Jurisdikcija (engl. jurisdiction, njem. Jurisdiktion);
-u rimskom pravu (iurisdictio) je funkcija magistrata koja se sastojala u priopćavanju strankama pravne norme koju je trebalo primijeniti na spor koji je iznesen pred njega (ius dicere);
-u engleskom pravnom krugu, već prema slučaju – vlast općenito, sudbena vlast, nadležnost, ovlaštenje određenoga suda da presudi u konkretnom slučaju;
-u francuskom pravnom krugu (jurisdiction): u jednom starijem smislu – vlast, u procesnom smislu – sinonim za sud, sudstvo;
-u njemačkom pravnom krugu – sudbenost, ali i sudske odluke;
-u talijanskom pravnom krugu (giurisdizione) – jedna od temeljnih državnih funkcija koja se sastoji u nepristranom (bezinteresnom) ostvarivanju prava u pojedinim slučajevima;
-u hrvatskom pravnom jeziku – sudska nadležnost (sudbenost), sudbena vlast.

Jurisprudencija (engl. jurisprudence, njem. Jurisprudenz);
-u rimskom pravu (iurisprudentia) – pravna znanost rimskih pravnika (iuris periti, iurisconsulti), koji nisu samo interpretirali pravo, već su u biti (do III. st.) bili i njegovi kreatori, što vrijedi kako za ius civile tako i za ius honorarium i ius gentium (koji su formalno bili proizvod sudskih magistrata), a svakako nakon što je August ovlastio neke pravnike da daju svojevrsna službena pravna mišljenja (ius respondendi);
-u engleskom pravnom krugu, već prema slučaju – opća teorija prava, filozofija prava, čisto pravo, pravna doktrina;
-u francuskom pravnom krugu (jurisprudence); u starijem smislu – pravna znanosti, u novijem i preciznijem – usklađena sudska praksa o nekom pravnom pitanju;
-u njemačkom pravnom krugu – pravna znanost, sudska praksa;
-u talijanskom pravnom krugu (giurisprudenza), djelatnost pravnika, ali i rezultat te djelatnosti, dakle ukupnost diskursa o pravu, pa se tako govori o giurisprudenza giudiziaria i giurisprudenza dottrinale;
-u hrvatskom pravnom jeziku – pravna znanost, skup znanja koja se tiču pravnih normi u njihovoj praktičnoj primjeni, sudska praksa.

Junk Bonds -Pojmom “Junk Bonds” obuhvaćene su obveznice koje obećavaju visok prinos, no istovremeno nose i visok stupanj rizika. Njihova vrijednost podložna je znatnim oscilacijama na tržištu. Termin “Junk” u engleskom jeziku ima dvostruko značenje – droga (jer mogući prinos opija svojom veličinom) i smeće (jer nerijetko postanu gotovo bezvrijedne). Njima se obično financiraju visokorizični “avanturistički” poduzetnički pothvati koji ipak imaju šansu za uspjeh, no u koje se tzv. “razumni” i “konzervativni” ulagači ne upuštaju.

Jumbo zajam (engl. jumbo loan, njem. Jumbo-Darlehen) je popularni naziv za naročito velike, npr. sindicirane zajmove na eurotržištu, kao i za zajmovne vrijednosne papire s velikim denominacijama : za certifikate o depozitu ili komercijalne papire s minimalnim denominacijama od 100.000 USD.
Neki jumbo euro CD denominirani su u iznosima između 10 i 30 milijuna dolara. Kupuju ih i prodaju veliki institucionalni investitori – banke, mirovinski fondovi, osiguravateljska društva, i sl. Jumbo CP su komercijalni papiri posebno visokih nominalnih iznosa (i do više milijuna američkih dolara).

Juan (yuan, CNY) je novčana jedinica Kine, dijeli se na 10 jiaoa i 100 fena.

Joint venture (engl. joint venture, co-venture, syndicate, pool, joint undertaking, njem. gemeinsame Unternehmen) ili zajednički pothvat je ugovor kojim dvije ili više osoba udružuju svoju imovinu i/ili rad radi ostvarenja unaprijed određenog poslovnog pothvata i koje se razdružuju nakon njegova ispunjenja, s tim da suugovaratelji proporcionalno svom udjelu ili dogovoru dijele dobitak i snose gubitak.
Joint venture je sličan partnershipu, ali se od njega razlikuje po tome što se odnosi na unaprijed određenu poslovnu operaciju čije je ostvarenje vezano na određeno vrijeme (makar i na više godina), dok partnership predstavlja zajedničko vođenje poslova u svim segmentima njihove djelatnosti i u pravilu je trajan poslovni odnos.
Za zasnivanje joint venture odnosa ne zahtijevaju se formalnosti osnivanja, ne stvara se novi pravni subjekt, a međusobni odnosi stranaka su fiducijarni, tj. svi suugovaratelji istodobno su fiducijanti i fiducijari. Prema trećima odgovornost joint venture suugovaratelja je neograničena i može se ograničiti samo ugovorom s trećim, a ne internim sporazumom. Kako nema značajke korporacije, na joint venture primjenjuju se odgovarajuće odluke o partnershipu, pogotovo u poreznim stvarima. Stranke ugovora o joint venture mogu biti fizičke i pravne osobe, a najpoznatiji ugovori o joint venture sklapaju se u području proizvodnje i prodaje nafte, elektronike, kemije i atomske energije.

Johannesburška burza (engl. Johannesburg Stock Exchange – ISE) je jedina burza vrijednosnih papira u Južnoj Africi, osnovana 1886. Prevladavaju dionice rudarskih kompanija (oko 41% tržišne kapitalizacije).
Primjenjuje se sustav otvorenog zaziva, a namira među brokerima obavlja se pomoću kompjutoriziranog obračunskog sustava.

JIT (akr. od engl. just-in-time, njem. Just-in-Time) znači pravodobno, na vrijeme; kratica za cijeli niz suvremenih sustava koji se upotrebljavaju u proizvodnji i menedžmentu (JIT sustavi, JIT menedžment).

JIT menadžment (engl. just-in-time nanagement, njem. JIT-Management) je specifičan oblik upravljanja proizvodnjom i zalihama, razvijen u Japanu i prihvaćen u cijelom svijetu. Zasniva se na koncepciji proizvodnje bez zaliha i skladišta, te je poznat kao proizvodnja bez skladištenja. Dobavljači isporučuju komponente neophodne proizvodnji neposredno prije montaže u pogonu. JIT menedžment zahtijeva izuzetno dobro planiranje i organizaciju rada i jasno definirane ugovorne obveze te strogo poštovanje rokova isporuke. Za ove ili slične metode koriste se još i nazivi nulte zalihe, proizvodnja bez zaliha i upravljanje kontrolom zaliha.

Jen (yen, JPY) je novčana jedinica Japana, dijeli se na 100 sena. Uvedena je 1871, kad se Japan organizira kao suvremena nacionalna država.
Iako je Japan danas značajna gospodarska velesila, zbog restriktivnih japanskih propisa jen zaostaje za američkim dolarom, njemačkom markom, švicarskim frankom i britanskom funtom.

Jeftine dionice (engl. penny stock, njem. billige Aktien) su dionice koje se obično prodaju za manje od 1 USD po dionici, iako im cijena može rasti i do 10 USD po dionici nakon inicijalne javne ponude zbog velike promocije.
Izdaju ih poduzeća s kratkim vijekom poslovanja, nestabilnim prihodima i zaradama, te malim kapitalom. Zbog toga što su to špekulativne vrijednosnice i što su dugo prodavane agresivno, obično preko telefona, od 1989. njihovu prodaju pojačano nadzire SEC i burze. Svim jeftinim dionicama trguje se na OTC tržištima (osobito u Denveru, Vancouveru ili Salt Lake Cityju).

Jedinstveni tečaj (engl. unit rate, njem. Einheitskurs) je tečaj što ga primjenjuju zemlje koje karakterizira provođenje devizne kontrole ili deviznih ograničenja te odsutnost slobodnog deviznog tržišta. Svi obračuni deviza u domaću valutu i obrnuto vrše se u takvim okolnostima po propisanim deviznim tečajevima koji su prisilni i redovito potpuno jednaki službenom paritetu. Oni su jedinstveni i za kupovine i za prodaje deviza i jednaki za obračunavanje konvertibilnih i klirinških deviza.
Jedinstveni tečaj vuče porijeklo iz vremena zlatnog standarda, kada su granice u kojima su mogli oscilirati intervalutarni tečajevi bile određene zlatnim točkama izvoza i uvoza. Nakon sloma zlatnog standarda i njegovih modificiranih formi (zlatnodeviznog i zlatnopolužnog), a time i sustava međunarodnih plaćanja temeljenog na multilateralnoj trgovačkoj razmjeni, zlatnom standardu i konvertibilnim valutama, pojedine države ugrađuju u svoj gospodarski sustav razne zabrane i trgovačka i devizna ograničenja, a time i višestruke tečajeve ili jedinstveni tečaj radi zaštite nacionalne privrede u novonastalim okolnostima. Nakon drugog svjetskog rata, jedinstveni tečaj je bio karakterističan za zemlje članice SEV-a.

Javno trgovačko društvo (engl. unlimited partnership, njem. offene Handelsgesellschaft) je pravni oblik poduzeća u kojemu članovi društva za njegove obveze odgovaraju imovinom unesenom u društvo i svojom osobnom imovinom. Udružuju se dvije ili više osoba, radi trajnog obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom. Javno trgovačko društvo pripada društvima personalnog tipa. U njima je osobito naglašena uloga osobnog rada članova. Društvom upravljaju svi njegovi članovi, a poslovodnu funkciju obavlja jedan od članova društva. Po svim svojim značajkama javno trgovačko društvo ima sva svojstva općeg partnerstva. Prikladan su pravni oblik za mala i eventualno srednja poduzeća.

Jamstvo (engl. surety, guarantee, njem. Garantie, Bürgschaft, Gewährleistung) ili poručanstvo je ugovor kojim se treća osoba, jamac ili poruk, obvezuje vjerovniku da će ispuniti obvezu dužnika ako to dužnik ne učini. Jamčeva obveza je akcesorna, što znači da jamčeva obveza postoji ako postoji valjana obveza glavnog dužnika.
Daljnja karakteristika jamstva je supsidijarnost, što znači da vjerovnik može tražiti ispunjenje obveze (solutio) od jamca tek onda kad se nije uspio namiriti od glavnog dužnika. Smatra se da se vjerovnik nije uspio namiriti nakon proteka roka ostavljenog dužniku za ispunjenje obveze u pisanom pozivu koji mu je uputio vjerovnik. Ispunjenje od jamca iznimno se može tražiti i bez prethodnog pozivanja glavnog dužnika na ispunjenje ako je očito da su dužnikova sredstva nedovoljna za ispunjenje obveze ili je glavni dužnik pao pod stečaj. Jamac može protiv vjerovnikova zahtjeva isticati sve prigovore koje bi mu mogao isticati glavni dužnik, uključiv i prigovor prijeboja. Ne može isticati jedino osobne dužnikove prigovore.
Razlikujemo nekoliko vrsta jamstva:
1. redovito ili obično jamstvo u kojem je obveza jamca akcesorna i supsidijarna;
2. solidarno jamstvo u kojem se jamac obvezuje kao jamac-platac, što znači da vjerovnik može zahtijevati ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca, bilo od obojice istodobno. Kad za neki dug jamči više jamaca (sujamstvo, suporučanstvo), ono je ex lege solidarno, osim ako se solidarnost ugovorom isključi. U ugovorima u privredi jamac je po zakonu uvijek jamac-platac, osim ako je drugačije dogovoreno;
3. podjamstvo (potporučanstvo) – ugovor kojim se netko treći obvezuje vjerovniku, ali ne za dužnika nego za jamca (jamčev jamac).
Podjamac se poziva na odgovornost tek onda kad se vjerovnik ne uspije namiriti od glavnog dužnika, odnosno jamca. Svrha jamstva je osiguranje vjerovnika, a ne oslobađanje dužnika od obveze. Zbog toga, kad jamac ispuni obvezu glavnog dužnika, sva vjerovnička prava (ex lege) prelaze na jamca (zakonska subrogacija). Dužnik može s uspjehom staviti jamcu sve prigovore koje bi mogao staviti i vjerovniku.
Ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamstvu učinio u pisanom obliku. Jamstvo kao akcesorna obveza prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza glavnog dužnika. Jamstvo može prestati i samostalno, i to kad npr. vjerovnik otpusti jamca, kao i zbog vjerovnikova odugovlačenja. Zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca.

Jamstveni kapital (engl. insurance assets, njem. Versicherungsvermögen) je jamstveni kapital društva za osiguranje kojim trajno raspolaže društvo za osiguranje, odnosno garancijski fond dovoljan da se njime jamči stalno ispunjenje obveze društva iz ugovora o osiguranju.
Jamstveni kapital čine: uplaćeni temeljni kapital umanjen za knjižnu vrijednost vlastitih dionica u vlasništvu društva; pričuve sigurnosti; druge pričuve društva; zadržana dobit i dio dobiti tekuće godine koji se predviđa za raspored u temeljni kapital, pričuve i zadržanu dobit. Jamstveni kapital umanjuje se za ostvareni gubitak iz poslovanja.
Jamstveni kapital mora iznositi najmanje:
a) za osiguranje života najmanje 3,5% od matematičke pričuve osiguranja života i najmanje 5% od sredstava tehničke premije svih rizika osiguranja života za koja se ne obračunava matematička pričuva,
b) za zdravstvena osiguranja najmanje 12% od iznosa tehničke premije, i
c) za ostala osiguranja i reosiguranja 12% od bruto premije osiguranja, odnosno reosiguranja, ili 20% od prosječnog iznosa štete što je veće.
Društvo za osiguranje dužno je u svom poslovanju voditi računa da budu usklađeni visina vlastitih sredstava i visina premije osiguranja u samopridržaju.

Jamstveni kapital banke (engl. liable capital) je temelj osiguranja obveza prema vjerovnicima banke; prema Zakonu o bankama i štedionicama, sastoji se od temeljnog kapitala i dijela dopunskog kapitala koji ne prelazi iznos od 50% temeljnog kapitala.
Banka je dužna opseg svojeg poslovanja usklađivati tako da iznos jamstvenog kapitala iznosi najmanje 8% ukupnog iznosa aktive i aktivnih izvanbilančnih stavaka banke, raspoređenih i ponderiranih po stupnjevima rizika. Jamstveni kapital služi utvrđivanju odgovarajuće kapitaliziranosti banke u odnosu na opseg njezina poslovanja.

Jamstveni (garancijski) fond (engl. guarantee fund, njem. Garantiefond) ili vlastita sredstva društva je zbir uplaćenog temeljnog kapitala umanjenog za knjigovodstvenu vrijednost vlastitih dionica, rezervi sigurnosti i prenesene dobiti.
Najmanji dozvoljeni iznos sredstava garancijskog fonda ne smije pasti ispod visine sredstava potrebne za osnivanje osiguravajućeg društva. Visina sredstava garancijskog fonda mora biti usklađena s visinom premije u samopridržaju. Ovaj se odnos temelji na procjeni menedžmenta o visini prihvatljivog rizika bez predaje u reosiguranje, a na temelju financijske snage osiguravatelja, procjene kumula šteta i procjene visine šteta na pojedinom riziku.

Jamac –Sudužnik i jamac su osobe koje zajedno s korisnikom kredita solidarno jamče banci za redovitu otplatu te daju suglasnost da u slučaju neredovite otplate kredita, banka može od njih naplatiti svoja potraživanja. Razlika među njima je u tome što sudužnik pored toga jamstva pojačava kreditnu sposobnost korisnika kredita pa je on u kreditu potreban samo onda kada korisnik kredita nije u potpunosti kreditno sposoban, na primjer kada nema dovoljno visoku plaću za traženi iznos kredita.

Jamčevina (engl. guarantee-fund, security, njem. Hinterlegung);
1. osiguranje koje mogu dati članovi uprave kapitalnih društava za slučajeve kada zbog njihova poslovođenja društvu nastane kakva šteta. Jamčevina se može dati u bilo kojem obliku osiguranja (zbog hipoteka, mjenice, dionice drugih društava, ali i samog društva i sl.). Naime, u vođenju poslova društva kapitala uprava ima velike ovlasti, pa može postojati opravdana bojazan da i najbolji programi i planovi na papiru u zbilji ne budu ostvareni, nego društvu može nastati i šteta. Institut jamčevine rabi se za zaštitu interesa društva od štete koju mu mogu nanijeti članovi uprave, ali je ujedno i stimulans upravi na ambiciozno, ali i realistično poslovanje.
2. Prilikom sklapanja ugovora o smještaju u turističkom apartmanu ugostitelj može tražiti da mu gost plati jamčevinu za štetu za oštećene ili uništene uređaje, opremu i inventar u apartmanu i zajedničkim prostorijama i prostorima. Uobičajena jamčevina je 25% ugovorene cijene smještaja. Ugostitelj je dužan vratiti plaćenu jamčevinu odmah nakon isteka ugovora i ispražnjenja apartmana, uz odbitak eventualne naknade štete.
Svota jamčevine određuje se ugovorom o smještaju u turističkim apartmanima ovisno o iznosu cijene, trajanju ugovora te vrijednosti opreme, uređaja i inventara, odnosno o mogućoj šteti. Jasno je stoga da će postotak jamčevine prema ugovornoj cijeni biti veći za ugovore s kraćim trajanjem, a manji za ugovore s dužim trajanjem. Ugostitelj je ovlašten zadržati jamčevinu do visine naknade štete, tj. naplatiti iz jamčevine naknadu štete. Istekom ugovora ugostitelj je dužan vratiti ugovaraču jamčevinu, odnosno ostatak jamčevine. Ugovorom o smještaju u turističkim apartmanima tom se jamčevinom može osigurati i ispunjenje ostalih obveza gostiju, a posebice naplata smještaja za produženi boravak.

Javno bilježništvo (engl. notary public, njem. Notariat) je posebna javna služba koju kao isključivo zanimanje obavljaju javni bilježnici kao samostalni i neovisni nositelji te službe i osobe javnog povjerenja.
Služba se sastoji u službenom sastavljanju i izdavanju javnih isprava o pravnim poslovima i o izjavama kojima se utemeljuju prava (javnobilježnički akti; normativno-certifikacijska funkcija); u sastavljanju zapisnika o pravnim radnjama koje su obavili ili kojima su bili nazočni (javnobilježnički zapisnici) i potvrda o činjenicama koje su posvjedočili (javnobilježničke potvrde) (protokolarno-certifikacijska funkcija); u službenom ovjeravanju privatnih isprava (legalizacijska funkcija); u primanju na čuvanje isprava, novca i predmeta od vrijednosti radi njihove predaje drugim osobama ili nadležnim tijelima (javnobilježnički polog; depozitna funkcija); u pravnom savjetovanju stranaka (konzilijarno-monitorna funkcija) te u obavljanju, po nalogu sudova ili drugih tijela, određenih postupaka i drugih poslova predviđenih zakonom (komesarijalna funkcija).
Javni bilježnici mogu zastupati stranke u nespornim stvarima pred sudovima i drugim javnim tijelima ako su te stvari u neposrednoj vezi s kojom njihovom ispravom (adhezijska zastupnička funkcija). Javni bilježnici nepristrani su povjerenici (svih) stranaka i zato za njih vrijede pravila o izuzeću kao i za suce; oni po službenoj dužnosti poduzimaju radnje na zahtjev stranaka (rogatio), a ne na temelju naloga kao odvjetnici. Zato što su nepristrani povjerenici stranaka, javni su bilježnici dužni čuvati tzv. javnobilježničku tajnu. Zbog specifičnosti svoje funkcije javni bilježnici ne mogu biti odvjetnici ni u kojoj drugoj naplatnoj službi, odnosno imati drugo naplatno zaposlenje itd.
Javno bilježništvo je služba tzv. preventivne pravne zaštite zato što svojim djelovanjem pridonosi pravnoj sigurnosti i izbjegavanju sporova. Broj javnobilježničkih mjesta je ograničen (numerus clausus). Teritorij države podijeljen je na javnobilježnička područja na kojima javni bilježnici moraju imati svoja službena sjedišta (ured i, u pravilu, prebivalište). Službeno područje javnog bilježnika u pravilu je područje općinskog suda na kojemu on ima svoje sjedište. Za pravnu vrijednost određenih vrsta pravnih poslova nužna je forma javnobilježničkog akta.
Temeljna je značajka javnobilježničkih isprava i njihovih otpravaka da oni imaju snagu javnih isprava, ako su prigodom njihova sastavljanja i izdavanja ispunjene bitne zakonske formalnosti. Javnobilježničke isprave mogu imati i snagu ovršnih isprava, dakle isprava na temelju kojih se može neposredno tražiti sudska ovrha, jednako kao i na temelju sudske nagodbe.
Javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može, radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje (clausula exequendi) (54. ZJB). Isti učinak kao i izvršni javnobilježnički akt ima i solemnizirana privatna isprava. Učinak ovršnosti pridaje se, konačno, i privatnoj ispravi u kojoj je utvrđena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i koja sadrži klauzulu exequendi, na kojoj je javni bilježnik ovjerio samo potpis dužnika.
Javnobilježničke isprave mogu biti “ovršne” i u jednom drugom smislu. Na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišnoknjižno pravo, može se neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu, dakle ako javnobilježnički akt sadrži tzv. klauzulu intabulandi.

Javni poziv (engl. prospectus, public invitation, njem. Prospekt, Einladung an die Akzienzeichner) ili prospekt;
1. u trgovačkom pravu opći poziv upućen za upis dionica svima, a ne samo određenim osobama. Javni poziv se mora objaviti i bitan je sastojak sukcesivnog osnivanja dioničkog društva i akt razgraničenja od simultanog osnivanja dioničkog društva;
2. upućuje se onda kada osnivači nastoje privući treće i tako prikupiti potreban temeljni kapital žele li (osnivači) ući u veće investicije;
3. mora biti po prirodi stvari sveobuhvatan, ali je i zakonom utvrđeni njegov minimalni sadržaj takav da svim zainteresiranima pruža dovoljno podataka za donošenje odluke o upisu dionica;
4. javni poziv mora se uputiti prigodom sukcesivnog osnivanja dioničkog društva (Gründungsprospekt);
5. javni poziv u Hrvatskoj uređen je Zakonom o trgovačkim društvima i detaljnije Zakonom o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima.
Osim temeljnih podataka o dionicama koje se izdaju, njihovu upisu i uplati, koje zahtijevaju oba propisa, prema potonjem prospekt mora sadržavati i točno određene podatke o izdatniku vrijednosnih papira, njegovu predmetu poslovanja, njegovoj imovini, zaduženosti, financijskom položaju i dobitku i gubitku u posljednje tri godine (osim ako postoji kraće vrijeme), te o odgovornim osobama izdatnika. Osim toga postoji i skraćeni prospekt, čiji sadržaj određuje Komisija za vrijednosne papire i koji se može izdati onda kad vrijednosne papire upisuju unaprijed poznate osobe ili kad vrijednost cjelokupne emisije ne prelazi svotu od 200.000 kuna.
Svi podaci u prospektu moraju biti navedeni istinito, a za njegovu objavu je potrebno odobrenje Komisije za vrijednosne papire. Navođenje neistinitih podataka u prospektu i distribucija prospekta nepotpunog sadržaja predstavljaju kazneno djelo za koje odgovaraju članovi uprave i nadzornog odbora koji to dopuste ili omoguće, a objava prospekta bez odobrenja Komisije za vrijednosne papire predstavljaju djelo prekršaja.
Prospekt mora biti objavljen kao umetak u jednim dnevnim novinama ili kao besplatna brošura dostupna na teritoriju Republike Hrvatske, s time što u drugom slučaju u tisku mora biti objavljena informacija o mjestu gdje se brošura može podići i na način na koji se može naručiti poštom.

Javni zajam (engl. public loan, njem. öffentliche Anleihe, Staatsanleihe) ili državni zajam (kredit) je glavni i najčešći oblik državnog duga. Država raspisuje javni zajam da bi ubrali dodatne prihode u proračun i/ili da bi povukla višak likvidnih sredstava iz financijskog sustava i smanjila količinu novca u optjecaju, utjecala na kamatne stope ili postigla sektorski ciljane učinke iz područja novčane politike.
Sastoji se od državnih obveznica u apoenima prilagođenih određenim skupinama kupaca. Da bi stimulirala upis javnog zajma, država može kupcima obveznica dati razne porezne olakšice. U pravilu je kupnja obveznica javnog zajma dobrovoljna, ali u izuzetnim slučajevima (npr. rat) postoji o obvezatan upis, što predstavlja zapravo oblik poreza.
Javni zajam može se plasirati preko financijskog tržišta ili preko ovlaštenih banaka. Dijeli se na: unutarnji i vanjski, privremeni (leteći ili lebdeći) i konsolidirani (dugoročni), fundirani i nefundirani (ovisno o tome da li iza zajma stoje sigurni izvori povrata – dugoročni dug je fundirani, dok je kratkoročni dug nefundirani), rentni i anuitetski (prema načinu otplate). Privlačnost državnih obveznica temelji se na sigurnosti povrata uloženih sredstava.

Javni dug (engl. public debt, njem. öffentliche Schuld) su sveukupne državne obveze prema njezinim vjerovnicima koje se temelje na ugovorima. Otplata javnog duga obveza je državnog proračuna. Najvažnija komponenta javnog duga je javni zajam.
Javni dug igra važnu ulogu u vođenju gospodarske politike. Putem javnog duga utječe se na veličinu državnog proračuna, kao i na reguliranje količine novca u optjecaju (operacije na otvorenom tržištu).

Javni interes (engl. public interest, njem. öffentliches Ineresse, fr. intérêt général) je državni ili opći interes, pojmovi su koji se obično koriste u političkim raspravama o ekonomskoj politici kad se žele označiti koristi ili prednosti zajednice kao cjeline za razliku od privatnih ili osobnih interesa.
Obično se kaže kako se npr. željeznice ili banke trebaju voditi u skladu s javnim, državnim ili općim interesom, a ne u interesu direktora, vlasnika ili dioničara. Ponekad se javni, nacionalni interes poistovjećuje ili zamjenjuje s interesom namještenika u čiju se korist treba voditi poduzeće ili grana. Pritom se zanemaruje može li to poduzeće ili grana pokriti svoje troškove na otvorenom tržištu.
Pojam ima političke, etičke i emotivne konotacije ali ekonomisti mogu ispitati i njegove ekonomske implikacije. Nijedan ekonomist ne bi podržao stav da se sredstva upotrijebe u korist privatnog interesa ako je to u sukobu s općim interesom cjelokupne zajednice. Pitanje je samo jesu li privatni interesi neophodno u sukobu s općim interesom, ili oni mogu biti i jednaki, te okolnosti u kojima se interesi sukobljavaju. Taj pristup vodi analizi institucije vlasništva i zakona o ugovoru, prodaji dobara itd.
Zaključci ili doktrine nalaze se u rasponu od Adama Smitha (javnom interesu obično se najbolje služi tako da se ljudima dopusti da ostvaruju privatne interese) do Karla Marxa. Ne postoji jedinstven i apsolutan stav. Pekari koji prodaju kruh istovremeno zadovoljavaju i javni i svoj osobni interes. S jedne strane raspravlja se o opasnosti od monopola, o nedjelotvornosti privatnih vlasnika u nekim poslovima, o neophodnosti da javnost kontrolira određene grane, a s druge o nedjelotvornosti državnih poduzeća i njihovoj nesposobnosti da zadovolje interese javnosti kao što to mogu manja privatna poduzeća.
U svakom slučaju, pojam javni interes ukazuje na namjeru koja često ne uspijeva osigurati provedbu. Tu postoji razlika između svrhe i rezultata. Ekonomisti raspravljaju o tehničkoj efikasnosti ili efektivnosti usluga ili grana, koje bi trebale biti kontrolirane u interesu javnosti, a zaključci su raznovrsni.

Javna poduzeća (engl. public utilities, njem. öffentliche Versorgungsbetriebe, fr. service public) su poduzeća u monopolskom položaju koja nude bitna dobra i usluge, a podložna su javnoj upravi koja treba osigurati da posluju u javnom interesu.
Javnim poduzećima se obično smatraju ona koja pružaju usluge posredstvom žica, kabela, cijevi i tračnica. Ona nude plin, vodu, struju, telekomunikacije, sanitarije, željeznički prijevoz. Zajednička im je značajka – velike količine skupe, specijalizirane opreme. Kako bi održale niske cijene i istovremeno zaradile dovoljno prihoda za plaćanje priličnih kamata i troškova amortizacije, pojedinačne jedinice u tim granama – vodovodi, elektrane ili željeznica itd. – moraju opslužiti što veći broj korisnika. Zbog toga je obično neekonomično imati više od jedne plinare, jedne elektrane, itd. na određenom području.
Konkurencija je tu štetna za sve, osim za potrošače. Ona je i kratkoročna jer velike investicije neminovno ograničavaju broj proizvođača, pa nakon pojačane konkurencije uvijek slijedi sporazum, najčešće tajni. Otuda i pojam prirodni monopoli. U takvim okolnostima obično dolazi do nekog oblika javne kontrole. To može biti kontrola cijena ili ograničenje stope profita na uloženi kapital, ali i izravno javno vlasništvo i poslovanje.
U nekim zemljama javna poduzeća nisu podložna oporezivanju, naročito ako se vode kao državna poduzeća. Smatra se da bi takvo oporezivanje bilo regresivno za siromašne i povisilo trošak proizvoda i usluga što ih nude javna poduzeća.
U pojedinim zemljama nameću se porezi na profite javnih poduzeća, bez obzira na to jesu li ili nisu u državnom vlasništvu. Kad je riječ o porezu na promet, uključujući i sustave poreza na dodanu vrijednost, nije neuobičajeno pronaći porez, obično po niskim stopama, koji se primjenjuje na usluge što ih pružaju ta poduzeća.

Javne financije (engl. public finance, njem. Staatsfinanzen, fr. finances publiques) su grana znanosti koja proučava prirodu i učinke državnog korištenja fiskalnih instrumenata – oporezivanje i potrošnju, uzimanje i davanje kredita, kupnje i prodaje.
Podrazumijevaju međusobne odnose pojedinih državnih organa, te centralne države i lokalnih vlasti. Ponekad uključuju i proučavanje javnih poduzeća i nacionaliziranih industrija, koje se poput svakog drugog poduzeća mogu sama financirati i tako biti izvan domašaja čistih javnih financija, ali ih njihov odnos s državom dovodi u raspravu o javnim financijama.
Osnovna tema javnih financija su javna ili zajednička dobra ili usluge neophodne pojedincima što ih pružaju javne vlasti (npr. obrana i zdravstvo), te način na koji se financiraju. Kad država troši novac na oružje ili obrazovanje, to utječe na proizvodnju i potrošnju.
Nametanje poreza za plaćanje državne potrošnje (i način na koji od nje imaju koristi različite grupe) utječe na raspodjelu dohotka i bogatstva. Veličina i raspodjela oporezivanja utječe na vrstu i razinu ukupne proizvodnje. Isto tako utječu i državne odluke da se dio rashoda financira uzimanjem kredita umjesto oporezivanjem, ili da se zbog budžetskih rashoda nametnu porezi.
Upravljanje nacionalnim ili javnim dugom (tj. zaduženjima akumuliranim u prošlosti) predstavlja probleme i monetarnoj politici. Oporezivanje i državna potrošnja utječu i na prirodu i veličinu cikličkih poslovnih fluktuacija te, dugoročno, na stopu privrednog rasta. Rasprava o javnim financijama mora uključivati i analizirati ciljeve fiskalne politike.
Mogući zadaci politike uključuju visoku i stabilnu razinu zaposlenosti bez inflacije, visoku stopu ekonomskog rasta, čvrstu valutu, pravedniju raspodjelu dohotka, visok stupanj slobode izbora za potrošače, namještenike, trgovce, ulagače, poslovne ljude i druge. U literaturi o javnim financijama obično se analiziraju načela oporezivanja.
Oporezivanje treba biti pravedno, jednakomjerno, djelotvorno itd. Ti pojmovi se mogu interpretirati na različite načine, tako da se njima može argumentirati i proporcionalni i progresivni, pa čak i regresivni porezni sustav. Načela oporezivanja ne mogu se izvoditi samo pomoću ekonomske analize, bez pretpostavki utemeljenih na političkim i etičkim načelima. Ipak, ekonomija proučava opće učinke različitih fiskalnih prijedloga na cijene, kamate, štednju, investicije, poticaje, profite, proizvodnju, smještaj poduzeća, zaposlenost, dohotke, plaće itd.

Javna emisija (engl. public issues, njem. öffentliche Emission, fr. èmission publique) je otvorena emisija, emisija vrijednosnih papira ponuđena širokom krugu potencijalnih investitora, dakle, cjelokupnoj javnosti na tržištu kapitala.
Za razliku od ograničene emisije ne uključuje nikakve povlastice pri kupnji vrijednosnih papira. U pravilu se obavlja uz posredovanje specijaliziranih posrednika na tržištu kapitala.
Metode javne emisije jesu emisija s prospektom, dogovorna kupnja, kupnja nadmetanjem i komisija.

Javna isprava (engl. public document, njem. offentliche Urkunde) je ona isprava koju je u propisanom obliku izdao ili potvrdio državni ili drugi ovlašteni organ (npr. javni bilježnik) u okviru svojih ovlasti, kao što su izvod iz matičnih knjiga, školska svjedodžba, razna uvjerenja, izvod iz trgovačkog registra i dr.
Značenje javne isprave kao dokaznog sredstva sastoji se u tome da se njime dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje.

Javna dobra (engl. public goods, njem. öffentliche Güter, Kollektivgüter, fr. bien public) su dobra ili usluge što ih bez djelatnosti države tržište samo po sebi ne bi osiguravalo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri.
Tri su osnovna svojstva javnih dobara: može ih koristiti, trošiti ili uživati rastući broj ljudi a da se količina dostupna drugima ne smanjuje, npr. obrana, preventivna medicina, ulična rasvjeta, svjetionici; dostupna su svakome na određenom području bez obzira na to da li je i koliko platio ili nije; ne mogu se uskratiti onima koji nisu platili i stoga se moraju financirati iz sredstava osiguranih zajedničkim sporazumom što ga podržava zakon.
Mnoga dobra i usluge javni su tek u određenoj mjeri (tj. ne mogu se ograničiti na ljude koji plaćaju tržišnu cijenu), a samo neka dobra i usluge su potpuno javni. Dobra ili usluge što se na tržištu nude uz protunaknadu često pružaju besplatne koristi trećim stranama.
Pored javne koristi od obrazovanja i pojedinac će imati privatnu korist uživajući više u umjetnosti ili u svom poslu. Slični se primjeri mogu navesti i u stanovanju, zdravstvenoj zaštiti, policiji ili vatrogastvu.