Skalper je osoba koja trguje dionicama, opcijama, terminskim ugovorima ili drugim vrlo likvidnim instrumentima na način da se vrlo kratko zadržava u pojedinim pozicijama (najčešće kraće od jednog dana), s ciljem ostvarivanja profita na razlici između kupovne i prodajne cijene.

Solventnost Sposobnost kompanije da podmiri svoje dugoročne fiksne obveze s ciljem ostvarivanja dugoročne ekspanzije i rasta.

Spread je razlika između najviše cjenovne ponude za kupnju (BID) i najniže cjenovne ponude za prodaju (ASK)

Standard & Poor’s pruža niz usluga u vezi s investiranjem na financijskom tržištu. Osim vrednovanja (rangiranja) izdavatelja obveznica, dionica i komercijalnih papira, publicira i indekse o kretanjima na tržištima vrijednosnih papira. Njeni najpoznatiji indeksi su: Standard & Poor’s kompozitni indeks 500 dionica (S&P500), Standard & Poor’s 400 industrijski indeks, te S&P 100 indeks.

Stockholska burza (engl. Stockholm Stock Exchange – SSE, šved. Stockholm Fondbors) je švedska burza vrijednosnih papira.
Samoregulirajuća organizacija pod nadzorom švedske centralne banke (Riksbanken) i Odbora za bankovnu inspekciju (BIB). Od 1989. primjenjuje elektronički sustav trgovanja (SAX).

Soft law je termin koji se u pravnoj literaturi ne prevodi već se koristi izvorni engleski izričaj, podrazumijeva normativne tekstove koji ne pripadaju ni jednom od priznatih formalnih izvora prava. Pojavljuje se u obliku pravnih akata, deklaracija, rezolucija, odluka međunarodnih tijela, zaključaka Opće skupštine UN koji nemaju snagu obvezne primjene iako su doneseni većinom glasova.
Sadržaj tih akata upućuje se državama očekujući da ih prihvate i provedu u nacionalnim pravima ili praksi. Važnu grupu soft lawa čine i konvencije, kodeksi ili modeli zakona koji zbog različitih razloga nisu nikada prihvaćeni. Pa ipak oni se danas koriste, na njih se poziva u poslovnoj praksi i literaturi te nisu lišeni svakog utjecaja i djelovanja na postupke država i osoba.
Primjeri takvih normativa su Kodeks ponašanja transnacionalnih korporacija, Nacrt kodeksa ponašanja o transferu tehnologije, Kodeks ponašanja u međunarodnoj konkurenciji, Rezolucija o ekonomskim pravima država. Soft law djeluje autoritetom organa ili nepristranih stručnjaka i upućuje na tendencije razvoja prava i određene pravne probleme za koje nije postignuta suglasnost o unifikaciji.

Sekuritizacija (engl. securitization) su nove tehnike financiranja u kojima se klasični oblici potraživanja preobražavaju u nove odnose koje sada predstavljaju vrijednosni papiri u kojima su ti odnosi utjelovljeni. Tehniku sekuritizacije razvijaju financijske organizacije ili velike korporacije da bi iz bilance izbacile ona potraživanja koja su podložna promjenama kamatnih stopa, kreditnom riziku ili su općenito nepovoljnih ili rizičnih karakteristika.
Tehnikom sekuritizacije nelikvidna ili “zaleđena” potraživanja (dijelovi aktive) transformiraju se u utržive instrumente financijskog tržišta. U procesu sekuritizacije na osnovi skupa potraživanja jedne institucije ili korporacije emitiraju se udjelni papiri na taj skup potraživanja ili obveznice kojima se kupcima novoemitiranih vrijednosnih papira obećavaju priljevi po otplatama standardnog sekuritiziranog potraživanja i prinosi (kamate) koji će se na temelju prihoda od standardnog potraživanja kroz vrijeme ostvarivati.
Ako je u posao sekuritiziranja potraživanja uključena i treća osoba (specijalizirana financijska institucija ili trust), ona za svoje usluge zaračunava provizije. Kod sekuritizacije potraživanja jedna se vrsta potraživanja pretvara u obvezu koja će biti ispunjavanja u iznosima, dospijećima, dinamici isplata glavnice i prinosa i sa svim drugim karakteristikama koje vrijede za sekuritizirano potraživanje.
Emitirane obveze utemeljene su, a njihovo ispunjavanje osigurano dijelom aktive korporacije ili financijskim plasmanima sličnih karakteristika u aktivi financijskih organizacija (asset-backed securities – vrijednosni papiri utemeljeni na aktivi). Ova se financijska inovacija počinje primjenjivati od 1970. u hipotekarnom kreditiranju, uglavnom stambene izgradnje.
Na osnovi skupa (poola) standardnih hipotekarnih kredita s unaprijed poznatom dinamikom po otplatama glavnice i kamata, a uz garancije državnih hipotekarnih agencija emitiraju se udjeli u tome skupu ili obveznice. Otplatama standardnih hipotekarnih kredita od strane individualnih korisnika tih kredita, kroz vrijeme se servisiraju obveze po emitiranim udjelima ili zadužnicama (vrijednosnice na osnovi hipoteke, mortgage-backed securities). Najveći kupci ovih vrijednosnica su investicijski fondovi, štedno-kreditne organizacije, mirovinski fondovi, trust odjeli banaka.
Nakon velikog uspjeha sekuritizacije hipotekarnih kredita, tehnika se širi na sekuritizaciju automobilskih zajmova, potraživanja po kreditnim karticama, leasing potraživanja, hipotekarnih kredita u brodogradnji, potraživanja po bankovnim akceptima pa sve do sekuritizacije svih oblika kredita ili cjelokupne aktive. U SAD je 1985. sekuritizirano 900 milijuna dolara automobilskih kredita, a već 1986. to je bilo učinjeno s više od 10 milijardi dolara takvih potraživanja.
1989. sekuritizirano je 30 milijardi dolara potraživanja po kreditnim karticama. Smatra se da je danas sekuritizirano više od 200 milijardi dolara nehipotekarnih potraživanja. Sekuritizacijom se, osim navedenog, u financiranje prodaje kuća, stanova, automobila, potrošačkog kreditiranja, leasinga i sl. osim proizvođača i trgovaca uključuje i široki krug investitora od kojih se “ex post” pribavljaju sredstva za takve namjene.
Za uspješnu primjenu sekuritizacijskih tehnika nužna je moderna kompjutorska tehnologija koja omogućava uredne evidencije, snižava troškove i omogućava krojenje raznovrsnih skupova potraživanja, angažman države (prvenstveno kroz sustav garantiranja) i odgovarajuća porezna politika. Na taj način se uz široke mogućnosti investiranja omogućava i dezinvestiranje, čime se svakom sudioniku financijskog tržišta pruža mogućnost “rastresanja” imovine i stalnog prilagođavanja pasive ali i aktive uvjetima i poticajima s tržišta.

Stimulativna provizija (engl. incentive (stimulating) commission/overiding commission, njem. Stimulationsprovision) se određuje ovisno o broju ostvarenih noćenja tako da agenciju stimulira na što veće popunjavanje angažiranog kapaciteta.
Premda ima više inačica ovakve provizije, njihova je osnovna značajka da se postotak provizije povećava s brojem ostvarenih noćenja, pri čemu se više stimuliraju izvansezonski mjeseci.

Stečajna masa (engl. bankruptcy estate, njem. Konkursmasse) je cjelokupna dužnikova imovina u vrijeme otvaranja stečajnog postupka te imovina koju on stekne tijekom stečajnoga postupka, koja služi namirenju troškova stečajnoga postupka te tražbina vjerovnika stečajnog dužnika, odnosno tražbina čije je namirenje osigurano određenim pravima na dužnikovoj imovini.
U stečajnu masu ne ulazi imovina dužnika pojedinaca na kojoj se ovrha protiv njega ne bi mogla provesti kad on ne bi bio trgovac pojedinac ili obrtnik. Ako je otvoren stečajni postupak nad imovinom jednog bračnog druga, udio toga bračnoga druga u zajedničkoj imovini bračnih drugova ulazi u stečajnu masu ako se na tom udjelu po općim pravilima može protiv dužnika provesti ovrha.
Podjela imovine obavlja se izvan stečaja na zahtjev stečajnoga upravitelja. Stečajna se masa formira početkom dana kojega je oglas o otvaranju stečajnoga postupka istaknut na oglasnoj ploči suda, kao jedna od pravnih posljedica otvaranja stečajnoga postupka.

Stand-by aranžman (engl. stand-by credit, njem. Bereitschaftskreditabkommen, Beistandskredit) je kratkoročni kredit koji dobivaju od MMF zemlje članice za premošćivanje vanjske likvidnosti. Odobrenje kredita je uvjetovano podastiranjem odgovarajućih makroekonomskih programa od zemlje tražioca kredita, koji se veoma strogo ocjenjuju. Odobrenje kredita MMF je znak drugim bankama da mogu ulaziti u kreditne aranžmane, i upravo stoga je važnost stand-by aranžmana velika.

Spin-off kompanija (engl. spin-off, njem. Spin-off-Unternehmen, ausgegliedertes/verselbständigtes Unternehmen) ili supsidijarna kompanija je poseban oblik poduzetničke kompanije koju je prethodno pokrenula i s njom bila povezana neka druga organizacija. To je nezavisna kompanija koja proizvodi sličan proizvod ili uslugu kao i njezin prethodni poslodavac.
U pravilu ona je nekada bila u sklopu osnovne kompanije, ali pošto je njezin proizvod bio sekundaran za osnovnu kompaniju, ona se odvojila i postala samostalna i nezavisna na tržištu. Ta vrsta kompanije razvija se onda kada se poduzetnici koji žele proizvoditi slične ili povezane proizvode i usluge osamostale od prethodnog poslodavca. Oni često proizvode neke dijelove ili povezane proizvode koje prodaju prethodnoj kompaniji odnosno poslodavcu. Isto tako prethodni poslodavac ili poduzeće može zaključiti da mu se više isplati da proda patente i investira u novu poduzetničku kompaniju nego da je razvija kao svoj sastavni dio. Najčešće je za formiranje i odvajanje takve nove kompanije potrebno odobrenje prethodnog vlasnika iako one mogu biti posljedica nesuglasja o vrijednosti nove ideje i proizvodnje koju poduzetnici žele realizirati.

Som je novčana jedinica Kirgistana (KGS) i Uzbekistana (UKS)

Solidarna odgovornost (engl. joint and several liability, njem. Solidarhaftung) je takva vrsta odgovornosti kod koje svaki od više štetnika odgovara za cjelokupnu štetu bez obzira na svoj udio u njezinu uzrokovanju. Opće je pravilo da solidarna odgovornost za štetu nastaje kad više osoba uzrokuje određenu štetu radeći zajedno. S neposrednim počiniteljima solidarno odgovaraju njihovi poticatelji i pomagači.
Solidarno odgovaraju i oni počinitelji štete koji doduše nisu radili zajedno, nego nezavisno jedan od drugoga, ali se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u uzrokovanju štete. Kad je nedvojbeno da je štetu uzrokovala neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu uzrokovala, te osobe odgovaraju solidarno.
Solidarna se odgovornost predviđa i u konkretnim slučajevima, npr. solidarna odgovornost roditelja i djece za štetu koju učine djeca s navršenih sedam godina i deliktnom sposobnošću, odgovornost naručitelja i izvođača radova na nekretnini za štetu trećoj osobi koja joj nastane u svezi s izvođenjem radova. Solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega (regres).

Swap valuta –Valutni swap je instrument pokrivanja “rupa” u likvidnosti u jednoj valuti na temelju postojeće likvidnosti u nekoj drugoj valuti.

Svoje vrste (lat. sui generis) je ugovor koji se ne može podvesti ni pod jedan od postojećih ili više postojećih ugovora, nego se radi o ugovoru posebne vrste sa samosvojnim značajkama.
Npr. ugovor o hotelskim uslugama nije ni ugovor o zakupu, ni ugovor o ostavi, ni ugovor o djelu, niti njihova kombinacija (mješoviti ugovor), nego novi odnos između stranaka u kojima su sastojci navedenih ugovora transformirani u jedinstvenu funkciju – gostoprimstvo i čini poseban ugovor s određenom pravnom fizionomijom, tj. to je ugovor svoje vrste.

Subvencija (engl. subsidy, subvention, njem. Subvention) je oblik financijske pomoći koju država daje ustanovama i gospodarstvenicima (poticanje proizvodnje, zaštita standarda stanovništva) za strogo određenu namjenu. Ovisno o svrsi razlikuje se velik broj subvencija: prema trajnosti (stalne i povremene), prema vrsti organizacije/korisnika (privrednim i neprivrednim organizacijama), prema izvoru sredstava (iz budžeta, iz različitih fondova), prema namjeni (dotacije, regresi, premije za cijene pod društvenom kontrolom, izvozne premije, razvojne premije, porezne olakšice, oslobađanje poduzeća od plaćanja poreza, doprinosa, carina i sl.). Subvencije su svojevrsni instrumenti ekonomske i socijalne politike.

Sol (PEN) je novčana jedinica Perua, dijeli se na 100 sentima.

Smart Card je kartica s posebnim mikročipom koji omogućava da se na karticu unesu sve potrebne informacije koje putnik treba za vrijeme putovanja na različitim mjestima i za različitu namjenu (npr. prijavnom šalteru, pri ulasku u zrakoplov, za korištenje automata za izdavanje ranije uplaćenih karata, izdavanje karte za ulazak u zrakoplov, odabiranje mjesta u zrakoplovu, dobivanje naljepnica za prtljagu koja se predaje, prikazivanje stanja i evidentiranje novih bodova u FFP i dr.).
U kasnijoj fazi predviđa se njihova upotreba u funkciji kreditnih kartica, pa čak i kao putovnica. Smart Card služi kao pozitivno sredstvo identifikacije putnika. olakšava i ubrzava putnicima putovanje, a zrakoplovnim kompanijama omogućava smanjenje potrebnog broja zaposlenih u zračnim lukama.

Smanjenje temeljnog kapitala društva s ograničenom odgovornošću može biti nominalno ili efektivno, a u oba slučaja provodi se u istovjetnom postupku.
U slučaju efektivnog smanjenja članovima se vraćaju dijelovi njihovih temeljnih uloga ili čitavi ulozi (u kojem slučaju prestaje i članstvo u društvo), a u slučaju nominalnog smanjenja smanjuju se nominalne svote temeljnih uloga i temeljnog kapitala, ali bez ikakve efektivne isplate. Razumije se kako ni u kom slučaju smanjenjem temeljni kapital ne može biti smanjen ispod zakonskog minimuma potrebnog za osnivanje društva s ograničenom odgovornošću.
Postupak smanjenja temeljnog kapitala složen je i detaljno uređen prisilnim odredbama zbog garantne funkcije temeljnog kapitala i konzekventne moguće opasnosti za vjerovnike društva u slučaju njegova smanjenja. Postupak smanjenja temeljnog kapitala započinje donošenjem odluke o izmjeni društvenog ugovora u kojoj se moraju navesti opseg, svrha i način smanjenja temeljnog kapitala.
Registarskom sudu prvo se prijavljuje nakana smanjenja radi upisa te nakane u sudski registar, a poslije obavljenog upisa ista nakana se mora objaviti u Narodnim novinama, a obavijest o njoj dostaviti svim poznatim vjerovnicima društva. Ova objava mora sadržavati izjavu društva o spremnosti podmirenja dugova, odnosno davanja osiguranja za to podmirenje.
Vjerovnicima koji prijave svoje tražbine i zatraže namirenje u roku od tri mjeseca, društvo je dužno namiriti ili barem osigurati tražbine. Tek nakon isteka tog roka može se registarskom sudu podnijeti prijava za upis smanjenja temeljnog kapitala kojoj se prilažu dokazi o tome da su sve prethodno opisane radnje obavljene. Tek nakon što je smanjenje temeljnog kapitala upisano u sudski registar, dopušteno je poduzeti radnje kojima se to smanjenje provodi u stvarnosti (isplata uloga ili smanjenje njihovih nominalnih svota).

Smanjenje temeljnog kapitala dioničkog društva (njem. Kapitalherabsetzung) se provodi i u prilikama kada dioničko društvo ima višak kapitala, i u prilikama kad je društvo pretrpjelo veći gubitak, a ne postoji vjerojatnost da će ga u nekom razumnom roku moći nadoknaditi.
Načini smanjenja temeljnog kapitala su sljedeći:
1. redovito smanjenje temeljnog kapitala, efektivno smanjenje (njem. ordentliche Kapitalherabsetzung, effektive Kapitalherabsetzung) je takvo koje služi da se prekomjerni kapital društva vrati dioničarima, a provodi se smanjenjem nominalne svote dionica, ili spajanjem dionica, što je dopušteno samo ako se nominalna svota dionica ne može više smanjiti. U usporednim pravima ovo se smanjenje provodi iznimno, pošto su rijetki slučajevi da društvo ima previše kapitala, pa se – kad ne zna kako će ili hoće li ga oploditi – odluči na smanjenje temeljnog kapitala, što znači njegovo vraćanje dioničarima;
2. pojednostavnjeno smanjenje temeljnog kapitala, nominalno smanjenje (njem. Vereinfachte Kapitalherabsetzung, nominelle Kapitalherabsetzung) provodi se kada zbog gubitaka vrijednost temeljnog kapitala ne odgovara više njegovoj stvarnoj vrijednosti, pa se ta razlika izravnava s pravim stanjem njegovim nominalnim smanjenjem. Ovo smanjenje dopušteno je samo u svrhe ozdravljenja (sanacije) društva i u praksi se najčešće provodi. Kod ovog smanjenja temeljnog kapitala to se čini i stoga kako bi se dio temeljnog kapitala prenio u kapitalnu dobit (pričuve kapitala). Kod nominalnog smanjenja temeljnog kapitala dioničari ne primaju nikakvu naknadu iz imovine društva, njima se ništa ne vraća;
3. povlačenje dionica (Kapitalherabsetzung durch Einziehung von Aktien) je takvo smanjenje temeljnog kapitala kod kojeg se smanjenje ne odnosi na sve dionice, nego se njegovo smanjenje sastoji od povlačenja dijela dionica iz prometa. Povučene dionice gube vrijednost pošto se moraju poništiti, a kako zbroj nominalnih svota vrijednosti dionica čini temeljni kapital, povlačenjem dionica i on se smanjuje. Povlačenjem dionica pogođeni su njihovi imaoci, jer gube sva imovinska i upravljačka prava vezana uz povučene dionice, makar i primili od društva nešto za povučene dionice, ali i vjerovnici, jer se za povučene dionice daje naplata iz kapitala društva čime se on smanjuje, pa vjerovnicima treba dati osiguranje. I pri smanjenju temeljnog kapitala društvo mora ispuniti opće uvjete koje zakon propisuje za svako smanjenje, te posebne uvjete za svaki način smanjenja temeljnog kapitala.

Služnost (njem. Servitut, lat. servitus);
1. stvarna služnost, stvarno pravo vlasnika jedne nekretnine (povlašteno dobro) da za potrebe te nekretnine obavlja određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se suzdržava od obavljanja određenih radnji koje bi inače imao pravo obavljati na svojoj nekretnini. služnost se može sastojati u pravu prolaza preko poslužnog dobra, crpljenja vode s poslužnog dobra, sječi drva na povlasnom dobru, itd.;
2. osobna služnost, stvarno pravo određene osobe na tuđoj stvari, na temelju kojeg ovlašteniku pripada uporaba ili korištenje tuđe stvari. Kako su osobne služnosti vezane uz osobu, one su neotuđive (ne mogu se prenijeti na drugu osobu), nenasljedive su i vremenski ograničene (traje najduže do smrti ovlaštenika). U osobnu služnost spadaju pravo plodouživanja određene stvari, pravo uporabe određene stvari i pravo stanovanja u tuđoj zgradi.

Slobodni strijelci (engl. free riders) su poduzeća koja se koriste poslovnom strategijom prodaje izvan sustava distribucijskih mreža i vertikalnih ugovornih integracija. Ona se koriste različitim tržišnim uvjetima i cijenama te ako su trgovci na malo slobodni su u izboru dobavljača, oni biraju dobavljača koji nudi nižu cijenu. Na taj način koristi od niže cijene ostvaruje i potrošač.
Slobodni strijelci koriste niže troškove prodaje i distribucije budući da ne razvijaju vlastite skupe i zahtjevne sustave distribucije već koriste postojeću koju je razvio i plaća netko drugi (proizvođač, a još češće trgovac na malo). Strategija slobodnih strijelaca pokazuje učinke, ali kratkoročno.
Dugoročna poslovna politika i investicije u promociju, razvoj proizvoda i distribucijsku mrežu ostvaruju trajne rezultate u smanjenju cijena i osvajanju tržišta. U okvirima politike slobodnog i jedinstvenog tržišta EZ-a potiče se praksa slobodnih strijelaca jer se time potrošačima omogućava veći izbor, a trgovcima slobodan pristup tržištu.

Slip (engl. slip, njem. Zettelslip, Slip);
1. pisani dokument u skraćenom obliku kojim se utvrđuje koji rizici su pokriveni osiguranjem. U pravilu ga koriste brokeri, posebno brokeri Lloyda u Londonu. Potpis osiguravatelja na slipu znak je prihvaćanja rizika u osiguranje. Najčešće se koristi kod imovinskih i transportnih osiguranja;
2. standardizirani oblik obrasca koji se prema ustaljenoj praksi na londonskom tržištu koristi za sklapanje ugovora o osiguranju – reosiguranju. Načinjen je od tvrđeg papira. Može imati jedan ili više listova, ovisno o potrebi.
Broker unosi u slip potrebne podatke o osiguranom predmetu i najprije odlazi vodećem osiguravatelju, koji određuje premijsku stopu i preuzima dio rizika u pokriće. Tada broker odlazi k drugim osiguravateljima koji na isti način kao i vodeći osiguravatelj preuzimaju dio rizika u pokriće sve dok se ne pokrije svih 100 posto. Svoj prihvat osiguravatelji na slipu potvrđuju svojim žigom, odnosno žigom sindikata Lloyd’sa i potpisom s naznakom postotka preuzetog u osiguranje.
Upotrebom slipa sklapa se toliko ugovora o osiguranju koliko osiguravatelja sudjeluje u snošenju rizika. Obveza iz slipa je neutuživa (naturalna obveza). Ugovor je pred sudom moguće dokazivati samo policom osiguranja. Slip se u prošlosti upotrebljavao kod osiguranja brodova.
Danas se koristi i u osiguranju robe. Polica osiguranja uz slip se izdaje na zahtjev osiguranika – brokera. U osiguranju robe, ako ne postoji zahtjev za izdavanjem police osiguranja, najčešće se uz slip izdaje certifikat osiguranja.

Skupština društva (engl. company assembly, shareholders” assembly, njem. Hauptversammlung), osnovni i najvažniji organ upravljanja društvima kapitala (dioničkim društvom i društvom s ograničenom odgovornošću). Skupština društva odlučuje o svim bitnim pitanjima društva. U dioničkom društvu članovi skupštine su svi dioničari, tj. vlasnici kapitala, a čine je vlasnici kapitala odnosno predstavnici vlasnika, ako je npr. vlasnik pravna osoba.
U društvu s ograničenom odgovornošću članovi skupštine su svi ulagači. Vlasnici imaju pravo glasa u skupštini razmjerno visini uloženog kapitala odnosno vrijednosti dionica. U dioničkom društvu svi vlasnici dionica nisu članovi skupštine. Ako je riječ o dionicama bez prava glasa, tada vlasnici tih dionica ne mogu biti članovi skupštine dioničara, jer nemaju pravo na upravljanje, a skupština je najviši organ upravljanja u dioničkom društvu.
Skupština društva obavlja ove poslove: donosi statut, program rada i plan razvoja poduzeća, odlučuje o raspodjeli i upotrebi dobiti i pokriću gubitka, donosi godišnji obračun poduzeća, postavlja i razrješava članove nadzornog odbora poduzeća, odlučuje o statusnim promjenama poduzeća, odlučuje o povećanju i smanjivanju osnovne glavnice, odlučuje o prestanku rada poduzeća i odlučuje o drugim pitanjima predviđenim statutom poduzeća.

Sinalagmatični ugovor (engl. reciprocal agreement, njem. gegenseitiger Vertrag) je dvostranoobvezni pravni posao kod kojega je svaka strana istodobno i vjerovnik i dužnik. Naziva se još i recipročnim ugovorom.
Npr. kod kupoprodaje, prodavatelj je istovremeno i dužnik i vjerovnik. Kao dužnik dužan je izručiti stvar, a kao vjerovnik ovlašten je tražiti cijenu. Isto je tako i kupac istodobno i dužnik i vjerovnik. Kao dužnik dužan je platiti cijenu, a kao vjerovnik ovlašten je tražiti izručenje stvari.

Selektivni kredit (engl. selective credit, njem. Auswahlkredit) je kratkoročni kredit odobren za određenu namjenu za koju država i društvo imaju interesa. To su redovito krediti za poljoprivredu, izvoz, turizam, brodogradnju, posebne namjene. Kredite odobravaju poslovne banke, a refinancira ih centralna banka pod posebnim (povoljnijim) uvjetima.
Namjena kredita pravda se dokumentacijom, a cijena kredita određena je reeskontnom stopom centralne banke na koju poslovne banke dodaju svoju maržu. Određujući postotak refinanciranja, dužinu rokova, dokumentaciju, postupak odobravanja i sl. centralna banka ovim i kombinirajući ga s drugim instrumentima uspješno regulira likvidnost privrede i namjenski usmjerava kratkoročne plasmane banaka. Narodna banka Hrvatske ukinula je praksu selektivnog kreditiranja posebnih namjena.

Sekundarno tržište (engl. secondary market, njem. Untergeordnetermarkt, Nebenmarkt) je tržište na kojem se obavlja stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnih papira koji su u ruke investitora došli rasprodajom na primarnom tržištu. Zove se i transakcijsko tržište. Na njemu se ne prikupljaju nova novčana sredstva već se samo mijenja vlasnik vrijednosnice, tj. vrijednosnice se preprodaju.
Sekundarno tržište se posebno pravno i organizacijski uređuje radi zaštite sudionika na njemu. Posebno značenje sekundarnog tržišta je u tome da pruža laganu mogućnost investitoru da preproda vrijednosni papir koji posjeduje, čime mu omogućava osobinu likvidnosti i oslobađa mu novčana sredstva za drugačije plasmane.
Bez uređenog sekundarnog tržišta ni primarno tržište ne vrijedi mnogo jer, iskustvo na pokazuje, bez sekundarnog tržišta, vrijednosnice koje su u nas u prošlosti izdavali (obveznice iz javnih zajmova i sl.) bile su samo prosti papiri s kojima se nije moglo ništa učiniti do njihova roka dospijeća. Ova se tržišta razlikuju od zemlje do zemlje.
U pravilu se transakcije s vrijednosnim papirima obavljaju u bankama (burzice), na klasičnoj burzi vrijednosnica koja je najorganiziraniji oblik sekundarnog tržišta i na tzv. OTC (over-the-counter) tržištu na kojem se kupoprodaje obavljaju na principu automatskih kompjutorskih kotiranja na mreži kompjutora, kako je to slučaj u SAD.

Sekundarni troškovi (engl. secondary costs, njem. sekundäre Kostenarten) su izvedeni troškovi koji se više puta pojavljuju u procesu poslovanja poduzeća i najčešće su složene prirode. Nazivaju se i troškovima internih učinaka. Primjer: troškovi usluge za izradu proizvoda prevaljuju se na proizvodni odjel, a proizvodni odjel uračunava ih u cijenu korištenja finalnog proizvoda koji je on proizveo.

Sekundarna javna ponuda – SPO – engleski akronim za secondary public offering, za razliku od inicijalne javne ponude, znači da izdavatelj putem javne ponude izdaje dionice kompanije čije dionice već kotiraju na burzi. Sekundarna javna ponuda se odnosi na javnu ponudu koja slijedi nakon inicijalne javne ponude.
Sekundarna javna ponuda podrazumijeva dva tipa transakcije:
1. Izdanje novih dionica što znači da kompanija povećava svoj temeljni kapital. Takve javne ponude uglavnom rade kompanije koje žele na taj način prikupiti kapital za refinanciranje ili kapital za daljnji rast. Proces izdanja novih dionica u sekundarnoj javnoj ponudi kompanija obavlja se preko investicijske banke koja je pokrovitelj izdanja. U ovom tipu sekundarne javne ponude izdaju se nove dionice i broj dionica na tržištu kapitala se povećava.
2. Prodaja već postojećih dionica od strane jednog ili više većih dioničara. Sredstva od te prodaje pripadaju dioničarima koji prodaju svoje udjele. Ovakav tip sekundarne javne ponude se najčešće događa kada osnivači kompanije žele prodati svoje udjele. Također se često dešava poslije inicijalne javne ponude nakon isteka lock-up perioda za značajnije dioničare. Veći dioničari na ovaj način prodaju dionice kako ne bi direktnom prodajom na burzi znatno smanjili cijenu dionice. Kod sekundarne javne ponude ovog tipa nema izdanja novih dionica i broj dionica na tržištu kapitala se ne povećava. U ovom slučaju je investicijska banka agent prodaje a ne agent izdanja i nema pokroviteljstva.

Segmentacija tržišta osiguranja (engl. insurance market segmentation) je istovremeno način istraživanja tržišta osiguranja, traženje značajki osiguranika i jedna od marketinških strategija. Segmentacija tržišta osiguranja je proces traženja manjih, relativno istovrsnih dijelova globalnog tržišta osiguranja. Polazište joj je u pretpostavci da su potražnja, želje, potrebe i značajke osiguranika različite, pa je stoga potrebno otkriti segmente globalnog tržišta osiguranja koji pokazuju sličnost unutar sebe, a različitost u odnosu na druge tržišne segmente.
Pet skupina varijabli koristi se pri segmentiranju tržišta osiguranja:
1. geografske (regija, selo, grad…),
2. demografske (spol, životna dob, broj članova obitelji, faze u životnom ciklusu osiguranika i sl.),
3. društveno-ekonomske (naobrazba, zanimanja, društveni status, visina i izvor prihoda),
4. psihografske značajke osobe (karakter osobe, stavovi, mišljenja, način života, vjerovanja, očekivanja i sl.), i
5. ponašanje na tržištu osiguranja (veličina korištenja pojedinih osiguranja, privrženost osiguravatelju, pojedinoj vrsti osiguranja i sl.).

Segmentacija tržišta (engl. market segmentation, njem. Marktsegmentierung) je razdioba tržišta na skupine potrošača koje vezuju određene zajedničke značajke, odnosno koje pokazuju stanovite sličnosti u svom ponašanju. Svrha je segmentiranja tržišta u tome da nađemo razlike između pojedinih segmenata kako bismo na tim razlikama gradili posebnu politiku plasmana za svaki segment: to je strategija segmentacije tržišta. Princip segmentacije isti je za tržište krajnje potrošnje i poslovno tržište.
Za segmentiranje tržišta odlučno je utvrditi segmentacijske varijable (tj. značajke potrošača koje će nam omogućiti da se tržište strukturira na nekoliko segmenata). Segmentacija se obavlja kroz četiri etape:
1. identifikacija tržišnih potreba i potrošača (terenskim istraživanjem – anketno ispitivanje potrošača);
2. formiranje tržišnih segmenata (na osnovi kupovne moći potrošača, sličnosti doživljavanja potreba, razlike u potrebama, prikladnost realizacije marketinga, troškova oblikovanja segmenta);
3. izbor ciljnih segmenata (veličina segmenta, rast, konkurenti, troškovi dosezanja segmenta, kompatibilnost sa ciljevima i resursima poduzeća);
4. elaboracija marketinškog – miksa (proizvod, cijena, distribucija i promocija).
Ciljni segment ili tržišni segmenti često se nazivaju i ciljna grupa (grupe). Prema ciljnom segmentu usmjerava se marketinški program, a to znači cijela aktivnost marketinga. Ako razvitak teorije i aplikacije marketinga promatramo preko njegovih učinaka, tada teoriji i strategiji segmentacije pripada najistaknutije mjesto.

Sedi (GHC) je novčana jedinica Gane, dijeli se na 100 peseva.

Scoring model (engl. scoring model) je instrument višedimenzionalnog vrednovanja alternativa djelovanja. Ovaj instrument služi kao nadopuna usporedbi troškova, doprinosu pokrića i investicijskom proračunu u slučajevima kad se ne mogu točno utvrditi novčane posljedice pojedine alternative.
Analiza vrijednosti, analitičko vrednovanje rada i niz drugih metoda imaju u osnovi isti pristup kao i scoring modeli. Bitna je prednost scoring modela kao pomoći u odlučivanju u sustavnom i često iterativnom postupku rješavanja problema. Njihova primjena ima značajnu ulogu za poslovno odlučivanje: najveća im je prednost u povećanju transparentnosti kod izbora među pojedinim mogućnostima. Korištenje ovog instrumenta prisiljava nositelje odlučivanja na eksplicitno i operativno oblikovanje ciljeva te preciziranje prioriteta. Na taj se način bitno pridonosi racionalnosti procesa donošenja odluka.

Samostalna bankarska garancija (engl. independent bank guarantee) je bankarska garancija koja nema pravni karakter jamstva za ispunjenje obveze glavnog dužnika i konzekventno ne dijeli pravnu sudbinu obveze glavnog dužnika, nego je bančina obveza prema korisniku pravno samostalna i nezavisna od obveze nekog drugog korisnikova dužnika, pa i onog čija je obveza bila povod izdavanju bankarske garancije i koji je bančin nalogodavac. Bančina obveza prema korisniku nije, dakle, akcesorna nekoj drugoj obvezi već je to vlastita obveza banke prema korisniku.
S pravnog stajališta bančina obveza (u okviru njezina odnosa s korisnikom) nije jamstvo za drugu obvezu nego samostalna obveza. Stoga ne proizvode pravne učinke bančini prigovori protiv korisnikova zahtjeva za isplatu izdane garancije, koji bi proizlazili bilo iz njezina odnosa s nalogodavcem ili iz onog odnosa nalogodavca i korisnika koji je bio povod izdavanju garancija. Čini se kako bi banka izdatnik garancije protiv zahtjeva korisnika za isplatu garancije mogla staviti jedino prigovore koji se tiču valjanosti same garancije (npr. da banka uopće nije izdala tu garanciju nego da je ona falsifikat), prigovore koji proizlaze iz same garancije (npr. da nije ispunjen uvjet sadržan u garanciji) i prigovore koji proizlaze iz međusobnih odnosa banke i korisnika (npr. prigovor prijeboja).
Budući da iz odnosa banke i korisnika nije vidljiva kauza njihova odnosa, bančina obveza prema korisniku može se uvrstiti u apstraktne obveze, a njezin odnos s korisnikom u apstraktne pravne poslove. Opisani pravni položaj banke izdatnika garancije, a naročito uzak krug prigovora kojima se ona može suprotstaviti zahtjevu korisnika za isplatu garancije, upućuju na veliku mogućnost zlouporaba od strane korisnika. Iako bi se takvo stajalište moglo ocijeniti kao pravno nedosljedno, postoji više slučajeva kada si sudovi – u sporovima korisnika protiv banke izdatnika, radi isplate garancije – prihvaćali bančin prigovor da je zahtjev postavljen prijevarno uzimajući u obzir pravila “fraus corrupit omnia”.
Na pravne odnose između nalogodavca i banke i banke i korisnika vrlo često će se primijeniti UR za garancije na zahtjev Međunarodne trgovačke komore, objavljena 1992. godine u publikaciji Komore br. 458. Razlikovni elementi između samostalnih i akcesornih bankarskih garancija po ZOO je klauzula “na prvi poziv”, “bez prigovora” ili riječi istog značenja, umetnute u slog garancije. Onda kada je jedna od tih klauzula ili riječi istog značenja unesena u slog garancije, radi se o samostalnoj bankarskoj garanciji. Samostalne bankarske garancije uvijek sadrže rok svoje valjanosti, a u pravilu ne sadrže nikakav uvjet isplate, tj. ispunjenja obveze sadržane u garanciji uz izuzetak pisanog zahtjeva korisnika za plaćanje. Ponekad, ipak, kao uvjet isplate garantirane svote naznačuje se i korisnikova pisana izjava o tome da nalogodavac, kao korisnikov dužnik, nije ispunio svoju obvezu koja je bila povod izdavanju garancije.

Stimulacija (engl. incentive) je mjera kojom se nastoji unaprijediti poslovanje pojedinog poduzeća ili privredne grane, obično odobravanjem kredita uz niže kamate, produživanjem roka u davanju kredita, plaćanjem određenih iznosa, ovisno o povećanju izvoza ili nekog drugog pokazatelja, sniženjem poreza ili ostalim poreznim olakšicama.

Stečena kamata (accrued interest) je kamata koju prilikom trgovanja obveznicama kupac plaća prodavatelju. Obračunava se od zadnjeg datuma isplate kupona. Cijena obveznice koja uključuje stečenu kamatu naziva se “dirty price”, dok se cijena bez stečene kamate naziva “clean price”.

Stečajni upravitelj (engl. bankruptcy estate manager, njem. Konkursverwalter) je stručnjak kojeg imenuje stečajno vijeće na temelju rješenja ovlaštenog suda, a koji preuzima ulogu upravljanja poduzećem nad kojim se provodi stečaj.
Njegove su dužnosti: ažurirati knjigovodstvenu evidenciju do dana otvaranja stečajnog postupka, sastaviti predračun trošova stečajnog postupka, te ga podnijeti na odobrenje stečajnom vijeću, organizirati komisiju za popis stečajne mase, dovesti do kraja započele a nezavršene poslove, brinuti se za realizaciju nenaplaćenih potraživanja dužnika, unovčiti stvari i prava koja ulaze u stečajnu masu dužnika, sastaviti nacrt za glavnu diobu i nacrt odluke za naknadnu diobu. Stečajni upravitelj ima pravo na naknadu potrebnih troškova i nagradu za obavljeni posao, a za eventualnu štetu (osim štete nastale uz odobrenje stečajnog vijeća ili stečajnog suca) odgovara svim sudionicima u stečajnom postupku.

Stečaj (engl. bankruptcy, njem. Konkurs):
1. u širem značenju, pad poslovne aktivnosti poduzeća zbog čega se ne ostvaruju očekivani poslovni rezultati. S financijskoga gledišta pad poslovne aktivnosti koji može pokrenuti kontinuitet poslovanja, a izazvan je nesolventnošću (nemogućnošću podmirivanja dospjelih obveza u rokovima njihova dospijeća) ili situacijom negativne neto imovine poduzeća (dugovi poduzeća veći od pravedno procijenjene vrijednosti njegove imovine);
2. s pravnoga gledišta bitan sudski postupak nad imovinom dužnika koji je postao nesolventan (u nekim pravnim sustavima i nad imovinom dužnika koji je prezadužen). Mogu ga pokrenuti vjerovnici poduzeća dužnika ili samo poduzeće dužnik. Imovina dužnika postaje stečajna masa iz koje se podmiruju dugovi stečajnim vjerovnicima. Organi stečajnog postupka su stečajno vijeće, stečajni sudac i stečajni upravitelj. Vjerovnici čija potraživanja iznose više od 50% ukupnih dugovanja mogu zatražiti osnivanje odbora vjerovnika i tako imati značajan utjecaj u stečajnom postupku. Odbor vjerovnika osniva stečajno vijeće. Nakon što su svi odnosi iz stečajnog postupka okončani, stečajni upravitelj podnosi izvještaj stečajnom sucu. Na prijedlog stečajnog suca stečajno vijeće donosi odluku o zaključenju. Rješenje o zaključenju stečajnog odnosa upisuje se u sudski registar i od datuma upisa dužnik prestaje postojati.

Statut poduzeća (engl. articles of incorporation, company by-law, njem. Satzung, Statut) je najvažniji organizacijski akt poduzeća. Zakonski obvezatan konstitutivni akt za sva poduzeća koja su u posjedu više vlasnika. Njime se reguliraju sva najvažnija pitanja vezana uz funkcioniranje i razvoj poduzeća. Donosi ga skupština društva, odnosno osnivači društva.

Standard & Poor’s je korporacija u vlasništvu Mc Graw-Hill. Iako pruža niz usluga u vezi s investiranjem na financijskom tržištu, najpoznatija je kao institucija za vrednovanje (rangiranje) emitenata obveznica, dionica i komercijalnih papira.
Redovito publicira indekse o kretanjima na tržištu vrijednosnih papira (Standard & Poor’s kompozitni indeks 500 dionica, Standard & Poor’s 400 industrijski indeks, S & P 100 indeks), informacije o emitentima vrijednosnih papira, o prihodima, novim emisijama vrijednosnih papira, vlastite analize tržišta i savjete, informacije o poduzećima, o investicijskim kućama i slične specijalističke informacije.

Stagflacija (engl. stagflation, njem. Stagflation) je privredna stagnacija kombinirana s inflacijom, tj. privredno stanje u kojem istovremeno vladaju stagnacija i inflacija. Stagflacija podrazumijeva izrazit porast cijena i visoku, sve veću nezaposlenost. Pojava je to novijeg vremena i jasan pokazatelj bitno promijenjenih prilika u kojima klasični mehanizmi privređivanja i reguliranja ekonomskih procesa nisu više dovoljni za osiguranje normalne društvene reprodukcije.
Takva situacija je postojala u Njemačkoj poslije prvog svjetskog rata, a danas postoji u zemljama koje nisu uspjele postići stabilnost svog ekonomskog i političkog razvoja. Stagflacija je po mnogim ekonomistima vrlo opasna pojava u suvremenom životu, jer u svojem sadašnjem obliku predstavlja u velikoj mjeri neistraženu zakonitost kod koje su se neefikasnima pokazali svi uobičajeni instrumenti ekonomske politike. Stagflacija je postala svjetska pojava, iako su stope inflacije i stope privrednog razvoja, odnosno stagnacije različite po pojedinim zemljama.
Opasnost od dugotrajne stagflacije je ta što lako dovodi do opasne slampflacije. Švedski ekonomist E. Lundberg smatra da stanje stagflacije obilježavaju: niske ili čak nulte stope rasta privrede i produktivnosti, visoka i rastuća nezaposlenost; nedovoljno korištenje privrednih kapaciteta; stope inflacije pretjerano visoke; ugrađenost inflacije u sistem; smanjenje profitnih stopa; pesimistička očekivanja profitabilnosti; niska razina investicija u industriji i stambenoj izgradnji; visoke minimalne i realne kamatne stope; veliki vladin budžetski deficit; znatan deficit u tekućim platnim bilancama; strukturalna kriza u proizvodnji; strukturalni debalansi proizvodne, opće i zajedničke potrošnje.

Središnja depozitarna agencija (SDA) središnji je depozitorij u kojemu se vrijednosni papiri čuvaju u obliku elektronskih zapisa koji omogućava obavljanje poslova prijeboja i namire.

Sporazum o reotkupu – RP ili REPO (engl. repurchase agreement, njem. Rückkauf) je instrument novčanog tržišta. Kreditni sporazum po kojem banka prodaje vrijednosne papire koje posjeduje (obično državni vrijednosni papiri) uz istovremenu obvezu da će ponovo otkupiti te iste vrijednosnice “na prvi poziv” kupca – zajmodavca ili točno određenog dana po cijeni koja zajmodavcu nosi ugovoreni prinos.
Kao osiguranje ovog kredita služe obično trezorski (blagajnički) zapisi koje banke prodaje po jednoj cijeni, ali je u kratkom roku (dan, dva, a najviše do četrnaest dana) obvezna ponovno ih iskupiti po nešto višoj cijeni. Razlika između niže cijene prodaje i više cijene reotkupa jest kamatna cijena kredita.
Primjer: korporacija trenutno raspolaže viškom novca koji je spremna pozajmiti na vrlo kratak rok (overnight – preko noći). Za taj iznos kupuje državne vrijednosne papire od banke, koja obećava da će ponovno otkupiti na početku sljedećeg radnog dana po cijeni neznatno iznad cijene koju je platila korporacija. Korporacija je zapravo pozajmila određenu svotu na jedan dan (preko noći) i drži vrijednosne papire dok ih banka ne iskupi i tako vrati kredit.
Većina REPOs iznosi iznad milijun dolara, a dospijeće im je obično 1 dan. Najčešće se obnavljaju iz dana u dan. Sporazumi o reotkupu, iako svojevrsna novost (u SAD se primjenjuju od 1969.), važno su sredstvo održavanja likvidnosti banaka i pozajmljivanja viškova sredstava korporacija na vrlo kratke rokove.

Solventnost (engl. solvency, njem. Solvabilität);
1. platežna sposobnost poduzeća. Sposobnost poduzeća da raspoloživim novčanim sredstvima podmiri sve svoje dospjele obveze plaćanja u rokovima njihova dospijeća.
2. Situacija u kojoj je imovina poduzeća veća od njegovih dugova;
3. po financijskim smjernicama Europske ekonomske zajednice najmanji iznos vlastitog kapitala osiguravatelja prema prihodima od premije i obvezama za štete u neživotnim osiguranjima.

Solidarna obveza (engl. joint and several obligation, joint and several liability, njem. Gesamtschuld) je takav obveznopravni odnos u kojem je svaki od više vjerovnika ovlašten tražiti ispunjenje cijele činidbe od bilo kojeg dužnika, a svaki od više sudužnika dužan je cijelu činidbu ispuniti premda je sama činidba djeljiva (djeljiva obveza).
Ako je činidba jedanput obavljena, namireni su svi vjerovnici i oslobođeni svi dužnici. Naziv “solidarna obveza” potječe otuda što je svaki od suvjerovnika ovlašten u cijelosti, in solidum, tražiti ispunjenje činidbe od bilo kojeg sudužnika. Za sudužnike u solidarnoj obvezi vrijedi pravilo solidarnosti: svi za jednoga, jedan za sve. Razlikujemo aktivnu solidarnost kod koje na vjerovničkoj strani ima više subjekata i pasivnu solidarnost ako na dužničkoj strani ima više dužnika.
Osnovna je karakteristika aktivne solidarnosti u tome da je svaki od suvjerovnika ovlašten tražiti ispunjenje cijele činidbe. Dužnik može platiti onom vjerovniku kojem hoće, sve dok neki vjerovnik ne zatraži ispunjenje. Dužnik se oslobađa obveze prema drugim suvjerovnicima tek onda kad je vjerovnik koji tuži namiren, a ne već onda kad se obveza utuži. Aktivna solidarnost između vjerovnika nastaje samo kad je ugovorena ili zakonom određena, ali može biti utemeljena i na razredbi posljednje volje. Pasivna solidarnost znači takav obveznopravni odnos u kojem je svaki od sudužnika usprkos djeljivosti činidbe dužan ispuniti cijelu činidbu bilo kojem vjerovniku. Kod solidarne obveze dug je alternativan (ili-ili), a odgovornost je kumulativna (i-i).
Solidarnost se u pravilu ne presumira, a za njezin postanak potrebna je posebna pravna osnova. Iznimka je kod ugovora u privredi, gdje dužnici odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izričito otklonili solidarnost. Pasivna solidarnost nastaje ugovorom, odredbom posljednje volje i zakonom. Solidarna obveza, u pravilu, prestaje izvršenjem dužne činidbe bilo kojeg od solidarnih dužnika (prestanak isplatom). Solidarna obveza može prestati i kompenzacijom.
Kad jedan od sudužnika u cijelosti podmiri vjerovnika, tada takav dužnik ima pravo da se na jednake dijelove namiri od ostalih sudužnika, jer on nije platio samo svoj već i njegov dug (regres). Mogućnost da se jedan od sudužnika regresira od ostalih na jednake dijelove postoji jer je činidba djeljiva. Kriteriji za određivanje udjela mogu biti određeni internim sporazumom sudužnika, a mogu biti određeni i propisom (npr. kod solidarne odgovornosti za štetu). U regresu nema solidarnosti.

Solicitor; 
1. u Engleskoj odvjetnik koji je prije svega pravni savjetnik svojih klijenata i zastupnik njihova interesa. Može ih zastupati u postupcima pred nižim sudovima, a pred višim sudovima u stečajnim postupcima i u nekim slučajevima pred Sudom krune. Za slučaj potrebe vođenja spora pred višim sudovima, solicitor u ime klijenta ustupa predmet barristeru kome pomažu u vođenju spora. Zvanje solicitora može se steći poslije petogodišnjeg staža i polaganja posebnog ispita pred profesionalnim udruženjem solicitora (law society);
2. obavlja i poslove koje u germanskim pravnim sustavima obavlja javni bilježnik;
3. u odnosu na barristera stoga se više radi o podjeli posla nego o tome da bi solicitor bio odvjetnik nižeg stupnja;
4. može tužiti za troškove, a odgovara i za nepažnju.

Solemnizacija ugovora je postupak potvrde ugovora kod javnog bilježnika kod kojeg javni bilježnik provjerava da li ugovor odgovara propisanoj formi te objašnjava sudionicima u kreditu smisao i posljedice tog pravnog posla. Po tome se solemnizacija ugovora uvelike razlikuje od javnobilježničke ovjere potpisa na ugovoru. Kod ovjere potpisa, javni bilježnik samo potvrđuje da je sudionik u kreditu osobno potpisao ugovore i pritom ne pojašnjava sudionicima u kreditu sadržaj ugovora.

Sole agent/agency je engleski izraz za ugovorne odnose zastupanja u kojima se nalogodavac izričito obvezuje da na ugovornom području neće sklapati ugovore o zastupanju i ustupati ista ili slična prava drugim osobama, ali zadržava pravo da sam izravno prodaje proizvode koji su predmet ugovora o zastupanju na ugovornom području.
Zastupniku najčešće pripada samo kontrolna provizija (provizija), ako zastupani sam sklopi ugovor na “njegovom” području.

SWOT analiza (engl. SWOT analysis, njem. SWOT-Analyse) je kvalitativna analitička metoda kojom se stupnjevanjem elemenata u okviru 4 polja analize – mogućnosti, ograničenja, prednosti, nedostaci – procjenjuju jake i slabe strane, pogodnosti i problemi razmatranog predmeta ili pojave.
Može se koristiti u procjeni podobnosti prostornih i tržišnih preduvjeta za turistički razvoj nekog prostora ili podobnosti i stanja postojeće ponude u odnosu na tržište potražnje, kao i za određena marketinška istraživanja i sl. Kod toga treba respektirati činjenicu da se radi o subjektivnoj procjeni stupnjevanja elemenata analize, bez korištenja potrebnog analitičkog i metodološkog instrumentarija.

Switch je zaobilazno plaćanje preko posrednika iz treće zemlje. Pri kupovini proizvoda, posrednika iz treće zemlje se plaća manje konvertibilnom ili nekonvertibilnom valutom, dok posrednik kupuje i plaća takve proizvode u zemlji porijekla slobodnim devizama. Roba se najčešće nabavlja preko posrednika “switchera”, s tim da uvoznik pristaje na višu cijenu robe plativu u mekoj valuti. Tim troškovima treba pribrojiti i troškove svih sudionika posla switchera pri čemu svatko zarađuje ili na razlici u cijeni robe ili na razlici u tečaju deviza. Povišenu cijenu snosi krajnji korisnik. Kod izvoznog switch posla postupak je identičan, s tim da se preko posrednika plasira roba na konvertibilno tržište. U poslovanju na burzi označava likvidaciju postojećeg investicijskog ulaganja zbog nerentabilnosti i ponovno ulaganje u druge vrijednosne papire koji obećavaju ostvarenje veće dobiti.

SWIFT (engl. Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunications) je udruženje za međunarodne međubankarske financijske telekomunikacije. Privatna je mreža za elektronični prijenos bankarskih financijskih poruka.
Osnovale su je američke i zapadnoeuropske banke 1973. Kompanija je organizirala posebni kompjutorski vodeni sustav (mrežu) s 4.500 banaka-članica, među kojima je omogućen elektronički prijenos novca, čime su znatno racionalizirana i ubrzana međunarodna plaćanja.
S gledišta korisnika i nalogodavca obavljanje financijskih transakcija preko SWIFT-a najjeftiniji je, najbrži i najdjelotvorniji način obavljanja međunarodnih plaćanja. Banke međusobno komuniciraju i razmjenjuju financijske poruke koristeći posebni autentifikacijski kod.

Sweep Account je produkt koji korisniku omogućuje automatsku kupnju/prodaju udjela u investicijskim i sličnim fondovima kada iznos sredstava na računu pređe zadani limit, odnosno automatsku prodaju udjela kada sredstva na račun padnu ispod dogovorenog limita. Omogućava optimalno upravljanje gotovinom na računu tvrtke i osigurava veće financijske prihode.

Swap (njem. Swap, Devisenswap, Swapgeschäft) je kupovina deviza za gotovo uz prodaju na termin, ili prodaja deviza za gotovo uz kupovinu na termin. U širem značenju kupovina ili prodaja na kratki termin uz prodaju ili kupovinu na dugi rok.

Svjetski indeksi –Indekse kreiraju same burze ili posebne agencije kao što su Standard&Poorse, Financial Times, Morgan Stanley, Bloomberg i slično. Ipak za praćenja svjetskih kretanje najvažniji su indeksi koji prate američko tržišta, kao što su njujorški indeks industrijskih dionica Dow Jones IA, S&P 500 te Nasdaq. Važan je i japanski Nikkei, te indeksi koji prate kretanje na europskim burzama kao što je Njemački DAX.

Supergarancija (engl. super-guarantee, njem. Supergarantie) je prvenstveno komercijalni pojam kojim se označuje druga bankarska garancija kojom druga banka garantira korisniku već izdane bankarske garancije izdane od strane prve banke, da će određena obveza biti ispunjena.
Pravno u takvom slučaju postoje dvije odvojene bankarske garancije, a učinak izdavanja supergarancije na korisnika bankarske garancije je u tome što je stekao još jednog dužnika, jer osim banke koja je izdala garanciju, i banka koja je izdala supergaranciju postaje njegov dužnik.
Valja očekivati da uvjeti prve bankarske garancije i druge bankarske garancije (supergarancije) budu identični, no ako to ne bi bio slučaj, odnos korisnika i svake pojedine banke ravnao bi se prema uvjetima one garancije koju je ta banka izdala.
Supergaranciju valja očekivati onda kada korisnik nema dovoljno povjerenja u poslovnu banku koja je izdala bankarsku garanciju pa, kolokvijalno govoreći, u skladu s ugovorom, traži da druga banka garantira za ispunjenje obveze poslovne banke.

Sukre (ECS) je novčana jedinica Ekvadora, dijeli se na 100 sentava.

Sudužnik i jamac su osobe koje zajedno s korisnikom kredita solidarno jamče banci za redovitu otplatu te daju suglasnost da u slučaju neredovite otplate kredita, banka može od njih naplatiti svoja potraživanja. Razlika među njima je u tome što sudužnik pored toga jamstva pojačava kreditnu sposobnost korisnika kredita pa je on u kreditu potreban samo onda kada korisnik kredita nije u potpunosti kreditno sposoban, na primjer kada nema dovoljno visoku plaću za traženi iznos kredita.

Sudsko i javnobilježničko osiguranje prijenosom vlasništva na stvari i prijenosom prava je poseban oblik fiducijarnog dobrovoljnog sudskog i javnobilježničkog osiguranja novčanih i nenovčanih tražbina. To se osiguranje konkretno može ostvariti kao sudsko i javnobilježničko.
Mjesna nadležnost za sudsko osiguranje određuje se odgovarajućom primjenom pravila o mjesnoj nadležnosti suda u ovršnim postupcima radi ostvarenja novčane tražbine na pojedinim vrstama predmeta ovrhe. Stranke mogu posebno ili zajednički tražiti od suda da odredi ročište i da na tom ročištu u zapisnik unese njihov sporazum o tome da se radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja prenese na predlagatelja osiguranja vlasništvo na nekoj stvari protivnika osiguranja, ili da se u tu svrhu na predlagatelja osiguranja prenese koje pravo protivnika osiguranja.
U sporazum treba unijeti odredbu o tome kada će osigurana tražbina dospjeti, odnosno kako će se njezino dospijeće odrediti. Protivnik osiguranja može biti i osoba prema kojoj predlagatelj osiguranja nema tražbine koja se osigurava. Sporazum se može odnositi i na osiguranje nenovčane tražbine, ali u tom slučaju u sporazumu mora biti određena novčana protuvrijednost te tražbine. Nakon dospijeća nenovčane tražbine predlagatelj osiguranja može birati hoće li tražiti ovrhu radi prisilnoga ostvarenja nenovčane tražbine ili po odredbama ove glave ostvarivati svoja prava kao da je prijenos vlasništva na stvari ili prijenos prava obavljen radi osiguranja novčane protuvrijednosti nenovčane tražbine.
Zapisnik koji sadrži sporazum stranaka ima učinak sudske nagodbe. Ako se sporazumom prenosi pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi, sporazum treba sadržavati i izjavu protivnika osiguranja o tome da je suglasan da se neposredno na temelju sporazuma može u zemljišnoj knjizi obaviti taj prijenos. Na temelju zapisnika i izjave protivnika osiguranja stranke mogu tražiti prijenos prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi uz zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja. Predlagatelj osiguranja postaje vlasnikom nekretnine koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, odnosno pokretnina potpisivanjem zapisnika.
U zapisnik može se unijeti i izjava protivnika osiguranja da je suglasan da predlagatelj osiguranja može neposredno na temelju toga zapisnika protiv njega zatražiti prisilnu ovrhu radi predaje nekretnine, odnosno pokretnina u posjed nakon dospijeća osigurane tražbine. Zapisnik koji sadrži takvu izjavu ovršna je isprava. Smatra se da je prijenos prava obavljen potpisivanjem zapisnika. O prijenosu vlasništva na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige i na pokretninama te o prijenosu prava objavljuje se oglas u Narodnim novinama.
Ako sporazumom stranaka nije drukčije određeno, protivnik osiguranja ovlašten je i dalje koristi stvar čije je vlasništvo preneseno na predlagatelja osiguranja, a predlagatelj osiguranja nije ovlašten stvar odrediti niti opteretiti. Ako sporazumom nije drukčije određeno, predlagatelj osiguranja je dužan poduzimati zakonom predviđene radnje radi zaštite i ostvarenja prenesenog prava. Ako sporazumom nije drukčije određeno, predlagatelj osiguranja nije ovlašten otuđiti ni opteretiti prenesenu stvar niti preneseno pravo. Na prijenos vlasništva u svrhu osiguranja i na vraćanje vlasništva nakon podmirenja tražbine predlagatelja osiguranja ne primjenjuju se propisi o porezu na promet nekretnina, odnosno pokretnina. Isto važi i za prijenos i povrat prava. Ako on ipak stvar ili pravo otuđi ili optereti, takvo je otuđenje ili opterećenje valjano, ali predlagatelj osiguranja odgovara za štetu koju je time prouzročio protivniku osiguranja.
Predlagatelj osiguranja koji otuđi stvar ili pravo kada na to nije ovlašten sporazumom dužan je platiti porez na promet za prijenos prava s protivnika osiguranja na njega, ako se taj porez inače plaća. Okolnost da su otuđenje ili opterećenje stvari ili prava na koje predlagatelj osiguranja nije bio ovlašten pravno valjani ne isključuje kaznenu odgovornost predlagatelja osiguranja koji je fizička osoba ili odgovorne osobe u pravnoj osobi predlagatelja osiguranja zbog izigravanja povjerenja. Ako protivnik osiguranja u roku ispuni svoju obvezu prema predlagatelju osiguranja, predlagatelj osiguranja dužan mu je, bez odgode, vratiti vlasništvo stvari ili prenijeti natrag stečeno pravo.
U slučaju prisilne ovrhe ili stečaja protiv predlagatelja osiguranja protivnik osiguranja ima izlučno pravo na stvarima i pravima koje je prenio na predlagatelja osiguranja radi osiguranja, osim ako se ovrha ne provodi radi ostvarenja tražbine treće osobe prema predlagatelju osiguranja koje je predlagatelj osiguranja osigurao osnivanjem založnoga prava na prenesenoj stvari ili pravu.
Posebna procedura predviđena je za slučaj zakašnjenja protivnika osiguranja s ispunjenjem osigurane tražbine. Izložena pravila na odgovarajući način primjenjuju se i na prijenos dionica za koje nije izdana isprava o dionici, odnosno na dionice za koje je izdana isprava o dionici te na prijenos udjela ili poslovnoga udjela u trgovačkom društvu. Izložena pravila na odgovarajući se način primjenjuju i na javnobilježničko osiguranje tražbine prijenosom vlasništva na stvari, prijenosom prava odnosno prijenosom dionice, udjela ili poslovnoga udjela u trgovačkom društvu.
Javnobilježnički akt ili solemnizirana privatna isprava odgovarajućega sadržaja zamjenjuje sporazum pred sudom. Javni bilježnik poduzima samo one radnje kojima se prenosi vlasništvo stvari ili pravo na koje stranke pristanu. Koji je javni bilježnik ovlašten za poduzimanje pojedinih radnji osiguranja, određuje se prema pravilima o službenom sjedištu i području javnih bilježnika. Dužnik svoje prigovore protiv javnobilježničkog osiguranja može ostvarivati u posebnoj parnici radi pobijanja sporazuma utvrđenog u javnobilježničkoj ispravi. Treći mogu svoje prigovore isticati pred sudom koji bi bio nadležan za osiguranje da ga stranke nisu povjerile javnom bilježniku.

Subrogacija (engl. subrogation, njem. Subrogation) može biti realna i personalna.
1. Realna subrogacija postoji kad dužnik umjesto dužne činidbe ispunjava obvezu istom vjerovniku nekom drugom činidbom;
2. personalna subrogacija postoji kad netko treći ispuni vjerovniku dužnikov dug, čime vjerovnikova tražbina prelazi na ispunitelja (solvensa). Prijelaz tražbine može nastupiti ugovorom ili na temelju samog zakona i u oba je slučaja oblik promjene vjerovnika.
Personalna subrogacija razlikuje se od cesije u sljedećem:
a) kod cesije je potrebna notifikacija, kod personalne subrogacije nije,
b) kod naplatne cesije cedent odgovara i za veritet i za bonitet, ako ga ugovore, a kod personalne subrogacije vjerovnik ne odgovara ni za veritet ni za bonitet,
c) kod cesije tražbina prelazi na cesionara u času sklapanja ugovora o cesiji, a kod subrogacije tek u vrijeme ispunjenja obveze dužnika.

Stuttgartski certifikati –Certifikati su izvedeni financijski instrumenti čije kretanje cijena je ovisno o kretanju cijene jednoga ili više osnovnih instrumenata na koji su vezani, tzv. underlying. Izdaju ih poslovne banke i mogu biti vezani na dionicu, košaru dionica, indekse, cijene sirovina, valute itd. Uvrštavamo ih u dužničke vrijednosne papire, odn. izdavatelj certifikata preuzima obvezu isplate uloga. Certifikati su slobodno prenosivi te se njima, kao i dionicama ili obveznicama, trguje na burzi.
U segmentu EUWAX Stuttgartske burze trenutno kotira više od 70.000 izdanih izvedenih financijskih instrumenata. Na Internet stranici Stuttgartske burze (http://www.boerse-stuttgart.de) moguće je pratiti dnevno kretanje cijena certifikata.

Strukturni financijski izvještaji (engl. structural financial statements, njem. Jahresabschluss) su računovodstveno-financijski iskazi u kojima se prikazuje struktura financijskih izvještaja. Kod bilance, iznos aktive i pasive izjednačuje se sa 100, pojedine stavke aktive kao postotak od ukupnog iznosa aktive, pojedine stavke pasive kao postotak od ukupnog iznosa pasive. Kod izvještaja o dobitku i gubitku neto prodaja se izjednačava sa 100, a pojedine stavke izvještaja kao postotak od neto prodaje.
Strukturnim financijskim izvještajima prikazuje se odnos između imovine, kapitala i obveza, te prihoda, rashoda i ostvarenog poslovnog rezultata. Stoga su strukturni financijski izvještaji glavna podloga za provedbu vertikalne financijske analize. Strukturni financijski izvještaji omogućavaju usporedbu između poduzeća različitih veličina (apsolutni iznosi onemogućavali bi usporedbu), te usporedbu poslovanja poduzeća u različitim razdobljima (u ovom slučaju promjene cijena, tj. inflacija onemogućavala bi usporedbu).

Strukturirani ili namjenski proizvodi su posebno oblikovani proizvodi za potrebe određenog klijenta koji odražavaju njegovu potrebu za međuodnosom prinosa i rizika. Podloga im je skup vrijednosnih papira ili udjeli u investicijskim fondovima.
Najčešće se pojavljuju u 2 osonovna oblika:
Capital Guaranteed Products kod kojih garantira se isplata uloženog iznosa (moguće uz još neki minimalni prinos) i udio u dobiti koju ostvaruje skup vrijednosnih papira na kojem se temelji CGP
Credit Link Notes su vrijednosni papiri koji stvaraju novčane tokove kojima su uvjeti isplate vezani na specifične kreditne događaje (npr. promjena vlasničke strukture, bankrot jednog ili više izdavatelja iz skupa vrijednosnih papira, promjena kreditnog rejtinga, nemogućnost plaćanja, itd.)
Namjenski proizvodi se nerijetko nude i građanima kako bi im se osiguralo sudjelovanje u složenijim ulaganjanjima sa pripadajućim udjelom u dobiti uz zaštitu od rizika.

Stop nalog (engl. stop order, njem. Stoploss-Aufrag) se sastoji od stop naloga za kupnju iznad trenutne tržišne cijene i stop naloga za prodaju ispod trenutačne tržišne cijene. Najčešće služi za zaštitu profita, odnosno da se ne dopusti stvaranje ili povećanje gubitka.