Trgovanje ETF-ovima 

Exchange Traded Fund ili skraćeno ETF jedna je od najvažnijih financijskih inovacija u posljednjih nekoliko desetljeća. Kao što sam naziv sugerira, radi se o fondu kojim se trguje na burzi. Kupnjom ovakvog jednog financijskog instrumenta, ulagatelj ima mogućnost izložiti se većem broju drugih instrumenata (primjerice dionica) koji ETF ima za svrhu držati u svojoj strukturi. Najčešće je u pitanju košarica vrijednosnica koja replicira prinos određenog indeksa (benchmark) koji ETF ima za cilj pratiti. Zbog navedenog ovi instrumenti omogućavaju efikasan pristup širokom rasponu tvrtki, valuta ili roba te tako omogućavaju visoku razinu diverzifikacije.

Cijena po kojoj se ETF-ovima trguje najčešće odgovara tržišnoj vrijednosti neto vrijednosti imovine fonda (NAV) po jedinici. Nadalje, tijekom trgovinskog dana na burzi postoji trenutna mogućnost prodaje ili kupnje ETF-a zahvaljujući angažiranim održavateljima tržišta koji, pored ostalih ponuda na tržištu, kontinuirano pružaju likvidnost instrumentu.

Prvi ETF-ovi pojavili su se devedesetih godina prošlog stoljeća. Kako su se pojavljivale različite vrste ETF-ova, prvo ETF koji je pratio vodeći američki dionički indeks S&P500, pa internacionalni ETF-ovi koji su pratili indekse određenih država, a zatim i ETF-ovi fokusirani na pojedine sektore, tako je postepeno rasla i imovina pod upravljanjem ETF-ova.

Osnovna podjela ETF-ova uključuje slijedeće:

• Dioničke ETF-ove koji za cilj imaju replicirati prinose određenih dioničkih indeksa, sektora ili geografskih područja;
• Obvezničke ETF-ove koji za cilj imaju replicirati kretanja obveznica ili njihovih prinosa;
• Robne ETF-ove koji za cilj imaju pratiti kretanje vrijednosti neke robe poput zlata, srebra ili nafte i
• Valutne ETF-ove koji prate kretanje različitih valutnih parova ili valutnih indeksa.

Također, zahvaljujući sve većoj popularnosti ETF-ova i potrebama za kompleksnijim investicijskim strategijama stvorene su i dinamičnije vrste. Tako ulagatelji na raspolaganju imaju i ETF-ove s polugom koji koriste ulaganja u izvedenice i dužničke instrumente kako bi multiplicirali prinose koje ostvaruje benchmark koji ETF ima cilj za pratiti. S obzirom na korištenje izvedenica u svojoj strukturi ovakvi ETF-ovi ne moraju biti samo dugački (long), čija vrijednost raste s rastom benchmarka i vice versa, već i inverzni (short), čija vrijednost raste s padom benchmarka i vice versa.

Kao i u slučaju svakog drugog financijskog instrumenta ETF-ovi sa sobom nose određene rizike. Osnovni rizik koji nose je tržišni pa tako s obzirom na temeljnu imovinu ETF-a koja se sastoji od financijskih instrumenata koji kotiraju na tržištu, postoji rizik pada tržišne vrijednosti što se replicira na pad vrijednosti tog ETF-a. Rizik svojstven isključivo ETF-ovima, bar kada su u pitanju ETF-ovi pasivnog karaktera, je da izvedba instrumenta zbog određenih nedostataka (primjerice loše upravljanje od strane izdavatelja ETF-a) neće vjerno pratiti izvedbu ciljanog indeksa.

ETF-ovi danas imaju značajan utjecaj na financijska tržišta s obzirom na bilijune investirane u njih. Brojne su prednosti ulaganja u ETF-ove poput niskih troškova, likvidnosti i mogućnosti trenutne utrživosti. Tako je kod ulaganja u ETF-ove primjerice umjesto prodaje 500 različitih dionica u slučaju investiranja u sastavnice S&P 500 indeksa, dovoljno prodati jedan ETF koji prati kretanje spomenutog indeksa što štedi novac i vrijeme. Ovakav koncept ETF-ova omogućio je uvođenje potpuno novih investicijskih strategija ulagačima i predstavlja sve češće neizostavan alat za izgradnju uspješnog portfelja.