanja moguće je podijeliti na tzv. ponudbene garancije, garancije za povrat avansa i garancije za dobro izvršenje posla. Bankarske garancije nastale su u međunarodnoj poslovnoj praksi i institut su autonomnog trgovačkog prava, te u pravilu nisu uređene kodificiranim nacionalnim propisima. ZOO je izuzetak jer u odredbama čl. 1083. – 1087. uređuje materiju bankarskih garancija. Međunarodna trgovačka komora kodificirala je običaje koji postoje u poslovanju s bankarskim garancijama, i to u dvije zbirke pravila. Jedna se odnosi na akcesorne bankarske garancije koje se izdaju u sve tri navedene svrhe, a druge na samostalne bankarske garancije nezavisno od točne svrhe njihova izdavanja.

Bankarstvo (engl. banking, njem. Bankgeschäft, Bankwesen) je poslovanje koje obuhvaća držanje depozita i posuđivanje novca. Organizacija i funkcioniranje suvremenog bankarstva zasnovano je na kreditu, a sustav kredita moguć je uglavnom zbog razvoja bankovnog sustava. Bankari posluju s dugom – svojim i dugom drugih ljudi. Dugovanje banke (tj. depoziti u bankama koji čine obveze banke) dostupna su javnosti. Kupovanjem vrijednosnih papira na temelju svojih depozitnih obveza, banka zamjenjuje svoje zadužnice koje imaju karakteristike novca za druge instrumente duga koji nemaju te karakteristike. Bankar stvara novac.
Bankovni sustav uglavnom se sastoji od centralne banke, poslovnih banaka, te štednih i drugih financijskih institucija. Povijesno gledano bankarstvo je počelo tako što su bogati pojedinci svoj novac posuđivali trgovcima. Pravi procvat doživjelo je tek kad se razvio običaj polaganja novca na čuvanje kod zlatara. Zlatari su shvatili da je samo mali dio novca potreban za zadovoljavanje tekućih potreba, pa su razvili unosnu praksu posuđivanja viškova novca uz kamatu za koje su iz iskustva procjenjivali da im nisu potrebni. U igru su ušli i drugi pojedinci, pa se razvila praksa izdavanja novčanica isplativih na zahtjev donosioca.
S vremenom su se razvile i posebne centralne banke. Pritom su se pojavila dva oprečna stava – banking school, koja je smatrala da izdavanje novčanica treba prepustiti bankarima koji će ograničiti emisiju tako da se zadovolji potreba poslovanja i trgovine, te currency school, koja je tvrdila da su novčanice samo zamjena za metalni novac, a ne i instrument kredita i da se emisije trebaju ograničiti iznosom zlata koje iza njih stoji.
Posljedica pobjede currency school je posebno značajna uloga Engleske banke i kasnije po uzoru na nju ustrojenih centralnih banaka u većini drugih zemalja. Zlatno pokriće se s vremenom smanjivalo, pa je i konačno nestalo, ali je zadržana praksa da država za izdavanje novca ovlasti centralnu banku. Osnovno je značenje poslovnih banaka u tome što omogućuju transakcije bez potrebe plaćanja u novcu. Pritom banke stvaraju novac. Bankovni novac danas čini glavninu ponude novca u svakoj zemlji.
Bankovni depoziti su obveze banaka koje za protutežu imaju gotovinu, vrijednosne papire ili zajmove. Kad pojedinac želi posuditi od banke, nudi joj za osiguranje neko sredstvo (vrijednosni papir, zalog ili garanciju da će moći plaćati kamate i otplatiti glavnicu); banka otvara račun za posuđivača, tj. nudi mu knjižni dug u obliku bankovnog depozita. Pojedinac dobiva kupovnu moć u obliku novca kojim prethodno nije raspolagao, a ta operacija povećava ukupnu ponudu novca. Tako zajam stvara depozit. Depozit se na sličan način stvara i kad banka sama nabavi neko sredstvo, npr. kad banka kupi vrijednosne papire koje plaća odobravajući račun prodavača (bilo u svojoj ili u drugoj banci).
Bez obzira na način stvaranja, pojedinac uvijek dobiva potraživanje kod banke u obliku depozita, a banka dobiva potraživanje od pojedinca u obliku vrijednosnog papira ili obećanja plaćanja. Značajno je pritom što potraživanje pojedinca zapravo predstavlja novac. Osnova svih bankovnih operacija je povjerenje javnosti da će stvoreni novac biti prihvaćen za plaćanje dugova. Događa se da banke ne mogu isplatiti sve depozitare koji žele zamijeniti svoje depozite za novac i onda nastaje panika i navala na banke (run). Kako bi izbjegli takve situacije i mogli isplatiti sve zahtjeve depozitara, bankari drže određene rezerve gotovine i likvidnih sredstava koja se mogu brzo pretvoriti u gotovinu.
No, nijedna suvremena banka ne bi mogla sve svoje obveze isplatiti u gotovini. Budući da banka zarađuje na profitima što ih ostvaruje davanjem zajmova i investiranjem, postoji sukob između profitabilnosti i likvidnosti. U nekim zemljama banke drže rezerve prema svom iskustvu, a u većini zemalja je obvezna rezerva utvrđena zakonom. U većini zemalja bankovni sistem kontrolira centralna banka sama ili u suradnji s ministarstvom financija. Te dvije institucije zajedno obično se nazivaju monetarnim vlastima.

Bankar (engl. banker, bank manager, njem. Bankier) je u širem smislu svaka osoba koja se bavi bankarskim poslovima. U užem smislu vlasnik, dioničar ili menedžer banke.

Bankarska banka (engl. banker’s bank);
1. naziv za središnju banku;
2. banka smještena u velikom gradu koja se specijalizirala za transakcije s drugim, manjim bankama;
3. izraz kojim Federalni sustav rezervi označuje financijsku ustanovu koja je organizirana isključivo za vođenje poslova s drugim financijskim ustanovama, koja je u vlasništvu institucija kojima pruža usluge (barem 75%), koja ne posluje s javnošću, osim specifičnih slučajeva propisanih uputama Feda – ne smiju davati zajmove (odnosno uzimati depozite), izvan kruga financijskih institucija s kojima su ovlaštene poslovati, u iznosu većem od 10% njihovih ukupnih sredstava (odnosno ukupnih obveza).

Banka novčanog tržišta (engl. money market bank, njem. Geldmarktbank) je uobičajeni naziv za banku koja je u zemlji među najvećima i koja svojim djelovanjem igra važnu ulogu u svim sektorima novčanog tržišta, odnosno u prometu svih instrumenata kratkoročnih vrijednosnica.

Banka s velikim ovlaštenjem je poslovna banka ovlaštena od centralne banke da obavlja sve vrste deviznih poslova s inozemstvom, npr. devizno-valutne poslove u zemlji, plaćanje i naplata s inozemstvom, održavanje korespondentnih i kontokorentnih odnosa s inozemnim bankama, zaduživanje u inozemstvu, odobravanje garancija, odobravanje kredita stranim korisnicima i sl.

Banka gestor je banka članica konzorcija koja preuzima ulogu voditelja konzorcija, organizira njegovo poslovanje i istupa prema drugim osobama u ime konzorcija.
Kod sličnih “bankovnih sindikata” odgovara joj pojam vodećeg menedžera (lead manager) koji u slučaju izdavanja obveznica ili odobravanja sindiciranih kredita zastupa banke članove sindikata pri ugovaranju kredita sa zajmotražiocem ili rukovodi plasmanom izdanja obveznica.

Banka (engl. bank, njem. Bank, Geldinstitut) je financijska organizacija koja prima depozite na koje plaća kamatu i usmjerava ih uglavnom u zajmove izvršavajući, za svoje komitente, i različite usluge financijskog servisa. Nastala je i razvila se kao kreditna organizacija koja uz niže (pasivne) kamate prikuplja raspoloživa novčana sredstva te ih, uz više (aktivne) kamate, pozajmljuje (plasira) na tržištu.
Mobilizaciju i akumulaciju sredstava na tržištu te njihov plasman banka obavljaju na osnovi ekonomskih zakona, a na načelima sigurnosti i efikasnosti te likvidnosti i rentabilnosti. Treba razlikovati društvenu funkciju centralne banke, koja ima prije svega emisijsku i kontrolnu financijsku ulogu u financijskom sustavu zemlje, od funkcije poslovnih banaka, kojima je zadatak da omoguće djelovanje gospodarstva razvijajući financijsko tržište.
Poslovne su banke profitabilnog karaktera. Postoje univerzalne i specijalne. Tipične univerzalne banke su tzv. komercijalne banke. Međutim, banke sve više šire područje svog djelovanja, ulaze i u nedepozitne poslove, pa i nema velikih razlika između poslovnih banaka i drugih financijskih institucija.

Banka banaka (njem. die Bank der Banken) je čest naziv za centralnu banku zemlje koja ujedno kontrolira rad svih ostalih banaka u sustavu, u pogledu pridržavanja mjera monetarno-kreditne i devizne politike u njihovom poslovanju.
Pored toga što je od države ovlaštena da emitira gotov novac (papirni i kovani) koji predstavlja zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja u zemlji i novčanu bazu na kojoj se temelji kreditna aktivnost poslovnih banaka, ona primjenjuje niz instrumenata monetarno-kreditnog reguliranja kojima održava količinu novca u optjecaju na utvrđenoj razini kontrolirajući pri tome u prvom redu kreditnu aktivnost banaka, bilo da je potiče ili da je ograničava.
Njezini su “komitenti”, pored države, banke i druge financijske organizacije kojima u svakom trenutku može, ako ocijeni potrebnim, povećati likvidnost, kad svi drugi izvori presuše. U tom smislu ona je za svaku banku “posljednje utočište”, koje banke ne žele izgubiti pa se zato ponašaju vrlo disciplinirano u odnosu na mjere i propise koje banka banaka pred njih postavlja.
Općenito, ovlaštenja banke banaka ili centralne banke sežu od davanja dozvole za početak rada banke ili druge financijske organizacije do oduzimanja date dozvole i prestanka rada banke ili druge financijske organizacije. U vođenju monetarno-kreditne politike najuže je vezana uz vladu i potpomaže ostvarivanje sveukupne gospodarske politike zemlje.

Bank affiliates ili bank insiders su pravne ili fizičke osobe definirane bankarskim propisima koje imaju utjecaj na odlučivanje u nekoj banci; bankarskim propisima zabranjuje se ili ograničava da banka obavlja usluge za takve osobe; npr. banka ne smije odobriti kredit većinskom dioničaru banke.
Tradicionalno, u domaćim bankarskim propisima nema posebnih regulacija o takvim osobama, ali odnedavno postoje regulacije koje definiraju odnos banke prema tzv. osobama povezanim s procesom odlučivanja u banci.
Trenutno te regulacije nemaju nikakvo stvarno značenje u domaćoj bankarskoj praksi, ali se može očekivati proširivanje ovih regulacija usporedo s daljnjim približavanjem domaćeg prema svjetskom bankarstvu.

Balboa (engl. balboa) je novčana jedinica Paname (PAB), dijeli se na 100 santima.

Balonska isplata (engl. balloon payment, njem. Balloon-Zahlung) je pojam vezan uz umjetno podizanje cijena u prvom redu vrijednosnih papira, a u širem smislu znači precijenjeno plaćanje ili plaćanje preko vrijednosti. Izraz se upotrebljava i za jednokratnu otplatu zajma o dospijeću.

Baht (engl. baht) je novčana jedinica Tajlanda (THB), dijeli se na 100 satanga.

Back-office je engleski izraz koji označava organizacijsku jedinicu unutar banke i ostalih financijskih institucija koja nije izravno uključena u prodaju ili trgovanje, a brine se za knjigovodstvenu evidenciju, prijeboj i namiru transakcija.

Bagatelna šteta (engl. minor loss, njem. Bagatellschaden) postoji kad u praksi osiguranja dolazi do štetnih događaja koji uzrokuju materijalne štete manjeg obujma tako da njihova veličina ne doseže ni visinu troškova kojom bi se utvrdila veličina obveze iz osiguranja.
Pojedini osiguravatelji stoga obično limitiraju visinu štete tako da u svom poslovanju naknadu svojih obveza isplaćuju bez procjene, već samo na temelju prijave štete i potvrde o izvršenoj restituciji oštećenog predmeta, odnosno njegovoj nabavi.
Npr. za oštećenje stakla na prozorima dovoljno je da osiguranik prijavi štetu i predoči potvrdu o izvršenom popravku, tj. zamjeni stakla. Osiguravatelji nastoje bagatelne štete otkloniti iz svoje obveze na taj način što uvode samopridržaj osiguranika u šteti, odnosno franšizu pa takve štete do visine franšize, odnosno samopridržaja snosi sam osiguranik.

Backhaul je oblik zaštite više tarife koja se mora primijeniti uvijek kada se na ruti od polazišta od krajnjeg odredišta prolazi kroz točku zaustavljanja koju možemo identificirati kao HIP. Backhaul možemo prikazati primjerom iz prakse.
Na ruti AMS-VIE- ZAG za konstrukciju tarife koristimo sljedeće vrijednosti: AMS-ZAG = 485 NUC, AMS-VIE = 572. To znači da na ruti AMS-ZAG preko VIE postoji HIP točka VIE za koju vrijedi viša tarifa nego do krajnjeg odredišta. U tom slučaju treba utvrditi razliku između te dvije tarife (572–485=87) i tu razliku kao zaštitni iznos dodati na HIP-tarifu AMS-VIE (572+87=659).
U ovom će se slučaju zbog činjenice da se leti u krajnje odredište preko HIP-mjesta primijeniti tarifa uvećana za iznos backhaula, tako da će primjenjiva tarifa na relaciji AMS-ZAG via VIE iznositi 659 NUC umjesto 485 NUC.

Baby bond (njem. Kleinobligation) je obveznica s nominalom ispod 1.000 američkih dolara ili ispod nominalnog iznosa koji se u pojedinim zemljama smatra standardnim za obveznice. Ovakve obveznice emitiraju se da bi ih se učinilo tržišno privlačnijim za određene kategorije investitora koji raspolažu manjim iznosima štednje. Izraz se općenito upotrebljava za emisije obveznica s nižom nominalnom vrijednošću.

B/E (akr. od engl. bill of exchange, njem. Wechsel) je mjenica; vrijednosni papir koji sadrži ovjeren nalog za isplatu određene svote donosiocu mjenice ili određenom nalogodavcu na određen datum u budućnosti.

B/A (akr. od engl. bankar”s acceptance, njem. Akzept, akzeptierter Wechsel) ozbnačava bankovni akcept; ročna mjenica vučena na banku.