Čekovna (garantna) kartica (engl. cheque card, njem. Scheckkarte) je isprava koju izdaju banke i kreditne organizacije pri otvaranju posebnih računa koji služe kao pokriće za plaćanje euročekom. Garantne kartice korisnici čekova drže kod sebe i one služe za dokazivanje identiteta korisnika i postojanje pokrića.
U sklopu jedne zemlje postoje jedinstvene kartice, a tendencija je članica sustava euročeka da sve svoje kartice ujednače.
Garantna kartica sadrži: na prednjoj strani oznaku banke ili kreditne organizacije koja je izdaje, ime vlasnika, specimen njegova potpisa, broj računa, broj kartice i rok njezina važenja, a na poleđini uvjete koji moraju biti poštovani prilikom korištenja euročekova, uvjete u kojima izdatnik kartice garantira da će isplatiti svaki euroček (npr. da specimen potpisa na kartici i na euročeku mora biti istovjetan, da se euroček može popuniti samo do određene svote i sl.).

Čvrsti novac (engl. tight money, njem. knappes Geld) je slikovit izraz za restriktivnu monetarnu politiku koju prate visoke kamatne stope te sporiji porast ponude novca i kredita. Ekonomski učinak takve politike može biti usporeniji ekonomski rast, ali i niža inflacija.

Čvrsta valuta (engl. fixed currency, hard currency, njem. harte Währung) je naziv za valutu koja ima relativno stabilnu vrijednost i koja je lako zamjenjiva za druge valute ili robu.
Čvrste valute imaju zemlje koje vode stabilnu monetarnu politiku i koje u pravilu ostvaruju suficit u bilanci plaćanja. Ovaj suficit ukazuje na potencijalno povećanje relativne vrijednosti valute, pa je čini pogodnom za financijsku imovinu.

Čisti novčani tok (engl. net cash flow, njem. Netto-Cash-flow) je razlika između novčanih primitaka i novčanih izdataka u određenom razdoblju. Ključna kategorija financijskog pristupa. Novčani primici su novčana sredstva koja poduzeće prima iz svog okruženja i koji uvećavaju njegova novčana sredstva. Tu spadaju ponajprije naplata potraživanja od kupaca za realizirane proizvode i usluge, ali i primici novca od kamata, udjela u dobiti drugih tvrtki, primici od naknada šteta itd.
Novčani izdaci su izdavanja novca iz poduzeća u okruženje koji umanjuju njegova novčana sredstva. Tu spadaju izdaci za nabavu inputa potrebnih za odvijanje poslovnog procesa poduzeća (za nabavu materijala, energije, isplate plaća, tuđih usluga), ali i izdaci za plaćanje poreza, kamata i sl. Prednost je koncepta čistog novčanog toka nad konceptom profita u tome što je čisti novčani tok stvarni tok novca, a ne obračunska kategorija kao što je profit (raspolaganje novcem pretpostavka je realne mogućnosti potrošnje). Nedostatak je ovog koncepta taj što ne odgovara prirodi internih poslovnih procesa u poduzeću (niz transformacija imovine u poduzeću zapravo su robni tokovi). Osim toga profit je legalno priznata kategorija u okviru koje se može obavljati raspodjela rezultata poslovanja.

Činidba (engl. performance, njem. Leistung) je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku. Naziva se još predmetom obveze ili prestacijom. Činidba je objekt obveznopravnih odnosa. Da bi se neka radnja ili propuštanje smatralo činidbom, mora imati sljedeće karakteristike:
1. mora biti ljudska radnja;
2. mora imati imovinski karakter;
3. mora biti moguća,
4. mora biti pravno dopuštena i
5. mora biti određena ili bar odrediva.
Sadržaji činidbe mogu se svesti na četiri tipična klasična izraza:
a) davanje (dare) – činidba davanja stvari. Kad se kaže da je sadržaj činidbe dare, tada se pod tim razumijeva da je dužnik dužan vjerovniku pribaviti vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari;
b) činjenje (facere) – pod činidbom kojoj je sadržaj označen kao “činjenje” danas se razumijeva činidba rada, a to je činidba koja se ispunjava trošenjem radne snage uz pomoć mehaničkih sredstava ili bez njihove pomoći;
c) propuštanje (non facere) – pod propuštanjem se razumijeva neizvršavanje određenih radnji od strane obveznika koje bi on inače mogao obavljati da se nije protivno obvezao;
d) trpljenje (pati) – pod trpljenjem se razumijeva nesprečavanje tuđe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti da se nismo obvezali trpjeti je.

Čista holdinška kompanija (engl. pure holding company, njem. reine Holding) je dominantan oblik holdinških kompanija, koje se osnivaju kao financijska poduzeća i ne bave se proizvodnjom ili nekom drugom poslovnom djelatnošću, a njihova imovina se sastoji isključivo od dionica drugih poduzeća. Takva vrsta holdinških kompanija i danas je osnovni oblik financijskog kapitala u SAD-u.
Osnovna djelatnost čistih holdinških kompanija sastoji se u osnivanju, financiranju i upravljanju drugim poduzećima. Čiste holdinške kompanije osnivaju se za investiranje u vrijednosne papire drugih kompanija, kako bi održale nadzor nad njima.

Čikaška burza (engl. Chicago Stock Exchange) je najveće terminsko tržište na svijetu na kojem se odvija polovica svih svjetskih terminskih ugovora. Sastoji se od burze robe (Chicago Board of Trade – CBOT) i burze opcija (Chicago Board Options Exchange – CBOE). Robna burza osnovana je 1848. kao jedinstveno mjesto za kupoprodaju žitarica.
U početku organizirana kao gotovinsko tržište, zbog nestalne potražnje i financijske neizvjesnosti, ubrzo prerasta u terminsko tržište poljoprivrednih proizvoda. Članovi robne burze su proizvođači žitarica, prerađivači, izvoznici, banke i ostale financijske institucije, brokerske i trgovačke kuće. Članstvo se kupuje. Čikaška burza je pod zakonskom regulativom Državne komisije za terminsku trgovinu. Razvojem trgovine opcijama javila se potreba za organiziranim tržištem terminskim ugovorima nepoljoprivrednih proizvoda, te je 1973. osnovana Čikaška terminska burza (CBOE). Postala je najveće organizirano svjetsko tržište opcijama na dionice i državne obveznice. Članovi mogu poslovati kao mešetari (brokeri) koji trguju u svoje ime a za tuđi račun i kao trgovci kojima je zadatak da usklađuju tržište smanjenjem raspona između ponuđene i tražene cijene (market makers).

Četvrta tržišta (engl. fourth market, njem. vierter Markt) je direktno trgovanje, bez posredovanja brokera, između investitora koji kupuje velike blokove vrijednosnih papira, preko 10.000, čime se postiže maksimalna ušteda na transakcijskim troškovima.
Direktni kontakti su olakšani kompjutorskom mrežom Instinet preko koje institucije investitori direktno ističu ponudu i potražnju vrijednosnih papira (treća tržišta).

Čekovni kredit (engl. check credit, njem. Scheckkredit) ili instant kredit je oblik kreditiranja koji u novije vrijeme dobiva sve širu primjenu, a predstavlja vrstu overdraft financiranja potrošača. Mehanizam podrazumijeva uvođenje kreditne linije imaocima tekućih računa kod banaka, na osnovi kojih se automatski osigurava kredit potrošačima.
Čekovna kreditna linija omogućava korištenje većeg iznosa novčanih sredstava u odnosu na novčani saldo na računima kod banke.

Čekovni račun (engl. check account, cheque account, njem. laufendes Konto, Girokonto) je tekući račun kojim imalac raspolaže čekovima, odnosno na teret kojeg njegov vlasnik može izričitom ili prešutnom sporazumu s bankom vući čekove za plaćanje svojih obveza. Naziva se i overdraft računom jer je posrijedi zapravo kreditna linija koju banka otvara svom komitentu ili štediši.
Povlačenje sredstava čekovima za koje na računima nema dovoljno sredstava, banka automatski pokriva za iznos koji je iznad razine njegovih depozita kod banke, a naplaćuje odobrene iznose iz priljeva čekova ili preko kreditnih kartica. Pri plaćanju čekom obvezno je legitimirati se čekovnom karticom i osobnim ispravama.
Bitno svojstvo ovog računa jest njegova likvidnost. Pogodnost ovog instrumenta je automatizam kreditnog aranžmana koji reducira komplicirani mehanizam zaključivanja kreditnih ugovora, ispitivanje kreditne sposobnosti i obračun operativnih troškova. U pravilu je riječ o personalnim kreditima koji se realiziraju posredstvom odgovarajućih instrumenata platnog prometa, što znači indirektno. Iznosi kredita su obično ograničeni i ograničeno je vrijeme njihova korištenja. Kamatna stopa se obračunava samo za iznos bilančnih povučenih sredstava.

Čekovna kartica (engl. check card, cheque card, njem. Scheckkarte, fr. carte de cheque) je dokument koji banka izdaje vlasniku čekovnog računa i kojim on dokazuje da ima pravo raspolagati svojim računom. Kod unovčavanja čeka (u banci, trgovini i sl.) vlasnik čekovnog (tekućeg) računa dužan je pokazati svoju čekovnu karticu i (uobičajeno) neki identifikacijski dokument.
Bez čekovne kartice ne mogu se unovčavati čekovi niti izvršiti bilo kakva plaćanja. Kod plaćanja putem euročeka, broj čekovne kartice obvezno se ispisuje na poleđini čeka. Čekovna kartica u pravilu sadrži sljedeće elemente: naziv banke koja vodi čekovni račun, ime i prezime te vlastoručni potpis vlasnika čekovnog računa, broj čekovne kartice.
Čekovne kartice su najčešće izrađene na posebno kvalitetnom kartonu, koji je ili zaštićen plastifikacijom ili su osnovni podaci o vlasniku računa te broju čekovnog računa uneseni tzv. embosiranjem. Vlastoručni potpis vlasnika, ukoliko nije zaštićen plasifikacijom čekovne kartice, nalazi se na posebno zaštićenom dijelu čekovne kartice koji se ne može brisati ili mijenjati.
U posljednje vrijeme veoma često se čekovne kartice istovremeno koriste i kao novčane kartice, pa su osnovni podaci o vlasniku čekovnog računa uneseni i na posebnu magnetnu vrpcu koja se može elektronički očitati.

Ček (engl. cheque, njem. Scheck) je vrsta obligacijskog vrijednosnog papira kojim izdatnik (trasant) nalaže trasatu plaćanje svote naznačene u čeku iz svoga (trasantovog) pokrića kod trasata pri čemu u hrvatskom pravu trasat može biti samo banka. Dok je sa stajališta svoje funkcije mjenica kreditni papir, ček je prvenstveno platežno sredstvo jer njime trasat disponira svojim novcem koji ima kod drugoga (banke). Razlike u funkciji mjenice i čeka vidljive su i iz načina na koji se određuje dospijeće tražbine iz mjenice, odnosno na koji je određeno dospijeće tražbine iz čeka. Izdatnik mjenice može odrediti dan kada mjenica dospijeva ili razdoblje čijim istekom mjenica dospijeva, dok ček ex lege dospijeva po viđenju, a isprava u kojoj bi dospijeće bilo drukčije označeno ne vrijedi kao ček.

Časne police (engl. honour policies) su police kod kojih nije potrebno dokazivati postojanje osigurljivoga interesa u trenutku nastanka štete (engl. Policy Proffof Interest – P.P.I. Policy). Te su police same po sebi pretpostavka postojanja interesa za osiguranje.
Za ostvarivanje naknade iz osiguranja dovoljna je njihova prezentacija osiguravatelju. Na taj se način izbjegava primjena osnovnog pravila načela naknade štete da je osiguranik za ostvarivanje prava iz osiguranja dužan dokazati postojanje osigurljivoga interesa u trenutku nastanka štete. PPI police i police sa sličnim ugovornim odredbama nisu pravno valjane i ne proizvode nikakav pravni učinak, jer predstavljaju oblik okladnih polica.
Obveza iz PPI police pravno predstavlja naturalnu obvezu. To znači da se tim policama ne može u sudskom postupku dokazivati postojanje i valjanost ugovora o osiguranju, a niti osiguravatelj isplatom osigurnine na temelju prava subrogacije stječe prava koja osiguranik ima u odnosu na osobe odgovorne za štetu. Usprkos tome, često se iz praktičnih razloga pribjegava rješenju da je polica osiguranja sama po sebi dovoljan dokaz o postojanju interesa.
Osiguravatelji uz stanovite uvjete honoriraju takve police. Njihovu primjenu opravdava činjenica da je dokazivanje postojanja interesa ponekad vezano s teškoćama. To se odnosi posebice na vrijednost osigurljivoga interesa. Na primjer, kod osiguranja “očekivane vozarine” ili osiguranja “na dodatnu svotu” zbog naglih promjena cijena robe na svjetskom tržištu gotovo je nemoguće unaprijed procijeniti vrijednost toga interesa. Zato se u tim slučajevima pribjegava upotrebi PPI polica. Prema Institute Time Clauses – Hulls, na osnovi PPI sklapaju se dopunska osiguranja predviđena u disbursements warranty clause, ali samo do predviđene visine.

Čarter (engl. charter, njem. Charter) je brodarski i zrakoplovni ugovor o prijevozu pri kojem je predmet ugovora i brodski i zrakoplovni prostor, za razliku od običnih ugovora o prijevozu u kojima prostor ne dolazi kao sastojak ugovora.
Isprava o čarteru (engl. charter party) redovito sadrži ime prijevoznika, ime broda ili zrakoplova, bruto i neto zapreminu prijevoznih sredstava, ime naručitelja prijevoza ili krcatelja, luku ukrcavanja, odredišnu luku, odnosno klauzulu do kada se ona ima priopćiti i visinu vozarine. U poslovnoj se praksi uz sklapanje čarter ugovora poslije ukrcaja tereta izdaje teretnica.