Ukamaćivanje Sposobnost imovine da generira prihode, koji se potom reinvestiraju s ciljem da generiraju vlastite prihode. Drugim riječima, ukamaćivanje se odnosi na generiranje prihoda na temelju prijašnjih prihoda.

Ugovor o komisiji (njem. Kommisionsvertrag) je ugovor kojim se komisionar obvezuje da za naknadu
(proviziju) obavi u svoje ime, a za račun komitenta (nalogodavca) jedan ili više povjerenih mu poslova. Komisionar ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena, iz čega proizlazi da je to čisti trgovački posao.
Veliki dio vanjskotrgovačkih transakcija u kojima je domaća proizvodna ili uslužna organizacija komitent obavlja se pomoću ugovora o komisiji. Iako ovaj ugovor nije u nas predmet monopola države ili društva koji bi imali takvu koncesiju, ipak ga domaća proizvodna društva često koriste i sklapaju ga s domaćim komisionarima ako cijene da im je povoljnije obavljanje poslova uvoza i izvoza povjeriti profesionalnim i specijaliziranim komisionarskim društvima.

Ugovor o forfaitu (engl. forfait, njem. Forfaitsvertrag) je prodaja nedospjelih novčanih tražbina banci uz isključenje prava banke na regres prema prodavaocu ako tražbine nisu naplative.
Po svojoj pravnoj prirodi forfait je ugovor o prodaji uz isključenje odgovornosti prodavaoca za naplativost (bonitet), dok za istinitost (veritet) tražbina prodavalac (forfaitist) uvijek odgovara.

Ugovor o diskontu mjenica (engl. discount on bills of exchange, njem. Discont von Handelswechseln) je ugovor o prodaji nedospjelih mjeničnih tražbina uz odbitak diskontne stope koja se sastoji u razlici vrijednosti novčane obveze na dan sklapanja ugovora i njezine vrijednosti na dan dospjelosti novčane obveze.
Diskontna mjenica u gospodarskom smislu smatra se poslom financiranja, a pravno čini ? ugovor o kupnji. Diskontant prenosi na banku potpuno vlasništvo diskontirane mjenice. Sam čin ugovora o diskontu mjenica obavlja se indosiranjem mjenice.

Unaprijedni ugovori – ’Forwards’-Pod “Forwards-ima” (unaprijednim ugovorima) u investicijskom bankarstvu podrazumijeva se kupnja ili prodaja specifičnog predmeta trgovine (vrijednosnih papira, roba, valuta) po tekućoj gotovinskoj cijeni s isporukom i namirenjem na određeni dan u budućnosti. Kako je ovaj ugovor obvezujući za obje strane on se može prodati, za razliku od opcijskih ugovora koji su obvezujući samo za jednu ugovornu stranu.

Ukamaćivanje (engl. compounding, njem. Verzinsung) znači svođenje sadašnje vrijednosti na buduću vrijednost, suprotan postupak od diskontiranja.

Ugovor o zakupu (engl. lease contract, rent contract, njem. Pachtvertrag) je ugovor kojim se zakupodavac obvezuje predati određenu stvar zakupoprimcu na uporabu, a ovaj se obvezuje da će mu za to platiti određenu zakupninu i nakon prestanka zakupa vratiti zakupljenu stvar.
Uporaba obuhvaća i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drugačije ugovoreno ili uobičajeno. Našim pravom jedinstveno je uređena uporaba i korištenje (pribiranje plodova) tuđe stvari, dok strana zakonodavstva, npr. austrijsko, poznaju ugovor o uporabi (Bestandvertrag) kao zajednički pojam za zakup (Pacht) i zajam (Miete).
Razlika između najma i zakupa sastoji se u tome što se najam odnosi samo na uporabu tuđe stvari, npr. najam stana, tj. kad se stvar dade rabiti a da se dalje ne obrađuje. Ako se pak stvar dana na uporabu može uživati samo uz marljivost i trud, onda se radi o zakupu, tj. zakup se odnosi i na uporabu i na korištenje, npr. zakup poljoprivrednog zemljišta.

Ugovor o sefu (engl. safe contract, njem. Safevertrag, Geldschrankvertrag) je ugovor kojim se banka obvezuje da će korisniku staviti na uporabu sef na određeno razdoblje, a korisnik se obvezuje da će platiti banci određenu naknadu.
Banka je dužna poduzeti sve potrebne mjere za osiguranje dobrog stanja sefa i nadzora nad njim, te otkloniti mogućnost pristupa sefu svakoj osobi koja nije korisnik ili njegov punomoćnik, uključujući tu i svoje radnike. Banka ne smije držati duplikat ključa ili ključeva sefa koje predaje korisniku nakon sklapanja ugovora. Korisnik sefa dužan je plaćati naknadu za korištenje i suzdržati se od stavljanja u sef predmeta koji može ili mogu ugroziti sigurnost banke ili drugih sefova.
U slučaju neispunjenja koje od ovih korisnikovih obveza banka je ovlaštena jednostrano raskinuti ugovor. U slučaju neplaćanja makar jednog obroka naknade za korištenje sefa, jednostrani raskid ugovora od strane banke može uslijediti nakon bezuspješnog isteka roka od mjesec dana od promjene za plaćanje upućene korisniku preporučenim pismom. Za potraživanje ove naknade banka na stvarima u sefu ima založno pravo, no čini se (čl. 1064. st. 2. i 3. ZOO) da ga ona može vršiti samo u slučaju da korisnik nakon bančina zakonitog jednostranog raskida ne isprazni sef i preda banci njegov ključ.

Užitnička prava (njem. Genussrechte) su posebna prava određenih osoba (dioničara ili nedioničara) da sudjeluju u dobitku društva, ali ne na temelju dionica. Naš ZTD spominje samo pravo, ali ne spominje niti uređuje ispravu koja bi utjelovljavala (inkorporirala) to pravo, kao što je to učinio npr. švicarski zakon.

Ustupanje ugovora (njem. Vertragsabtretung);
1. takav pravni posao kojim jedna stranka – ustupitelj, ustupa trećoj osobi – primatelju, sva svoja prava i obveze iz već postojećeg dvostrano obveznog pravnog odnosa, s tim da druga stranka iz tog odnosa pristane na takvo ustupanje. Kod ustupanja ugovora cjelokupni postojeći ugovorni odnos između ustupitelja i ostajuće stranke prelazi na primatelja i ostajuću stranku, identitet prvobitnog obveznog odnosa nije se promijenio. Ustupitelj u cijelosti ispada iz pravnog odnosa i na njegovo mjesto ulazi treći – primatelj ugovora, dok druga stranka ostaje. Pristanak “ostajuće” stranke ima konstitutivno značenje, tj. ugovorni odnos nastaje u trenutku pristanka druge stranke, a ne sklapanjem ugovora između ustupitelja i primatelja. Ako je ostauća stranka dala svoj pristanak unaprijed, ugovorni odnos nastaje od trenutka kad je ona obaviještena o ustupanju (prioritet notifikacije pred ugovorom). Ustupitelj odgovara primatelju za valjanost ustupljenog ugovora, što znači da bi ustupitelj savjesnom primatelju odgovarao za svu štetu koja bi mu bila prouzrokovana zbog nevaljalosti ustupljenog ugovora (npr. ako je ustupljeni ugovor bio ništetan). Po samom zakonu ustupitelj ne jamči primatelju da će mu “ostajuća” stranka ispuniti njezine obveze iz ustupljenog ugovora, ali se može i na to obvezati (delkredere jamstvo). Isto tako ustupitelj ne jamči “ostajućoj” stranci da će joj primatelj ispuniti obveze iz ugovora, osim ako se na to nije naročito obvezao delkredere;
2. suvremeni poslovni pothvati uključuju komplicirane i višestruke međusobne odnose više subjekata i većeg broja različitih vrsta ugovora. Na primjer, kod ugovora o dugoročnoj proizvodnoj i tehničkoj suradnji, ugovora o zajedničkim ulaganjima (a da i ne spominjemo takve odnose gdje se stvaraju novi subjekti radi ostvarenja određenih poslovnih ciljeva), često se događa da neki od ugovornih partnera želi izaći iz takvog odnosa, odnosno netko treći ući. S cesijom, odnosno preuzimanjem duga teško bi mogli ostvariti željene pravne učinke, pa je stvoren institut ustupanja (prijenos) ugovora, kojim se na novog ugovornog partnera prenose sva prava i obveze.

Upravljanje pomoću ciljeva (engl. management by objectives – MBO, njem. Führung durch Zielvereinbarung) je sveobuhvatni sustav upravljanja koji na sustavan način integrira mnoge ključne aktivnosti u menedžmentu, a koji je svjesno usmjeren na djelotvorno ostvarivanje organizacijskih i individualnih ciljeva. Način upravljanja usredotočen na ostvarivanje ciljeva koje su zajednički definirali i utvrdili menedžeri i suradnici. Temelji se na postavljanju ciljeva za svaki, pa i najmanji, dio poduzeća, od radnog mjesta, odnosno pojedinca preko organizacijskih jedinica nižeg i višeg reda do poduzeća kao cjeline.
Uključuje postavljanje ciljeva i kontrolu njihova ostvarivanja. Na temelju tako definiranih ciljeva utvrđuje se i odgovarajuća strategija koja odgovara na pitanje kako ih ostvariti. Upravljanje ciljevima postupak je koji se koristi za ocjenjivanje djelotvornosti organizacije s obzirom na ostvarivanje ciljeva. Uključuje mnoge važne aktivnosti svjesno usmjerene prema djelotvornom i valjanom ostvarivanju organizacijskih i osobnih ciljeva. Upravljanje pomoću ciljeva široko se upotrebljava za osiguranje radne uspješnosti i motiviranje zaposlenih i u tom smislu predstavlja vrlo djelotvoran sustav upravljanja.

Upravljanje bankom (engl. bank management) je skup međusobno povezanih menedžerskih zadataka i aktivnosti usmjerenih na upravljanje osnovnim bankarskim poslovima kao što su prikupljanje novca, posuđivanje novca uz kamate, obavljanje različitih financijskih transakcija za privatne i poslovne subjekte, čuvanje važnih dokumenata i drugih vrijednosti u sefovima i sl. Razvija se i izdvaja kao posebna specijalnost i disciplina menedžmenta.

Ugovor o ostavi (čuvanju) (engl. contract of deposit, njem. Hinterlegungsvertrag, Verwahrungsvertrag) je ugovor kojim se ostavoprimalac (depozitar) obvezuje da će primiti pokretnu stvar od ostavodavaoca (deponenta) i čuvati je nenaplatno ili uz naknadu i da će stvar vratiti nakon određenog vremena ili na zahtjev ostavodavaoca.
Iz temeljnog ugovora o ostavi razvili su se neki specifični oblici koji su posebno uređeni, ali još uvijek kao ugovor o ostavi, iako na neki način čine odstupanja od temeljnog ugovora (ugostiteljska ostava, bankovni depozit, neprava ostava i sl.), ali se iz ostave razvio i novi ugovor trgovačkog prava, ugovor o uskladištenju.

Ugovor o opciji (engl. option contract, njem. Optionsvertrag) je ugovor kojim se na tržištu vrijednosnih papira (burzi) daje mogućnost trgovanja određenim predmetom opcije po određenoj cijeni do određenog datuma. Ako kupac iz ugovora o opciji ne želi ostvariti svoje pravo iz opcije, gubi cijenu koju je platio na mogućnost opcije i u tom smislu je to za njega gubitak.

Ugovor o nalogu (engl. mandate contract, njem. Auftrag) je ugovor kojim se nalogoprimac obvezuje nalogodavcu da će za njegov račun poduzeti određene poslove, a istovremeno nalogodavac ovlašćuje nalogoprimca na poduzimanje tih poslova.
Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili ako drukčije proizlazi iz prirode međusobnog odnosa. Iz ovog ugovora razvili su se mnogi ugovori, o zastupanju, posredovanju, komisiji, špediciji, prijevozu itd., pa se na njih supsidijarno primjenjuju odredbe ugovora o nalogu.

Ugovor o menedžmentu (engl. management contract, njem. Geschäftsführungsvertrag) je ugovor nastao o međunarodnoj poslovnoj praksi. U pravnoj literaturi definiran je kao sporazum kojim se vođenje poslova ili druge funkcije koje inače obavlja uprava ugovorom prenosi na samostalnu pravnu osobu koja vodi poslove društva uz naknadu.
Obveze davaoca menedžmenta (menedžer) su da vodi poslove cijelog poduzeća ili jednog njegova odjeljka u sklopu čega donosi poslovne i financijske odluke, obavlja poslove zastupanja, kadrovske poslove, poslove vezane uz planiranje i marketing. Ovisno o prirodi djelatnosti njegovi poslovi mogu biti komercijalnog ili tehničkog karaktera, ali se redovno radi o stvarnom vođenju poslova i prijenosu know-howa poslovnog upravljanja.
Tipična obveza davaoca menedžmenta je i izobrazba osoblja u poduzeću primaoca menedžmenta. Menedžer vodi poslove u ime primaoca menedžmenta i za njegov račun, ali se ugovorom redovno isključuje odgovornost za snošenje poduzetničkog rizika, gubitaka ili stečaja. Upravi primaoca menedžera preostaju nadležnosti nad financijskim poslovanjem i dr. u mjeri u kojoj je primalac menedžmenta sposoban obavljati djelotvoran nadzor.
Ugovori o menedžmentu primjenjuju se u poslovnoj praksi prijenosa znanja i iskustva poslovnog upravljanja od razvijenih zemalja nerazvijenim zemljama. U suvremenoj poslovnoj praksi naročito je razvijen prijenos menedžmenta vođenja hotela i drugih uslužnih djelatnosti. Primaoci menedžmenta su u pravilu velika državna poduzeća u proizvodnji ili javnim uslužnim djelatnostima ili veća i bogatija privatna poduzeća. Ugovor o menedžmentu je ugovor trajne prirode, sklapa se na određeno razdoblje od pet do sedam godina, a u ugovorima o hotelskom menedžmentu i do dvadeset godina ili na neodređeno vrijeme.
Davalac menedžmenta obvezuje se da će postupati u skladu s najboljim standardima struke, pažnjom savjesnog vlasnika i u interesu primaoca menedžmenta. Ugovori ove vrste sadrže brojna i široka ograničenja odgovornosti za naknadu štete davaoca menedžmenta.

Ugovor o leasingu (engl. leasing contract, njem. Leasingsvertrag);
1. ugovor kojim jedna osoba (davalac leasinga) daje na određeno vrijeme na korištenje drugoj osobi (primalac leasinga) određenu stvar, a primalac plaća pristojbu za leasing, s tim da se može ugovoriti da na kraju ugovorenog razdoblja korištenja stvari a) primalac vraća stvar davaocu, b) da se razdoblje korištenja produžava ili c) da primalac otkupljuje stvar od davaoca i da ta stvar prelazi iz ? vlasništva davaoca u vlasništvo primaoca, pri čemu se do tada isplaćene svote uračunavaju u plaćanje ugovorene cijene, tako da primalac plaća davaocu samo razliku između već isplaćenih iznosa i ukupne cijene. Leasing poslovnu konstrukciju potrebno je razlikovati od ugovora o leasingu. U poslovnoj konstrukciji u pravilu sudjeluju tri osobe: proizvođač opreme, leasing kuća (davalac leasinga) i korisnik opreme (primalac leasinga), a stranke samog ugovora o leasingu su davalac leasinga i primalac leasinga;
2. leasing su poslovi izvoza i uvoza robe u zakup, a sklapaju se između davaoca robe u zakup i primaoca robe na određeno vrijeme. Na taj način primalac robe dolazi lakše do investicijskih sredstava (opreme), jer ne mora platiti odmah punu cijenu nego samo zakupninu. Tako je leasing zapravo oblik financiranja primaoca leasinga. Karakterizira ga uporaba tuđeg dobra u određenom vremenu uz naknadu;
3. gospodarsko određenje leasinga je “metoda financiranja nabave pokretnih i nepokretnih dobara”, koja se na temelju posebnog ugovora daju na korištenje primaocu leasinga uz određenu naknadu i ugovorom na određeno vrijeme. To je poseban oblik, prvenstveno, srednjoročnog i dugoročnog financiranja društva i drugih pravnih i fizičkih osoba. Postoje razni oblici leasinškog aranžmana koji se globalno dijele na poslovni i financijski leasing;
4. na leasinški ugovor podredno se primjenjuju odredbe ugovora o zakupu.

Ugovor o leasingu (engl. leasing contract, njem. Leasingsvertrag);
1. ugovor kojim jedna osoba (davalac leasinga) daje na određeno vrijeme na korištenje drugoj osobi (primalac leasinga) određenu stvar, a primalac plaća pristojbu za leasing, s tim da se može ugovoriti da na kraju ugovorenog razdoblja korištenja stvari a) primalac vraća stvar davaocu, b) da se razdoblje korištenja produžava ili c) da primalac otkupljuje stvar od davaoca i da ta stvar prelazi iz ? vlasništva davaoca u vlasništvo primaoca, pri čemu se do tada isplaćene svote uračunavaju u plaćanje ugovorene cijene, tako da primalac plaća davaocu samo razliku između već isplaćenih iznosa i ukupne cijene. Leasing poslovnu konstrukciju potrebno je razlikovati od ugovora o leasingu. U poslovnoj konstrukciji u pravilu sudjeluju tri osobe: proizvođač opreme, leasing kuća (davalac leasinga) i korisnik opreme (primalac leasinga), a stranke samog ugovora o leasingu su davalac leasinga i primalac leasinga;
2. leasing su poslovi izvoza i uvoza robe u zakup, a sklapaju se između davaoca robe u zakup i primaoca robe na određeno vrijeme. Na taj način primalac robe dolazi lakše do investicijskih sredstava (opreme), jer ne mora platiti odmah punu cijenu nego samo zakupninu. Tako je leasing zapravo oblik financiranja primaoca leasinga. Karakterizira ga uporaba tuđeg dobra u određenom vremenu uz naknadu;
3. gospodarsko određenje leasinga je “metoda financiranja nabave pokretnih i nepokretnih dobara”, koja se na temelju posebnog ugovora daju na korištenje primaocu leasinga uz određenu naknadu i ugovorom na određeno vrijeme. To je poseban oblik, prvenstveno, srednjoročnog i dugoročnog financiranja društva i drugih pravnih i fizičkih osoba. Postoje razni oblici leasinškog aranžmana koji se globalno dijele na poslovni i financijski leasing;
4. na leasinški ugovor podredno se primjenjuju odredbe ugovora o zakupu.

Ugovor o konzorciju (engl. consortia agreement) je ugovor autonomnog trgovačkog prava nastao u poslovnoj praksi najčešće dugoročne suradnje na zajedničkoj izvedbi velikih investicijskih radova i sl. Ugovorne strane su u pravilu poduzeća, cilj ugovora je ostvarenje nekog programa suradnje, izvedbe projekta ili sl.
Radi se o jedinstvenom, okvirnom ugovoru čije ispunjenje može biti uvjetovano sklapanjem i ispunjenjem više drugih ugovora. Ipak ugovor o konzorciju je ugovor intuitu personae i obveze iz ugovora nisu prenosive na treće osobe. Ugovorom o konzorciju ne nastaje nova pravna osoba iako njegov cilj i učinak može biti sličan djelatnosti društva.
Vrijeme trajanja ugovora je određeno i neodređeno, ovisno o prirodi i obujmu ugovorene suradnje. Rezultat ispunjenja ugovora može biti novi proizvod i/ili usluga. Ugovor mora sadržavati potpuno i jasno opisane obveze i način ispunjenja ugovornih strana, profesionalnu i tehničku diobu poslova, sadržaj i način ostvarivanja ugovorene suradnje. Tipično je za tu vrstu ugovora da se određuje položaj odgovornosti, ovlasti i način izbora ugovornog tijela pod nazivom odbor za koordinaciju ili izvršni odbor. Za obveze koje nastaju ispunjenjem ugovorne strane odgovaraju zajednički i solidarno.

Ugovor o konzaltingu (engl. consulting contract, njem. Konsultingsvertrag) je ugovor kojim se stručne osobe obvezuju pružati naručitelju savjetodavne usluge, a odnose se u pravilu na izgradnju nekog objekta; naručitelj za primljene usluge plaća naknadu.
Usluge konzaltinga mogu se sastojati u izradi predinvesticijskih studija, pripremi gradnje određenog objekta, usluga u toku gradnje određenog objekta (upravljanje ili nadzor nad gradnjom), davanju raznovrsnih savjeta, preporuka i mišljenja. Samo izvođenje radova ne smatra se konzaltingom. Bude li konzalting povezan s uslugama građenja, montaže itd., radi se o ugovoru o inženjeringu.

Ugovor o koncesiji (engl. concession contract, njem. Konzessionsvertrag) je ugovor kojim se davalac koncesije (država ili uža jedinica, županija, općina) obvezuje određena gospodarska prava, obično ograničavajući svoja vlasnička prava na određeno ili neodređeno vrijeme (s pravom otkaza), podijeliti koncesionaru na iskorištavanje – obično obnovljivog ili neobnovljivog prirodnog bogatstva ili dobra u općoj uporabi, odnosno objekta, postrojenja ili pogona – uz naknadu.
Ovdje je riječ o gospodarskoj koncesiji na koji se primjenjuju odredbe trgovačkog prava (a ako je koncesionar stranac međunarodnog trgovačkog prava), bez obzira na to što je jedna stranka država, a druga domaća, ili strana, fizička ili pravna osoba. Ako su obje stranke države, onda se radi o tzv. političkoj koncesiji (vojne baze, luke, prolazi i sl.) i na njihove odnose primjenjuju se norme.

Ugovor o komisiji (njem. Kommisionsvertrag) je ugovor kojim se komisionar obvezuje da za naknadu
(proviziju) obavi u svoje ime, a za račun komitenta (nalogodavca) jedan ili više povjerenih mu poslova. Komisionar ima pravo na proviziju i kad nije ugovorena, iz čega proizlazi da je to čisti trgovački posao.
Veliki dio vanjskotrgovačkih transakcija u kojima je domaća proizvodna ili uslužna organizacija komitent obavlja se pomoću ugovora o komisiji. Iako ovaj ugovor nije u nas predmet monopola države ili društva koji bi imali takvu koncesiju, ipak ga domaća proizvodna društva često koriste i sklapaju ga s domaćim komisionarima ako cijene da im je povoljnije obavljanje poslova uvoza i izvoza povjeriti profesionalnim i specijaliziranim komisionarskim društvima.

Ugovor o isključivoj kupnji (engl. exclusive purchasing agreements) je dvostrani ugovori sklopljeni između preprodavača (reseller) s jedne i dobavljača (supplier) s druge strane. Preprodavač se obvezuje da će kupovati određene u ugovoru specificirane proizvode radi daljnje prodaje samo od dobavljača ili od s njim povezanih društava ili drugih poduzeća kojem je dobavljač povjerio pravo prodaje svojih proizvoda. Isključiva kupnja obavlja se radi daljnje prodaje korisnicima ili potrošačima robe.
U pravilu preprodavač namiruje sve svoje potrebe za robom od dobavljača (requirement contracts). Odnosi isključivosti su uzajamni. Područje na kojem preprodavač uživa zaštitu od konkurencije određeno je njegovom uobičajenom i redovnom djelatnošću i uređuje se pobliže u ugovoru.
Obveze preprodavača su kupovati čitav izbor proizvoda, prodaja uz obvezno isticanje robnog žiga i uporabe ambalaže i displeja dobavljača, poduzimanje promotivnih aktivnosti u skladu s ugovorom i standardima dobavljača. Preprodavač ima pravo na naknadu u obliku posebnih ekonomskih i financijskih pogodnosti i načina plaćanja. Ugovori o isključivoj kupnji uređeni su Uredbom EZ-a kao grupna iznimka od zabrana prava konkurencije. Posebna pravila predviđena su za isključivu kupnju i prodaju potrošačima piva i naftnih derivata.

Ugovor o isključivoj distribuciji (engl. exclusive distribution contracts, njem. Alleinvertriebvertrag) je ugovor sklopljen između dvije strane od kojih se jedna, isporučilac, obvezuje da će isporučivati određenu robu samo drugoj strani, isključivom distributeru na ugovornom području.
Ugovorno područje može biti zemljovidni dio ili cijeli teritorij država, a u EZ prostor cijelog zajedničkog tržišta. Radi se o ugovorima o distribuciji koji su sklopljeni s odredbama o uzajamnoj isključivosti isporučioca i distributera: isporučilac (ili proizvođač) ustupa pravo isključive prodaje na određenom teritoriju samo distributeru i obvezuje se da neće takva ili slična prava ustupati drugoj osobi niti sam prodavati robu na ugovornom području.
Distributer se obvezuje da će nabavljati ugovorenu robu radi daljnje prodaje samo od isporučioca, da neće proizvoditi i/ili prodavati konkurentske proizvode i da neće tražiti kupce i prodavati, osnivati podružnice i distribucijska skladišta izvan ugovornog područja. Distributer također može preuzeti i sljedeće obveze: obvezu kupnje cjelokupnog izbora (asortimana proizvoda), prodaju robe uz isticanje žiga isporučioca i korištenje ambalaže koju je utvrdio isporučilac i provođenje promotivnih aktivnosti, oglašavanje i dr. i zapošljavanje osoba koje po znanju i vještinama odgovaraju standardima koje utvrđuje u ugovoru isporučilac.
Ugovori o isključivoj distribuciji mogu proizvesti diobe tržišta i druge oblike ograničenja slobodne konkurencije koji su zabranjeni prema propisima o zaštiti konkurencije. Zbog toga propisima se određuju prethodno izložena i dopuštena ograničenja. Istodobno zabranjuje se sklapanje ugovora takvih sadržaja i ograničenja uz: ugovaranje uzajamnih isključivih odnosa između poduzeća iste djelatnosti, horizontalni sporazumi, i između povezanih društava, kao i u slučajevima kada nema djelotvorne konkurencije ili je pristup drugih isporučilaca znatno otežan na ugovornom području.
Hrvatski propisi o tržišnoj utakmici predviđaju ugovor o isključivoj distribuciji kao dopuštenu iznimku po vrsti ugovora. U praksi primjene tih propisa, i provedbenim propisima uredit će se ti odnosi u skladu s propisima i judikaturom prava EZ.

Ugovor o inženjeringu (engl. engineering contract, njem. Engineringsvertrag);
1. ugovor kojim se osoba, čija se djelatnost temelji na znanju i vještini u određenoj struci (“inženjer”), obvezuje davati savjetodavne usluge, a naručitelj (investitor) se za njih obvezuje platiti naknadu. Obično se radi o pravnoj osobi koja ima u svom sastavu odgovarajuće stručnjake, ali ih može angažirati i sa strane;
2. ugovorom o inženjeringu uz savjetodavne usluge u pravilu se ugovaraju i druge usluge koje se odnose na izvođenje radova na određenom objektu.

Ugovor o građenju (engl. construction contract, njem. Bauvertrag) je ugovor kojim se izvodilac obvezuje da će u ugovorenom roku i prema određenom projektu sagraditi određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu obaviti kakve druge građevinske radove, a naručitelj (investitor) se obvezuje za obavljanje tih radova isplatiti određenu cijenu. Ugovor o građenju mora biti sklopljen u pisanom obliku.

Ugovor o franzšizingu je ugovor autonomnog trgovačkog prava oblikovan u ugovornoj praksi i judikaturi SAD-a, a u Europi izričiti propisi o tom ugovoru doneseni su samo u Europskoj uniji. Ugovor o franšizingu je u Pravo EZ-a, a tako i hrvatskom pravu, jedan od primjera grupnih iznimaka od zabrana prava konkurencije pod uvjetom da sadrži odredbe predviđene propisima i Uredbom o izuzeću.
Predmet ugovora o franšizingu je ustupanje prava iskorištavanja franšize u zamjenu za izravnu ili posrednu financijsku naknadu. Tim ugovorom jedna strana, davalac franšize, ustupa drugoj strani, primaocu franšize, prava iskorištavanja franšize u svrhu marketinga, prodaje određenih vrsta robe i/ili usluga.
Franšiza se tipizirala po sadržaju i sastoji se od više ustupanja prava i davanja usluga koji moraju u svakom ugovoru biti kumulativno ispunjeni. To su: ustupanje isključivih prava prodaje robe i/ili usluga na ugovornom području, isključivog prava iskorištavanja robnog ili uslužnog žiga, uzorka, modela, prava iskorištavanja poslovnog know-how, trajno obavljanje usluga tehničke i komercijalne pomoći, savjetovanja i nadzora kao kontrole kvalitete.
Primalac franšize obvezuje se da će primjenjivati i iskorištavati ustupljena prava u skladu s ugovorom i uputama sadržanim u priručniku i na druge načine, plaćati ugovorenu naknadu i da neće ustupljena prava iskorištavati izvan ugovornog područja. Naknada za franšizu ugovara se u obliku pristupnine u razmjeru s uslugama i prenesenim znanjem obavljenim radi početka poslovanja i tržišnom vrijednošću franšize i u obliku naknade za franšizing.
Naknada za franšizing plaća se obročno za trajanja ugovornog odnosa, u odnosu odmjerenom prema postotku ostvarenog ukupnog prometa ili dijela prometa primaoca franšize. Ugovorne su obveze davaoca franšize ove: ustupanje isključivih prava prodaje robe i/ili usluga primaocu franšize na ugovornom području, obveza da neće drugima davati ista ili slična prava ili sam obavljati djelatnosti na ugovornom području.
Ugovorno područje određeno je geografski kao grad, mjesto, dio naselja ili područja. Primalac franšize obvezuje se da će u svoje ime i za svoj račun prodavati isključivo robu davaoca franšize ili obavljati usluge u poslovnoj jedinici utvrđenoj u ugovoru. Primalac franšize je pravno samostalna osoba ali u svojoj poduzetničkoj inicijativi ograničena ugovorom o franšizingu. Primalac franšize obvezuje se da će iskorištavati sva prava ustupljena ugovorom samo u određenoj poslovnoj jedinici, da neće prodavati niti tražiti potrošače robe i usluga izvan ugovornog područja, da se neće angažirati u sličnom načinu poslovanja izvan ugovornog područja i da će uložiti najbolje napore u prodaji robe i usluga koji su predmet ugovora.
Obveza je primaoca franšize i čuvanje sadržaja ustupljenog know-how kao poslovne tajne, primjena know-how bez odstupanja, prihvaćanje svih naknadnih dopuna i izmjena know-how. Davalac franšize prenosi know-how obrazovanjem zaposlenika prije početka otvaranja poslovne jedinice i za trajanja ugovora. Ugovor o franšizingu je ugovor trajne naravi sklopljen za vrijeme od dvije do deset godina, najdulje u trajanju zakonske zaštite ustupljenih prava industrijskog vlasništva (žig). Najkraće vrijeme trajanja ugovora je vrijeme u kojem primalac franšize može amortizirati ulaganja u poslovnu jedinicu koja je bila uvjet sklapanja ugovora.

Ugovor o faktoringu (engl. factoring contract, njem. Factoringvertrag) je ugovor kojim se klijent obvezuje faktoru (obično banka) cedirati sve kratkoročne tražbine iz ugovora o isporuci robe i pružanja usluga prije njihove dospjelosti (globalna cesija), a faktor se obvezuje uz naknadu prihvatiti ponuđene poslove ako ga zadovoljava platežna sposobnost klijentovih dužnika, s obavještavanjem (notifikacijom) ili bez obavještavanja dužnika o tom prijenosu, a rizik naplate tražbina snosi ili klijent ili faktor.
Faktor preuzima ujedno i upravljanje klijentovim tražbinama kao što su ispitivanje platežne sposobnosti dužnika, vođenje knjigovodstva, opominjanje, utjerivanje dugova i sl.

Ugovor iz Maastrichta (engl. Maastricht Treaty, njem. Vertrag von Maastricht) je ugovor o pretvaranju Europske zajednice u Europsku uniju, potpisan 7. veljače 1992. (stupio na snagu 1993.) od strane svih država članica EZ-a, kojim se na 320 stranica ugovornog sadržaja uvode dalekosežne novosti u zadacima i ustroju EZ-a i osniva Europska unija. Europska unija nije nova organizacija pa ni pravna osoba već svoje zadatke ostvaruje preko organa EZ-a.
Promjenama iz Maastrichta uvode se nove odgovornosti i zadaci, i to prije svega u području suradnje u vanjskoj politici i stvaranju monetarne unije, unutrašnjim pitanjima sigurnosti i pravosuđa. Uvodi se i građanstvo Zajednice kao dopuna državljanstva u zemljama članicama. Ostvarivanje tih zadataka nije povjereno supranacionalnim organima i ovlastima EZ-a, već se o njima odlučuje na međudržavnoj, diplomatskoj razini, dakle uz suglasnost država članica. Takvo rješenje smatra se prijelaznim. EZ (kao i ECSC i EURATOM) ostaje samostalna organizacija, mijenja naziv EEZ u EZ i uz postojeće stječe nove odgovornosti u području zdravstva, zaštite potrošača, obrazovanja, kulture, zaštite okoliša i konkurencije.
Proširena su ovlaštenja Europskog parlamenta čime odluke EZ-a stječu demokratski legitimitet, ali se očekuje smanjenje djelotvornosti, brzine i opsega odlučivanja.

Ulazne barijere (engl. entry barriers, njem. Markteintrittsschranken, Marktzutrittsschranken) su sile koje obeshrabruju poduzeća od ulaska u neku industriju koja se dojmi privlačnom. Brane postojeće konkurente u industriji od ulaska pridošlica (novih konkurenata) koji u industriju donose nove kapacitete, želju za ostvarenjem tržišnog udjela i nove resurse, ali i smanjenje ukupne industrijske profitabilnosti. Najvažnije barijere ulaska su:
1. postojeća ekonomija veličine, koja tjera potencijalne konkurente da počnu proizvoditi u velikim količinama i prihvate rizik reakcije konkurenata ili da prihvate troškovno nepovoljniji položaj;
2. izražena diferencijacija proizvoda koja tjera potencijalne konkurente na velika ulaganja kako bi stvorili naklonost i lojalnost kupaca;
3. zahtjevi za početnim kapitalom, posebice za osnovnu propagandu i za istraživanje i razvoj te za apsorpciju početnih gubitaka;
4. troškovne nepovoljnosti potencijalnih konkurenata u odnosu na postojeće konkurente, koje proizlaze iz postojanja krivulje iskustva u industriji, posjedovanja tehnologije, pristupa najboljih izvorima sirovina i drugih inputa, imovine kupljene po povoljnijim cijenama zbog inflacije, povoljnije lokacije i/ili posjedovanja patenata;
5. otežan pristup distribucijskim kanalima i
6. državna ograničenja ulaska u industriju preko nadzornih instrumenata kao što su licencni zahtjevi, zapreke u pristupu sirovinama, stvaranje standarda za smanjivanje polucije, zahjevi za povećanjem rada i dr. Industrije koje imaju visoke ulazne barijere imaju više šansi za dugoročnu profitabilnost. Naravno, visoke ulazne barijere su potreban, ali ne i jedini dovoljan uvjet za dugoročnu visoku industrijsku profitabilnost.

Ukupni novčani tok (engl. total cash flow, njem. gesamter Cash-flow) je podrijetlo novca tako što odvojeno promatra novčani tok iz poslovne aktivnosti (operativni novčani tok), novčani tok iz ulagateljske ili investicijske aktivnosti te novčani tok iz financijske aktivnosti. Novčani tok iz ulagateljske aktivnosti dobiva se na temelju razlike primitaka iz ulagateljske aktivnosti (naplata prodane fiksne imovine, naplata prodanih dionica i obveznica, ostali primici) i izdataka ulagateljske aktivnosti (uplata kupljene fiksne imovine, uplata kupljenih dionica i obveznica drugih te ostali izdaci).
Novčani tok iz financijske aktivnosti razlika je između primitaka financijske aktivnosti (primici od zajmova, primici s temelja prodaje dionica i obveznica, ostali primici) te izdataka financijske aktivnosti (otplate zajmova, isplate dividendi, ostali izdaci). Ukupni je novčani tok zbroj novčanih tokova iz poslovne, ulagateljske i financijske aktivnosti. Kad se ta veličina korigira za iznos novca i novčanih ekvivalenata na početku razdoblja, dobiva se vrijednost novčanog toka na kraju određenog razdoblja (izvještaj o novčanom toku). Ukupni novčani tok obuhvaća unutarnje i vanjsko financiranje te pruža vrijedan uvid u procese poslovanja, investiranja i financiranja u poduzeću budući da obuhvaća sve novčane tokove koji ulaze i ponovno izlaze iz poduzeća.

Ujednačena lista pokazatelja poslovnog uspjeha  (engl. balanced scorecard) je novi način praćenja i iskazivanja poslovnog uspjeha poduzeća koji uz financijske pokazatelje uključuje i niz nematerijalnih pokazatelja povezanih sa zadovoljavanjem potreba interesno utjecajnih grupa (stakeholders) i jačanje strategijskih sposobnosti poduzeća kroz povećanje neopipljive (intangible) odnosno nematerijalne imovine potrebne za budući rast.
Umjesto tradicionalnih mjera uspješnosti poduzeća naglašavaju se kritični indikatori temeljeni na konkurentskim zahtjevima i zadovoljavanju potreba dioničara, potrošača, zaposlenih i drugih relevantnih grupa. Taj pristup povezuje zajedno najviše indikatora neophodnih poduzeću za konkurentnost, kao što su: usmjerenost na potrošače, poboljšanje kvalitete, naglašavanje timskog rada, skraćivanje vremena kreiranja novih proizvoda i usluga, dugoročni razvoj i upravljanje. On ne koristi samo financijske nego i druge pokazatelje povezane s kvalitetom usluge unutarnjim i vanjskim potrošačima, inovacije i učenje te sa svim onim što osigurava konkurentska sposobnost poduzeća i njegov razvoj u budućnosti.

Ugovor u korist trećeg (engl. contract for the benefit of a third party, njem. Vertrag zugunsten Dritter, lat. pactum in favorem tertii) je ugovor kojim se jedna strana (obećavatelj, promitent) obvezuje drugoj (promisaru ili stipulantu) da će izvršiti određenu činidbu u korist treće osobe (korisnika, beneficijara ili destinatara). Promitent je zapravo dužnik, a promisar vjerovnik.
Na temelju takvog ugovora treći stječe samostalno pravo zahtijevati činidbu neposredno od dužnika (promitenta) premda nije sudjelovao u zaključenju ugovora. Ako treći ima samo primiti činidbu, a ne i pravo zahtijevati njezino ispunjenje, takav se ugovor ne smatra ugovorom u korist trećih, već se u literaturi naziva i nepravim (nepotpunim, nesavršenim) ugovorom u korist trećih.
Rimsko pravo, držeći se načela alteri stipulari nemo protest, nije u načelu dopušteno ugovaranje u korist trećih. Poneki izuzeci u kasnijem rimskom pravu i njihovo postupno proširivanje u pandektnom pravu evoluirali su do općenite dopuštenosti ugovaranja u korist trećih u suvremenim sustavima obveznog prava. U našem obveznom pravu općenito je dopušteno ugovornim stranama da ugovorom ustanove pravo u korist treće osobe. Tako, kad netko u svoje ime ugovori tražbinu u korist trećeg, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku.
Treći može izjaviti da ne prihvaća pravo koje je ugovoreno u njegovu korist, ali se za sklapanje ugovora ne traži njegov pristanak. Budući da se ne traži pristanak trećeg, pravo se može ugovoriti i u korist poslovno nesposobne osobe. Odnos između promitenta i stipulanta promatramo kao odnos dužnika i vjerovnika iz ugovora u kojem je sadržano utanačenje u korist trećeg. To mogu biti različiti ugovori – prodaja, osiguranje, darovanje itd.
Odnos stipulanta i beneficijara karakterizira stipulantovo pravo opoziva ili izmjene koristi namijenjene beneficijom. Beneficijar može prihvatiti ili odbiti korist koja je za nj ugovorena. Zaključenjem ugovora s klauzulom u korist trećeg beneficijar postaje vjerovnikom prema promitentu kao dužniku. Pravo koje je stekao tim ugovorom može ostvarivati zahtjevom izravno usmjerenim na dužnika. Promitent sa svoje strane ima pravo prema beneficijaru isticati sve prigovore (ekscepcija), koje ima prema stipulantu, npr. prigovor nevaljanosti ugovora, prigovor zbog materijalnih ili pravnih nedostataka i sl.

Ugovor o zalogu (engl. security contract, njem. Pfandvertrag);
1. ugovor kojim se obvezuje dužnik ili netko treći (zalogodavac) prema vjerovniku (zalogoprimac) da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo vlasništva kako bi se prije ostalih vjerovnika mogao naplatiti iz njezine vrijednosti ako mu tražbina ne bude isplaćena o dospjelosti. Ujedno se vjerovnik (zalogoprimac) obvezuje primljenu stvar čuvati, i nakon prestanka tražbine neoštećenu vratiti zalogodavcu.
2. Ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga. Pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založnik vjerovnik putem suda, a po pravilima određenim u Zakonu o vlasništvu i na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, ako nije što drugo određeno zakonom. Založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine. Zahtijeva li založni vjerovnik namirenje iz vrijednosti zaloga, ali ne uspije u cijelosti prodajom zaloga namiriti svoju tražbinu, dužnik mu ostaje dužan razliku; naprotiv, proda li se zalog za više od vjerovnikove tražbine, višak je dužnikov. Založni vjerovnik čije založno prvo tereti stvar ili pravo koje je sposobno da daje plodove ili druge koristi iz čije bi se vrijednosti mogla namiriti zalogom osigurana dospjela tražbina, ovlašten je zahtijevati od suda da uspostavi privremenu upravu zalogom i postavi upravitelja koji će biti ovlašten da ubire te plodove, odnosno koristi i unovčava ih, te da dobivene iznose polaže u sud radi namirenja iz toga pologa.
3. Svoje pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ovlašten je založni vjerovnik ostvarivati izvansudskim putem, ako je predmet založnoga prava pokretna stvar ili pravo koje se ne smatra nekretninom, a založni je dužnik u trenutku osnivanja založnoga prava ili naknadno izričito u pisanom obliku dopustio takvo namirivanje. Ako je pokretna stvar ili pravo koje se ne smatra nekretninom dano u zalog za osiguranje tražbine iz trgovačkoga posla, založni je vjerovnik ovlašten izvansudskim putem ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga, ako založni dužnik nije takvo namirenje izričito isključivo u trenutku osnivanja zaloga. Kad je založni vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje izvansudskim putem, ovlašten ga je ostvarivati putem javne dražbe (javnoga nadmetanja), a na neki drugi način jedino ako ima na temelju pravnoga posla ili zakona pravo da ga ostvaruje na taj način ili je to u danim okolnostima jedini mogući način za ostvarenje prava na namirenje. Ako je založnom vjerovniku, koji je ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje izvansudskim putem, založena takva pokretna stvar ili pravo koje ima burzovnu ili tržišnu cijenu, on je ovlašten radi namirenja prodati zalog za tu cijenu iz slobodne ruke, a putem osobe koja je javno ovlaštena za prodaju na burzi, odnosno za javne prodaje takvih stvari i prava. Ako je u zalog dan novac, založni je vjerovnik ovlašten svoju dospjelu tražbinu osiguranu tim zalogom namiriti zadržavši za sebe odgovarajući iznos. Isto vrijedi i kad vjerovnik namiruje svoju dospjelu tražbinu iz novca koji primi na ime založene mu tražbine ili na ime kamata odnosno drugih povremenih davanja koja daje založena tražbina, ili iz založenih plodova koje nekretnina daje posjedovanjem nekoga pravnoga odnosa. Ako je založni vjerovnik ovlašten za sebe ubrati plodove od pokretne stvari koja mu je predana u zalog, vrijednost ubranoga prebija se po samom zakonu u trenutku ubiranja s tražbinom osiguranom zalogom, pa ma i ona nije dospjela; založni je dužnik ovlašten u svako doba zahtijevati da mu vjerovnik o svom trošku izda priznanicu o tom prijeboju. Isto na odgovarajući način vrijedi i za vrijednost drugih koristi koje je založni vjerovnik ovlašteno imao od založne stvari. Vjerovnik koji je neovlašteno ostvarivao svoje pravo na namirenje izvansudskim putem, ili ga je ostvarivao na način na koji nije bio ovlašten, odgovara za svaku štetu koja bi odatle proizašla.

Ugovor o zajmu (engl. loan contract, njem. Darlehenvertrag) je ugovor kojim se zajmodavac obvezuje zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari na kojima ovaj stječe pravo vlasništva, a zajmoprimac se obvezuje da će zajmodavcu poslije određenog vremena vratiti istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.
Kod robnog zajma radi se uvijek o zamjenjivim stvarima kod kojih se obveza vraćanja ne sastoji u vraćanju primljene stvari, nego druge stvari, ali iste vrste, količine i kakvoće (nafta, žito, krumpir, daske). Kad je jedna ugovorna stranka banka i ako je ugovor naplatan, radi se o posebnom ugovoru o zajmu – bankarskom kreditu.

Ugovor o zajednici dobitka (njem. Gewinngemeinschaftsvertrag) je vrsta poduzetničkog ugovora kojim se društva kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću) obvezuju da će svoj dobitak ili dobitak pojedinih svojih pogona u potpunosti ili djelomično udružiti s dobitkom drugih društava ili pojedinih pogona tih društava radi podjele zajedničkog dobitka.
Ugovor sklapaju uprave društva, a on je valjan kada se s njime suglase skupštine svih društava koja udružuju dobitak. Bitna je odredba ugovora određivanje dobitka koji se udružuje, a to može biti cjelokupni dobitak ili dio dobitka čitavog društva, odnosno cjelokupni dobitak ili dio dobitka pojedinih pogona društva.

Ugovor o vođenju poslova društva (njem. Beherrschungsvertrag) je vrsta poduzetničkog ugovora kojim društvo kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću) podvrgava vođenje poslova društva drugome društvu. S obzirom na odnos između društava koji nastaje takvim ugovorom, društvo koje podvrgava vođenje poslova svoga društva drugome društvu smatra se ovisnim društvom, a drugo društvo smatra se vladajućim društvom.
Ovim tipom ugovora legalizira se ovlaštenje jednog društva da upravi drugog društva daje upute, kojima, u gospodarskom smislu, vladajuće društvo preuzima upravljanje ovisnim društvom. Ugovorne strane su ovisno i vladajuće društvo i za njegovu valjanost potrebno je da se s njime suglasi skupština društva koje podvrgava vođenje poslova drugome društvu. Ako je druga ugovorna strana društvo kapitala, za valjanost ugovora potrebna je i suglasnost skupštine toga društva. S obzirom na značenje toga ugovora i njegov utjecaj na prava vanjskih dioničara.
Zakon o trgovačkim društvima propisuje određene obveze vladajućeg društva. Ono mora pokriti svaki godišnji gubitak ovisnoga društva koji nastane za trajanja ugovora. U ugovoru se mora predvidjeti primjerena naknada vanjskim dioničarima onoga društva koje drugome prepušta da vodi njegove poslove. Nadalje, ugovor o vođenju poslova mora sadržavati obvezu druge ugovorne strane da na zahtjev vanjskih dioničara preuzme njihove dionice, odnosno udjele u zamjenu za isplatu primjerene otpremnine koja je određena ugovorom.
U praksi će ugovor o vođenju poslova i ugovor o prijenosu dobiti najčešće biti povezani u jedan ugovor. Ugovor o prijenosu dobiti (Gewinnabführungsvertrag) takav je ugovor kojim se društvo kapitala obvezuje da će drugom društvu prenijeti cijelu svoju dobit. Posebni oblik ugovora o cijelom prijenosu dobiti je i ugovor kojim se društvo kapitala obvezuje da će svoje poduzeće voditi za račun drugog društva;
Ugovor o vođenju poslova društva razlikuje se od management ugovora kojim uprava društva povjerava managing directoru, jednom ili više njih, vođenje poslova društva samostalno ili pod nadzorom. Management ugovorom utvrđuje se trajanje ugovora, definiraju se ovlasti direktora, opoziv i sl., a redovito se kvalificira kao ugovor o službi.

Ugovor o ustupanju udjela u društvu s ograničenom odgovornošću (njem. Abtretungsvertrag) je dvostrani pravni posao na temelju kojeg se obavlja prijenos članskih prava u društvu s ograničenom odgovornošću s dotadašnjeg na novog imaoca tih prava.
Ovaj ugovor je strogo formalan jer mora biti sastavljen u obliku javnobilježničke isprave. Ako bi izostao takav oblik, ugovor ne bi bio valjan. Na temelju u ugovoru neprijeporno očitovane volje obiju stranaka za prijenos svih članskih prava i obveza u društvu, stjecatelj udjela stječe poslovni udjel u društvu i s time sva članska prava, a prenositelj prestaje biti članom tog društva.
Trenutak sklapanja ugovora, međutim, nije i trenutak prijenosa članskih prava u odnosu prema društvu. U tom odnosu stjecatelj se ne uzima članom društva od trenutka sklapanja tog ugovora, već od trenutka podnošenja uredne prijave za upis promjene u knjizi poslovnih udjela, pa prema stjecatelju vrijede sve radnje koje je društvo poduzelo prema prenositelju i vice versa, do trenutka podnošenja te prijave.
Stjecatelj stječe poslovni udjel onako kako je on postojao u trenutku podnošenja prijave za upis promjene knjizi poslovnih udjela, pa će solidarno s prenositeljem odgovarati društvu za ispunjenje činidbi koje se na temelju poslovnog udjela moraju ispuniti društvu prema obvezi koja je postojala u spomenutom trenutku. Prenositelj postaje prednik člana društva, te će biti pozvan da uplati neuplaćeni dio temeljnog uloga (ako takav postoji) ukoliko stjecatelj kao član društva, to ne učini.
Za valjani prijenos poslovnog udjela ugovorom, u načelu (ako društveni ugovor ne sadrži drukčijih odredbi) nije potrebna suglasnost društva ni ispunjenje drugih uvjeta, osim u slučaju kad se radi o prijenosu poslovnog udjela uz koji je vezana obveza ispunjenja dodatnih činidbi, kad će takva suglasnost biti potrebna. Ugovorom o ustupanju udjela može se prenijeti čitav udjel ili samo njegov dio, ali potonje samo u slučaju kad je djeljivost poslovnog udjela za slučaj prijenosa predviđena društvenim ugovorom.

Ugovor o ulaganju (engl. joint venture contract, njem. Einlagevertrag) u našem pravu je takav ugovor kojim se obvezuju ugovorne strane, od kojih je u pravilu jedna stranka inozemac, da će u domaći subjekt uložiti sredstva radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva uz zajednički rizik i s pravom suugovaratelja u sudjelovanju u dobitku ostvarenom zajedničkim poslovanjem, s tim da se ugovor redovito sklapa na duži rok i u pisanom obliku. Po svojim značajkama radi se o obliku poznatom kao joint venture, odnosno ortaštvo.

Ugovor o trgovačkom zastupanju (engl. agency contract, njem. Handelsvertretungsvertrag) je ugovor kojim se zastupnik obvezuje da će stalno brinuti da treće osobe sklapaju ugovore s njegovim nalogodavcem i da u tom smislu posreduje između njih i nalogodavca, te da nakon dobivene ovlasti sklapa ugovore s trećim osobama u ime i za račun nalogodavca, a ovaj se obvezuje da mu za svaki sklopljeni ugovor isplati određenu naknadu proviziju.
Pravo na naknadu (proviziju) stječe zastupnik kad ugovor bude ispunjen, ali je dopušteno i drukčije ugovoriti. Naše pravo prihvatilo je suvremeno shvaćanje zastupanja koje se ne sastoji samo u sklapanju poslova u tuđe ime i za tuđi račun, nego i obavljanje niza drugih faktičnih i pravnih radnji i na taj način sveobuhvatnije štiti interese zastupanog.
Ugovor o trgovačkom zastupanju sam po sebi ne ovlašćuje zastupnika na sklapanje poslova s trećim. Naime ugovor o trgovačkom zastupanju uključuje u pravilu dva pravna odnosa: odnos zastupnika i nalogodavca (principala) u kojem zastupnikove obveze mogu biti vrlo široko postavljene (interni odnos nalog), te odnos između zastupnika i trećeg (eksterni odnos punomoć).

Ugovor o savjetodavnom inženjeringu (engl. consulting engineering contract) je ugovor koji se razvio iz specijaliziranih savjetodavnih organizacija i djelatnosti. U širem smislu radi se o pružanju znanja i uslugama u okvirima složenih tehničkih pothvata. Inženjering podrazumijeva ukupnost projekata i studija koji omogućuju da se ostvari neko djelo ili investicijski program.
Ovim ugovorima ne preuzima se obveza neposrednog izvođenja radova, montaže ili dobave opreme. Razlika između inženjeringa i know-howa je u tome što savjetodavne organizacije koje se bave inženjeringom pronalaze načine kako da se ostvari određeni projekt ili zamisao, pronađu najrentabilnije i tehnički najprikladnije rješenje.
Pothvat se ostvaruje savjetovanjem, upravljanjem, nadzorom nad radom i dr. Razlike u odnosu na ugovore o izvođenju radova (turn key ugovori) je u tome što je kod tih ugovora inženjering kombiniran i s izvođenjem projekta. Inženjering se pretežno primjenjuje u tehničkim djelatnostima u kojima se i razvio, ali je moguća njegova primjena i u drugim, netehničkim, komercijalnim i financijskim područjima.
Predmet ugovora o inženjeringu je da se savjetodavna organizacija obvezuje prenijeti određena znanja i obaviti određene radnje, usluge prema specifikaciji ugovora. Prava savjetodavne organizacije su: pravo na dobivanje podataka, pravo na uključivanje drugih stručnjaka u pothvat, pravo na izmjene projekata i radova, autorsko pravo i vlasništvo projekta i ostale dokumentacije i pravo na naknadu.
Obveze savjetodavne organizacije su: postupati po pravilima struke, stalno surađivati s naručiocem i čuvati povjerljivost podataka. U slučaju pružanja usluga savjetništva s utvrđenim nedostacima naručilac ima pravo tražiti da se nedostaci otklone, da se raskine ugovor, smanji ugovorena naknada ili može tražiti naknadu štete.

Ugovor o savjetodavnim uslugama (engl. consultancy agreements, njem. Beratungsvertrag) je ugovor o prijenosu know-howa čiji sadržaj su komercijalna, poslovna znanja iz posebnih područja poslovnog upravljanja, menedžmenta, financijskog upravljanja, marketinga, upravljanja kadrovima, i dr. Ugovor o savjetodavnim uslugama je ugovor o uslugama koji je oblikovan i tipiziran u poslovnoj praksi kao ugovor o kooperaciji.
Ugovorne strane su davalac savjetodavnih usluga, savjetnik i primalac savjetodavnih usluga. Predmet ugovora je ustupanje poslovnog know-howa čiji se sadržaj i opseg kao i način prijenosa moraju pobliže urediti ugovorom.
Moguće je ugovoriti i izravne usluge savjetnika kao dopunske obveze. One se obavljaju trajnim nadzorom nad primjenom poslovnih znanja kao svojevrsna kontrola kvalitete obavljanja poslovnih funkcija. Savjetnik u tom slučaju prati primjenu znanja i metoda i daje upute o načinu provođenja određenih poslovnih koncepcija i tehnika. Te obveze nazivaju se i tehnička pomoć.
Obveza savjetnika nije donošenje poslovnih odluka, vođenje poslova ili poslovi zastupanja kao što je to slučaj kod ugovora o menedžmentu. Ugovoren sadržaj i opseg savjetovanja mora se prenijeti na primaoca savjetovanja tako da on ta znanja može iskorištavati. Ukoliko se savjetovanje obavlja pismenom dokumentacijom i izvještajima, to se mora izričito ugovoriti.
Kao dopunske obveze može se ugovoriti obveza stručnog izbora i izobrazbe zaposlenika, obveza praćenja primjene poslovnih znanja i obveza prilagođavanja izmjena i dopuna uputa i rješenja koje su predmet savjetovanja. Obveza primaoca savjetovanja je plaćanje naknade koja može biti ugovorena kao jednokratna paušalna naknada ili naknada po čovjeku i danu.
Moguće je ugovoriti i naknadu u postotku od povećane dobiti ostvarene u prvoj godini primjene savjetodavnih usluga. Primalac savjeta obvezuje se i na suradnju u ispunjenju ugovora, i to isporukom podataka, dokumentacije, definiranjem svrhe savjetovanja i stavljanjem na raspolaganje savjetniku sredstava rada, prostora, kvalificiranih osoba i dr. Savjetnik ne preuzima odgovornost za uvećanje dobiti ili prometa savjetnika. Takva isključenja i ograničenja odgovornosti izričito se utvrđuju u ugovoru.

Ugovor o razmjeni (engl. barter contract);
1. ugovor kojim se svaki ugovaratelj obvezuje predati drugoj stranci određenu stvar tako da ona steknu pravo vlasništva. Predmet razmjene mogu biti i prenosiva prava. Budući da je kod ugovora o razmjeni izostavljena novčana protučinidba, cijena se i ne ugovara, niti postoji zahtjev za njenom isplatom. Zbog toga ugovorom o razmjeni nastaju za svakog ugovaratelja obveze i prava koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavaoca. Kako je ugovor o razmjeni sinalogmatični ugovor, stranke međusobno predaju stvari u načelu jednake vrijednosti. No to nije uvijek moguće, pa može doći do kombinacija pri razmjeni različitih stvari i prava, a ako i tada protučinidbe ne bi bile ekvivalentne, razlika se može dati i u novcu. Pri tome treba voditi računa o tome da tržišna vrijednost zamijenjenih stvari ne bude manja ili jednaka iznosu novca, jer se u tom slučaju radi o ugovoru o prodaji;
2. u suvremenim vanjskotrgovačkim poslovima iz ugovora o razmjeni razvio se barter ugovor (njem. Bartervertrag, Kuppelungsvertrag).
Ugovor o prodaji (engl. purchase contract, njem. Verkaufsvertrag);
1. ugovor o prodaji stvari je takav ugovor kojim se prodavalac obvezuje da stvar koju prodaje preda kupcu tako da ovaj stekne pravo vlasništva, a kupac se obvezuje prodavaocu platiti cijenu;
2. ugovor o prodaji prava je takav ugovor kojim se prodavalac obvezuje pravo koje prodaje ustupiti (cedirati) kupcu, a ovaj se obvezuje za to platiti cijenu. I kod ugovora o prodaji stvari i kod ugovora o prodaji prava postoji ista pravna osnova – ugovor o prodaji, ali se razlikuje način stjecanja: kod prodaje stvari način stjecanja je predaja (traditio), a kod prodaje prava (npr. tražbine, zaštićenog izuma i sl.) način stjecanja je ustupanje (cesija).

Ugovor o prijenosu dobitka (njem. Gewinnabführungsvertrag) je vrsta poduzetničkog ugovora kojim se društvo kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću) obvezuje da će drugome društvu prenijeti cijeli svoj dobitak. Ugovor o prijenosu dobitka je valjan kada se s njim suglasi skupština društva koje se obvezuje na prijenos dobitka, a ako je druga ugovorna strana društvo kapitala, za njegovu je valjanost potrebna i suglasnost skupštine toga društva.
Ugovorom o prijenosu dobitka odstupa se od bitnog načela koje vrijedi za društva kapitala, a to je da skupština društva odlučuje o podjeli dobitka. Ovlaštenje društva na koje se prenosi dobitak nameće i određene obveze. Ta ugovorna strana mora pokriti svaki godišnji gubitak koji za trajanja ugovora nastane u društvu koje prenosi dobitak.
U ugovoru se mora predvidjeti primjerena naknada vanjskim dioničarima onoga društva koje drugome prenosi dobitak. Nadalje, ugovor o prijenosu dobitka mora sadržavati obvezu druge ugovorne strane da na zahtjev vanjskih dioničara preuzme njihove dionice, odnosno udjele u zamjenu za isplatu primjerene otpremnine koja je određena ugovorom.
Prema Zakonu o trgovačkim društvima ugovorom o prijenosu cijelog dobitka smatra se i ugovor kojim se društvo kapitala obvezuje da će svoje poduzeće voditi za račun drugoga društva (njem. Geschäftsführungsvertrag). Bitna je značajka takvog ugovora da društvo i dalje vodi svoje poduzeće u svoje ime, ali za račun drugog društva.
Pravno, na temelju takvog ugovora, dobitak, ali i gubitak društva, nastaju izravno u društvu za čiji se račun društvo obvezalo voditi svoje poduzeće. Razlika u odnosu na ugovor o prijenosu dobitka postoji jedino u tome da se kod ugovora o prijenosu dobitka dobitak najprije iskazuje u društvu u kojem je nastao, a tek nakon toga se prenosi na drugo društvo. Isto vrijedi i za gubitak, koji se iskazuje u tome društvu, a nakon toga ga treba nadoknaditi društvo na koje se trebao prenijeti dobitak. Bez obzira na navedene pravne razlike, oba tipa ugovora u biti imaju isti cilj – prenijeti rezultate poslovanja društvu s kojim su takvi ugovori sklopljeni.

Užitnice (njem. Genussschein) su isprave koje dioničko društvo može izdati u korist osoba povezanih s društvom (dioničarima, vjerovnicima, zaposlenima i sl.). Ovlaštenici užitnica mogu postaviti samo zahtjev za sudjelovanje u dobitku, ostatku likvidacijske mase ili pravo na nove dionice, tj. daju samo imovinska prava, a ne daju članska prava, kao što je npr. pravo glasa.
Užitnice ne smiju imati nominalnu vrijednost niti se smiju izdavati kao isprave koje daju pravo na udio u društvu (Partizipationsschein), niti kao ulog. Ovlaštenici užitnica čine vjerovničku zajednicu. Danas one ponovno imaju veliko značenje kao sredstvo financiranja društva, koje je slično vlastitom ulaganju kapitala.

Uvršteni vrijednosni papiri (engl. listed stock, njem. verzeichnete Wertpapiere) su vrijednosni papiri koji su primljeni i uvršteni na posebnu listu onih vrijednosnih papira kojima se službeno trguje na pojedinom burzovnom tržištu. Prije uvrštenja na burzu emitent vrijednosnog papira dužan je organima burze podnijeti dokaze o ispunjenju uvjeta za uvrštenje.
Svaka burza propisuje svoje posebne uvjete. New York Stock Exchange traži npr. da kompanija koja želi da joj dionica bude uvrštena među oko 1600 dionica listiranih na toj burzi, ima iznos godišnje dobiti prije oporezivanja najmanje 2,5 milijuna dolara, barem milijun dionica ponuđenih javnosti, nego aktivu od najmanje 16 milijuna dolara i barem 2000 dioničara koji drže po stotinu dionica. Svrha je ovih uvjeta pridobiti za određenu burzu najstarije, najveće i najpoznatije kompanije.
Kompanije moraju prihvatiti i visoke standarde zaštite investitora na burzama, podnositi godišnje i periodične izvještaje, uredno organizirati godišnje skupove dioničara, iznositi u javnost financijske informacije i udovoljavati drugim obvezama. Dionice jedne kompanije mogu biti uvrštene na dvije ili više burzi. Listiranim vrijednosnim papirima može se također tržiti i na over-the-counter (OTC) tržištu.

Uputitelj (njem. Anweisender) ili asignant je ona stranka asignacije koja uputom ovlašćuje drugu osobu, tj. upućenika (asignata) da ovaj za račun asignanta štogod izvrši primatelju upute (asignataru). Asignant može biti dužnik asignatara (primatelja upute) i željeti uputom namiriti svoj dug asignataru, no takav asignatar nije dužan pristati na uputu, a i ako pristane, obveza asignanta ne prestaje sve dok asignat (upućenik) ne dade ispunjenje.
Asignant može biti vjerovnik asignata (upućenika), ali ni asignat koji je dužnik asignanta nije dužan prihvatiti uputu, osim kad je ona izdana na temelju tog duga a ispunjenje asignataru nije teže od ispunjenja asignantu. Značajno je to što asignant može opozvati ovlaštenje koje je uputom dao upućeniku (asignatu) sve dok asignat ne izjavi asignataru (primatelju upute) da prihvaća uputu ili je ne izvrši.

uput (engl. assignment, njem. Anweisung) ili asignacija je izjava volje određene osobe, koja se naziva uputitelj (asignant), kojom ovlašćuje drugu osobu (upućenika, asignata), da za njezin račun ispuni nešto određenoj trećoj osobi (primatelju upute, asignataru), a asignatara ovlašćuje da to ispunjenje primi.
Na primjer, ako osoba A duguje određenu svotu osobi B, a osoba B istu svotu osobi C, tada osoba B daje nalog osobi A da isplati dužnu svotu osobi C. Time se praktički izbjegava dvostruko plaćanje iste svote. Za njegovo provođenje potreban je pristanak sva tri sudionika. Kod uputa radi se o trostrukom odnosu: asignant – asignat, asignat – asignatar i asignant – asignatar. Uput je temeljna konstrukcija za mnoge bankovne ugovore i funkcioniranje vrijednosnica (mjenica, ček).

Upućenik (njem. Anweisungsamffänger) ili asignat je stranka asignacije koju je asignant (uputitelj) ovlastio da za njegov račun štogod izvrši primatelju upute (asignataru).
Asignat nije dužan prihvatiti uputu, osim ako je izdana na temelju upućenikova (asignatova) duga asignantu (uputitelju). Tada je upućenik dužan izvršiti je do svote duga koji ima prema asignantu, ali samo ako to nije teže od ispunjenja asignantu.
U trenutku davanja izjave o prihvatu upute date asignataru, između tih osoba nastaje dugovinski odnos nezavisan od bilo kojih drugih odnosa stranaka asignacije, gdje asignat postaje dužnik asignatara. S druge strane asignatar stječe pravo zahtijevati ispunjenje od asignata.

Upućenička obavijest (engl. inside information, njem. interne Information) je informacija od upućene osobe, informacija o stanju poslovanja poduzeća koja još nije objavljena u javnosti. To su informacije koje bi izravno utjecale na kretanje cijena vrijednosnica poduzeća. Upućenici (osobe kojima su upućeničke obavijesti dostupne) u situaciji su da prvi saznaju promjene u poslovanju poduzeća (promjene u financijskom položaju poduzeća, sklapanje određenih poslovnih ugovora, preuzimanje poduzeća i sl.), a koje mogu utjecati na budući rast ili pad zarada poduzeća. Stoga je upućenicima zabranjeno trgovati na temelju tako stečene informacije.

Upravljanje znanjem (engl. knowledge management, njem. Wissensmanagement) ili menedžment znanja, niz međusobno povezanih aktivnosti organizacija i menedžmenta usmjerenih na strategiju i taktiku upravljanja ljudskim kapitalom, odnosno razvoj znanja, vještina i općenito kompetencija zaposlenih, know-howa, kroz obrazovanje i obuku, stjecanje radnog i profesionalnog iskustva i sl. Kontinuirani proces upravljanja svim vrstama znanja da bi se zadovoljile aktualne i buduće poslovne potrebe, identificiralo, koristilo i razvijalo znanje te stvarale nove mogućnosti.
Svrha je povećanje sposobnosti stvaranja vrijednosti neke organizacije efektivnom upotrebom znanja. Zadatak je te vrste menedžmenta formuliranje i primjena strategije razvijanja, stjecanja i primjene znanja; unapređivanje poslovnih procesa razvojem znanja, praćenjem i ocjenjivanjem dobiti osiguranih poboljšanom primjenom znanja; praćenjem i ocjenjivanjem aktivnosti menedžmenta u odnosu na znanje, njegov razvoj i primjenu. Ciljevi su prenošenje i širenje znanja kroz cijelu organizaciju, osiguravanje znanja potrebnog za donošenje najboljih odluka i poslovne procese, poticanje i osiguravanje kvalitetnog razvoja novih znanja, pružanje podrške i poticaja za usvajanje znanja iz vanjskih izvora i razvijanje sposobnosti njihove uspješne primjene i korištenja, osiguranje da se novo znanje distribuira ljudima kojima je potrebno i osiguravanje da svatko u organizaciji zna gdje se i kako znanje može dobiti u organizaciji ili mreži organizacija.
Ukratko, svrha je upravljanja znanjem maksimalizirati efektivnosti organizacijskih aktivnosti vezanih uz znanje. Ono treba pratiti, poticati i olakšavati sve aktivnosti vezane uz znanje, osposobljavati i stalno unapređivati infrastrukturu znanja, kreirati, obnavljati, izgrađivati i organizirati znanje, te efektivno distribuirati i primjenjivati znanje poduzeća.

Upravljanje vremenom (engl. time management, njem. Zeit-Management):
1. disciplina usmjerena na ekonomiziranje i racionalnu uporabu vremena kao dragocjenog i oskudnog resursa te razvoj metoda i tehnika za unapređivanje metoda rada i efikasnost i korištenja vremena;
2. temeljna vještina i pretpostavka menedžerske djelotvornosti.
Polazište joj je planiranje zadataka, utvrđivanje prioriteta, planiranje i distribucija vremena s obzirom na važnost i hitnost njihova izvršavanja. Osigurava da se menedžeri bave pravim poslovima i ključnim problemima.

Upravljanje ukupnim troškovima (engl. total cost management – TCM, njem. Gesamtkosten-Management) je aktivno upravljanje i kontroliranje ukupnim troškovima u svakoj fazi stvaranja proizvoda, od njegova oblikovanja, preko neposredne proizvodnje do prodaje i servisiranja. Ono omogućuje kontrolu sutrašnjih troškova, a ne samo prikupljanje podataka o troškovima koji su već nastali, te uključuje ne samo upravljanje direktnim troškovima već se strateški usmjerava i na opće troškove. Pritom je eliminiranje aktivnosti kojima se ne dodaje vrijednost čak važniji cilj od samog reduciranja troškova.
Upravljanje ukupnim troškovima ima podršku u dvije metodologije: 1. vrijednosnoj analizi procesa (process value analysis, PVA), koja omogućuje razumijevanje, i to do detalja, svakog procesa i s njime povezanih komponenata i karakteristika (troškovi, vrijeme i kvaliteta); 2. trošenju temeljenom na aktivnostima (activity-based costing, ABC) kojim se do detalja razvija vrijednosna analiza i upravlja troškovima proizvoda, kupaca, kanala distribucije ili drugih objekata kontrole radi poboljšavanja profitabilnosti. Postizanje potpunog razumijevanja poslovnih procesa i njihovo kontinuirano unapređivanje pokretačke su snage efektivnog upravljanja troškovima.

Upravljanje rizikom (engl. risk management) ili menedžment rizika, proces aktivnosti i pristup menedžmenta usmjeren na očuvanje imovine i dohodovne moći poduzeća i sprečavanje rizika gubitka, posebice slučajnih i nepredviđenih. Rizik se može smanjiti tako da se poduzmu preventivne akcije i povećaju mjere opreza, da se izdvoje fondovi za plaćanje gubitaka ili da se rizik prebaci na nekog drugog kao što su osiguravajuća društva. Instrument je anticipativnog kriznog menedžmenta (anticipativno upravljanje krizom), kojim se teži povećanju sigurnosti. Uobičajeno se taj cilj ostvaruje pomoću analize rizika (identifikacija i vrednovanje rizika), mjera za povećanje sigurnosti (smanjenje i izbjegavanje rizika, svladavanje rizika i ulaženje u rizik), nadzora nad rizicima (izgradnja informacijskog sustava prilagođenog rizicima).
Analizom rizika spoznaju se i vrednuju rizici za ciljeve i aktivnosti poduzeća. Uobičajeno se razlikuju materijalni i nematerijalni rizici: materijalni se odnose na opasnost od gubitaka, a nematerijalni na neizvjesnost hoće li zbog nekog događaja nastupiti dobici ili gubici. Nakon što se određeni ciljevi i aktivnost prepoznaju kao rizični, slijedi definiranje učestalosti i visine štete ovih rizika. Mjerama povećanja sigurnosti ovladava se opisanim rizicima ili se oni umanjuju. Nadzor nad rizicima trajna je aktivnost stoga što se oni u vremenu mijenjaju, nastaju i nestaju, a promjenjiva je i njihova učestalost te visina štete. Djelotvorno upravljanje njima trajan je proces koji pretpostavlja prilagođen obuhvat i obradu informacija te jasno utvrđene kompetencije s obzirom na upravljanje rizicima. Takvo upravljanje rizicima pretpostavlja i trajno obrazovanje kako bi se novim znanjima moglo ići ususret novim rizicima.
Svrha je upravljanja rizicima povećanje transparentnosti rizika radi olakšanja procesa upravljanja i odlučivanja. Upravljanje rizicima omogućuje jasniji pogled u budućnost i potencijalne ishode, otvara nove vidike menedžmentu te procjenjuje ciljeve i strategije menedžmenta s obzirom na rizike. Upravljanje rizicima važno je za cjelinu poduzeća, stvara strategijsku prednost pred konkurencijom. Ono ne nadomješta proces poslovnog upravljanja, već ga čini transparentnijim i efikasnijim. Kako rizik izražava varijabilnost očekivanog budućeg povrata na ulaganja kapitala, u njegovu utvrđivanju mogu se primijeniti statističke tehnike vjerojatnosti kao potpora odlučivanju.

Upravljanje prijelazima (engl. managing transitions) je vještina učenja ljudi da prihvaćaju promjene i da lakše svladavaju prelaženje iz starog u novo stanje, koju treba imati svaki menedžer. On mora razvijati i učiti ljude na otvorenost na promjene na svim razinama u organizaciji. Menedžer mora naučiti ljude da znaju prihvaćati i poticati prijelaz iz jednog stanja u drugo.

Upravljanje pomoću rezultata (engl. management by result, njem. ergebnisorientierte Führung) je način upravljanja usredotočen na uspjeh poduzeća, najčešće na rezultat izražen visinom profita kao agregatnog pokazatelja uspjeha poduzeća. Kod upravljanja pomoću rezultata treba imati mogućnost usporedbe ciljeva i rezultata. U tom se slučaju ciljevi javljaju kao mjera uspjeha poduzeća. Upravljanje pomoću rezultata prethodilo je koncepciji upravljanja pomoću ciljeva.

Upravljanje pomoću krize (engl. management by crisis) ili menedžment pomoću krize, menedžmentski pristup i specifičan stil vodstva koji probleme nastoji rješavati tako što čeka da stvari postanu toliko loše da ljudi prihvaćaju svako pa i najdrastičnije rješenje i mjere. Pokazuje se da on ne ostvaruje očekivani uspjeh, u osnovi je destruktivan i ne može ostvarivati organizacijske ciljeve.

Upravljanje pomoću izuzetaka (engl. management by exception – MBE, njem. Führung im Ausnahmefall) je decentralizirani oblik upravljanja odnosno menedžmenta u kojem menedžeri daju veliku slobodu suradnicima, a oni se uključuju u rješavanje problema samo u izuzetnim slučajevima, koji odstupaju od standardnog načina rješavanja problema. U tom načinu upravljanja menedžerima nižih organizacijskih razina ostavljena je velika sloboda u djelovanju. Upravljanjem pomoću izuzetaka postiže se racionalno upravljanje i organizacija menedžerova vremena na višim i najvišim razinama menedžmenta, budući da se oni u odlučivanje uključuju samo kad se rješavaju nestandardni, odnosno nerutinski problemi.

Upravljanje novčanim tokom (engl. cash flow management, njem. Cash-flow-Verwaltung) je upravljanje primicima, izdacima i njihovom razlikom radi osiguranja likvidnosti uz najniže moguće troškove. To pretpostavlja detaljno poznavanje svih izvora primitaka, i to prema iznosima, rokovima i vjerojatnosti naplate svih namjena izdataka, također prema iznosima i rokovima dospijeća.
Osnovni problem upravljanja novčanim tokovima jest uspostavljanje ravnoteže između likvidnosti i rentabilnosti, jer likvidnost također ima svoju cijenu i smanjuje rentabilnost poslovanja. Svrha je upravljanja novčanim tokovima očuvanje likvidnosti i maksimiranje rentabilnosti poslovanja, očuvanje sigurnosti poslovanja te zaštita od neizvjesnosti.

Upravljanje kvalitetom (engl. quality management – QM, njem. Qualitätsmanagement) je jedan od najvažnijih zadataka suvremenog menedžmenta, koji zbog sve oštrije konkurencije proizvoda na tržištu dobiva još veće značenje. Pojam se donedavno primarno odnosio na kvalitetu proizvoda, ali se proširio na cjelokupnu organizaciju, na ukupno poslovanje, pa se u posljednje vrijeme za tu orijentaciju poduzeća rabi izraz totalno upravljanje kvalitetom.
Upravljanje kvalitetom u najužoj je vezi s zadovoljstvom kupaca, ali i zaposlenih, što su tri bitne odrednice modernog menedžmenta. Samo poduzeća koja sustavno njeguju i razvijaju dobru radnu klimu i odnose prema svojim zaposlenima i suradnicima mogu očekivati visoku kvalitetu svojih proizvoda i usluga, čime osiguravaju i zadovoljstvo kupaca i trajnu sigurnu budućnost. Upravljanje kreativnošću nekad se nazivalo program nulte greške.

Upravljanje krizom (engl. crisis management, njem. Krisenmanagement) ili krizni menedžment, sistematska anticipacija i pripremanje za unutarnje i vanjske probleme koji mogu ozbiljno ugroziti organizacijsku uspješnost, reputaciju, profitabilnost ili opstanak. Postaje sve važnije područje menedžmenta najčešće povezano sa strategijskim menedžmentom i sustavom kontrole. Uspješno upravljanje krizom uključuje nekoliko koraka:
1. provođenje ocjene krize (crisis audit), odnosno osiguranja sistematskog načina istraživanja potencijalnih problema i slabosti;
2. formuliranje kontingencijskih planova koji predviđaju aktivnosti u slučaju da nešto krene krivo;
3. kreiranje kriznih timova koji trebaju sprečavati i rješavati krize odnosno djelotvorno upravljati krizama;
4. stalno usavršavanje kriznih timova i stvaranje osjećaja njihove važnosti.
Uspješno upravljanje krizom i razvoj dobrih programa za njihovo sprečavanje i brzo rješavanje najbolji su način da se prevladaju dvije najvažnije pogreške menedžmenta u odnosu na krizu: ignoriranje ranih upozoravajućih signala krize i nijekanje postojanja problema. Specijalisti i menedžment usmjeren na upravljanje krizom osiguravaju da se krize predvide i izbjegnu proaktivnim djelovanje, a onda kada to nije moguće, da njihovi negativni efekti budu što manji.

Upravljanje kreativnošću (engl. cretivity management, njem. Kreativitätsmanagement) ili menedžment kreativnosti, proces i aktivnosti menedžmenta usmjerene na poticanje i razvoj kreativnosti svih zaposlenih i cjelokupne organizacije stvaranjem poticajne okoline i uvjeta, kulture i organizacijskih oblika, mehanizama i odnosa koji omogućavaju njezino širenje kroz cijelu organizaciju. To je pristup u organizaciji, odnosno filozofija organizacije koja polazi od razvoja i poticanja kreativnosti svakog pojedinca u organizaciji i poduzeća kao cjeline.
U poduzeću je potrebno stvoriti odgovarajuću pozitivnu klimu koja će omogućiti uvjete za djelotvorno upravljanje kreativnošću. Znatan utjecaj imaju demokratski stilovi vođenja poduzeća pomoću kojih se oslobađa kreativna energija zaposlenih. Uz nužne organizacijske i kulturne pretpostavke i demokratski stil menedžmenta razvijen je i čitav niz tehnika podizanja i poticaja kreativnosti i kreativnog rješavanja problema kao što su brainstorming, brainwriting, sinektika, morfološka analiza, Gordonova metoda, metoda kolektivne bilježnice i mnoge druge.

Upravljanje konfliktima (engl. conflict management, njem. Konfliktbewältigung) je proces i aktivnost usmjerena na sprečavanje disfunkcionalnih i destruktivnih posljedica konflikata i usmjeravanje energije konfliktnih situacija i sučeljenih grupa u akciju identificiranja i rješavanja problema; način rješavanja konflikata u organizaciji. O načinu i uspješnosti upravljanja konfliktima ovisi djelotvornost organizacije. Postoje različiti pristupi upravljanju i razrješavanju konflikata, s različitim efektima. To su izbjegavanje, prilagodba, konfrontacija, kompromis, suradnja i koalicija. Da bi se kvalitetno upravljalo konfliktima, potrebno je poznavati konfliktnu situaciju, dotadašnje odnose sukobljenih, znati vrijeme kad je konflikt nastao i vrijeme raspoloživo za rješavanje sukoba.
Najbolji je način upravljanja konfliktima njihovo izbjegavanje, ako se mogu izbjeći. Ako to nije moguće, od sudionika u konfliktu treba zatražiti da još jednom razmisle o svojim stavovima koji su prouzročili sukob i da ih promijene. Ako ni to ne uspije, treba pokušati utjecati na sudionike da odustanu od konflikta. To može postići neka treća, neutralna osoba s autoritetom koji uvažavaju obje strane. Najteže je upravljati konfliktom u kojem ni jedna strana ni malo ne odustaje od svojih stavova, za koje je uvjerena da su ispravni i da je jedino ona u pravu. Menedžeri moraju sustavno i trajno razvijati strategiju za rješavanje konflikata. Mogu postupiti na sljedeće načine: a) pokušati mirno riješiti konflikt; b) konflikt riješiti suprotstavljanjem; c) konflikt riješiti kompromisom.

Upravljanje intelektualnim kapitalom (engl. intellectual capital management) je međusobno povezane aktivnosti menedžmenta organizacije usmjerene na povezivanje i integriranje različitih komponenti intelektualnog kapitala, odnosno ljudskog i strukturalnog kapitala, multipliciranje njihove interakcije i korištenja u stvaranju vrijednosti. Time se želi poboljšati sposobnost poduzeća za kreiranje i dobivanje vrijednosti boljom upotrebom, obnavljanjem i maksimaliziranjem intelektualnog kapitala poduzeća.
Uspješno upravljanje intelektualnim kapitalom ima za organizacije brojne efekte: ubrzavanje – krivulje učenja, skraćivanje vremena primjene ideja i proizvodnje, smanjivanje troškova i ulaganja boljim povezivanjem i korištenjem intelektualnog kapitala, povećanje dodatne vrijednosti i stvaranje novih vrijednosti posredstvom nove povezanosti i kombinacija komponenti intelektualnog kapitala.

Upravljanje financijama (engl. financial management) je skup međusobno povezanih menedžerskih zadataka i aktivnosti usmjerenih na prikupljanje novca za financiranje neke organizacije i, na temelju analize toka sredstava kroz organizaciju, savjetovanje kako koristiti ta sredstva. Uključuje pribavljanje financijskih sredstava, podmirivanje dugovanja i obveza, naplaćivanje potraživanja, evidentiranje i praćenje svih financijskih transakcija, izradu financijskih izvještaja poduzeća i sl. Razvija se i izdvaja kao posebna specijalnost i disciplina menedžmenta.

Unit trust (njem. Investmentgesellschaft mit offenem Anlageportefeuille) je institucionalni investitor, vrsta fonda zajedničkog investiranja. On sredstva novčanog pula koji upisuje velik broj malih individualnih investitora ulaže u kupnju vrijednosnih papira radi ostvarenja profita za svoje ulagače. Karakterističan je za Veliku Britaniju u kojoj, uz investment trustove, uživa sve veću popularnost, a u SAD mu je ekvivalent mutual fond.
Zakonom određena forma djelovanja unit i investment trusta različita je po vrijednosti i distribuciji. Za razliku od investment trusta koji emitira fiksiran broj dionica na osnovi vrijednosnih papira u svom portfelju (closed-end fund), unit trust emitira promjenjiv broj dionica na osnovi uplate dioničara (open-end fund). Ima manje slobode u investiranju, nije mu dopušteno posuđivanje kapitala na slobodnom financijskom tržištu i posluje na osnovi tzv. trust ugovora.
Riječ je o ispravi između članova i menedžera trusta kojom se utvrđuju prava i obveze potpisnika i osnovne smjernice poslovanja: investicijski ciljevi: maksimalni iznosi koji mogu biti uplaćeni; visina ulaznine za nove članove i dr., uključujući i ograničenja u veličini ulaganja u vrijednosne papire pojedinih kompanija, kao i postotke ulaganja u pojedinačna vlasništva (privatna i državna). Svrha tog ugovora je osiguranje rukovođenja prema utvrđenim pravilima i zaštita od špekulacija.
Menedžeri trusta rukovode investicijskim ulaganjima, prate kretanje cijena vrijednosnih papira iz svog portfelja i sukladno tome prodaju ih pri opadanju cijena, kupujući druge s većim prihodom kako bi svojim ulagačima osigurali najmanje prosječnu dobit koja se može ostvariti na tržištu. Portfelj vrijednosnih papira u vlasništvu unit trusta podijeljen je na određeni broj jednakih dijelova, tzv. unita, koji su vlasništvo ulagača, odnosno unitholdersa.
Svaki je unit specifični dio portfelja i njegova je vrijednost s njim dosljedno povezana tako da ako raste vrijednost portfelja, raste i vrijednost unita, a njegova se cijena pomiče naviše ili naniže kao što se kreće vrijednost dionica koje drži trust, pa individualni holdinzi gotovo točno odražavaju funkcioniranje trusta. Uniti mogu biti kupljeni ili unovčeni u bilo koje doba. Kupuju se obično preko financijskih posrednika, osobito troškova, ovlaštenih samostalnih knjigovođa i odvjetnika, te drugih financijskih institucija uz korištenje propagande u različitim medijima (za razliku od investment trustova za koje postoji zakonska zabrana promoviranja vlastitih dionica: one se kupuju jedino preko burze).
Kreacija i prodaja unita ovisi o potražnji za njima. Kupnjom unita individualni investitor kupuje i dio portfelja. Pri tome, snosi troškove za kreaciju samog portfelja uključivo i troškove posrednika i poreza. Žele li pojedini investitori unovčiti svoje unite, razmjerni dijelovi portfelja se mogu prodati na burzi, a isplatom unita ti se iznosi odmah nadoknađuju prodajom unita novim investitorima. Naknada za menedžment koju plaćaju investitori sastavljena je od dva dijela: ulaznine koja je uključena u cijenu prve kupnje unita (do 5%) i koja u sebi uključuje i proviziju za nezavisnog posrednika; i godišnje članarine koja se plaća polugodišnje (do 1%).
Relativno visoka naknada (investment trustovi npr. traže manju proviziju i ne zaračunavaju ulazninu) ne umanjuje njihovu rastuću popularnost, čemu pridonosi pristupačniji način kupnje, savjetodavni angažman i propaganda. U 1996. bilo je 1.553 unit trusta s ukupno 222 mlrd. USD aktive. Poslovanje unit i investment trustova regulira u Velikoj Britaniji Securities and Investment Board – SIB.

UNCTAD (engl. United Nations Conference on Trade and Development) je pomoćno tijelo Generalne skupštine UN koje nastoji usmjeriti međunarodnu pažnju na ekonomske mjere koje bi mogle ubrzati razvoj Trećeg svijeta. Prvi saziv bio je u Ženevi 1964. godine. Između dva saziva Konferencije izvršno tijelo UNCTAD-a je Izvršni odbor koji se sastaje dvaput godišnje, a njegovi pododbori i nekoliko puta godišnje. Sjedište mu je u Ženevi.

Ugovor o posredovanju (engl. contract of commercial brokerage, njem. Maklervertrag) je ugovor kojim se obvezuje posrednik da će nastojati naći i dovesti u vezu treću osobu sa svojim nalogodavcem, kako bi nalogodavac i treća osoba pregovarali o sklapanju određenog ugovora, a nalogodavac se obvezuje isplatiti posredniku određenu naknadu bude li ugovor sklopljen.
Nalogodavac je dužan, ako je ugovor s trećom osobom sklopljen posredstvom posrednika, ovome isplatiti naknadu makar ona nije ugovorena. Nije li što drugo ugovoreno, posrednik stječe pravo na naknadu u času sklapanja ugovora za koji je posredovao. Posrednik ima pravo i na troškove ako je tako ugovoreno iako ugovor između nalogodavca i trećeg nije sklopljen.

Ugovor o posudbi (engl. lend contract, njem. Leihvertrag, Gebrauchleihevertrag) je ugovor kojim se posuditelj obvezuje predati primatelju besplatno stvar na uporabu, a primatelj se obvezuje nakon određenog vremena vratiti baš tu istu posuđenu stvar, a ne drugu makar bila iste vrste, količine i kakvoće.
Nije li trajanje ugovora ugovorom utvrđeno, posudba prestaje čim primatelj uporabi stvar za ugovorom utvrđenu svrhu ili istekom vremena za koje je mogao uporabiti stvar. Ako je posudba učinjena zbog uporabe čija svrha ni trajanje nisu određeni, posuditelj ima pravo tražiti natrag stvar kad god želi.